Povežite se sa nama

FOKUS

Uhapšen Šarić?

Objavljeno prije

na

monitor-1113-17-02-2012_Page_02_Image_0001

 

U Centralnom zatvoru (CZ) u Beogradu pripremaju se za nove stanovnike. Mediji uveliko špekulišu da će se tu najvjerovatnije uskoro naći narko bos Darko Šarić. Navodno je Šarić prije nekoliko dana lociran u Kejptaunu u Južnoafričkoj Republici (JAR), gdje je i zadržan u pritvoru. No, za to još nema zvanične potvrde.

„Mi nijesmo uhapsili Darka Šarića, to je sve što sada mogu da vam kažem”, rekao je Vijestima poručnik južnoafričke policije Lindela Mašigo. Međutim, taj demanti ne mora da znači da Šarić nije uhapšen. ,,Šarića u JAR nije uhapsila tamošnja policija, već su to uradili specijalci američke DEA i drže ga u pritvoru”, reklo je više izvora različitim medijima.

 

Ranije je misteriju pospješila izjava srpskog ministra unutrašnjih poslova Ivice Dačića. Upitan da li postoji visok stepen mogućnosti da je Šariću uhapšen, on je odgovorio da su to u telefonskom razgovoru rekli policajci iz Južne Afrike. ,,Mi nismo dobili potvrdu da je Darko Šarić u JAR, ali više ne znam ni šta treba da dobijemo. Ta osoba je u JAR, i ukoliko to provjere potvrde, očekujemo da Šarić bude izručen Srbiji”, izjavio je, primjetno nervozni, Dačić.

Direktor crnogorske policije Božidar Vuksanović, držao se suzdržano. Konstatovano je da je tačno da u Južnoj Africi boravi izvjesni Darko Šarić. „Ali upoređujući podatke i slično konstatovano je da se ne radi o licu koje se potražuje, već o drugom koje ima isto ime i prezime”.

Monitor je u nekoliko navrata pisao o višestrukim vezama familije Šarić i njihovih saradnika sa crnogorskim svijetom biznisa, bankarstva i podzemlja. Poznato je kako je Šarić, uspješno nestao iz Crne Gore. Sada, kako tvrde upućeni Monitorovi izvori, misterija oko hapšenja bosa u Južnoj Africi, potresa uticajne krugove u Podgorici. Šarić bi mogao otkriti brojne tajne, sa kim je ovdje poslovao, kako je legalizovao novac, pa i ko mu je iz svijeta politike držao leđa.

Kako tvrde izvori Kurira Šarić se nalazi pod policijskim nadzorom i radi se na utvrđivanju njegovog identiteta. Milorad Veljović, direktor srpske policije, rekao je da je MUP Srbije uputio zvaničan zahtjev policiji Južnoafričke Republike da im odgovore da li su uhapsili ili locirali Darka Šarića. ,,Isti zahtjev uputili smo im i preko centrale Interpola u Lionu, ali odgovor još nismo dobili”, rekao je Veljović.

Informaciju o lociranju Šarića u blizini Kejptauna prvi je još u petak 10. februara objavio portparol južnoafričke jedinice Sokolovi Mekintoš Polela. On je tada kazao da će u saradnji sa crnogorskom i srpskom policijom i Interpolom, do ponedjeljka, 13. februara biti izvršena provjera identiteta. Provjera još nije urađena, a kako navode u srpskom MUP-u, komunikacija sa kolegama iz JAR od tada je „veoma čudna”.

,,Policiji JAR poslali smo kompletnu dokumentaciju za utvrđivanje identiteta, ali odgovora još nema. Svakodnevno smo sa njima i na telefonskoj vezi, ali je njihov jedini komentar da budemo strpljivi”, kazali su za Blic u MUP Srbije.

Sumnjiva komunikacija sa policijom JAR jedan je od razloga zbog čega u MUP Srbije vjeruju da je Šarić tamo zaista lociran, da je u nekoj vrsti kućnog pritvora i da je sada predmet interesovanja stranih službi, zainteresovanih za pitanja krijumčarenja kokaina, pranja novca, i korupcije. ,,Pretpostavljamo da sa Šarićem razgovaraju pripadnici stranih službi, najvjerovatnije američkih, kojima je cilj da utvrde funkcionisanje kartela iz Južne Amerike, od kojih je Šarić kupovao kokain, način pranja novca preko of-šor kompanija iz države Dalaver, ali i da utvrde ko je sve bio na njegovom platnom spisku”, kazali su u MUP-u Srbije.

Po informacijama beogradskih medija Darko Šarić se nalazi u Južnoafričkoj Republici već godinu dana. Prije nego što je došao u Južnu Afriku, gdje ima jake veze u podzemlju, Šarić je navodno boravio u Švajcarskoj i Južnoj Americi.

U Južnoj Africi se navodno krio u okolini mjesta Stelenboš, koje se nalazi stotinak kilometara od Kejptauna, i odatle je često odlazio u mondensko ljetovalište Hermanus na obali okeana. Prema pisanju Pressa, sve vrijeme boravka na jugu Afrike on kontroliše preprodaju droge.

U lociranju Šarića navodno je učestvovao i Dobrosav Gavrić, ubica Željka Ražnatović Arkana, koji je poslije hapšenja pristao da južnoafričkoj policiji pruži bitne podatke u vezi sa podzemljem. Ubrzo pošto je razotkriven identitet ovog Lozničanina (skrivao se pod lažnim imenom Saša Kovačević) u južnoafričkim medijima osvanula je ispovijest čovjeka iz tamošnjeg podzemlja koji je i otkrio gdje je Šarić.

Ovaj mafijaš-pokajnik, koji se predstavio kao Ujka Sem, tvrdio je da Šarića, koji se skriva pod lažnim imenom, obezbjeđuju lokalni kriminalci, ali i pojedini korumpirani policajci. On se ponudio da pomogne u hvatanju bjegunca.

,,Arkanov ubica je znao mnogo o tome gdje se on krije i na koji način je dospio u Južnu Afriku. Ima indicija da je Gavrić pristao da južnoafričkoj policiji kaže sve što zna o Šariću da bi zauzvrat dobio status izbjeglice i tako izbjegao izručenje Srbiji, ali mu to nije uspjelo”, kažu izvori Pressa iz Južne Afrike.

Paralelno, štampa u regionu bruji o zastrašujućim vezama između braće Šarić i Joce Amsterdama i Luke Bojovića. Ali i Sretka Kalinića i Željka Milovanovića kojima su, prema pisanju beogradskih medija, navodno u pokušaju nedavnog bijega iz CZ pomogli crnogorski kriminalci i mafijaši. Takve tvrdnje obično ne zaobilaze ni političke moćnike u Podgorici (vidi boks).

Jedna od najnovijih tvrdnji je ona Berislava Jelinića, dugogodišnjeg novinara Nacionala a sada Aktuala kako je Slobodan Đurović jedan od optuženika u atentatu u centru Zagreba na Iva Pukanića i njegovog saradnika Nika Franjića, dobio polovinu novca za atentat od Darka Šarića.

Te su informacije, prema Jeliniću, došle prošle nedjelje do isljednika koji rade na pomenutom slučaju, koji će pokušati da ih provjere službenim putem. Ukoliko bi te tvrdnje bile tačne, isljednici smatraju da bi to bio i još jedan korak prema dokazivanju da se naručioci atentata nalaze u miljeu crnogorske duvanske mafije o kojoj je Pukanićev Nacional godinama pisao.

Jelinić je naveo i komentar neimenovanog visokog hrvatskog funkcionera izuzetno dobro upućenog u istragu atentata na Ivu Pukanić u vezi nove indicije: ,,Te su tvrdnje logične. Ukoliko bi se pokazale tačnim, onda bi to učvrstilo već postojeće neformalne sumnje da bi naručitelji tog atentata mogli biti Milo Đukanović i njegov lični prijatelj Stanko Subotić Cane, koji je u Srbiji nepravomoćno osuđen za šverc cigareta, o kojem je Pukanićev Nacional godinama ekstenzivno pisao”.

Pukanićev Nacional se nije bavio Šarićem, niti njegovim ilegalnim aktivnostima pa je neminovno pitanje zašto bi imao razloga da finanasira atentat na Pukanića. Po Jeliniću i njegovim sagovornicima, Šarić je mogao da finansira taj atentat zbog usluga koje su mu ranije vjerovatno učinile crnogorske vlasti, tolerišući njegov šverc narkotika. Kako bi vratio jedan dio tih usluga, možda je on uplatio dio honorara atentatorima na Pukanića.

,,Pokažu li se te tvrdnje tačnim, Šarić bi mogao biti koristan svjedok koji bi mogao otkriti naručitelje atentata”, naveo je Jelinićev sagovornik.

O tome da iza ubistva Ive Pukanića stoji duvanska mafija, govorio je prije dvije godine Ratko Knežević, nekadašnji Đukanovićev blizak saradnik i kum, svjedočeći pred Županijskim sudom u Zagrebu na suđenju optuženima za ubistvo Pukanića. Knežević je naveo da iza zločina stoje Stanko Subotić i Milo Đukanović.

,,Duvanska mafija Pukaniću je počela da prijeti već nakon prvih tekstova o organizovanom švercu cigareta pod okriljem crnogorske države koji su objavljeni u tadašnjem dnevniku Republika”, rekao je Knežević u iskazu u zagrebačkom županijskom sudu. Knežević je tvrdio i da mu je Pukanić govorio da su mu nudili novac da prestane da piše o tome, najprije dva, a onda i pet miliona eura.

,,Takva je mafija – prvo prijeti, zatim podmićuje, a onda i ubije”, rekao je Ratko Knežević. Knežević je tvrdio i da se s distancom od nekoliko godina može zaključiti kako su Pukanićevi tekstovi o duvanskoj mafiji bili filigranski precizni. ,,U tekstovima su stajali tačni nazivi preduzeća, registracije aviona, imena pilota i iznosi novca, zarađeni švercom cigareta. Ništa nije bilo rekla – kazala”, naveo je Knežević.

,,Na osnovu Pukanićevih otkrića evropski istražioci su kao šefa duvanske mafije prepoznali crnogorskog premijera Đukanovica, koji je od šverca cigareta punio paralelni državni budžet pod njegovim direktnim uticajem, čija je uloga bila i kupovina glasova na izborima za koje se plaćalo od 50 do 100 eura”, rekao je Knežević.

Sada Jelinić piše kako je sutkinja Ivana Kršul ustvrdila da Đurović, koji je za učestvovanje u atentatu na Pukanića nepravosnažno osuđen na 15 godina zatvora, zna ko su naručioci atentata.

Poslije hapšenja Đurovića isljednici su, piše dalje Jelinić, uspjeli da rekonstrušu da se svega tri nedjelje uoči atentata na Pukanić na privatni devizni račun u Crnogorskoj komercijalnoj banci osumnjičenog stiglo misterioznih 780.760 eura, navodno pola od ukupne dogovorene svote koju su atentatori trebalo da prime za naručeni posao.

Isljednici su uspjeli da rekonstruišu da mu je novac poslala nepoznata firma General Pioneer sa Kipra, koja je preko kiparske banke Bank of Cyprus Public Company Limited novac uplatila njemačkoj Commerz Bank AG iz Frankfurta, koja ga je potom prebacila u Crnogorsku komercijalnu banku na Đurovićev račun. Kao svrha transakcije u više etapa navedeno je da se radi o ,,ugovoru o uzajamnim odnosima”, DTD 19.9.2008. Monitor u kiparskom registru nije mogao da pronađe ovu firmu. Što bi moglo da znači da je ona izbrisana i da neko panično briše tragove.

Jelinić je objelodanio kako je nedavno izvor izuzetno upućen u međunarodno finansijsko poslovanje dostavio mjerodavnim hrvatskim institucijama informaciju da se iza tvrtke General Pioneer zapravo nalazi Darko Šarić. Monitor je ranije pisao kako je dio novca narko klana koji je opran u crnogorskim bankama, legalizovan upravo preko kiparskih bankovnih računa. U Grčkoj su nedavno uhapšeni crnogorski državljani, među kojima su i djeca pokojnog Dragana Dudića, koji su navodno tamo legalizovali novac od narkotika. Dudić je ubijen u Kotoru, a bio je poslovno povezan sa Darkom Šarićem, ali i sa kotorskim opštinskim vlastima. Monitor je pisao o sumnjivim transakcijama Dragan Dudića, koje su išle preko kiparskih banaka.

U kontekstu ubistva Pukanića, novinar Jelinić piše i o Šarićevim poslovnim vezama sa Đukanovićem i Subotićem. Podsjeća kako su crnogorski mediji u više navrata detaljno pisali da je klan Darka Šarić uložio milione eura u Prvu banku, u kojoj je većinski vlasnik Aco Đukanović, dok njegov brat Milo ima manjinski udio. Monitor je pisao kako je Prva banka dala kredit jednoj Šarićevoj kompaniji, u vrijeme kada su joj bile zabranjene kreditne aktivnosti zbog mjera Centralne banke.

Veze Šarića i Subotića takođe su zanimljive. Kada su se prije par godina pojavili Subotićevi pravni problemi u Srbiji, Šarić je otkupljivao od Subotića njegovu imovinu. To je, prema hrvatskom novinaru, učinjeno kako bi bila spriječena blokada bar jednog dijela Subotićeve imovine u Srbiji i kako bi mu Šarić finansijski pomogao u teškim trenucima.

,,Ti su se odnosi kasnije mijenjali. Šarić je poslije bijega postao opasan teret i svjedok za mnoge Crnogorce koji su bili upoznati sa njegovim aktivnostima. Tvrdi se da je crnogorski kriminalni milje ponudio 10 milijuna eura onome ko će uspjeti da locira i ubije Šarića, samo kako bi se osiguralo da on nikada ne progovori o svojim političkim pokroviteljima”, piše dalje Jelinić.

Dio zvaničnika i poslovnih ljudi u Podgorici drhti. Šarić bi mogao biti izuzetno koristan svjedok, ne samo u rasvjetljavanju atentata na Ivu Pukanića. On zna ko je na vrhu kriminalne piramide. Sa kim je sve poslovao i ko je obezbijedio infrastrukturu da se preko Crne Gore nesmetano odvijaju poslovi jednog od najvećih narko klanova u svijetu. Šarić bi mogao odgovoriti na ključno pitanje ko rukovodi mutnim poslovima na Balkanu, o vezama mafije i države u Crnoj Gori. Ako ga zaista isljeđuju pripadnici američke DEA, u Podgorici najbolje znaju šta bi sve Pljevljak mogao da kaže. Poslije Telekoma to bi u kratkom roku mogao biti novi veliki udar na dvodecenijsku vlast Mila Đukanovića.

Hapšenja Zemunaca u Španiji

Darko Šarić je akter i priče o spektakularnom hapšenju u Španiji Luke Bojovića i još tri bjegunca povezana sa njim. U pitanju su Vlada Milisavljević, zvani Budala, odbjegli pripadnik zemunskog klana i učesnik u atentatu na premijera Zorana Đinđića, glavni Bojović egzekutor Siniša Petrić, zvani Zenica i Lukin kum Vladimir Mijanović, zvani Zuba, koga ne traži srpska policija. Do njihovog hapšenja je došlo nakon dvadesetomjesečne akcije španske policije. Prema jednoj verziji hapšenju je doprinio i Darko Šarić, koji je navodno istražiteljima u Kejptaunu, otkucao neke detalje o Bojovićevoj grupi u Španiji.

Bojović je napustio Srbiju u junu 2010, nedugo poslije hapšenja Sretka Kalinića u Zagrebu i Miloša Simovića na srpsko-hrvatskoj granici. Za njim je u septembru 2010. raspisana međunarodna potjernica i podignuta optužnica zbog sumnje da je organizovao ubistvo Andrije Draškovića i Zorana Nedovića Šoka, kada su nastradala dvojica njihovih tjelohranitelja. Bojovića je sa pomenutim ubistvima, ali i drugim krivičnim djelima povezao Kalinić, koji je Srbiji izručen iz Hrvatske 25. avgusta 2010. godine. Navodno je poslije ubistva premijera Đinđića 2003, Bojović krio članove zemunskog klana, pored ostalih i Kalinića, između ostalog i u Crnoj Gori.

Bojović se, prema pisanju nedjeljnika Vreme, povezao sa Darkom Šarićem 2008, i od tada zajedno sa ostatkom zemunskog klana djelovao kao servisna organizacija za Pljevljaka. Navodno je obezbjeđivao transporte kokaina koji su preko balkanskih i drugih zemalja išli prema Evropskoj uniji i dalje, u Sjedinjene Američke Države; utjerivao dugove od šefova lanaca za distribuciju narkotika; uklanjao odmetnute ili nepouzdane Šarićeve partnere i konkurente… Naravno, sa družinom je obavljao i samostalne kriminalne poslove.

Bojović je, smatra Vreme, i pošto se 2010. sklonio u Španiju, za Darka Šarića, takođe u bjekstvu i sa takođe ograničenim manevarskim prostorom, nastavio da – mada vjerovatno u manjem obimu – obezbjeđuje narko-kanale držeći se zemljaka sa Balkana. Taj zaključak se izvodi na osnovu hapšenja crnogorskih i srpskih kurira u maju i novembru 2011, kada je zaplijenjeno 77, odnosno 36 kilograma kokaina švercanih brodovima iz južnoameričkih luka. Španija predstavlja čekaonicu za kontakte sa predstavnicima kokainskih kartela iz Bolivije, Kolumbije, Argentine i drugih zemalja Latinske Amerike.

Na spisku imovine i firmi Bojovićeve 13-člane kriminalne grupe, koju je objavio NUNS-ov Centar za istraživačko novinarstvo (CINS), navodi se, pored ostalog Taeda grup, of-šor kompanija koja je registrovana 18. februara 2009. u Delaveru u SAD. Tu je kompaniju navodno Bojović posjedovao preko svog kuma Cvetka Simića, obezglavljenog u Zagrebu, u obračunu beogradskih kriminalaca.

Ta kompanija je otvorila, kako navodi CINS, račun u Hipo Alpe Adria banci u Beogradu, 25. februara 2009. Zanimljivo je da je firma Taeda grup registrovana na istoj adresi na kojoj se u Delaveru nalazi kompanija Darka Šarića. Predstavništva Taede bila su otvorena u Zagrebu i Beogradu, ovo drugo zatvoreno je 28. januara 2010.

Šarić i Službe

Kartel Darka Šarića do pokretanja akcije Balkanski ratnik u oktobru 2009. bio je predmet interesovanja nekoliko stranih službi.

– Američka DEA je sa srpskom BIA vodila kompletnu akciju na razotkrivanju poslova Darka Šarića, koja je i rezultirala zapljenom dvije tone kokaina u Urugvaju.

– Britanska služba je bila uključena u praćenje kretanja prekookeanskih brodova kojima je švercovan kokain.

– Švajcarska služba je pratila Šarića zbog krivičnih djela koje je počinio u toj zemlji i kontakata sa Stankom Subotićem Canetom.

– Francuska policija je „propustila” da Šarića uhapsi u decembru 2009. godine na aerodromu u Parizu, iako je za njim tada već bila raspisana potjernica Interpola.

– Grčkoj policiji je „promakao” brod kojim je Šarić prokrijumčario kokain u atinsku luku u ljeto 2009.

Pomoć crnogorskih kriminalaca

Spoljnu podršku pokušaju bjekstva plaćenih ubica Željka Milovanovića i Sretka Kalinića, iz zatvora u Beogradu, organizovale su crnogorske kriminalne strukture povezane sa djelovima tamošnjeg vladajućeg režima, narko i „duvanske mafije”. To tvrdi beogradski tabloid Press pozivajući se na dobro obaviještene izvore bliske istrazi.

,,Cilj je, u stvari, bio da Milovanović pobjegne iz zatvora, dok je Kalinić tu bio samo podrška i monstruozni ubica koji bi na slobodi bio spreman na sve. Milovanović kao osumnjičeni ubica Ive Pukanića mogao bi da kaže ko je naručio ubistvo vlasnika Nacionala, koja je uloga određenih političara i šta je i od koga za taj zločin dobio. Do sada nije rasvjetljena stvarna uloga ‘duvanske mafije’ i crnogorskih kriminalno-političkih struktura u ubistvu Pukanića koje je otvorilo priču o moći i zločinima ‘duvanske mafije”’, naveo je izvor Pressa.

Novinar zagrebačkog dnevnika Jutarnji list Gordan Malić izjavio je za Press da su u slučaju pokušaja bjekstva Milovanovića i Kalinića iz zatvora zaista moguće sve opcije, ali da će tek dalja istraga utvrditi koja je prava.

Prema Pressu, unutrašnji organizator bi, pokazala je dosadašnja istraga, mogao da bude Sreten Jocić, zvani Joca Amsterdam. On se na sve načine trudi da se u zatvorima „igra” po njegovim pravilima.

Takva koordiniranost nije mogla da se dogodi bez spoljne logistike, koja se ogleda u prenošenju informacija, novcu i možda unaprijed pripremljenim podacima.

Press tvrdi kako je Šarić bio u tijesnim vezama sa pripadnicima crnogorskog vladajućeg režima. Crnogorskoj mafiji je u najvećem interesu da oslobodi Milovanovića, jer postoji opasnost šta će on da kaže i šta od saznanja može da ponudi za slobodu, zaključio je sagovornik Pressa.

Kiparski tragovi

Prije Jelinića je zagrebački Jutarnji list pisao kako su Duško i Darko Šarić vjerovatno povezani s ubistvom Pukanića. Za takvu tvrdnju list se pozvao na izvore bliske istrazi i na nova saznanja o ubistvu Pukanića do kojih je Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) došao putem međunarodne saradnje. Riječ je o podacima o više novčanih transakcija između Duška Šarića i pripadnika klana Sretena Jocića optuženih za Pukanićevo ubistvo, uplaćenih uoči atentata. Veći iznosi novca isplaćeni su preko jedne od kompanija u vlasništvu Duška Šarića i računa jedne kiparske banke.

USKOK-ovi istražitelji dobili su precizne informacije o broju računa, iznosima i datumu uplate.Oni će ovih dana prema kiparskim vlastima ići sa zahtjevom za provjeru spomenutih računa i transakcija Duška Šarića koji se trenutno nalazi u crnogorskom zatvoru zbog optužbi za pranje novca od prodaje kokaina, naveo je Jutarnji list.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo