Stas’o je. I potvrdio kako je njegov prethodnik, politički mentor i aktuelni partijski šef napravio dobru procjenu kada ga je izabrao za nasljednika.
Prvu godinu mandata na čelu Vlade Crne Gore, dr Igor Lukšić i i najbliži saradnici – ministar ekonomije Vladimir Kavarić i finansija Milorad Katnić – proveli su u ispipavanju snaga. Nekad je izgledalo kao da nijesu potpuno verzirani u svoj posao, češće su odavali utisak nedovoljno zainteresovanih ali su zato u svakom momentu, makar javno, djelovali bezazleno. Dobri momci iz komšiluka, sa Fejsbuka, iz Maroka… kako ko voli. Premijer se, krajem prošle godine pohvalio – i to je zvučalo skoro kao istina – kako je njegova Vlada „unaprijedila dijalog sa svim segmentima društva”. Kreiranje politike u zatvorenim kabinetima je prošlost, tvrdio je uz obećanje da građani više neće biti samo „pasivni posmatrači” koje vlast naknadno informiše o donijetim odlukama.
Onda je Unija sindikata pozvala građane da izađu na protest zbog teškog materijalnog položaja. Igor Lukšić je sa sebe obrisao sloj reformske šminke.
Naglašavajući „puno razumijevanje” za rastuće socijalne probleme, premijer je Janka Vučinića, predsjednika sindikata Željezare, optužio da pozivom na proteste prijeti „da ugrozi sistem”. U drevnom DPS maniru, mladi potpredsjednik vladajuće partije svoje nezadovoljstvo ogrnuo je jeftinom demagogijom. „Uz poštovanje svačijeg prava da izrazi nezadovoljstvo tako što poziva ljude da izađu na ulice, teško se to može uraditi sa pozicije nekoga ko prima dvije prosječne plate, ili sa pozicije generalnog sekretara jednog sindikata koji ima veća primanja nego ministar”, ciljao je Lukšić.
Tek što su fejsbukovci počeli razmišljati o prikupljanju pomoći za ugrožene državne zvaničnike, ispostavilo se da premijer nije napravio tačno poređenje. U ovoj zemlji najisplativije zanimanje je biti političar.
Premijeru Lukšiću se svidjelo da, umjesto da odgovora na neugodna pitanja, oponentima lijepi etikete i kvalifikacije. Tako smo saznali da on, navodno, ne zna da li je Agencija za nacionalnu bezbjednost prisluškivala ambasadore koji službuju u Crnoj Gori. „Vladan Joković je nedavno razgovarao sa članovima parlamenta na tu temu, i vjerujem da je sa njima podijelio informacije koje ima”, kaže Lukšić. Njega se to ne tiče. Premijer ne mari ni za dokumentovane finansijske zloupotrebe u partiji čiji je potpredsjednik. Uostalom, lično je on prije dvije godine u Skupštini priznao kako je kao ministar finansija svojoj partiji iz državnog budžeta nezakonito uplatio skoro 170 hiljada eura, plaćajući zakup poslovnog prostora koji više nije bio u vlasništvu DPS-a. Afera Telekom?
Premijer, koga je za to mjesto kvalifikovala nepokolebljiva odanost sa kojom je našim novcem branio investicije braće Mila i Aca Đukanovića u Prvoj banci, ne osvrće se na takve sitnice. Ima on važnijeg posla: treba donatore MANS-a obavijestiti da Vanja Ćalović i njene kolege organizuju proteste protiv Vlade. Umjesto, objasnio je Lukšić zatečenim gledaocima TV Vijesti, „da pomažu Vladi da riješe pojedine probleme”. Zato će ih on – prijaviti. U februaru 2012. godine Crna Gora, obznanjeno je, prvi put u svojoj istoriji ima predsjednika Vlade spremnog da neposlušne građane potkazuje u inostranstvu. I da se time javno hvali.
Nije se ništa drugo ni moglo očekivati od gospodina koji je ideološki oblikovan od Veselina Vukotića, prvosveštenika komunizma i neoliberalizma u Crnoj Gori, koji je tehnologiju vladavine izučavao kod Mila Đukanovića, a obrasce saradnje sa nevladinim sektorom kopirao od bivše ministarke Gordane Đurović.
U istom danu u kome nam je otkrio da je on taj koji već dvije godine kreira državnu politiku prema Kombinatu aluminijuma, Igor Lukšić je ustvrdio i da za 130 miliona kreditnih garancija koje će, skoro je izvjesno, vraćati država nijesu krivi on i njegove kolege ministri već – Skupština Crne Gore.
„Ni jednu garanciju Vladi nijesam predložio niti je Vlada usvojila, da prethodno nijesu bile odobrene od Skupštine”, ustvrdio je Lukšić, ,,U 2009. godini je bilo pitanje izbora da li gasiti KAP ili omogućiti njegov opstanak. Po ovlašćenju Vlade, sve sam radio da KAP sačuvamo”.
Premijer nam je, krajem prošle nedjelje, otkrio još jednu ekskluzivu: da je KAP zatvoren 2009. godine, onda bi pad crnogorske ekonomije te godine bio mnogo veći od registrovanih 5,7 odsto. Koliko veći? Sredinom te, 2009. godine Lukšić je tvrdio sljedeće: „Čak i pod punim iskorišćenjem njegovih kapaciteta, KAP nije više toliko relevantan kao što je nekada bio za crnogorsku ekonomiju”. Tada je predočio računicu po kojoj Kombinat u ovdašnjem BDP-u učestvuje sa tri do četiri odsto.
Potom su, braneći KAP, Đukanović, Lukšić i njihovi saradnici potrošili blizu 500 miliona eura. Ne računajući dobar dio dugova koje su oprostili u ime države. Šta bi bilo da je makar polovina tog novca zaista investirana u razvoj Crne Gore? U poljoprivredu na primjer. Ili gradnju desetak hotela sa pet zvjezdica na crnogorskoj obali, u Kolašinu i Žabljaku. Ne bi li to nadoknadilo procijenjeni gubitak od tri-četiri odsto BDP-a. Vjerovatno bi. Ali, neki bi drugi finansijski interesi ostali nepodmireni.
Da se vratimo korak unazad. Na pitanje da li je, i zbog čega namakao državi dug od skoro 80 miliona eura koji je trebalo da vrati vlasnik KAP-a, Lukšić odgovara: „Oleg Deripaska je jedva živ dolazio u Crnu Goru, u pratnji Sergeja Šojgua, kao kopredsjedavajućeg tima za ekonomsku saradnju. Deripaska je bio u predinfarktnom stanju. To nije bio čovjek koji je odavao utisak da ima milijarde”. Nekome to, može biti, zvuči duhovito. Za taj smo novac, ipak, mogli sebi priuštiti mnogo bolju zabavu. Dok je on u Deripaski vidio umirućeg, ovaj je svoj imetak uvećao na blizu 20 milijardi.
Jednako je predano aktuelni premijer, negdje u to vrijeme, objašnjavao kako crnogorski pasoš izdat Taksinu Šinavatri, čovjeku osuđenom za koruptivne radnje teške približno milijardu dolara, nije problem nego razvojna šansa naše zemlje. ,,Šinavatra će donijeti korist crnogorskoj ekonomiji time što će privući nove investitore ili sam investirati”. Kako što vidimo – pojagmili su se.
Sve je to sitnica naspram najnovijih pokušaja premijera da na Skupštinu prebaci odgovornost i za ono što se desilo i za ono što može da se dogodi.
Lukšić objašnjava da je Skupština Crne Gore, sredinom 2009. godine, usvajajući ponuđeni rebalans budžeta Vladi odobrila da se KAP-u izdaju garancije u vrijednosti 130 milina eura. Plus ugovorene kamate.
„U svakom trenutku Skupština je znala u kom će pravcu ići garancije” kaže danas Lukšić, uz tvrdnju da je SDP tada podržao taj plan, „inače se ne bi mogao usvojiti godišnji zakon o budžetu”.
U dnevniku TVCG, 18. juna 2009. tadašnji ministar finansija Lukšić je saopštio kako će se u rebalansu budžeta naći „i 10-15 miliona eura subvencije za struju koje će vlada odobriti Kombinatu i dodatnih pet miliona za socijalni program.Vlada će garantovati i 25 miliona eura koje Kombinat aluminujuma treba da obezbijedi za socijalni program…”.
Koji dan kasnije ,,pojasnio” je: ,,Po svim stavkama osim u subvencijama koje služe za amortizovanje krize za mala i srednja preduzeća ali i građane, imamo korekcije. Podrška preduzećima među kojima je i KAP je takođe planirana što realno neće povećati troškove.” Prepoznajete li Vi ovdje priču o 130 miliona eura.
SDP je tokom rasprave o rebalansu tražio da ,,se precizira dio koji su odnosi na odobravanje državnih garancija preduzećima (poslanik Damir Šehović). Potpredsjednik PZP Branko Radulović je upozoravao da se ne znaju kriterijemu po kojima Vlada usmjerava novac poreskih obveznika u korist privatnih kompanija i njihovih, uglavnom anonimnih, vlasnika. ,,Ko vam daje za pravo da tajkunima koji su upropastili KAP i Željezaru dajete garancije za kredite”, pitao je Radulović Lukšića. Lukšić je uzvratio Raduloviću da on tako priča jer ne razumije koncept. I uz pomoć glasačke DDPSDP mašine istjerao svoje. Danas evo pokušava da prebaci odgovornost. Što bi rekao neko od njegov prijatelja iz Maroka ,,sad svi treba da se angažujemo”.
Dok se mi ,,angažujemo” – sluđeni dospjelim dugovima koje plaćamo iako ih nijesmo napravili, i istovremenim najavama nevolja sa snabdijevanjem strujom – Lukšić je krenuo u novi projekat. Po tom planu, Vlada je već nacionalizovala KAP, pa ga onda ponovo prodaje. Sada u paketu sa Rudnikom uglja i Termoelektranom. Najvjerovatnije istom kupcu – sadašnjem vlasniku, ko god da je on. Na jeziku crnogorskog premijera to se zove ,,privatizacija koncipirana na bazi dugoročne valorizacije Termoelektrane i Rudnika uglja uz obavezne investicije u drugi blok”. Jasno?
Nema iznenađenja u Lukšićevom vladanju. On je jedini evropski ministar finansija koji na kraju 2008. nije vidio predstojeću krizu. Jedini šef državnih finansija koji se javno odrekao ingerencija nad bankarskim sistemom u državi – ,,Moja nadležnost kao ministra finansija su javne finansije, a bankarski sistem je nadležnost Centralne banke”. Potom se prihvatio posla spašavanja privatne banke kojom je gazdovao predsjednik njegove Vlade.
„Način na koji je Prva banka obezbijedila likvidnost nije za preispitivanje”, tvrdio je skromno, nakon što je obavio postavljeni zadatak.
Monitor je tada pisao kako će ga taj posao odvesti ili u premijersku fotelju ili na optuženičku klupu. On nas je proglasio za plaćenike – Centralne banke Crne Gore. Zvuči poznato.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO1 sedmica
HORIZONTI4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice