Iako nije formula za trajnu harmoniju u društvu, tolerancija je sredstvo kojim se izbjegava direktni konflikt ili brutalna nepravda jačega nad slabijim
Toleriši, ali ne dao ti Bog da te tolerišu!
Može vas iznenaditi, ali tolerancija je oružje dominacije; jedno od najsuptilnijih ali i najefikasnijih. Toliko suptilno da je njegova ofanzivna funkcija potpuno skrivena. Često je neki otrov lijek, ali u ovom slučaju, lijek je otrov! Spremno priznajem da je taj otrov neophodan, ali da je ipak – otrov! Ako bismo tražili poređenje, možemo reći da je tolerancija manje od dva zla, ali da nije dobro po sebi. Prije svega zato što je društvo u kom vlada tolerancija, po logici stvari, društvo nejednakih. Odnosi ljudi među kojima postoji tolerancija, jesu odnosi neravnopravnih! I na širokom planu, u društvu, kao i među pojedincima, vlada napetost katkad privremeno, katkad trajno, ali uvijek prisutno stanje tenzije.
Ako pitate mene, reći ću vam da toleranciju treba shvatiti kao analgetik i anestetik. Privremeno ublažava bol i čini neosjetljivim za stanje koje je u principu neprihvatljivo, koje nas vrijeđa, jer se kosi sa najvišim vrijednostima i moralnim normama života dostojnog ljudi. Iako nije formula za trajnu harmoniju u društvu, tolerancija je sredstvo kojim se izbjegava direktni konflikt ili brutalna nepravda jačega nad slabijim. Problem sa tolerancijom jeste isti kao sa svim sredstvima za ublažavanje bola: navikavamo se! Zahvaljujući toleranciji navikavamo se da prihvatimo kao normalno stanje trajne neravnopravnosti i da društvene i lične odnose zasnivamo na uzajamnom podnošenju, umjesto na uzajamnom poštovanju. Tako sasvim zaboravljamo da je uzajamno poštovanje jedini način aproksimacije, približavanja krajnjem cilju svakog društva – uspostavljanja trajne ravnopravnosti svih građana, od kog nas podnošenje, kao filozofija tolerancije, trajno udaljava, upravo zato što stanje neravnopravnosti čini podnošljivim
Treba imati u vidu da je, iz perspektive onih koji žele održati stanje neravnopravnosti i svoju nadmoćnu poziciju – ravnopravnost neprihvatljiva kao cilj. Uspostavljanje stanja ravnopravnosti i društvene jednakosti unutar jednog društva, odnosno reciprociteta kao formule regulisanja međunarodnih odnosa, direktno znači ukidanje nadmoćnog, vladujućeg – svrgnuće Dominusa! Svaka vlast, svaka svjetska velesila brane svoju poziciju pozivajući se na toleranciju: „Ostani slabiji, ne plaši se, ja ću te tolerisati!“
Iza kulisa priče o garantovanim univerzalnim ljudskim pravima, krije se ideja organizacije centralne društvene moći, koja će se trajno generirati iz pozicije vrhovnog promotora tolerancije i zaštitnika slabih. Tamo gdje su svi ravnopravni, niko nije jači ni slabiji; tamo gdje niko nije ni jači ni slabiji, tolerancija nema nikakvog smisla, jer vlada uzjamno poštivanje a ne trpljenje i podnošenje.
Vezu tolerancije i moći jednih, odnosno nemoći drugih, nije realno konstatovala nijedna od postojećih definicija ovog pojma. Sve definicije tolerancije, od velikih rječnika, do stručnih socioloških i socijalno-psiholoških, kulturoloških pa i filozofskih određenja, ostaju u nivou etimološke konotacije, ukazujući, u najboljem slučaju, na tri sadržinske konotacije: 1. „Sposobnost ili spremnost da se toleriraju stavovi i ponašanja koja nam se ne sviđaju ili sa kojima se ne slažemo“; 2. „Sposobnost da izdržimo trajni pritisak i da podnosimo teške okolnosti bez negativnih reakcija“; 3. „Simpatija ili naklonost za uvjerenja različita ili suprotna našim sopstvenim“.
Etimološki, tolerancija je izvedenica iz latinskog jezika – glagola tolerare, i otuda tolerantia, „podnositi”, „trpiti”, odnosno – “podnošenje”, “trpljenje”. Imajući u vidu povezanost tolerancije sa statusom moći, odnosno nemoći, kako grupne, tako i pojedinačne, ne iznenađuje činjenica da sve definicije, bez izuzetka, ostaju u neutralnom deskriptivnom horizontu, pri čemui nijedna ne potencira nejednakost moći kao ključni kvalitet odnosa koji funkcioniraju na principu tolerancije. Tolerancija jeste podnošenje, trpljenje, ali uvijek i bez izuzetka, podnošenje stavova, ponašanja ili djelovanja nekoga od kog smo nadmoćniji i koga možemo objektivno natjerati da umukne, promijeni svoje stavove i da prekine sa djelovanjem koje nam se ne dopada! Gdje postoji tolerancija, postoji jači i postoji slabiji! Jači toleriše slabijeg. Moćniji toleriše nemoćnog, Kralj toleriše podanike, roditelji tolerišu djecu. Moćne države tolerišu ili ne tolerišu odluke i postupke slabijih država. Nikada se ne dešava suprotno.
Zato vam i kažem: Toleriši, ali da ti ne da Bog da te tolerišu!
Još dugo će slabijima, bilo da su pojedinci ili grupe, partije ili države, ostati samo da se mole da ih moćniji od njih tolerišu. Sanjam o danu kada ćemo se, umjesto da se tolerišemo – podnosimo i trpimo! – ako ne zavoliti, a ono barem poštovati kao ljudi!
Ferid MUHIĆ