Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VESNA PUSIĆ, SOCIOLOŠKINJA, MINISTARKA INOSTRANIH I EVROPSKIH POSLOVA HRVATSKE 2011–2016: Pokušaji da se diktatori odobrovolje uvijek su jalovi i pogrešni

Objavljeno prije

na

Pristup međunarodnim odnosima kao igri nulte sume („ja mogu profitirati, samo ako i koliko ti izgubiš”) je majka svih političkih neuspjeha i mnogih ratnih zločina

 

MONITOR: Kakvo ocjenjujete položaj Hrvatske u EU, posebno s obzirom na „ratnu psihozu“ zbog Ukrajine?

PUSIĆ: Hrvatska, zbog svog geopolitičkog položaja i relativne stabilnosti, ima u više područja priliku igrati važniju ulogu nego što bi njezina veličina i ekonomska snaga same po sebi omogućavale. Za razliku od svjetskih sila i najvećih, vodećih država EU, manje zemlje kao što smo mi nemaju same po sebi neku političku težinu. Primjerice, Njemačka ili Francuska su važne i utjecajne gotovo bez obzira kakvu politiku vode. Za nas to nije tako. Mi moramo voditi pametnu politiku i imati vrlo aktivnu i uspješnu diplomaciju da bismo ostvarili svoje interese. Za to, naravno, moramo prvo imati neku inteligentnu ideju što su naši interesi. To je već 75 posto uspješne politike i mnogo je rjeđa pojava nego što se obično misli. U posljednje vrijeme, zbog ruske agresije na Ukrajinu, hrvatski položaj na Jadranu i posjedovanje makar i plutajućeg LNG terminala, daju Hrvatskoj relativno važnu ulogu u okolnostima novog modela europske energetske sigurnosti. Hrvatska je tu mogla imati i veće kapacitete da je realiziran originalni projekt LNG terminala, ali je on zaustavljen pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima u razdoblju 2014-2015. Činjenica da do hrvatskog LNG terminala postoji plinovod koji vodi do Mađarske, Slovačke pa i do Ukrajine, jedna je od onih koje nam daju veći utjecaj od naše veličine. Kako ćemo tu našu komparativnu prednost ugraditi u opći sustav nove europske energetske sigurnosti, pitanje je sposobnosti, dalekovidnosti i političke inteligencije hrvatskog političkog vodstva.

Manje zemlje ne mogu izbjeći vazalni položaj stalnom disrupcijom, ucjenama i razbijanjem zajedništva. Time postaju samo antipatične male zemlje koje onda, kad im treba podrška, ne mogu računati na dobronamjernost partnera. Temelj utjecaja zemlje kao što je Hrvatska leži u sposobnosti da se maksimalno iskoriste vlastite komparativne prednosti tako da one predstavljaju istovremeno i globalni, ili bar regionalni, kao i nacionalni doprinos. Pristup međunarodnim odnosima kao igri nulte sume („ja mogu profitirati, samo ako i koliko ti izgubiš”) je majka svih političkih neuspjeha i mnogih ratnih zločina.

MONITOR: Hrvatski predjsednik prednjači u aktivizmu kada se radi o interesima Hrvata u BiH. Tražio je da Vlada uslovi ulazak Finske i Švedske u NATO izmjenama izbornog zakonodavstva u skladu sa predlogom HDZ Dragana Čovića – koji nije u skladu sa odlukama Suda u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Kako Vi vidite ovu Milanovićevu ponudu?

PUSIĆ: Prijedlog novog izbornog zakona za BiH koji pokušava nametnuti HDZ BiH, ne štiti prava Hrvata u BiH. Štoviše, on bi većinu njih ostavio bez političke reprezentacije i de facto je u prvom redu uperen upravo protiv BiH Hrvata, s izuzetkom manjine koja živu u tri zapadnohercegovačka kantona. Taj prijedlog štiti isključivo vodstvo HDZ BiH, a posljedično i sadašnje lidere glavnih etničkih stranaka. Takav pristup decenijama uništava BiH, a bosanskohercegovački Hrvati su se već toliko napatili od raznih vidova „političke pomoći” iz Hrvatske da će ih u doglednoj budućnosti nestati ako im se nastavi ovako „pomagati”.

Što se ulaska Finske i Švedske u NATO tiče, to je odluka koju će za Hrvatsku donijeti Hrvatski sabor, mislim bez mnogo dileme.

MONITOR: Kako gledate na odbijanje velike većine zemalja EU da prihvate prijedlog ukrajinskog predsednika Volodomira Zelenskog o prijemu Ukrajine u EU po nekoj vrsti hitne procedure?

PUSIĆ: Po hitnoj proceduri moguće je dobivanje kandidacijskoga statusa za Ukrajinu. Mislim da je predsjednik Zelensky o tome govorio. To je pozitivna politička poruka. Članstvo u ovim okolnostima niti bi što doprinijelo u obrani Ukrajine, jer EU nije vojni savez, niti je moguće dok se u Ukrajini ne uspostavi mirnodopska vlast. Svi navijamo za Ukrajinu, pomažemo na razne načine – i kao države i kao društva, želimo da ruska agresija što prije prestane i da Ukrajina uspostavi vlast na svom cijelom teritoriju. Svjesni smo i da je to rat koji se ne vodi samo za Ukrajinu, već za mnogo više od toga, iako je i sama Ukrajina već dovoljno veliki cilj. No mi u Hrvatskoj i BiH najbolje znamo kako je poraće često kompliciranije od rata. To će biti razdoblje u kojem će se EU morati svesrdno angažirati da pomogne u Ukrajini izgraditi demokraciju koja će je kvalificirati za članstvo.

MONITOR: Ponovo su Makron i Šulc pokušali da razgovaraju o prekidu rata u Ukrajini sa Putinom, tražeći od njega „ozbiljne i direktne razgovore“ sa Zelenskim. Odgovor je bio zahtjev za prestanak naoružavanja Ukrajine. Uslov Zlenskog je povlačenje ruske vojske. Da li Rusija i Ukrajina čekaju potez američkog predsjednika Bajdena i njegov mirovni sporazum sa Putinom, pokazujući EU da ona za njih nije „igrač“?

PUSIĆ: Prvo, ne vidim o čemu bi Zelensky trebao razgovarati s Putinom. Kad vam netko na najgore moguće načine ubija desetine tisuća ljudi, sravnjuje gradove sa zemljom i otima teritorij, o čemu da s njim razgovarate? Iz Putinovih govora i ponašanja sasvim je jasno da on nema nikakve pa ni neprihvatljive zahtjeve prema Ukrajini, o kojima bi se onda eventualno moglo razgovarati. Cilj je da Ukrajina i Ukrajinci nestanu kao suverena država i nacija, koje on, kako sam kaže, ionako ne priznaje. To je zahtjev o kojem Ukrajinci teško mogu pregovarati. Amerika će tu na kraju sigurno odigrati značajnu ulogu, kao i u svim ratovima u Europi od početka XX stoljeća, uključujući i naše balkanske iz 1990-ih. Nije posebno važno što bi Putin želio pokazati Europi, ali je važno da EU još nema taj stupanj zajedništva i usklađene vojne premoći koji bi joj omogućio da igra ulogu usporedivu s američkom. Europska snaga je u prvom redu ekonomske prirode i tu je važno da uskladi svoje aktivnosti i upotrijebi svoju moć.

MONITOR: Portparolka ruskog MIP-a Marija Zaharova ponovo je, ovih dana, pomenula temu „trećeg svijetskog rata“. Kako vidite globalne promijene koje se dešavaju ili će se tek desiti a čiji je povod napad Rusije na Ukrajinu?

PUSIĆ: Prijetnja „trećim svjetskim ratom” i nuklearnim oružjem je taktika koju Putin i njegova vlast često koriste, prvenstveno zato što su vidjeli da to djeluje na njegove zapadne protivnike. Europa je sebe uvjerila kako od Drugog svjetskog rata nije bilo rata na njenom teritoriju, iako kao što znamo to nije istina, navikla je da sporove rješava pregovorima i sadašnja prijetnja ratom je dezorijentira. To ne znači da tu prijetnju ne treba uzimati ozbiljno. Znači samo da se ona ne može otkloniti popuštajući ruskoj agresiji i teritorijalnim aspiracijama. EU je nastala kako bi spriječila rat među svojim članicama i u tome je uspjela. Ali to još nije dovoljno kako bi se spriječio rat u Europi. Jedna od mnogih opasnosti od diktatura, kakva je ona u današnjoj Rusiji, je da su one najokrutnije i najbešćutnije prema vlastitim građanima. Dok je Rusiji svejedno koliko će stotina tisuća njenih vojnika poginuti u ratu, dotle je ona veoma opasan protivnik i mislim da je to realnija opasnost. Rusija ima dugu povijesnu tradiciju iznimne okrutnosti prema vlastitim ljudima. Mihail Gorbačov je prvi ruski lider koji je pokazao neko poštovanje prema samim Rusima, odnosno građanima Rusije i tadašnjeg SSSR-a. I to je jedini put kojim se Rusija može vratiti na svoje utjecajno i važno mjesto u međunarodnom poretku. Pokušaji da se udobrovolje okrutni diktatori uvijek su na kraju bili jalovi i pogrešni.

 

Naša regija Rusiji služi isključivo za destabilizaciju Evrope

MONITOR: Odnosi u tzv. regionu djeluju predinamizirano agresijom Rusije na Ukrajinu. Sergej Lavrov, šef ruske diplomatije, htio je doći u Beograd, a sigurno je da dolazi njemački kancelar Olaf Šulc. Predsjednici Zoran Milanović, Borut Pahor i Aleksander van der Belen (austrijski predsjednik) lobirali su za davanje BiH statusa kandidata za članstvo u EU. Govori se i o tome da Beograd može imati ulogu „dvostukog agenta“ u ovoj krizi Zapad–Istok?

PUSIĆ: Našoj regiji nikad nije nedostajalo dinamike! Takva nam je lokacija. Ruska agresija na Ukrajinu promijenila je ukupnu europsku pa donekle i globalnu sigurnosnu situaciju. Za razliku od zemalja Istočnog partnerstva, Rusija u Jugoistočnoj Europi nema teritorijalnih aspiracija. Ova regija joj služi isključivo za destabiliziranje Europe. Cijela priča oko dolaska ruskog ministra Lavrova u Beograd, veoma je zanimljiva i poučna. Prvo, ne bih se iznenadila da je srbijanski predsjednik Vučić bio upoznat s time da će susjedne zemlje zabraniti prelet Lavrovljevog aviona. Time bi nastavio svoju dosadašnju politiku: otvoren za kontakte s Rusijom na najvišoj razini, ali u EU nitko ga ne može optužiti da je primio Lavrova i time kršio zajedničku EU politiku. Drugo, stav EU je uvijek bio da je za regiju najvažnije pridobiti Srbiju, a onda će sve ostalo ići lako. Ovo iskustvo pokazuje nešto drugo: kad bi sve zemlje koje je okružuju napredovale prema EU članstvu, to bi ponukalo/prisililo Srbiju da i sama ozbiljnije krene tim putem. U prvom redu zbog pritiska javnosti u Srbiji koja prati događanja u neposrednom okruženju. Što se tiće neke „dvostruke agenture” Srbije, to smatram smiješnim i besmislenim. Kao i sve ostale zemlje iz regije, ona nedvosmisleno pripada u EU, samo još to mora sama politički osvijestiti.

Nema sumnje da bi BiH trebala dobiti status kandidata za članstvo u EU, kao što bi i Kosovo trebalo dobiti bezvizni režim. Kao što znamo, to je još vrlo daleko od članstva, ali je neki pozitivni pomak i motivacija. Ja zagovaram Balitčki pristup pristupanju država tzv. Zapadnog Balkana EU, koji se do danas pokazao najuspješnijim.

 

Cilj za države Zapadnog Balkana je jasan: punopravno članstvo.

MONITOR: Francuski predsjednik Emanuel Makron je ponudio rješenje u formi „evropske političke zajednice“ u kojoj bi se našle zemlje kontinenta koje žele da postanu članice EU. Tu su se našle i države Zapadnog Balkana koje su već odavno u procesima EU integracija. Prijedlog je naišao na različite reakcije. Kakvo je Vaše mišljenje?

PUSIĆ: Model europske političke zajednice mogao bi biti forma koja bi uključivala države današnjeg Istočnog partnerstva. Države Zapadnog Balkana su bijela točka okružena EU teritorijem, njihovo članstvo je teritorijalna konsolidacija EU i smatram da tu nema prostora nikakvom relativiziranju. Može se raspravljati o najboljem i najefikasnijem putu, ali konačni cilj za države ZB je jasan: punopravno članstvo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LUKA PAPIĆ, REDITELJ: Otjelotvorenje metafore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda su neke od prednosti dokumentarnog filma to što lakše prenosi utisak autentičnog i životnog, kao i to što ostavlja puno mogućnosti za eksperimentisanje sa formom

 

Na nedavno održanom 13. UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Podgorici, specijalno priznanje žirija dobio je film Bez u režiji Luke Papića, koji je zajedno sa koscenaristom i producentom filma Srđom Vučom bio gost festivala.

„Tražeći svog nestalog psa, umjetnik začudnih i nestandardnih stavova u centru je moderne apsurdne komedije ispričane kroz dokumentarno-igrani film koji postavlja filozofska, etička i ekološka pitanja. Reditelj Luka Papić vrlo umješno koristi likove sa margina društva da na minimalistički način prikaže trenutno socijal-političko stanje u Srbiji.  Rezultat je zanimljiv i začudan film koji uspješno ispituje odnos čovjeka i psa, čovjeka i umjetnosti kao i njihovo značaj u životu”, stoji u obrazloženju žirija.

Luka Papić je filmsku režiju studirao na Akademiji umjetnosti u Hamburgu. Prije filma Bez režirao je kratki doku-fikšn film Grapevines, kratki dokumentarni Man of Smoke i kratki eksperimentalni Paralel strims.

MONITOR: Film „Bez” je svjetsku premijeru imao na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Nionu gdje ste dobili glavnu nagradu. Zatim Grand Prix na Beldocsu, sad specijalno priznanje žirija na UnderhillFestu. Koliko su Vas sve ove nagrade iznenadile?

PAPIĆ: Nagrade su uvek iznenađenje. Kod nagrada je u velikoj meri bitan i faktor sreće – žiri sačinjen od nekoliko članova, u velikom broju često jako dobrih filmova prepozna neku vrednost i izdvoji tek nekoliko. Najviše nas je iznenadila nagrada iz Niona, jer smo se nakon kratkog i intenzivnog vikenda u Švajcarskoj, kada je bilo premijerno prikazivanje, vratili u Beograd i odmah uleteli u svakodnevne poslove vrlo brzo zaboravljajući i mogućnost nagrade, dok me dan pre dodele nisu pozvali iz organizacije festivala i poslali mi avionsku kartu. Pozitivno nas je iznenadilo i to što ljudi dobro reaguju i na humor i na emocije u filmu, jer iako je publika jako bitna, sa njenom reakcijom se ne može kalkulisati.

MONITOR: Zanimljiv je proces nastanka filma „Bez”, naročito pisanja scenarija. Koliki je bio izazov osmišljavanja narativa koji je između dokumentarnog i fikcije?

PAPIĆ: Scenario, koji je i ostao kičma budućeg filma, napisao sam još 2016. kada sam i snimio neke od prvih kadrova. U pisanju osmislio sam strukturu i načelno zamislio situacije i scene, kao i načine na koje se nešto može inscenirati ili desiti, ali je bilo neophodno da uvek imamo fleksibilnost za promenu plana u bilo kom trenutku. Iako se sve vreme oslanjao na scenario, film je, u manjoj ili većoj meri, menjao svoj oblik u svim fazama procesa – od situacija kada smo na samom setu shvatali šta funkcioniše, a šta ne funkcioniše, pa do poslednjih ruka montaže. Nakon prvog kruga snimanja, producent i koscenarista Srđa Vučo i ja smo izmontirali jednu verziju u kojoj se moglo videti šta zapravo fali filmu i koje su rupe u narativu. Onda smo nastavili sa pisanjem i pokušali da pronađemo nedostajuće situacije i likove. Nakon što smo ih pronašli i dosnimili sve zamišljeno, film je konačan oblik u kojem zaista funkcioniše dobio ponovo u montaži, ali ovaj put sa montažerkom Jelenom Maksimović.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: U međunarodnim odnosima je važno da od svojih neprijatelja ne napravite međusobne prijatelje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska unija je daleko više zainteresovana da se Srbija uskladi sa njenom spoljnom i bezbjednosnom politikom, dok je za Ameriku važnije očuvanje regionalne stabilnosti po cijenu neuvođenja sankcija Srbije Rusiji

 

MONITOR: Opozicija u Srbiji kao da nije bila u većem previranju i međusobnim neslaganjima od početka vlasti SNS-a. Borba protiv vlasti kao da je zaboravljena?

VELEBIT: Ovogodišnji izbori u Srbiji su uneli novu dinamiku u politički prostor, pre svega zato što je celokupna opozicija učestvovala na njima za razliku od prethodnih izbora koji su bili bojkotovani od većeg dela opozicije. Parlament više neće biti jednopartijski već će se otvoriti prostor za razmenu mišljenja i unutar institucija. Mislim da je za našu demokratiju dobro  da se posle dužeg vremena čuje različitost mišljenja koja više neće moći da se ignoriše. Ipak, novi raskoli u opoziciji su nas još jednom doveli u situaciju da se više bavimo previranjima unutar opozicije nego ponudom rešenja i ideja koje bi bile alternativa onome što aktuelna vlast nudi. Rat u Ukrajini je dosta uticao i na politička dešavanja u Srbiji tako da je očekivano da će se stranke u narednom periodu najviše baviti pitanjem uticaja posledica rata na Srbiju. Dodatno, ovo će biti prilika i da možda opozicija i vlast nađu zajednički jezik kad je reč o novom spoljnopolitičkom pozicioniraju Srbije. Vlast će sigurno tražiti svoje saveznike i među opozicijom za donošenje nekih nepopularnih odluka u budućnosti koje će imati za cilj dalje distanciranje od Rusije.

MONITOR: Još je burno reagovanje na razgovor Đilas-Vučić, odmah poslije izbora. Djeluje da je vlast imala najviše koristi ne samo od Đilasove inicijative da se sastane sa Vučićem već i žestoke javne osude gotovo svih opozicionih predvodnika. Da li je neka vrsta saradnje opozicije prilikom izbora organa novoformiranog saziva Skupštine Beograda, znak da su postali svjesniji „viših interesa“?

VELEBIT: Svaki korak koji doprinosi smanjenju tenzija je dobar ukoliko postoje iskrene namere i jedne i druge strane za to. U politici je jako bitan tajming, a onda na osnovu toga možemo i da analiziramo susret koji ste pomenuli. Ako je namera Dragana Đilasa bila da se pozicionira kao lider opozicije i da pokaže svoje liderstvo onda je on svoj cilj ispunio. Vučić je na neki načio učinio i uslugu Đilasu tako što mu je dao legitimitet lidera opozicije. Zašto nije razgovarao sa drugim ljudima iz opozicije koji su osvojili možda i bolji rezultat od stranke koju vodi Dragan Đilas? Naravno, ovaj sastanak je značajno uticao na razdor u opoziciji, ali je i pokazao koliko je to jedinstvo neodrživo i da je jedini cilj bio da se ujedinjena opozicija ne raspadne uoči izbora. Mnogi koji su kritikovali ovaj sastanak, uključujući i mene, isticali su argument da su upravo Đilas i ljudi oko njega ranije lepili etikete ’izdajnika’ svakome ko bi se usudio da razgovara ili pregovara sa vlašću. Postavljam pitanje – ko je taj ko može da odredi kada je u redu da se razgovara sa Vučićem, a kada nije?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo