Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Divlja ljepota bez kraja

Objavljeno prije

na

„Nemamo fiskalni račun”, vrti glavom i sliježe ramenima preplanuli mladić u šortsu sa šarama izblijedjelim od sunca, dok pokušava naplatiti parking nedaleko od plaže u Čanju. Nema objašnjenja zašto nigdje nema oznake da se parking naplaćuje, table s imenom zakupca, cijenom parkinga, ogradom. Ne zna ni gdje mu je papir koji je dokaz da smije uzimati novac turistima, niti zašto nema računa za ono što naplati. Samo uporno odmahuje glavom i pominje gazdu koji „ima sve, samo sad nije tu”.

Račune ne izdaju ni oni koji brodićima prevoze kupače do obližnje plaže do koje se ne može kopnom. Ne daju ih ni zakupci plaže, koji dvije ležaljke i suncobran naplaćuju deset eura. Nikakvog papira nećete dobiti kada krenete da platite ceh koji ste napravili u obližnjem restoranu. Tek ako ga tražite – konobar nevoljko nudi da ga ispiše pošto „neme struje”.

Ukratko – četvoročlana porodica za dan boravka na plaži – od parkinga, brodića, plaže pa do restorana – potroši četrdesetak eura. Plaža ima stotinjak suncobrana. Nekolicina ljudi uključena u biznis samo na ovoj plaži nadomak Sutomora, inkasiraju oko četiri hiljade eura dnevno. Bez i jednog jedinog izdatog PDV računa. Koliko je takvih biznisa po Crnoj Gori ovoga ljeta – samo možemo da nagađamo.

I dok sezonski radnici za svoje poslodavce ubiraju novac u sivoj zoni – država i građani ostaju kratkih rukava i ne dobijaju ono što jeste njihovo – pare od poreza. Za to vrijeme, oni stalno zaposleni u Vladi ne pokazuju ni najmanju želju da uzmu ono što državi i građanima zakonom pripada. Lakše im je da neumorno uzimaju nove kredite da bi popunili budžetske rupe. O tome nas, naravno, uredno izvještavaju režimski mediji, kao da te kredite niko nikada neće morati da vraća.

,,Siva ekonomija dugoročno ima katastrofalne posljedice po opšti napredak zemlje. Pored toga što stvara ozbiljan manjak u javnim finansijama, ona proizvodi i novo zaduživanje, a time bitno pogoršava makroekonomske parametre, koji su u našoj situaciji od izuzetne važnosti”, objašnjava, u razgovoru za Monitor, ekonomski analitičar Vasilije Kostić. On kaže da bi budžetski problemi, ali i naš spoljni dug, bili manji kada bi se siva prevela u legalnu ekonomiju.

I dok oni što sjede u Vladi izgleda još nijesu shvatili suštinu reklamne kampanje ,,PDV je tvoj novac”, sve više građana počinje da razmišlja o tom novcu. Sve je više onih koji zovu Call centar Poreske uprave i prijavljuju gdje su i kada ostali bez računa (pozivanjem besplatnog broja 19707 građani mogu Poreskoj upravi prijaviti nepravilnosti). Iz PR službe Poreske uprave Monitoru je saopšteno da je tokom sezone analizom dostavljenih žalbi građana utvrđeno „da su najćešće pritužbe vezane za evidentiranje prometa i izdavanje fiskalnih računa pri naplati parkinga i plažnog mobilijara, kao i u ugostiteljskim objektima, odnosno kafićima i restoranima”.

U Poreskoj upravi objašnjavaju i da tokom ljetnjih mjeseci najveći broj prijava dolazi upravo iz primorskih opština i Podgorice. Zato su određeni broj inspektora iz kontinentalnog dijela zemlje rasporedili u primorske opštine ,,zbog povećanih potreba za kontrolama obveznika koji privremeno obavljaju djelatnost”.

No, po stanju na terenu reklo bi se da ih nema dovoljno. Ipak su optimisti: ,,Imajući u vidu činjenicu da je ovogodišnja turistička sezona uspješna i da su intenzivirane mjere kontrole obveznika u primorskim opštinama, očekuje se da će naplata PDV-a biti veća u odnosu na komparativni period 2011. godine”.

Nijedna krilatica ne opisuje Crnu Goru tako precizno kao ona koja je, u marketinške svrhe razvoja turizma, osmišljena prije nekoliko godina. Wild beauty – Divlja ljepota. Tvorac ovog slogana bio je inspirisan zadivljujućom ljepotom obale, planina, kanjona brzih planinskih rijeka i nestvarno lijepim jezerima. No, divljoj ljepoti Crne Gore nema kraja. Kao divlju turističku destinaciju, zapamtiće je svi koji ovih dana po primorju i svim drugim krajevima Crne Gore ne dobijaju PDV račune za usluge i robe koje plaćaju.

Turisti će doći i otići. Pitanje je hoće li se ikada više vratiti.

Građani su ti koji plaćaju skupe zakrpe šupljeg budžeta. Poznati crnogorski ekonomista i odnedavno generalni sekretar Pozitivne Crne Gore Mladen Bojanić kaže da ima više načina za ublažavanje budžetskog deficita. „Striktna kontrola izdavanja PDV računa uz visoke kazne za nepoštovanje ove zakonske obaveze, može dati rezultate isključivo ako nema privilegovanih koji bez ikakvih posljedica izbjegavaju tu obavezu”, objašnjava Bojanić. On napominje da treba uvesti transparentnu kontrolu uplate poreza i doprinosa na plate i kažnjavanje u slučaju neizmirenja duga u propisanim rokovima. „Možemo samo da naslutimo koji veliki poreski obveznici već godinama ne ispunjavaju svoje obaveze. Tu je, takođe, ne manje važna i kontrola neregistrovanih pravnih i fizičkih lica koja se bave sezonskim poslovima”.

Umjesto svega toga – imamo zaduživanje i uvođenje nameta građanima. „Da je država bila efikasnija u naplati svojih prihoda, naročito od neformalnog sektora, vjerovatno je da bi potrebe za dodatnim oporezivanjem građana bile manje”, objašnjava dr Vasilije Kostić. On smatra da je sam proces brzog, izvjesnog i sigurnog prihoda u kompletiranju budžetskih stavki, bio jedan od faktora koji je uticao na opredjeljenje Ministarstava za uvođenje taksi na brojila i mobilne telefone. Drugi načini su bili skopčani sa dužim, a time i neizvjesnijim rokom naplate.

VASILIJE KOSTIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR
Sve više bezakonja

Prije izbijanja svjetske ekonomske krize nivo sive ekonomije u zemljama EU, po nekim istraživanjima, bio je oko 16 odsto GDP-a, dok je tokom 2010. godine povećan na 20 odsto GDP-a. Kod nas se procjene kreću od 20-40, kaže za Monitor Vasilije Kostić.

„Viši ili niži nivo sive ekonomije u jednom društvu je, istovremeno, u velikoj mjeri i pokazatelj sposobnosti vlasti i njenih institucija da realizuju viziju društvenog razvoja i usklade ekonomske interese društva s pojedinačnim interesima ekonomskih subjekata.

MONITOR: Odakle toliko sive ekonomije i kako je smanjiti?
KOSTIĆ: Siva ekonomija nije, suprotno vladajućoj predrasudi, obavezna posljedica pohlepnog ponašanja pojedinačnih ekonomskih subjekata, mada ne treba isključiti ni ovaj faktor. Ona je uvijek i prije svega posljedica suprotnosti interesa društva i interesa pomenutih ekonomskih subjekata.

Ukoliko vlast stalno donosi nove propise o poslovanju i uz to visoke takse, poreze, doprinose, virmarine, saglasnosti, izvode, planove… koji su u suprotnosti s izvornim interesima pojedinačnih ekonomskih subjekata, onda oni, očekivano, donose odluku o neprimjenjivanju ili ograničenom primjenjivanju regulative o poslovanju koju je uspostavila država – idu u sivu zonu.

Država bi se, zato, morala potruditi da uredi sistem na način da poslovnim subjektima omogući stimulativne uslove za obavljanje biznisa, ali i da pri takvim uslovima poslovanje u sivoj zoni učini apsolutno neisplativim, prijeteći mogućim gašenjem biznisa, oduzimanjem imovine i sličnim rigoroznim mjerama kako ekonomski subjekti ne bi mogli naći isplativu formu za poslovanje u sivoj zoni.

MONITOR: Koliko je komplikovano to i uraditi?
KOSTIĆ: Problem rješenja sive ekonomije nije tako kompleksan i težak kako ga često predstavljaju. Njegovo rješenje počinje s odgovornom administracijom koja podstiče legalno poslovanje a destimuliše i čini neisplativim poslovanje u sivoj zoni. Pojedinci, ekonomski subjekti će sa zadovoljstvom plaćati porez u situaciji kada za to što plate dobiju kvalitetne javne usluge – komunalne, zdravstvene, obrazovne, kulturne, efikasnu administraciju, jer će biti svjesni da njihovo blagostanje – njihov biznis, zavisi od nivoa kvaliteta takvih usluga koje je stvorila država. Na to će ih podsjećati i ozbiljne kazne za slučaj utaje poreza. Suprotno tome, ako postoji nezadovoljstvo radom administracije i ako se stvori takva vrsta percepcije, da se bogatstvo stiče zahvaljujući vezama, dogovorima, korupciji, onda će se porez shvatati kao namet i očekivano će se izbjegavati.

MONITOR: Veza sive ekonomije i korupcije je neraskidiva.
KOSTIĆ: Uz sivu ekonomiju obavezno ide i korupcija. Istraživanja su pokazala da postoji pozitivna veza između ove dvije pojave, te da siva ekonomija u većem stepenu generiše nastanak korupcije, nego što korupcija podstiče sivu ekonomiju. Ipak, treba znati da su igračima u sivoj zoni ekonomije potrebni korumpirani državni službenici, a korumpiranim službenicima siva ekonomija.

Ne treba smetnuti s uma ni siromaštvo širokih slojeva stanovništva koje je prisiljeno da privređuje u sivoj zoni ekonomije. Na takve vidove privređivanja vlast je često tolerantna jer nema šta da ponudi, što opet generira poruku ohrabrenja drugima.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo