Povežite se sa nama

FOKUS

Uhapšen Šarić?

Objavljeno prije

na

 

U Centralnom zatvoru (CZ) u Beogradu pripremaju se za nove stanovnike. Mediji uveliko špekulišu da će se tu najvjerovatnije uskoro naći narko bos Darko Šarić. Navodno je Šarić prije nekoliko dana lociran u Kejptaunu u Južnoafričkoj Republici (JAR), gdje je i zadržan u pritvoru. No, za to još nema zvanične potvrde.

„Mi nijesmo uhapsili Darka Šarića, to je sve što sada mogu da vam kažem”, rekao je Vijestima poručnik južnoafričke policije Lindela Mašigo. Međutim, taj demanti ne mora da znači da Šarić nije uhapšen. ,,Šarića u JAR nije uhapsila tamošnja policija, već su to uradili specijalci američke DEA i drže ga u pritvoru”, reklo je više izvora različitim medijima.

 

Ranije je misteriju pospješila izjava srpskog ministra unutrašnjih poslova Ivice Dačića. Upitan da li postoji visok stepen mogućnosti da je Šariću uhapšen, on je odgovorio da su to u telefonskom razgovoru rekli policajci iz Južne Afrike. ,,Mi nismo dobili potvrdu da je Darko Šarić u JAR, ali više ne znam ni šta treba da dobijemo. Ta osoba je u JAR, i ukoliko to provjere potvrde, očekujemo da Šarić bude izručen Srbiji”, izjavio je, primjetno nervozni, Dačić.

Direktor crnogorske policije Božidar Vuksanović, držao se suzdržano. Konstatovano je da je tačno da u Južnoj Africi boravi izvjesni Darko Šarić. „Ali upoređujući podatke i slično konstatovano je da se ne radi o licu koje se potražuje, već o drugom koje ima isto ime i prezime”.

Monitor je u nekoliko navrata pisao o višestrukim vezama familije Šarić i njihovih saradnika sa crnogorskim svijetom biznisa, bankarstva i podzemlja. Poznato je kako je Šarić, uspješno nestao iz Crne Gore. Sada, kako tvrde upućeni Monitorovi izvori, misterija oko hapšenja bosa u Južnoj Africi, potresa uticajne krugove u Podgorici. Šarić bi mogao otkriti brojne tajne, sa kim je ovdje poslovao, kako je legalizovao novac, pa i ko mu je iz svijeta politike držao leđa.

Kako tvrde izvori Kurira Šarić se nalazi pod policijskim nadzorom i radi se na utvrđivanju njegovog identiteta. Milorad Veljović, direktor srpske policije, rekao je da je MUP Srbije uputio zvaničan zahtjev policiji Južnoafričke Republike da im odgovore da li su uhapsili ili locirali Darka Šarića. ,,Isti zahtjev uputili smo im i preko centrale Interpola u Lionu, ali odgovor još nismo dobili”, rekao je Veljović.

Informaciju o lociranju Šarića u blizini Kejptauna prvi je još u petak 10. februara objavio portparol južnoafričke jedinice Sokolovi Mekintoš Polela. On je tada kazao da će u saradnji sa crnogorskom i srpskom policijom i Interpolom, do ponedjeljka, 13. februara biti izvršena provjera identiteta. Provjera još nije urađena, a kako navode u srpskom MUP-u, komunikacija sa kolegama iz JAR od tada je „veoma čudna”.

,,Policiji JAR poslali smo kompletnu dokumentaciju za utvrđivanje identiteta, ali odgovora još nema. Svakodnevno smo sa njima i na telefonskoj vezi, ali je njihov jedini komentar da budemo strpljivi”, kazali su za Blic u MUP Srbije.

Sumnjiva komunikacija sa policijom JAR jedan je od razloga zbog čega u MUP Srbije vjeruju da je Šarić tamo zaista lociran, da je u nekoj vrsti kućnog pritvora i da je sada predmet interesovanja stranih službi, zainteresovanih za pitanja krijumčarenja kokaina, pranja novca, i korupcije. ,,Pretpostavljamo da sa Šarićem razgovaraju pripadnici stranih službi, najvjerovatnije američkih, kojima je cilj da utvrde funkcionisanje kartela iz Južne Amerike, od kojih je Šarić kupovao kokain, način pranja novca preko of-šor kompanija iz države Dalaver, ali i da utvrde ko je sve bio na njegovom platnom spisku”, kazali su u MUP-u Srbije.

Po informacijama beogradskih medija Darko Šarić se nalazi u Južnoafričkoj Republici već godinu dana. Prije nego što je došao u Južnu Afriku, gdje ima jake veze u podzemlju, Šarić je navodno boravio u Švajcarskoj i Južnoj Americi.

U Južnoj Africi se navodno krio u okolini mjesta Stelenboš, koje se nalazi stotinak kilometara od Kejptauna, i odatle je često odlazio u mondensko ljetovalište Hermanus na obali okeana. Prema pisanju Pressa, sve vrijeme boravka na jugu Afrike on kontroliše preprodaju droge.

U lociranju Šarića navodno je učestvovao i Dobrosav Gavrić, ubica Željka Ražnatović Arkana, koji je poslije hapšenja pristao da južnoafričkoj policiji pruži bitne podatke u vezi sa podzemljem. Ubrzo pošto je razotkriven identitet ovog Lozničanina (skrivao se pod lažnim imenom Saša Kovačević) u južnoafričkim medijima osvanula je ispovijest čovjeka iz tamošnjeg podzemlja koji je i otkrio gdje je Šarić.

Ovaj mafijaš-pokajnik, koji se predstavio kao Ujka Sem, tvrdio je da Šarića, koji se skriva pod lažnim imenom, obezbjeđuju lokalni kriminalci, ali i pojedini korumpirani policajci. On se ponudio da pomogne u hvatanju bjegunca.

,,Arkanov ubica je znao mnogo o tome gdje se on krije i na koji način je dospio u Južnu Afriku. Ima indicija da je Gavrić pristao da južnoafričkoj policiji kaže sve što zna o Šariću da bi zauzvrat dobio status izbjeglice i tako izbjegao izručenje Srbiji, ali mu to nije uspjelo”, kažu izvori Pressa iz Južne Afrike.

Paralelno, štampa u regionu bruji o zastrašujućim vezama između braće Šarić i Joce Amsterdama i Luke Bojovića. Ali i Sretka Kalinića i Željka Milovanovića kojima su, prema pisanju beogradskih medija, navodno u pokušaju nedavnog bijega iz CZ pomogli crnogorski kriminalci i mafijaši. Takve tvrdnje obično ne zaobilaze ni političke moćnike u Podgorici (vidi boks).

Jedna od najnovijih tvrdnji je ona Berislava Jelinića, dugogodišnjeg novinara Nacionala a sada Aktuala kako je Slobodan Đurović jedan od optuženika u atentatu u centru Zagreba na Iva Pukanića i njegovog saradnika Nika Franjića, dobio polovinu novca za atentat od Darka Šarića.

Te su informacije, prema Jeliniću, došle prošle nedjelje do isljednika koji rade na pomenutom slučaju, koji će pokušati da ih provjere službenim putem. Ukoliko bi te tvrdnje bile tačne, isljednici smatraju da bi to bio i još jedan korak prema dokazivanju da se naručioci atentata nalaze u miljeu crnogorske duvanske mafije o kojoj je Pukanićev Nacional godinama pisao.

Jelinić je naveo i komentar neimenovanog visokog hrvatskog funkcionera izuzetno dobro upućenog u istragu atentata na Ivu Pukanić u vezi nove indicije: ,,Te su tvrdnje logične. Ukoliko bi se pokazale tačnim, onda bi to učvrstilo već postojeće neformalne sumnje da bi naručitelji tog atentata mogli biti Milo Đukanović i njegov lični prijatelj Stanko Subotić Cane, koji je u Srbiji nepravomoćno osuđen za šverc cigareta, o kojem je Pukanićev Nacional godinama ekstenzivno pisao”.

Pukanićev Nacional se nije bavio Šarićem, niti njegovim ilegalnim aktivnostima pa je neminovno pitanje zašto bi imao razloga da finanasira atentat na Pukanića. Po Jeliniću i njegovim sagovornicima, Šarić je mogao da finansira taj atentat zbog usluga koje su mu ranije vjerovatno učinile crnogorske vlasti, tolerišući njegov šverc narkotika. Kako bi vratio jedan dio tih usluga, možda je on uplatio dio honorara atentatorima na Pukanića.

,,Pokažu li se te tvrdnje tačnim, Šarić bi mogao biti koristan svjedok koji bi mogao otkriti naručitelje atentata”, naveo je Jelinićev sagovornik.

O tome da iza ubistva Ive Pukanića stoji duvanska mafija, govorio je prije dvije godine Ratko Knežević, nekadašnji Đukanovićev blizak saradnik i kum, svjedočeći pred Županijskim sudom u Zagrebu na suđenju optuženima za ubistvo Pukanića. Knežević je naveo da iza zločina stoje Stanko Subotić i Milo Đukanović.

,,Duvanska mafija Pukaniću je počela da prijeti već nakon prvih tekstova o organizovanom švercu cigareta pod okriljem crnogorske države koji su objavljeni u tadašnjem dnevniku Republika”, rekao je Knežević u iskazu u zagrebačkom županijskom sudu. Knežević je tvrdio i da mu je Pukanić govorio da su mu nudili novac da prestane da piše o tome, najprije dva, a onda i pet miliona eura.

,,Takva je mafija – prvo prijeti, zatim podmićuje, a onda i ubije”, rekao je Ratko Knežević. Knežević je tvrdio i da se s distancom od nekoliko godina može zaključiti kako su Pukanićevi tekstovi o duvanskoj mafiji bili filigranski precizni. ,,U tekstovima su stajali tačni nazivi preduzeća, registracije aviona, imena pilota i iznosi novca, zarađeni švercom cigareta. Ništa nije bilo rekla – kazala”, naveo je Knežević.

,,Na osnovu Pukanićevih otkrića evropski istražioci su kao šefa duvanske mafije prepoznali crnogorskog premijera Đukanovica, koji je od šverca cigareta punio paralelni državni budžet pod njegovim direktnim uticajem, čija je uloga bila i kupovina glasova na izborima za koje se plaćalo od 50 do 100 eura”, rekao je Knežević.

Sada Jelinić piše kako je sutkinja Ivana Kršul ustvrdila da Đurović, koji je za učestvovanje u atentatu na Pukanića nepravosnažno osuđen na 15 godina zatvora, zna ko su naručioci atentata.

Poslije hapšenja Đurovića isljednici su, piše dalje Jelinić, uspjeli da rekonstrušu da se svega tri nedjelje uoči atentata na Pukanić na privatni devizni račun u Crnogorskoj komercijalnoj banci osumnjičenog stiglo misterioznih 780.760 eura, navodno pola od ukupne dogovorene svote koju su atentatori trebalo da prime za naručeni posao.

Isljednici su uspjeli da rekonstruišu da mu je novac poslala nepoznata firma General Pioneer sa Kipra, koja je preko kiparske banke Bank of Cyprus Public Company Limited novac uplatila njemačkoj Commerz Bank AG iz Frankfurta, koja ga je potom prebacila u Crnogorsku komercijalnu banku na Đurovićev račun. Kao svrha transakcije u više etapa navedeno je da se radi o ,,ugovoru o uzajamnim odnosima”, DTD 19.9.2008. Monitor u kiparskom registru nije mogao da pronađe ovu firmu. Što bi moglo da znači da je ona izbrisana i da neko panično briše tragove.

Jelinić je objelodanio kako je nedavno izvor izuzetno upućen u međunarodno finansijsko poslovanje dostavio mjerodavnim hrvatskim institucijama informaciju da se iza tvrtke General Pioneer zapravo nalazi Darko Šarić. Monitor je ranije pisao kako je dio novca narko klana koji je opran u crnogorskim bankama, legalizovan upravo preko kiparskih bankovnih računa. U Grčkoj su nedavno uhapšeni crnogorski državljani, među kojima su i djeca pokojnog Dragana Dudića, koji su navodno tamo legalizovali novac od narkotika. Dudić je ubijen u Kotoru, a bio je poslovno povezan sa Darkom Šarićem, ali i sa kotorskim opštinskim vlastima. Monitor je pisao o sumnjivim transakcijama Dragan Dudića, koje su išle preko kiparskih banaka.

U kontekstu ubistva Pukanića, novinar Jelinić piše i o Šarićevim poslovnim vezama sa Đukanovićem i Subotićem. Podsjeća kako su crnogorski mediji u više navrata detaljno pisali da je klan Darka Šarić uložio milione eura u Prvu banku, u kojoj je većinski vlasnik Aco Đukanović, dok njegov brat Milo ima manjinski udio. Monitor je pisao kako je Prva banka dala kredit jednoj Šarićevoj kompaniji, u vrijeme kada su joj bile zabranjene kreditne aktivnosti zbog mjera Centralne banke.

Veze Šarića i Subotića takođe su zanimljive. Kada su se prije par godina pojavili Subotićevi pravni problemi u Srbiji, Šarić je otkupljivao od Subotića njegovu imovinu. To je, prema hrvatskom novinaru, učinjeno kako bi bila spriječena blokada bar jednog dijela Subotićeve imovine u Srbiji i kako bi mu Šarić finansijski pomogao u teškim trenucima.

,,Ti su se odnosi kasnije mijenjali. Šarić je poslije bijega postao opasan teret i svjedok za mnoge Crnogorce koji su bili upoznati sa njegovim aktivnostima. Tvrdi se da je crnogorski kriminalni milje ponudio 10 milijuna eura onome ko će uspjeti da locira i ubije Šarića, samo kako bi se osiguralo da on nikada ne progovori o svojim političkim pokroviteljima”, piše dalje Jelinić.

Dio zvaničnika i poslovnih ljudi u Podgorici drhti. Šarić bi mogao biti izuzetno koristan svjedok, ne samo u rasvjetljavanju atentata na Ivu Pukanića. On zna ko je na vrhu kriminalne piramide. Sa kim je sve poslovao i ko je obezbijedio infrastrukturu da se preko Crne Gore nesmetano odvijaju poslovi jednog od najvećih narko klanova u svijetu. Šarić bi mogao odgovoriti na ključno pitanje ko rukovodi mutnim poslovima na Balkanu, o vezama mafije i države u Crnoj Gori. Ako ga zaista isljeđuju pripadnici američke DEA, u Podgorici najbolje znaju šta bi sve Pljevljak mogao da kaže. Poslije Telekoma to bi u kratkom roku mogao biti novi veliki udar na dvodecenijsku vlast Mila Đukanovića.

Hapšenja Zemunaca u Španiji

Darko Šarić je akter i priče o spektakularnom hapšenju u Španiji Luke Bojovića i još tri bjegunca povezana sa njim. U pitanju su Vlada Milisavljević, zvani Budala, odbjegli pripadnik zemunskog klana i učesnik u atentatu na premijera Zorana Đinđića, glavni Bojović egzekutor Siniša Petrić, zvani Zenica i Lukin kum Vladimir Mijanović, zvani Zuba, koga ne traži srpska policija. Do njihovog hapšenja je došlo nakon dvadesetomjesečne akcije španske policije. Prema jednoj verziji hapšenju je doprinio i Darko Šarić, koji je navodno istražiteljima u Kejptaunu, otkucao neke detalje o Bojovićevoj grupi u Španiji.

Bojović je napustio Srbiju u junu 2010, nedugo poslije hapšenja Sretka Kalinića u Zagrebu i Miloša Simovića na srpsko-hrvatskoj granici. Za njim je u septembru 2010. raspisana međunarodna potjernica i podignuta optužnica zbog sumnje da je organizovao ubistvo Andrije Draškovića i Zorana Nedovića Šoka, kada su nastradala dvojica njihovih tjelohranitelja. Bojovića je sa pomenutim ubistvima, ali i drugim krivičnim djelima povezao Kalinić, koji je Srbiji izručen iz Hrvatske 25. avgusta 2010. godine. Navodno je poslije ubistva premijera Đinđića 2003, Bojović krio članove zemunskog klana, pored ostalih i Kalinića, između ostalog i u Crnoj Gori.

Bojović se, prema pisanju nedjeljnika Vreme, povezao sa Darkom Šarićem 2008, i od tada zajedno sa ostatkom zemunskog klana djelovao kao servisna organizacija za Pljevljaka. Navodno je obezbjeđivao transporte kokaina koji su preko balkanskih i drugih zemalja išli prema Evropskoj uniji i dalje, u Sjedinjene Američke Države; utjerivao dugove od šefova lanaca za distribuciju narkotika; uklanjao odmetnute ili nepouzdane Šarićeve partnere i konkurente… Naravno, sa družinom je obavljao i samostalne kriminalne poslove.

Bojović je, smatra Vreme, i pošto se 2010. sklonio u Španiju, za Darka Šarića, takođe u bjekstvu i sa takođe ograničenim manevarskim prostorom, nastavio da – mada vjerovatno u manjem obimu – obezbjeđuje narko-kanale držeći se zemljaka sa Balkana. Taj zaključak se izvodi na osnovu hapšenja crnogorskih i srpskih kurira u maju i novembru 2011, kada je zaplijenjeno 77, odnosno 36 kilograma kokaina švercanih brodovima iz južnoameričkih luka. Španija predstavlja čekaonicu za kontakte sa predstavnicima kokainskih kartela iz Bolivije, Kolumbije, Argentine i drugih zemalja Latinske Amerike.

Na spisku imovine i firmi Bojovićeve 13-člane kriminalne grupe, koju je objavio NUNS-ov Centar za istraživačko novinarstvo (CINS), navodi se, pored ostalog Taeda grup, of-šor kompanija koja je registrovana 18. februara 2009. u Delaveru u SAD. Tu je kompaniju navodno Bojović posjedovao preko svog kuma Cvetka Simića, obezglavljenog u Zagrebu, u obračunu beogradskih kriminalaca.

Ta kompanija je otvorila, kako navodi CINS, račun u Hipo Alpe Adria banci u Beogradu, 25. februara 2009. Zanimljivo je da je firma Taeda grup registrovana na istoj adresi na kojoj se u Delaveru nalazi kompanija Darka Šarića. Predstavništva Taede bila su otvorena u Zagrebu i Beogradu, ovo drugo zatvoreno je 28. januara 2010.

Šarić i Službe

Kartel Darka Šarića do pokretanja akcije Balkanski ratnik u oktobru 2009. bio je predmet interesovanja nekoliko stranih službi.

– Američka DEA je sa srpskom BIA vodila kompletnu akciju na razotkrivanju poslova Darka Šarića, koja je i rezultirala zapljenom dvije tone kokaina u Urugvaju.

– Britanska služba je bila uključena u praćenje kretanja prekookeanskih brodova kojima je švercovan kokain.

– Švajcarska služba je pratila Šarića zbog krivičnih djela koje je počinio u toj zemlji i kontakata sa Stankom Subotićem Canetom.

– Francuska policija je „propustila” da Šarića uhapsi u decembru 2009. godine na aerodromu u Parizu, iako je za njim tada već bila raspisana potjernica Interpola.

– Grčkoj policiji je „promakao” brod kojim je Šarić prokrijumčario kokain u atinsku luku u ljeto 2009.

Pomoć crnogorskih kriminalaca

Spoljnu podršku pokušaju bjekstva plaćenih ubica Željka Milovanovića i Sretka Kalinića, iz zatvora u Beogradu, organizovale su crnogorske kriminalne strukture povezane sa djelovima tamošnjeg vladajućeg režima, narko i „duvanske mafije”. To tvrdi beogradski tabloid Press pozivajući se na dobro obaviještene izvore bliske istrazi.

,,Cilj je, u stvari, bio da Milovanović pobjegne iz zatvora, dok je Kalinić tu bio samo podrška i monstruozni ubica koji bi na slobodi bio spreman na sve. Milovanović kao osumnjičeni ubica Ive Pukanića mogao bi da kaže ko je naručio ubistvo vlasnika Nacionala, koja je uloga određenih političara i šta je i od koga za taj zločin dobio. Do sada nije rasvjetljena stvarna uloga ‘duvanske mafije’ i crnogorskih kriminalno-političkih struktura u ubistvu Pukanića koje je otvorilo priču o moći i zločinima ‘duvanske mafije”’, naveo je izvor Pressa.

Novinar zagrebačkog dnevnika Jutarnji list Gordan Malić izjavio je za Press da su u slučaju pokušaja bjekstva Milovanovića i Kalinića iz zatvora zaista moguće sve opcije, ali da će tek dalja istraga utvrditi koja je prava.

Prema Pressu, unutrašnji organizator bi, pokazala je dosadašnja istraga, mogao da bude Sreten Jocić, zvani Joca Amsterdam. On se na sve načine trudi da se u zatvorima „igra” po njegovim pravilima.

Takva koordiniranost nije mogla da se dogodi bez spoljne logistike, koja se ogleda u prenošenju informacija, novcu i možda unaprijed pripremljenim podacima.

Press tvrdi kako je Šarić bio u tijesnim vezama sa pripadnicima crnogorskog vladajućeg režima. Crnogorskoj mafiji je u najvećem interesu da oslobodi Milovanovića, jer postoji opasnost šta će on da kaže i šta od saznanja može da ponudi za slobodu, zaključio je sagovornik Pressa.

Kiparski tragovi

Prije Jelinića je zagrebački Jutarnji list pisao kako su Duško i Darko Šarić vjerovatno povezani s ubistvom Pukanića. Za takvu tvrdnju list se pozvao na izvore bliske istrazi i na nova saznanja o ubistvu Pukanića do kojih je Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) došao putem međunarodne saradnje. Riječ je o podacima o više novčanih transakcija između Duška Šarića i pripadnika klana Sretena Jocića optuženih za Pukanićevo ubistvo, uplaćenih uoči atentata. Veći iznosi novca isplaćeni su preko jedne od kompanija u vlasništvu Duška Šarića i računa jedne kiparske banke.

USKOK-ovi istražitelji dobili su precizne informacije o broju računa, iznosima i datumu uplate.Oni će ovih dana prema kiparskim vlastima ići sa zahtjevom za provjeru spomenutih računa i transakcija Duška Šarića koji se trenutno nalazi u crnogorskom zatvoru zbog optužbi za pranje novca od prodaje kokaina, naveo je Jutarnji list.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo