I nedavni slučaj u Baru, koji je uzburkao javnost, pokazuje da institucije u Crnoj Gori vrlo malo rade na prevenciji i uzrocima vršnjačkog nasilja. U našem zakonodavstvu ne postoji posebna definicija vršnjačkog nasilja, a institucije ne vode evidenciju broja prijavljenih i procesuiranih slučajeva vršnjačkog nasilja
Istraživanje o vršnjačkom nasilju u školama, koje je sprovedeno prije nekoliko godina, pokazalo je da je u crnogorskim osnovnim i srednjim školama svako četvrto dijete doživjelo neki oblik vršnjačkog nasilja, a u prvom mjesecu školske godine neki oblik nasilnog ponašanja doživjelo je svako peto dijete. Istraživanje su, uz podršku tadašnjeg Ministarstva prosvjete, sproveli Udruženje Roditelji, Juventas i Unija srednjoškolaca Crne Gore.
Da agresivno ponašanje među djecom ne jenjava pokazuje i posljednji slučaj u Baru. Žrtva maloljetničkog nasilja je trinaestogodišnji dječak koga je šakama u glavu udarao vršnjak, dok su drugi posmatrali i snimali. Pojedinci iz grupe dječaka, maloljetnom napadaču govore – „raskrvari ga“.
Policija je, ubrzo nakon što je video snimak počeo da kruži društvenim mrežama, identifikovala aktere događaja. Istragom je utvrđeno da niko od učesnika incidenta ne podliježe krivičnom gonjenju, jer su godinu mlađi od dobi (14 godina) koju prepoznaje Krivični zakonik. Odbačene su prijave protiv njih i državni organi gonjenja su tu završili taj predmet. Izvor Monitora u tužilaštvu pojašnjava da prema zakonu nadležni tužilac, niti policija, nijesu obavezni da takve slučajeve prijave drugim nadležnim organima – poput Centra za socijalni rad ili škole, ali da u Crnoj Gori postoji praksa da to ipak rade vodeći računa o „najboljem interesu djeteta“. Izvor iz Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta pojasnio je da ni oni nijesu nadležni za ovaj slučaj, jer je utvrđeno da se odigrao daleko od dvorišta škole.
Prošle godine je javnost šokirana slučajem vršnjačkog nasilja u Beranama. Tu su bili uključeni stariji maloljetnici, koji se nalaze u vaspitno popravnom domu. Protiv trojice dječaka iz Berana, uzrasta od 14 do 16 godina, podignuta je optužnica zbog sumnje da su više mjeseci zlostavljali dvanaestogodišnju djevojčicu. Maloljetnicima je stavljeno na teret da su počinili krivično djelo silovanje, krivično djelo obljuba sa djetetom i krivično djelo ucjena.
Nije dovoljno rereagovati kad se nešto desi i objelodani. Kancelarija zaštitnika ljudskih prava i sloboda (ombudsman) često je upozoravala institucije da bi trebalo snažno da se bave uzrocima i prevencijom. Zaštitnik se posebno osvrnuo na ulogu obrazovnih ustanova, u čijim dvorištima i objektima je siledžijstvo sve učestalije, iako tamo radi najveći broj profilisanih stručnjaka, koji mogu primijetiti određene promjene u ponašanjima i reagovati kako problemi ne bi eskalirali.
„U svim slučajevima vršnjačkog nasilja u kojima postupa Zaštitnik zapažamo da obrazovna ustanova angažuje sve raspoložive kapacitete u cilju sprovođenja mjera za adekvatno kažnjavanje učenika koji su učestvovali u nasilju. Međutim, stiče se utisak da ni škola, niti druge službe ne preduzimaju konkretne radnje i mjere da ispitaju uzroke određenih ponašanja i pravovremeno reaguju kako bi spriječile dalje konflikte i pomogle učenicima koji pokazuju neprihvatljivo ponašanje“, navode iz Kancelarije zaštitnika.
U našem zakonodavstvu ne postoji posebna definicija vršnjačkog nasilja, dok institucije ne vode evidenciju broja prijavljenih i procesuiranih slučajeva vršnjačkog nasilja.
Iz Udruženja Roditelji kažu za Monitor da je vršnjačko nasilje karakteristično za školsku sredinu, ali da istraživanja pokazuju da se ono dešava i na putu od škole do kuće, na autobuskim stajalištima, u prevozu… Važno je, tvrde, istaći da je nasilno ponašanje u vezi sa odnosima u školi i okolnostima u njoj, ali da svaka pojava vršnjačkog nasilja nije direktno vezana za život škole.
Nasilno ponašanje može biti fizičko (nanošenje fizičke povrede), verbalno (ruganje, ucjenjivanje, prijetnja) i socijalna izolacija (izopštavanje iz društva). Kao podvrste nasilnog ponašanja navode se i seksualno, kulturno, ekonomsko i sajberbuling (nasilje putem modernih tehnologija).
Psihološkinja Milica Pušonjić kaže kako se često može čuti da je nasilje među djecom „normalna pojava“ sa kojom se raste i u skladu sa tim postoje očekivanja da će dječje nasilno ponašanje biti spontano prevaziđeno tokom razvoja. Međutim, ona upozorava da posljedice počinjenog i proživljenog nasila mogu biti trajne – za čitav život.
Predrasude, tvrdi, postoje i u pogledu razumijevanja manje vidljivih oblika nasilnog ponašanja kakvi su verbalno i socijalno-emocionalno nasilje. Mnoga djeca, a i odrasli, ne shvataju ozbiljnosti omalovažanja, nazivanja pogrdnim imenima, vrijeđanja, ignorisanja, uhođenja…
„Obično se nalaze racionalni ’razlozi’ da ovo ponašanje i nije baš nasilno, da se njime želi postići određeni cilj ili napraviti ’šala’ i slično. Među učenicima, obično dječacima, a i pojedinim roditeljima, raširena je predrasuda da nasilje osnažuje dijete“, kaže Pušonjić.
Iz Roditeljske SOS linije, koja djeluje pod okriljem Udruženja Roditelji, ističu da je „svuda oko nas nasilje“. Tvrde da na to zaboravljamo kada razmišljamo o djeci i njihovom ponašanju i olako ih optužimo kao isključive krivce. „Nikako da shvatimo da se oni ponašaju u skladu sa onim šta je opšte prihvaćeno i što im je svakodnevica. Dovoljno je ovih dana pogledati komentare građana na slučajeve nasilja i shvatiti da očigledno smatramo da je nasilje i odgovaranje nasiljem na nasilje potpuno ispravno“, navode u odgovoru.
Oni smatraju da je važno da roditelji i nastavnici, i svi akteri koji učestvuju u dječijem odrastanju, sarađuju na smanjenju nasilja u školi. I to, kažu, svi roditelji, a ne samo oni čija djeca zlostavljaju ili trpe nasilje.
Većina istraživača i teoretičara koji se bave problemima vršnjačkog nasilja smatra da je ono odraz ukupne situacije u društvu. U društvima u kojima se delinkventno ponašanje i kriminal ne sankcionišu na adekvatan način, mladi se poistovjećuju sa „negativnim herojima”. Kod nas generacijama rastu djeca u ambijentu u kojem se nasilje normalizuje. Posljedice su tu.
U školama se znaju procedure i odgovornost
Prema važećim propisima, nakon pojave nasilja, u školama postoji niz aktivnosti koje sprovode škole i centri za socijalni rad. Međutim, škole su se žalile da centri za socijalni rad često izostaju ili pokazuju vrlo malo interesovanja u ovakvim slučajevima. Zato najčešće samo kazne nasilnike (često i isključenjem iz ustanove), dok roditelji žrtve premještaju u druge škole.
U Udruženju Roditelji ističu da se u školama zna procedura šta treba da se radi u slučaju vršnjačkog nasilja, zna se odgovornost, i šta se dešava ako se ne preduzmu potrebni koraci.
„Upostavljena je i posebna linija za prijavu u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta (070 777 777), a i poseban Nacionalni komitet za vršnjačko nasilje se bavi konkretnim slučajevima. Kao društvu nam je preostalo da radimo na poboljšanju kvaliteta podrške porodicama od nadležnih ustanova socijalne i dječije zaštite i u slučajevima kada njihovo dijete trpi nasilje i onda kada se nasilno ponaša“, saopštili su iz ovog udruženja.
U toj NVO ocjenjuju da moraju postojati posebni programi i rada sa porodicama, uz nadzor koji inače centri za socijalni rad sprovode, a i sistem zdravstva bi morao biti od veće podrške i u okviru domova zdravlja imati usluge psihosocijalne podrške.
Ivan ČAĐENOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice