Sve pohvale individualizmu ne mogu ukloniti tamnu sjenu tuge koja se nadnosi nad čelom svakog ko je, svojom voljom ili nedaćama života, ostao bez prijatelja, zatvoren u samoću sopstvenog srca, koliko god uporno i samoubilački hrabro ponvaljao: „Pakao, to su prijatelji!”. Ne znam kako je u drugom životu. U ovom, pakao je život bez prijatelja
Kada je Aristotel izrekao svoju čuvenu maksimu: „Platon mi je prijatelj, ali istina mi je veći prijatelj!” žrtvovao je prijatelja i ostao sam. Neću reći: „Ali je zato dobio istinu!” Istina se i tako ne može dobiti, nego se, u najboljem slučaju može znati, mada se u tome najčešće varamo. Aristotel je ipak – Aristotel! Jedan od najumnijih ljudi svih vremena, više nego iko drugi mogao je znati istinu o mnogim stvarima između neba i zemlje. I da je mogao imati istinu, zar bi vrijedila da se za nju žrtvuje prijatelj!? Pa još ako je taj prijatelj – Platon!? Kad samo pomislim: šta su sve te puste istine svijeta u poređenju sa prijateljem, makar i ne bio Platon?! I ako je dilema: „Ili istina ili prijatelj?” uvijek ću se odlučiti za prijatelja. Zato što si sa prijateljem i bez istine – čovjek, a bez prijatelja to nisi, kakvu god istinu znao ili imao.
S ovim bi se složio i Aristotel. Onaj iz mlađih dana. Aristotel koji je čovjeka definisao kao „biće zajednice” (zoon politikon), dodajući „onaj ko je po prirodi sam, taj je bog ili – zvijer.” Platona, a time i prijateljstva, Aristotel se odrekao pred kraj života. Tada je već bio sam. I progonjen. Što ne znači da nije imao pravo misliti da je istina vrijednija od prijatelja, a život u samoći bolji od života u zajednici, pa makar on bio samo čovjek a ne bog ili zvijer. Još kada znamo da su ga svi u čije je prijateljstvo vjerovao, već napustili, iznevjerili, izdali.
Kako god bilo, mnogi ljudi su smatrali život u samoći boljim od života u zajednici; neki od njih su važili za najumnije glave svog vremena. Svoje shvatanje nazvali su „individualizam”, nova riječ za ono što se zvalo egoizam, jer iako je umjereniji, na kraju se svodi na isto. Ipak, valja priznati da su ponudili i prefinjene argument za svoje svhatanje.
Ralf Valdo Emerson je, na primjer, individualizam branio iz pozicije osjećanja mističkog jedinstva sa Univerzalnim Bićem, konsekventno zastupajući potpuno izdvajanja, izolaciju od svih ljudi, da bi se dostigla čista i besprijekorna svijest o sebi samom. Pri tom je, sa istom doslijednošću, potpuno obezvrijedio činjenicu suštinske zavisnosti pojedinca od drugih, kao i drugih od pojedinca, potencirajući u zanosu: „U takvim trenucima, ime najbližeg prijatelja zvuči mi čudno i nevažno; biti brat, biti poznanik – sluga ili gospodar, sve to postaje nevažno i smetnja.” I sama pomisao da se pruži pomoć drugome, u kakvoj god bio nevolji, ide na štetu pojedinca i narušava njegovu slobodu: „Čovjek koji saosjeća sa drugima stavlja sebe u poziciju plivača okruženog davljenicima, od kojih bi svako da se uhvati za njega, a ako se uhvati za nogu ili za prst, povući će ga na dno sa sobom.” Zajednica je privid čak i kao tradicija, kao sjećanje, kao prošlost, jer istina je pojedinac a istinit je samo sadašnji trenutak: „Treba napustiti svaku tradiciju jer Priroda nas neprestano opominje: „Svijet je nov, neokušan. Ne vjeruj u prošlost, Ja ti dajem djevičanski Univerzum, danas!!”
I Niče govori kako je odlučio da sebe „odsiječe od svih i svega, kao makazama” i kako „sve naše nevolje dolaze od toga što ne možemo biti sami”, ali je kratko poslije teksta u kom je i ta rečenica, doživio nervni slom od kog se nije oporavio do kraja života. Osamljeni princ pariskih kafea, filozof Jean-Paul Sartr već u naslovu svoje drame tvrdi: „Pakao, to su drugi!”. Ipak, i „odsijecanje sebe od svega i svih”, i „drugi kao pakao”, pa čak i onaj „nov i neokušan svijet, djevičanski Univerzum ponuđen na pladnju, danas”, jesu rijetki i ekscentrični specijaliteti na trpezi nekolicine usamljenika. U stvarnosti, čak se i oni kao i svi mi, hranimo i živimo od kruha našeg svakidašnjeg, a taj kruh – to je naša prošlost, to je život s ljudima, to su drugi, prije svih to su – prijatelji!
Sve ove pohvale individualizmu ne mogu ukloniti tamnu sjenu tuge koja se nadnosi nad čelom svakog ko je, svojom voljom ili nedaćama života, ostao bez prijatelja, zatvoren u samoću sopstvenog srca, koliko god uporno i samoubilački hrabro ponvaljao:
„Pakao, to su prijatelji!”
Ne znam kako je u drugom životu. U ovom, pakao je život bez prijatelja.
Oslušnimo i odazovimo se, dok nas još dozivaju prijatelji, ne dopustimo da nam njihova imena zazvuče čudno i nevažno.
Ferid MUHIĆ
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice