Najveće i najvrjednije donacije Kotoru i Crnoj Gori u posljednje dvije decenije došle su iz Australije dobročinstvom Nade Radimir, 84-godišnja Dobroćanke. Ona je zbog značajnih donacija Pomorskom muzeju u Kotoru prošle godine dobila nagradu za filantropiju Iskra, za individualni doprinos.
,,Ponosna sam da sam u društvu dobitnika nagrada u kojem sam se našla i milo mi je da sam mogla nastaviti filantropsku tradiciju mojih predaka iz Dobrote i Perasta”, napisala je u zahvalnici prilikom uručivanja nagrade Iskra.
Nada je nastavila tradiciju davanja za opšte dobro porodice Radimir koja od sredine 15. vijeka aktivno učestvuje u trgovačkoj, kulturnoj, vjerskoj i ratnoj istoriji Boke kotorske. Po majci Angeli Radimir rođenoj Radoničić, Nada ima rođačke veze sa starim bokeljskim porodicama Smecchia iz Perasta, i Vicković, Brajković, Bujović… Ona podsjeća da je jedan Smecchia sa svojim brodom otvorio za Veneciju put za Baltik, a jedan je komandirao flotu Petra Velikog i izvojevao njegovu pobjedu nad Šveđanima i time ruskom caru obezbijedio premoć na Baltičkom moru.
O porodičnoj tradiciji a i njenom burnom životu protkanom brigom za drugoga, Nada za Monitor kaže: ,,Osnovno su me naučili roditelji da sve treba dijeliti sa drugima – od komada kruha do veselja. No žalosno je da u svijetu ima sve manje darovatelja. Svi zaboravljaju da zadnja košulja nema džepa”.
Dobročinstva je sve manje i u Crnoj Gori, a život Nade Radimir, proveden od Njujorka do Australije, svjedoči koliko je ono neophodno.
Nada je rođena 1930. u Sarajevu gdje je njen otac Dragutin radio kao šumarski inženjer. Zapisano je da je njegovom zaslugom pošumljeno dosta goleti po Hrvatskoj, Srbiji, BiH. Zaslužan je i što je Pančićeva omorika prenešena u zagrebačke parkove i druge krajeve bivše Jugoslavije. Nekoliko sekvoja koje rastu diljem Hrvatske i Crnogorskog primorja su takođe posađene njegovom zaslugom.
Prije Drugog svjetskog rata porodica Radomir se seli u Zagreb. ,,U toku rata sam radila kao kurir ilegalac – između ostalih i za Ivu Lola Ribar (sekretara Komunističke omladine Jugoslavije ), koji je često zalazio u kuću mojih roditelja koja se smatrala sigurnom kućom”, sjeća se Nada. Hapšena je od strane Ustaške nadzorne službe.
Poslije rata diplomira na novinarskoj i diplomatskoj školi u Beogradu, magistrira engleski i njemački jezik u Zagrebu i Beogradu i doktorira u Njemačkoj. Radi u turizmu a početkom 60-ih seli se u Njujork, od 1973. živi u Ženevi, da bi se 2000. odselila u Australiju.
Veza sa domovinom Nadi je bila sestra Vjera, udata za Vladimira Popovića Španca, Baranina, narodnog heroja, generala JNA, diplomate.
,,Nakon što sam dobila australijsku penzionersku vizu, u maju 1993. godine sam došla u Beograd da se oprostim od sestre. Ona je bila profesor francuskog, talijanskog i latinskog jezika. Ostala je udovica 1972. godine kad je Vladimir umro u Londonu. Tokom posjete, mojoj sestri su na VMA ustanovili da ima rak jetre kao posljedicu hepatitis C kojeg je preboljela u Jasenovcu”, priča Nada.
Nada odlaže odlazak za Australiju i ponovo se zapošljava u Ženevi kako bi mogla da je opskrbljuje ljekovima koje VMA tada nije imala.
,,U toku 1993. i 1994. osam puta sam putovala iz Ženeve za Beograd preko Budimpešte. U Beogradu sam kupila ukradena kola renault 4, kako bih mogla nabavljati hranu, nositi prijateljima. Neizmjerno mi je pomagala porodica Vladovog prijatelja, narodnog heroja i generala Voje Kovačevića, njegova supruga Mina i kćerka Planinka Kovačević”.
Živeći na relaciji Ženeva-Beograd, Nadi se u Švajcarskoj za pomoć obraćaju porodice iz Zagreba i Beograda. ,,U Ženevu je došlo nekoliko mladića iz Beograda i Zagreba koji su pobjegli iz Jugoslavije da ne služe vojsku. Kako Švajcarska nije dozvoljavala da se izbjeglice zadržavaju u njihovoj zemlji trebalo ih je sve što prije otpremiti i naći načina da negdje odu. Sve sam ih smjestila, osim jednoga koji je ostao dvije godine u mom stanu i upisao se kao student na Univerzitet u Ženevi dok nije spremio diferencijalne ispite iz medicine za SAD”.
Nadina sestra Vjera umire u martu 1994. Njena urna je prenesena u porodičnu grobnicu na groblje Sv. Matije u Dobroti.
Tih ratnih godina, Nadi se za pomoć obraća rodbina, ali i poznati i nepoznati iz opkoljenog Sarajeva. ,,Iz Sarajeva sam preko veza sa Jevrejskom općinom – gospodinom Jakicom Fincijem, gospodinom Leonom Davicom, gospođom Danielle Mailefer, Švajcarkom, mojom prijateljicom koja je radila za UNICEF i bila stacionirana u Sarajevu, iz okruženog Sarajeva izvukla 20 osoba, među njima i suprugu i dva unuka prote Bjelajca”.
Nakon kraja ratova na Balkanu, Nada se 2000. seli u Australiju. Kaže da je u Sidneju provela 13 divnih godina. No kako je Australija postala jedna od 10 najskupljih zemalja na svijetu, prošle godine se seli u Beograd.
Iako je provela vijek izvan Crne Gore, čuvala je veze sa domovinom. O tome svjedoči i poklanjanje porodičnog nasljedstva Muzeju u Kotoru. ,,Nažalost ja o Crnoj Gori ne znam mnogo. Prvi Crnogorac koji je ušao u moju porodicu je bio suprug moje sestre Vladimir Popović Španac. Kad su mi pred par godina predložili da pišem knjigu o njemu, nisam mogla jer o Crnoj Gori ne znam mnogo”.
,,Imam veliko poštovanje prema Crnoj Gori iz mnogo razloga. Prvo jer je taj hrabri narod uspio da održi svoju slobodu od Turaka. Drugo Vladika Rade je u mojoj porodici uživao veliko poštovanje i kad je silazio u Boku odsjedao je u našim porodičnim kućama, ako se ne varam i danas su spomen ploče u Boki na nekima i znam da su članovi naših porodica pomagali materijalno otpor Turcima”.
Kaže da su joj uspomene na Dobrotu i Boku vezane za par posjeta tokom djetinjstva. ,,Boravila sam u palati moje majke, posjećivala djeda i baku, i igrala se na obali. Posjećivali smo iz Dobrote porodicu u Perastu i Prčanju. U kuću u Dobroti je iz jednog sela sa Lovćena dolazila baba Jana, donosila svježi sir i na početku ljetovanja dovodila kozu da bih ja imala mlijeko. No babu Janu ja nisam razumjela, govorila je meni stranim jezikom”.
Pomoć drugima je za Nadu Radimir postao univerzalni jezik.
Predrag NIKOLIĆ