Povežite se sa nama

MONITORING

Do posljednjeg daha

Objavljeno prije

na

Vlada Crne Gore je, krajem prošle nedjelje, imenovala Predraga Stamatovića za svog predstavnika u komisiji koja ima zadatak da prati realizaciju Projekta Vektra Jakić. Projekat – iz nekog razloga Vlada tako tepa poslu modernizacije pljevaljskog drvnog kombinata Jakić – je u prethodnih šest godina, od kada je njegov većinski vlasnik postao Dragan Brković odnosno njegova kompanija Vektra, progutao više od 100 miliona eura koje je pozajmila mađarska OTP banka. A u matičnoj kompaniji tvrde da je i Vektra u Jakić uložila i 20 miliona svog novca!?

Da bi lakše shvatili o kolikom iznosu se radi: Većinski paket akcija kotorskog Jugopetrola prodat je za dvostruko manji iznos. Sto miliona dolara bilo je dovoljno da Dojče telekom, preko svoje filijale u Budimpešti, postane većinski vlasnik Telekoma Crne Gore. Za isti iznos (100 miliona) OTP banka je kupila sve akcije Crnogorske komercijalne banke, tada i sada najveće banke u Crnoj Gori… Konačno, prema važećim standardima u ovom dijelu Evrope, 110 miliona eura je dovoljno novca da se kroz grinfild investicije, sa gole ledine, izgradi oko 7,5 hiljada radnih mjesta. Toliko ljudi, približno, danas prima platu u Bijelom Polju.

No da se vratimo pljevaljskoj bici. Vlada nas obavještava kako je u Projektu ,,došlo do poteškoća”, pošto su kreditor i njegov dužnik ,,imali svoje razloge za obustavljanje dalje realizacije Projekta”. Onda su iz OTP banke zamolili Vladu da se, kao medijator procesa, uključi u rješavanje spornih pitanja između dvije strane. Na šta je Vlada, bespogovorno i hitno, svog čovjeka poslala u Budimpeštu. Tamo je, stoji u Informaciji sa prošlonedjeljne sjednice Vlade, ,,između ostalog” dogovoreno da se formira Komisija čiji je osnovni zadatak da nadgleda ,,trošenje preostalog iznosa kredita u visini od oko 4,3 miliona eura”. Na vrijeme su se sjetili… Uglavnom, taj je posao – u ime države i o trošku poreskih obveznika – povjeren savjetniku za unaprjeđenje poslovnog ambijenta premijera Igora Lukšića. Snaći će se on.

Istovremeno, ostala je tajna da li je u Budimpešti ,,između ostalog” dogovoreno još nešto što će platiti poreski obveznici Crne Gore, kako bi posao jedne privatne banke i jednog privatnog preduzeća bio uspješno nastavljen.

Iz Vlade su demantovali informaciju da su u Mađarskoj državnim garancijama osigurali potraživanja koje OTP ima prema Vektri. ,,Želimo da jasno saopštimo da ni Vlada ni Ministarstvo finansija nijesu izdali, niti su se obavezali da će izdati državnu garanciju kompaniji Vektra”, stoji u saopštenju iz Ministarstva finansija, ,,Interes Vlade je da se nastavi realizacija važne investicije na sjeveru Crne Gore koja će donijeti novi dohodak i novo zapošljavanje, kao i pružanje pomoći sistemski važnoj banci da razjasni pitanja od interesa za nastavak kreditne aktivnosti”. Nedoumice su, ipak, ostale. Ne samo zbog opštepoznate činjenice da je premijer Lukšić, kao i njegov prethodnik na mjestu predsjednika Vlade Milo Đukanović, izuzetno osjetljiv na probleme sa kojima se u poslovanju susrijeću Dragan Brković i njegove mnogobrojne kompanije iz porodice Vektra. I u Vladinoj Informaciji doslovno stoji da, ,,imajući u vidu značaj završetka Projekta Vektra Jakić za unapređenje ekonomskog razvoja sjeverne regije Crne Gore predlažemo donošenje sljedećih…”. I tu su radile makaze, pošto je neko bio dovoljno mudar, donosno bezobrazan, da od javnosti sakrije šta je to predloženo a šta usvojeno kako bi se pomoglo Draganu Brkoviću i njegovim poslovnim partnerima.

Da su interesi Crne Gore bili u prvom planu, pljevaljski bi posao odavno bio predmet ozbiljne analize zbog grubog kršenja kupoprodajnog i koncesionog ugovora između države i Vektre.

JAKIĆ – IZMEĐU SNA I JAVE: Brković i njegova Vektra su tadašnji Velimir Jakić kupili od države u junu 2006. godine, za 1,6 miliona eura, uz obećanje da će u kompaniju investirati šest miliona eura i sačuvati radna mjesta za 320 zapošljenih. U samom startu Brković je potpisivanje kupoprodajnog ugovora uslovio zahtjevom da mu država izda koncesije na makar 30 godina za sječu i preradu 140 hiljada kubnih metara pljevaljskih šuma – godišnje. Pola godine kasnije Ministarstvo poljoprivrede i Uprava za šume, pod komandom Milutina Simovića i Radoša Šućura našli su model za ispunjenje ovog zahtjeva.

Nadležnima nije zasmetala činjenica da je konzorcijum crnogorskih drvoprerađivača iz Pljevalja i Mojkovca dao za 20 miliona eura jaču ponudu od Vektre. Kao što im nije smetalo ni to što što su Brkovićevi zahtjevi bili u suprotnosti sa važećim propisima i planovima za eksploataciju crnogorskog šumskog bogatstva.

,,Od 2006. do 2010. godine biće uloženo šest miliona eura u opremu i modernizaciju fabrike, a tokom realizacije investicionih programa paralelno će biti obučavan kadar za rukovanje najsavremenijom tehnologijom”, tvrdio je Brković tada. Potom se, uoči potpisivanja koncesionog ugovora oglasio Vektrin ,,ekspertski tim”: ,,Vektra je u Jakić do sada uložila milion eura, što je omogućilo proizvodnju proteklih šest mjeseci. Nakon potpisivanja ugovora ove godine ćemo u drugu fazu rekonstrukcije investirati 25 miliona eura…”. Projektovani iznosi investicionih ulaganja rasli su iz dana u dan. Ali planirane sječe šuma i prerade drvene građe nije bilo.

Najzanimljivije je to što su nadležni, kršeći zakone, tolerisali Vektrino nepoštovanje preuzetih obaveza. Tako je Radoš Šućur, direktor Uprave za šume objašnjavao da nije u redu da tjeraju Vektru da plaća i sječe odobrene količine graše, a da trupci onda leže po lagerima: ,,Nećemo ih na to tjerati, jer ne želimo da stvaraju gubitke. Strpljivi smo, s obzirom na ogromna sredstva koja Vektra ulaže u ovaj projekat koji je od velikog interesa za Opštinu Pljevlja i čitavu Crnu Goru. Želimo da ovaj projekat uspije i ničim nećemo doprinijeti da tako ne bude”, rekao je Šućur. I uzalud u Zakonu o šumama stoji da će se kazniti preduzeće „ukoliko ne posiječe sva doznačena stabla, ili ako posječena stabla ne izradi u odgovarajuće sortimente”. Kao što stoji i to da će se preduzeću koje ne isplaćuje koncesionu naknadu ili ne izvršava druge obaveze iz ugovora oduzeti pravo korišćenja šuma. Interes Vektre bio je važniji od zakona.

KAKO DRAGAN KAŽE: Zapravo, pogledamo li malo pažljivije unazad, prepoznaćemo da je zastupanje, protežiranje pa i direktno finansiranje Vektre bio jedan od prioriteta ekonomske politike svake crnogorske vlade pod kontrolom DPS-a.

Potvrdio se to i kada je Vektra, uz pomoć državne administracije, gurnula KAP u dužničko ropstvo isisavajući iz njega kapital koji su decanijama stvarale generacije građana SFRJ. Do danas je ostala misterija čime je bila vođena Vlada Crne Gore kada je Brkovićevoj Vektri dala status strane kompanije koja ima pravo da prioritetno naplati sva svoja potraživanja od Kombinata. Ma koliko ona sporna bila.

,,Ne mogu da razumijem da Vlada jedne protežira, a druge diskriminiše,” upozoravao je nekadašnji potpredsjednik Vlade Žarko Rakčević, pojašnjavajući da”nije problem što Brković i Vektra štite svoje interese”, već što ih vladini pregovarači favorizuju na račun tada državnih kompanija kao što su EPCG, Jugopetrol ili Rudnici boksita.

Sličan primjer bila je i odluka Đukanovića Vlade da od Dragana Brkovića kupi poslovni prostor u zgradi koja je u to vrijeme bila najdrastičniji primjer divlje gradnje u Crnoj Gori, plaćajući ga po cijeni rezidencijalnih objekata u centru Londona ili Rima. Ni kada se ispostavilo da gornji spratovi, podignuti bez dozvole, uveliko prokišnjavaju niko se nije usudio da postavi pitanje svrsishodnosti državne investicije. Viši su interesi u pitanju, samo se šaputalo.

Viši interes je i nedavno presudio da Vlada Vektri produži rok u kome je obavezna staviti u funkciju hotele na Hercegnovskoj rivijeri, koje je Brković kupio u paketu, kroz kompaniju HTP Boka. Činjenica da novi vlasnik za četiri godine nije ispunio faktički ni jednu stavku kuporpodajnog ugovora, te da radnicima duguje plate a državi poreze i doprinose nije pokolebala premijera i njegove saradnike. Oni znaju zašto.

Kao što znaju zašto je država izdejstvovala da Privredi sud, zbog navodnih formalnih nedostataka, u proljeće prošle godine odbije zahtjev da se kompanija Vektra Montenegro uvede u stečaj, i pored podataka iz platnog prometa da povjerioci Vektre traže prinudni naplatu potraživanje vrijednih 4,66 miliona eura.

Tek tada je, zapravo, javna postala informacija da se na vrhu liste onih koji od Vektre bezuspješno pokušavaju naplatiti svoj novac nalazi Uprava carina Crne Gore sa potraživanjem od 2,23 miliona.

Na prvi pogled – ta vijest izgleda kao nemoguća. Sistem poslovanja Uprave carina je takav da njima, jednostavno, ne možete biti dužni. Da bi preuzeli svoju robu iz carinskih skladišta crnogorski privrednici moraju carinicima predočiti dokaz da su izmirili sve finansijske obaveze prema državi. Nerijetko ni to nije dovoljno, nego se čeka da novac legne na račune. Postoje, međutim, i izuzeci od ovog pravila. A za njih je bio zadužen tadašnji ministar finansija a današnji premijer – Igor Lukšić. Upravo je, osnovano se sumnja, bolećivost prema Vektri i odlučnost da štiti njene interese bila jedna od glavnih preporuka za njegovo unaprjeđenje u Vladi. Tako je, štiteći i vlastite interese, odlučila visoka politika. Prije nego se povukla na rezervni položaj.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo