Više se ne sjećam kada je neko dodirnuo neki dio mene osim mog tijela! – Pogleda je pažljivije: lice djevojke nije pokazivalo ništa. Prosto, bilo je tu, spremno da primi dodir. Ono što je bilo unutra, ili se odviklo od dodira ili je bilo ugašeno. Da ga dodirneš, ostao bi garež i pepeo na prstima! Možda više ništa drugo osim tijela nije ni ostalo kod nje! – sinu mu. Ali kako je mogla reći nešto tako jasno!? Ta rečenica se direktno odnosila i na njega. Kao da je tom rečenicom izrazila razloge njegove nelagode i drhtave ravnodušnosti koja ga drži već neko vrijeme – i to jasnije i istinitije nego što je uspjelo njemu, kroz sve one beskrajne introspektivne meditacije kojima je sebi kratio ove dane. Mjesecima, njegovi dani prepuni frenetične aktivnosti, smijeha, doskočica, i vike, – nepodnošljivo glasne vike! – ni za trenutak nisu izronili ispod difuzno raspršene čemerne letargije zbog koje mu se sopstveni život činio tek kao zagonetno i nerazumljivo brujanje nekog grada prekrivenog zimskom maglom.
– Razumijem one koji bi da Vam dodirnu tijelo! Nemojte im zamjeriti! – pokuša je razvedriti komplimentom, uostalom sasvim uvjerljivo potkrijepljenim svime što se na njoj moglo vidjeti. Ali djevojka je bila željna drugačijih dodira. Ne samo tijela po tijelu, jagodica prstiju po jagodicama obraza, ili glatkih dlanova po glatkijim bedrima – jer mi nismo sasvim isto što i naše tijelo! – nego je žudila da osjeti dodir osmjeha, ili misli, dodir tihe strijepnje koja traži smiraj i nalazi ga u beskrajnoj nježnosti ravnomjernog disanja – možda sanja bešumni dodir kakav je na ovom svijetu, samo dodir svjetla!?
– Ovo je bolje! – reče djevojka nakon što pažljivo sasluša drugi pokušaj. – Moglo bi biti upravo to! Dodir svjetla! Bestjelesan a opet, stvaran. Grije, razjašnjava, a ne može se uhvatiti! Dodir koji se ne može dodirnuti. Samo takvim dodirom možemo dotaknuti ono što je u nama, što smo mi a ipak nije tijelo!
Opet se zamisli: – Kad bolje razmislim, pogasila su se svjetla na licima svih koje poznajem. Teško da je ostalo u njima svjetla makar za jedan jedini pravi dodir! Zagleda se nekako u sebe. Zapali cigaretu, zabaci glavu. Otpuhnu dim u vis:
– U mraku živimo, pipamo tijela jedni drugima kao slijepci, obnevidjeli od tuge za dodirom svjetla! Valjda od nas kasnije, postanu svi oni noćni leptiri koji srljaju za svjetlom! Metamorfoza nema jedan nego dva stepena. Prvi, onaj koji svi znaju: iz gusjenice, leptir; drugi, koji tek sada shvatam, iz leptira, duša žudna svjetla! Bez krila, leptir je običan crv, Ali i samo sa krilima, leptir je crv, ili što ništa ne mijenja, krilati crv! Ono za šta krila nisu dovoljna, ono što je nužno da bismo bili više nego krilati crvi – eto to jeste upravo potreba za dodirom svjetla. Toliko im se rugamo, mislim, tim noćnim leptirima. Što su glupi, kako ne shvate, oprlje krila na staklu sijalice ili plamenu svijeće, pa opet, čim se oporave kao sumanuti!? – eto kako o njima govorimo! A ne vidimo, ne razumijemo, da postupaju u potpunom skladu sa ogromnom prilikom koja im se ukazala time što su stigli u blizinu svjetla! I zato, umjesto da skončaju u mraku, zgaženi kravljim kopitom, ili progutani od slijepih miševa, oni se potpuno predaju ekstatičkom dodiru svjetla!
– Dobro, ali zašto da im izgore krila!? Zar ne bi bilo bolje primati s mjerom dodire svjetla!?
– Ah, da znam tu priču: oprljiće krila!? Pa šta s tim! Krila su im bila potrebna da stignu do svjetla! A osim toga, ja lično uvijek uzimam ili previše ili premalo. Nikada pravu mjeru. Prava mjera nije za mene!
Izgledalo je da je sva planeta utonula u mrak. Samo su oko bešumnog žara cigarete kružile njihove misli, kao dva noćna leptira.
Ferid MUHIĆ
Izdvojeno2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
FOKUS2 sedmice
INTERVJU2 sedmice