„Nemamo fiskalni račun”, vrti glavom i sliježe ramenima preplanuli mladić u šortsu sa šarama izblijedjelim od sunca, dok pokušava naplatiti parking nedaleko od plaže u Čanju. Nema objašnjenja zašto nigdje nema oznake da se parking naplaćuje, table s imenom zakupca, cijenom parkinga, ogradom. Ne zna ni gdje mu je papir koji je dokaz da smije uzimati novac turistima, niti zašto nema računa za ono što naplati. Samo uporno odmahuje glavom i pominje gazdu koji „ima sve, samo sad nije tu”.

Račune ne izdaju ni oni koji brodićima prevoze kupače do obližnje plaže do koje se ne može kopnom. Ne daju ih ni zakupci plaže, koji dvije ležaljke i suncobran naplaćuju deset eura. Nikakvog papira nećete dobiti kada krenete da platite ceh koji ste napravili u obližnjem restoranu. Tek ako ga tražite – konobar nevoljko nudi da ga ispiše pošto „neme struje”.

Ukratko – četvoročlana porodica za dan boravka na plaži – od parkinga, brodića, plaže pa do restorana – potroši četrdesetak eura. Plaža ima stotinjak suncobrana. Nekolicina ljudi uključena u biznis samo na ovoj plaži nadomak Sutomora, inkasiraju oko četiri hiljade eura dnevno. Bez i jednog jedinog izdatog PDV računa. Koliko je takvih biznisa po Crnoj Gori ovoga ljeta – samo možemo da nagađamo.

I dok sezonski radnici za svoje poslodavce ubiraju novac u sivoj zoni – država i građani ostaju kratkih rukava i ne dobijaju ono što jeste njihovo – pare od poreza. Za to vrijeme, oni stalno zaposleni u Vladi ne pokazuju ni najmanju želju da uzmu ono što državi i građanima zakonom pripada. Lakše im je da neumorno uzimaju nove kredite da bi popunili budžetske rupe. O tome nas, naravno, uredno izvještavaju režimski mediji, kao da te kredite niko nikada neće morati da vraća.

,,Siva ekonomija dugoročno ima katastrofalne posljedice po opšti napredak zemlje. Pored toga što stvara ozbiljan manjak u javnim finansijama, ona proizvodi i novo zaduživanje, a time bitno pogoršava makroekonomske parametre, koji su u našoj situaciji od izuzetne važnosti”, objašnjava, u razgovoru za Monitor, ekonomski analitičar Vasilije Kostić. On kaže da bi budžetski problemi, ali i naš spoljni dug, bili manji kada bi se siva prevela u legalnu ekonomiju.

I dok oni što sjede u Vladi izgleda još nijesu shvatili suštinu reklamne kampanje ,,PDV je tvoj novac”, sve više građana počinje da razmišlja o tom novcu. Sve je više onih koji zovu Call centar Poreske uprave i prijavljuju gdje su i kada ostali bez računa (pozivanjem besplatnog broja 19707 građani mogu Poreskoj upravi prijaviti nepravilnosti). Iz PR službe Poreske uprave Monitoru je saopšteno da je tokom sezone analizom dostavljenih žalbi građana utvrđeno „da su najćešće pritužbe vezane za evidentiranje prometa i izdavanje fiskalnih računa pri naplati parkinga i plažnog mobilijara, kao i u ugostiteljskim objektima, odnosno kafićima i restoranima”.

U Poreskoj upravi objašnjavaju i da tokom ljetnjih mjeseci najveći broj prijava dolazi upravo iz primorskih opština i Podgorice. Zato su određeni broj inspektora iz kontinentalnog dijela zemlje rasporedili u primorske opštine ,,zbog povećanih potreba za kontrolama obveznika koji privremeno obavljaju djelatnost”.

No, po stanju na terenu reklo bi se da ih nema dovoljno. Ipak su optimisti: ,,Imajući u vidu činjenicu da je ovogodišnja turistička sezona uspješna i da su intenzivirane mjere kontrole obveznika u primorskim opštinama, očekuje se da će naplata PDV-a biti veća u odnosu na komparativni period 2011. godine”.

Nijedna krilatica ne opisuje Crnu Goru tako precizno kao ona koja je, u marketinške svrhe razvoja turizma, osmišljena prije nekoliko godina. Wild beauty – Divlja ljepota. Tvorac ovog slogana bio je inspirisan zadivljujućom ljepotom obale, planina, kanjona brzih planinskih rijeka i nestvarno lijepim jezerima. No, divljoj ljepoti Crne Gore nema kraja. Kao divlju turističku destinaciju, zapamtiće je svi koji ovih dana po primorju i svim drugim krajevima Crne Gore ne dobijaju PDV račune za usluge i robe koje plaćaju.

Turisti će doći i otići. Pitanje je hoće li se ikada više vratiti.

Građani su ti koji plaćaju skupe zakrpe šupljeg budžeta. Poznati crnogorski ekonomista i odnedavno generalni sekretar Pozitivne Crne Gore Mladen Bojanić kaže da ima više načina za ublažavanje budžetskog deficita. „Striktna kontrola izdavanja PDV računa uz visoke kazne za nepoštovanje ove zakonske obaveze, može dati rezultate isključivo ako nema privilegovanih koji bez ikakvih posljedica izbjegavaju tu obavezu”, objašnjava Bojanić. On napominje da treba uvesti transparentnu kontrolu uplate poreza i doprinosa na plate i kažnjavanje u slučaju neizmirenja duga u propisanim rokovima. „Možemo samo da naslutimo koji veliki poreski obveznici već godinama ne ispunjavaju svoje obaveze. Tu je, takođe, ne manje važna i kontrola neregistrovanih pravnih i fizičkih lica koja se bave sezonskim poslovima”.

Umjesto svega toga – imamo zaduživanje i uvođenje nameta građanima. „Da je država bila efikasnija u naplati svojih prihoda, naročito od neformalnog sektora, vjerovatno je da bi potrebe za dodatnim oporezivanjem građana bile manje”, objašnjava dr Vasilije Kostić. On smatra da je sam proces brzog, izvjesnog i sigurnog prihoda u kompletiranju budžetskih stavki, bio jedan od faktora koji je uticao na opredjeljenje Ministarstava za uvođenje taksi na brojila i mobilne telefone. Drugi načini su bili skopčani sa dužim, a time i neizvjesnijim rokom naplate.

VASILIJE KOSTIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR
Sve više bezakonja

Prije izbijanja svjetske ekonomske krize nivo sive ekonomije u zemljama EU, po nekim istraživanjima, bio je oko 16 odsto GDP-a, dok je tokom 2010. godine povećan na 20 odsto GDP-a. Kod nas se procjene kreću od 20-40, kaže za Monitor Vasilije Kostić.

„Viši ili niži nivo sive ekonomije u jednom društvu je, istovremeno, u velikoj mjeri i pokazatelj sposobnosti vlasti i njenih institucija da realizuju viziju društvenog razvoja i usklade ekonomske interese društva s pojedinačnim interesima ekonomskih subjekata.

MONITOR: Odakle toliko sive ekonomije i kako je smanjiti?
KOSTIĆ: Siva ekonomija nije, suprotno vladajućoj predrasudi, obavezna posljedica pohlepnog ponašanja pojedinačnih ekonomskih subjekata, mada ne treba isključiti ni ovaj faktor. Ona je uvijek i prije svega posljedica suprotnosti interesa društva i interesa pomenutih ekonomskih subjekata.

Ukoliko vlast stalno donosi nove propise o poslovanju i uz to visoke takse, poreze, doprinose, virmarine, saglasnosti, izvode, planove… koji su u suprotnosti s izvornim interesima pojedinačnih ekonomskih subjekata, onda oni, očekivano, donose odluku o neprimjenjivanju ili ograničenom primjenjivanju regulative o poslovanju koju je uspostavila država – idu u sivu zonu.

Država bi se, zato, morala potruditi da uredi sistem na način da poslovnim subjektima omogući stimulativne uslove za obavljanje biznisa, ali i da pri takvim uslovima poslovanje u sivoj zoni učini apsolutno neisplativim, prijeteći mogućim gašenjem biznisa, oduzimanjem imovine i sličnim rigoroznim mjerama kako ekonomski subjekti ne bi mogli naći isplativu formu za poslovanje u sivoj zoni.

MONITOR: Koliko je komplikovano to i uraditi?
KOSTIĆ: Problem rješenja sive ekonomije nije tako kompleksan i težak kako ga često predstavljaju. Njegovo rješenje počinje s odgovornom administracijom koja podstiče legalno poslovanje a destimuliše i čini neisplativim poslovanje u sivoj zoni. Pojedinci, ekonomski subjekti će sa zadovoljstvom plaćati porez u situaciji kada za to što plate dobiju kvalitetne javne usluge – komunalne, zdravstvene, obrazovne, kulturne, efikasnu administraciju, jer će biti svjesni da njihovo blagostanje – njihov biznis, zavisi od nivoa kvaliteta takvih usluga koje je stvorila država. Na to će ih podsjećati i ozbiljne kazne za slučaj utaje poreza. Suprotno tome, ako postoji nezadovoljstvo radom administracije i ako se stvori takva vrsta percepcije, da se bogatstvo stiče zahvaljujući vezama, dogovorima, korupciji, onda će se porez shvatati kao namet i očekivano će se izbjegavati.

MONITOR: Veza sive ekonomije i korupcije je neraskidiva.
KOSTIĆ: Uz sivu ekonomiju obavezno ide i korupcija. Istraživanja su pokazala da postoji pozitivna veza između ove dvije pojave, te da siva ekonomija u većem stepenu generiše nastanak korupcije, nego što korupcija podstiče sivu ekonomiju. Ipak, treba znati da su igračima u sivoj zoni ekonomije potrebni korumpirani državni službenici, a korumpiranim službenicima siva ekonomija.

Ne treba smetnuti s uma ni siromaštvo širokih slojeva stanovništva koje je prisiljeno da privređuje u sivoj zoni ekonomije. Na takve vidove privređivanja vlast je često tolerantna jer nema šta da ponudi, što opet generira poruku ohrabrenja drugima.

Marijana BOJANIĆ