Povežite se sa nama

FOKUS

KOHABITACIJA, NAŠKI: Strah ima dva kraja

Objavljeno prije

na

Đukanović dobro zna da je njegov najveći politički neprijatelj – nova vlast – u stvari njegova najveća nada. Novoj vlasti Đukanović služi kao strašilo, ali i obratno. Njihova kohabitacija, rezultat je straha obje strane. Od svojih slabosti. Zato na političkoj sceni i dalje  igraju utvare prošlosti. Zagrljene zarad dužeg plesa

 

Ima ona drevna priča. Vjerodostojna je.

  • Da li treba biti uvijek uz prijatelja?
  • Uvijek!
  • I kad griješi?
  • Tada posebno. Tako što ćeš mu reći da griješi, i da nije u pravu.

Đukanović nije imao takvog prijatelja  u svom partijskom okruženju, da ga opomene da napravi jedini pametan potez na ovonedjeljnom kongresu Demokratske partije socijalista. Da objavi da će sa danom okončanja predsjedničkog mandata napustiti i kormilo partije kojom suvereno vlada decenijama. I tako je pusti  da krene u teško suočavanje sa sobom i svojim učincima. Da nauči da hoda  i traži svoj put. Možda bi jednog dana postala normalna opozicija novoj vlasti. I možda jednom u budućnosti normalna vlast. Objavom da se povlači iz politike, Đukanović bi pokazao da postaje svjestan drame  u kojoj se nalazi Crna Gora. I da mu je stalo do njene budućnosti.

Kad se to nije desilo sve ostalo što se dešavalo je nekako logično i predvidivo.  Đukanović je bio jedini predsjednički  kandidat  na  kongresu partije nakon izbornog poraza.  Sa trona je izgovorio rečenicu koju je izgovorio i na prošlom kongresu – ,,Mi smo vodeća snaga koja je državu izvela na pravi kolosjek”.  Uklonio je najbliže saradnike, delegirao im odgovornost za  poraz.  Duško Marković, bivši premijer i dojučerašnji zamjenik partije, izbrisan je sa spiska najbližih.  Kao i pozicija zamjenika. Ni tu se ništa nije promijenilo. Tokom dugog vladanja partijom i Crnom Gorom, Đukanović nije dozvoljavao nikom od najbližih saradnika da ojača toliko da mu može ugroziti apsolutnu moć. Nijedan od potpredsjednika partije nije se na toj poziciji zadržao duže od jednog mandata. Prije nego je uvedena pozicija zamjenika i na nju izabran Marković, potpredsjednici partije bili su Svetozar Marković, Igor Lukšić i Filip Vujanović. Svi su ne samo partijska, nego i politička prošlost Crne Gore.  Đukanović im je u tome pripomogao.

Poslije poraza, Đukanović se okružio ,,novim” a poznatim licima. Potpredsjednici partije su Jevto Eraković, Ivan Vuković, Abaz Dizdarević i Sanja Damjanović. Zakonito, sa manje autonomije od prethodnika.

Tako, stvarajući iluziju kretanja,  Đukanović hrani vlastitu iluzuju da je moguće izbjeći neminovnost, zaziva dolazak budućeg kraha njegovog režima.

,,Program i kadrovski pravac koji Demokratska partija socijalista (DPS) utvrđuje na svom devetom kongresu više nego na prethodnom naglašava otuđenost, hermetičnost i politički autizam vrha te partije”, prokomentarisala je ishod kongresa direktorica Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević. ,,Nema ni adresiranja uzroka i utvrđivanja potrebnog nivoa odgovornosti, a samim tim ni promjene pristupa. Jasno je da  u DPS-u, odnosno oni koji u toj partiji donose odluke, ne prepoznaju ozbiljnost trenutka za partiju i raskrsnice na kojoj su se našli“, istakla je Uljarević.

Gušeći DPS, oduzimajući mu šansu da proba da se mijenja, Đukanović otežava nastajanje i  razvijanje opozicione i alternativne scene u Crnoj Gori. Satelite  DPS-a, bivše saputnike u vlasti, još čvršće vezuje za sebe, stvaranjem ambijenta u kom je on i dalje i njihov vođa.  Sa svojom šansom se po koji put kocka  Socijaldemokratska partija.  I neophodna reforma te partije, završila se najavom o „promjenama“. Kongres SDP-a će biti održan 31. januara ove godine, a kao jedini kandidat za predsjednika navodi se Raško Konjević. Koji je zajedno sa Draginjom Vuksanović partiju vodio na avgutovskim izborima, kada je SDP sveden tek na dva mandata.

Đukanović je ishodom posljednjeg kongresa DPS-a , ali i prvim potezima nakon njega, pokazao još nešto. Strah. Uslijedila je – „kohabitacija“. Potpisao je zakone koje je nova parlamentarna većina usvojila u Skupštini na sjednici 29. novembra, među kojima je i sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti, a koje je Đukanović vratio na ponovno odlučivanje. „Dileme koje sam imao i zbog kojih sam ih vratio Skupštini na ponovno odlučivanje su ostale. S obzirom na jasnu Ustavnu normu  nema prostora za drugačije ustavno postupanje Predsjednika države”, naveo je Đukanović mirnim državničkim tonom na Tviteru. Kao da nijesmo bezbroj puta gledali kako DPS, odnosno Đukanović, ustavne norme čita i prilagođava sebi kad želi.

Potom se našlo i rješenje vezano za opoziv ambasadora, oko čega je prethodno prilično bilo zategnuto uže između Đukanovića i nove vlasti.  ,,Konstatovano je da je kontinuirana i otvorena komunikacija preduslov uspješne kohabitacije, čiji je cilj očuvanje funkcionalnosti sistema države Crne Gore, njenog ugleda i prestižnog mjesta u međunarodnim odnosima“,saopšteno je nakon sastanka Đukanovića i potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića, te ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića.

„Za stišavanje tonova u odnosima između predsjednika države i predstavnika nove Vlade, i stvaranje utiska da  sve to počinje ličiti na normalnu kohabitaciju, zasluga pripada ravnoteži straha.  Đukanović zna da je on mnogo slabiji i ranjiviji, nego što zna i misli javnost, a pogotovu njegove partijske i biračke mase.  Nova vlast, takođe zna da je još slabija i ranjivija nego što građani misle“,  ocijenjuje  za Monitor dobro upućeni izvor.

Tu važi neobična dijalektika. Najljući politički neprijatelj istovremeno je i najveća nada. Nova vlast sve češće svoje poteze koje javnost kritikuje opravdava onim znanim ucjenjivačkim pitanjem -zar vi to želite da se Đukanović vrati?  U stvarnosti  samo nova vlast, svojom lošom politikom, može Đukanoviću pružit šansu za povratak. I on to zna. I nada se prijevremenim izborima.

,,Što ova vlast bude imala jasniju viziju oporavka države, to će stara rukovodeća garnitura biti bliža marginalizaciji – i obratno”, komentariše  za Monitor najnovije sporazume Đukanovića i nove vlasti Srđan Perić iz organizacije KOD.

„Predstavnici tri koalicije su u predizbornoj kampanji suštinski  tvrdili da je Crna Gora u raljama kriminala, da je kontrolisana od strane mafije i da živimo u diktaturi koja je zapravo privatna država. Ako je to tako,  onda je trebalo uvesti vanredno stanje i obračunati se sa tom vanustavnom situacijom. Umjesto toga dužnosnici nove Vlade su većinski zadržali retoriku vanrednog stanja, dok sprovode zajednički institucionalni život sa predsjednikom države – što kohabitacija zapravo jeste”, smatra Perić.  „Sve ovo je dovelo do toga da je DPS danas u aktivnijoj poziciji nego 30. avgusta. Budemo li i dalje slušali oštre riječi, a gledali mlaka djela – oni će to koristiti kao politički amortizer nakon poraza koji su doživjeli. Granica oporavka bivše vlasti će biti omeđena neodlučnošću i nekoordinisanošću nove”, zaključuje Perić.

Nova vlast sama  po sebi predstavlja neku vrstu čudne kohabitacije. Nerealno je očekivati da iko za kratko vrijeme može  demontirati Đukanovićev režim, ali je nova većina već na samom startu pokazala ozbiljnu nedoraslost da bude alternativa.  Za sada se dešava promjena vlasti, ali ne i promjena vladanja. Novo kadrovanje u stvari je  partijsko zapošljavanje ukrašeno nepotizmom.  Nova vlast pokazuje da ne želi da uključi manjine, već da njima vlada. ,,Nije istina da je Vlada iz sastava isključila predstavnike manjina”, kazao je ove sedmice premijer Krivokapić. To je bezočnost koju ni Đukanoviću u najsilnijim danima nije bilo lako domašiti.

,,Tu bih izjavu premijera prokomentarisao  navođenjem činjenica“,  kaže za Monitor Omer Šarkić, građanski aktivista.  ,,Od svih ministara u novoj Vladi, pripadnik manjine je jedino potpredsjednik Abazović. Od postavljenih državnih sekretara, savjetnika, potparola, šefova kabineta, direktora agencija, predsjednika upravnih odbora…, dakle, od oko 50 postavljenja koje je uradila nova vlast i Vlada, da ja znam, nije postavljen nijedan pripadnik manjina, tako da je njihovo učešće u novoj vlasti ispod 2 posto  a u stanovništvu ih ima preko 20 posto“. Šarkić ocjenjuje: ,,Uz kleronacionalnu retoriku premijera, pojedinih ministara i savjetnika, ti podaci sami za sebe govore koliko nova Vlada ima poštovanja i uvažavanja prema manjinama, te koliko će im biti zaštićena prava. Od premijera i saveza na čijem čelu je bio, to je bilo donekle očekivano. Neočekivano i neprijatno su me iznenadile ‘građanske’ Demokrate, a posebno ‘još građanskija’ URA, kao i tzv. slobodni intelektualci, koji su bez glasa protivljenja prihvatile takvo stanje stvari i totalnu marginalizaciju i majorizaciju manjina”.

Bez obzira na Krivokapićeve „istine“ na Twiiteru, jasno je da u novoj vlasti, na funkcijama, više predstavnika imaju familije Marka Milačića i Branka Radulovića, nego manjine.  Da se ne radi o slučajnosti, te da je to koncept ove vlasti, sem brojki govore i  djela – postavljenje ministarke Bratić, „privatna“ čestitka Krivokapića  9. maja, postavljenje Marine Jočić na čelo Nacionalnih parkova, Jovana Vučirovića na čelo Odbora za ljudska prava…Dug je niz.

Oni od kojih se očekivalo da će biti  pokretačka snaga drugačije Crne Gore  sapleli su se na prvom koraku. Onda još kada je lider liste Crno na bijelo, prekršio sopstveni princip da će u Vladi biti sve sami eksperti. I kao političar ušao u nju. Ovonedjeljni izbor Vanje Ćalović – Marković , direktorice Mreže za afirmaciju nevladinog sektora i Steva Muka, direktora Instituta alternativa u članstvo  Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije, pozdravili su listom ljudi koji su se dugo i dosljedno borili protiv Đukanovićevog režima. Njihov izbor pokazao je da Crna Gora ima stručne i ljude od integriteta, koji borbom protiv korupcije i kriminala doprinose integrisanju i snazi ovog društva.  Ovaj izbor pokazuje, da je i prilikom formiranja Vlade i raspoređivanja kadrova po dubni i širini bilo moguće poštovati stručnost i kredibilitet. Odluku o izboru Ćalović – Marković i Steva Muka, donio je potpredsjednik Vlade Abazović. Upravo su  se takvim odlukama od Abazovića nadali oni koji su ga glasali 30. avgusta, i povjerovali da će biti korektiv u novoj većini. A ne onaj koji ćuti na partijsko zapošljavanje, onaj koji ćuti na odnos prema manjinama, na diskriminaciju CPC-a.

Da se još bavimo lanjskim snjegovima, pokazuje i kampanja pred izbore u Nikšiću. Kao da je opet referendum. Procrnogorske partije naspram srpskih. Još jedna refleksija kohabitacije stare i prethodne vlasti nahranjene strahom.

Da se ostalo na predavgustovskim podešavanjima i temama, pokazuju nazivi firmi koje će u utakmici učestvovati. Krivokapićeva savjetnica Gordana Radović biće u Nikšiću  na čelu pokreta Ne damo Nikšić. Stilizovano – Ne damo svetinje i litije koje je i  premijer nazvao „referendumom“.  Kao da je zaista referendum, a ne lokalni izbori. Đukanovićevi i dalje naravno “brane državu”.

Nemojmo se zavravati. Na političkoj sceni još igraju utvare prošlosti. I kohabituju zarad što dužeg plesa. U crnogorskom parlamentu i dalje su dominantne snage jedinstvenog DPS-a iz 1990. I njihovi potomci.

Naravno, treba biti otvoren. Možda ima još prostora za istinske promjene. Problem je što je ostalo premalo nade.

Milena PEROVIĆ

Komentari

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo