Povežite se sa nama

MONITORING

Maska za uništenje

Objavljeno prije

na

Nakon sitnih lutanja u smislu rata za mir i Jugoslavije bez alternative, oni su znali kako da živimo bolje. Neprijatelj, međutim, nikad ne spava i mora se raditi na pitanjima identiteta. Treba, samo, tu tananu, a tako jaku stvar, gajiti i njegovati. Ovdašnja vlast je rješava kako umije – ućerivanjem, manipulacijama, kupovanjem. Posvećen rad na identitetskim pitanjima DPS je ozvaničio na posljednjem, šestom Kongresu. Prigodno, taj skup je održan 21. maja, na Dan nezavisnosti. Crna Gora – to je DPS, DPS – to je nezavisnost. Predsjednik vladajuće partije Milo Đukanović najavio je da će DPS zagovarati standardizaciju crnogorskog kao zvaničnog jezika, prevazilaziti postreferendumske podjele i podsticati objedinjavanje pravoslavnih vjernika u jednu crkvu. Jedan od zadataka, objasnio je, jeste eliminacija nedoumica oko identitetskih pitanja.

U DPS – ovoj izvedbi to znači gašenje vatre benzinom. Posao teče jer, pokazali su nebrojeno puta – i vlast nad zgarištem je vlast.

Đukanović je razjasnio da Mitropolija crnogorsko-primorska nije usaglašena sa državnim interesima Crne Gore, jer je dio Srpske pravoslavne crkve, čija je centrala u državi Srbiji koja ne gleda blagonaklono na crnogorsku nezavisnost. ,,Ako želimo pravoslavnu crkvu u harmoničnim odnosima s državom i crnogorskim državnim organima, logičan je cilj samostalnost crkve”. Eh, da je o tome moglo da se glasa na Kongresu, lako bi za mitropolita. Premda, administrativno ustrojstvo u pravoslavnoj crkvi na teritoriji Crne Gore je takvo da Mitropolija vlada tek dijelom države. Ako bi hteli da nam samostalna crkva obuhvati svu državu morali bi ili da nagovorimo crkvu da promijeni granice eparhija ili da krenemo u osvajanje. I steknemo patrijarha.

Umio je i ranije DPS da se dogovori sa mitropolitom Amfilohijem. Jedno je sigurno – malo ko može da u realnom svijetu zamisli Mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve Mihaila u Cetinjskom manastiru. Osim, možda Steva Vučinića.

Kako su nam udesili jezik – vidjeli smo. Nijesmo vidjeli koliko su koštale radne grupe čiji se rad završio neuspjehom, niti koliko je plaćeno ljudima koji su crnogorski jezik standardizovali. Kako su uradili taj posao najbolje se vidi iz činjenice da je, dvije godine nakon što je novi pravopis oktroisan, njegova primjena plovila među promilima. Neka druga vlast bi priznala da posao nije urađen kako treba i krenula ispočetka. Jer, jezik je ljudima, ako ćemo i državama, važan. DPS je riješio da jezik ućera kroz glave male đece. Valjda računajući na manji otpor.

Crnogorski je postao zvanični jezik u obrazovnom sistemu. Srbi su se pobunili, srpski je, kako – tako zaštićen. Na ledini su ostali oni koji bi da im jezik bude crnogorski, nedepeesovani.

Sve u svemu, poslovi oko crnogorskog jezika urađeni su tako da Crnogorci, zapravo, govore srpski ijekavskog izgovora. Crnogorskim ga zovu – po zadatku. Uzalud je đed preživio stotinu godina, na kraju je pao na ćeme.

Tu negdje oko identiteta, predsjednik DPS-a se pozabavio i ,,prevazilaženjem tradicionalnih podjela”. One, kaže, ,,ostaju područje na kome DPS mora ispoljiti novu kreativnost i potvrditi promišljenost”.

Kreativno je DPS uspio da identitet zagadi nacionalizmom. Reklo bi se presudnu pomoć na tom putu pružili su im oni koji su neki dan večerali. I još poneko ko nije.

Svi borci za nacionalnu stvar, vazda spremni da kliknu oko jezika, himne ili zastave, prećutali su fakat da u državnim službama u Crnoj Gori vlada diskriminacija. Činjenicu da je Vladina anketa pokazala da u državnim organima radi skoro 80 odsto Crnogoraca nijesu preopoznali kao ugrožavanje ,,tekovina borbe za suverenost”. Pet godina nakon obnove nezavisnosti Crne Gore, 10.985, odnosno 79,03 odsto zaposlenih u državnim i lokalnim organima, izjasnili su se kao Crnogorci. Ko bi znao ko za platu, a ko stvarno. Oko 1.200 službenika, odnosno 8,5 odsto činovnika priznali su da su Srbi. Albanaca je 2,8 odsto, Bošnjaka 4,1 odsto, oko 2,3 odsto Muslimana, 124 Hrvata, a jedan službenik se izjasnio kao Rom. Borci za nacionalnu stvar ispotiha su zapravo bili zadovoljni. Možda ne sasvim, prava bi mjera, valjda, bila da Crnogoraca bude sto odsto.

Divan je to način da se uništi Crna Gora.

,,Možda ove sadašnje generacije imaju razumijevanja za ovakvo stanje – stvarali smo državu, ekonomska je kriza bila, bili su sukobi na ovim prostorima. Ali može da stasa nova generacija koja neće sve ovo da prihvati i koja će se pitati zašto nas nema i koja neće više Crnu Goru doživljavati kao svoju”, rekao je Ervin Spahić, poslanik SDP-a. Ispravno, samo ne bi bilo loše da tu stvar objasni najprije svojima u partiji.

U crnogorski identitet vlast je već, dosta uspješno, utkala nekažnjivost ratnih zločina – deportacije, Bukovice, Morinja, i tako redom; tolerisanje nestajanja Hrvata: najblaže rečeno, podozrenje prema pripadnicima drugih naroda, osobito ako su Srbi. Proganjanje neistomišljenika ovdje je postalo društveno prihvatljivo, skoro poželjno. Profesor Milan Popović, ranije je za Monitor ocijenio da retorika koja žigoše one koji su glasali za zajedničku državu antidemokratska i diskriminatorna: ,,Dugoročno, to je potkopavanje Crne Gore.”

Ne treba sumnjati, kopaće još. Do dna sa kojeg je DPS krenuo, samo sa crnogorskom umjesto srpske maske za bezakonje i pljačku. Identitet je ono ispod maske, ako šta ostane.

Kosara BEGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorica, Budva, sukob u Vladi zbog bezbjednosnog sektora, optužbe na relaciji predsjednik države premijer. Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost

 

 

Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost.  Na državnom nivou Spajićev Pokret Evropa Sad (PES)  optužuje svog doskorašnjeg potpredsjednika i predsjednika CG Jakova Milatovića da radi protiv njih.  Sukob oko bezbjednosnog sektora zahladio je odnose između Demokrata i PES-a.  U Budvi se naširoko optužuju dva krila nekadašnjeg DF-a, pa DF i Demokrate. U Podgorici rascjep  PES-a ostavlja posljedice.

Da krenemo od posljednje vijesti. PES je nakon kritike Milatovića na račun ekonomskih reformi, optužio predsjednika države da radi protiv dojučerašnje partije, te da se udružio sa Građanskim pokretom URA i Pokretom za promjene (PzP) .

“Kampanja koju predsjednik države Jakov Milatović nastavlja da vodi protiv izvorne ideje svoje nekadašnje partije vidljivija je svakog dana”, saopštili su iz PES-a. “Nekadašnji zamjenik predsjednika PES-a se sada udružio sa Nebojšom Medojevićem, koji je najviše kritikovao program Evropa Sad 1 i sa Dritanom Abazovićem koji najviše osporava program Evropa Sad 2”.

Milatović je, navode dalje njegovi politički saborci, kritike  usmjerio “isključivo na formalno svoju partiju i 44. Vladu, čak i zbog imenovanja Predraga Drecuna koga je uključio u svoju kampanju i sa kojim je zajedno proslavljao izborne pobjede.”

Milatović je prethodno saopštio da smatra da je, bez dodatnih reformi u administraciji i obrazovanju, kao i smislenih razvojnih politika utemeljenih na sređenoj planskoj dokumentaciji i unaprijeđenom investicionom ambijentu, dugoročni održiv ekonomski razvoj, koji sa sobom donosi povećanje plata i penzija –  upitan.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo