Povežite se sa nama

PERISKOP

Kad su golubovi umirali

Objavljeno prije

na

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih vam zastane dah. Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol

 

U civiliziranom svijetu često, a u nas tako rijetko, izdaju se pjesničko-slikarske monografije. Već omotnicom korica dobiva se u vizualnom smislu tužan prolog za ono što slijedi iza tih korica.

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih malo-malo pa vam zastane dah.

Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol! Da, iz njegovih prikaza dubrovačkog pakla na likovni način viče, urla, pretvara se u golemi krik, taj četničkim streljivom izubijan umilni Dubrovnik. Grad! I postojano stoji uspravan i odolijeva divljacima i divljačkoj energiji…

Gledam nad krevetom drage žene u sarajevskom nam stanu središnju kuću arkadijskog Straduna kako gori i lipsava pod udarima bombi, pokopa i oproštaja.

A maestro Lukša Peko svaki je lijepo obrađeni kamen dočarao da potencira tu nehumanost, to ljudožderstvo, to zgradožderstvo, što se na Grad spustilo s brda okolnijeh… Nikad ranije u Gradu bilo nije, ali naum da se sve civilizirano zapali, da se  draguljne, stoljećima čuvane stvari i relikvije, pak, ukradu. Sve to implicite u moćnu grafiju pretvorilo je majstorstvo Lukše Peke.

Taj dim crni, zloslutni, to nije dim, to gore ostaci godspodstva dubrovačkog, to gori i replika konte Iva Vojnovića, koji je znao kazati kod pokopa i oproštaja: Othodu gospari.

I pored dima svijetla je grafija Pekova. Svijetla je Pekova slika kao lice moje Svetlane, jer niti Grad niti Svetlana nikada se ničega stidjeli nisu, jer nisu imali radi čega.

U ovoj imperijalnoj mapi dvojice uglednih stvaralaca dah slobode izbija iz svake riječi, iz slike svake.

Zar nije fascinantno nadsvođen zločin kad o tom paklu veli prkosno Feđa: Plemenitost je kraljica ljudskih osobina, a plemeniti čovjek vitez iz knjiga i života, koji nas svojim dobrim djelima štiti i ushićuje…

Kad su golubovi umirali pjesnici Dubrovnika su pjevali, a slikari slikali…

U ovoj večeri sjećam se i golubova i pjesnika i slikara. Ta plemenitost duše i golubije i čovječije stanuje srećom i u ovoj mapi.

I pamtite kad su golubovi umirali nevini, u Dubrovniku nevinom…

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Dimitrijev svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dimitrije Popović je jedna od najznačanijih likovnih okomica na južnoslovenskom prostoru. Veliki u različitim likovnim discilinama i tehnikama podjednako – u crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi. Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac

 

Posljednjih nekoliko svojih knjiga obogatio sam na naslovnicama likovnošću Dmitrija Popovića. Svaka je bila hvaljena osobito radi svoga likovnog bogatstva. Javlja mi prije dva dana dramatičar Željko Vušurović da je sreo akademika Popovića koji mu je kazao da me poznaje… Imponiralo mi je to, I te kako… Jer Dimitrije Popović je za mene bio i ostao jedna od najznačanijih likonih okomica na južnoslavenskom prostoru.

Veliki u različitim likovnim disciplinama i tehnikama podjednako – u  crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi.  Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac.

Njegova rasna likovna imaginacija i energija posebno me osupnula  i osvojila u stilskim fazama kad svojom imaginantvnom transcedencijom metamorifira likove poznatih osoba na primjer Merlin Monro ili pak Severine Vučkovič…

Poigravanje sa tehnikama i likovima govori, prije svega, o njegovom vrhunskom temeljnom likovnom zanatu koji je u stvari majstorstvo parekselans!

Dimitrije Popović je na svojedobnoj izložbi u galerijskom prostoru Kloićevih dvora meni osobno demonstrirao nevjerojatne likovne lucidije skulptorstva u potezu od realističnog do genijalne apstrakcije. Te njegove figurine dominirajuće zlaćanosti pokazuju jedan visokovbrantni osjećaj za prodor u ,,dušu materije”.

Popović, višestruki akademik u obe svoje domaje Crnoj Gori i Hrvatskoj,  apsolutno je renesansna osoba koja svojim bogatim likovnim i literarnim djelom obogaćuje stvarnost našega življenja.

Zato je vijest moga prijatelja sa Cetinja da su u razgovoru Dimitrije i on pominjali moju malenkost učinila ovu beogradsku sparnu noć podnošjivijom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kontra dehumanizacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja izdavačka kuća Tugra iz Sarajeva je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca

 

Žvimo u svijetu bešćutnosti u kojem najgrublja vrsta dnevne politike, u prvom sloju, sotonizira, a u krajnjem ishodu potpuno uništava svaki treptaj osjećajnosti u savremenom čovjeku. Gola pragma političke prakse, isušenost političkog vokabulara, diktira ništavan nivo ljudske komunikacije. U takvom svijetu teško je pretpostaviti da bilo kakvo lirsko strunište „stanuje” u ganglijama ovodobnih političara…

Režirajući, svojedobno, adaptaciju Nijaza Alispahića odlične pripovjedne proze Hamdibeg Harisa Silajdžića, osjetio sam to lirsko strunište kod čovjeka koji je upravo u to doba, na prvi pogled, a za mnoge vjerojatno i do danas bio zaronjen i zarobljen u političkom diskursu. Bio sam sretnikom što sam još tada upoznao jednog drugog Harisa Silajdžića, svestrano obrazovanog, lirski tankoćutnog, sa širinama kozmopolitskih promišljanja koje su imponirale na svakom planu. Znao sam po nekim pasažima iz dramske verzije Hamdibega da u Silajdžiću gori ozbiljna poetska ognjica…

Zato nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih, zgodimice, u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja nakladnička kuća Tugra iz Sarajeva nesumnjivo je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca. Svoj odnos prema ovoj zbirci namjerno počinjem progovorom o pjesmi Pisac i historia. Bilo bi logično očekivati da za vrhunskog političara, kakav je bio i ostao Haris Silajdžić, scena kada jedan ruski pisac sa agresorskih položaja iznad Sarajeva, kao i u Vukovaru, snajperom gađa nevine građane predstavlja značajan politički fakat. Za pjesnika Silajdžića nastao je pakao: Toga dana/U snajpersko oko/Pisca gosta/Kao lutke/Padaju ljudi/Bez glasa/Bez hropca.

Pjesničku gradaciju tragičkog sunovrata pomućenog uma i apokaliptičkih namjera Silajdžić lijepo i precizno dalje razvija, pokazujući kroz specifičan tragički ritam čudesnu tragičku krivicu stranog pjesnika koji je došao puniti naše mrtvačnice: Padaju/Ne vidjevši/Ne čuvši/Padaju zauvijek/Ne razumjevši/Ništa.

Silajdžić je od onih pjesnika koji uvijek u sebi imaju „antičkog goriva” u pjesništvu pa i asocijacija na antiku kao doba ljudskih nadmetanja, čak i onda kad se ratovi vode: S mrakom započinje vatromet/U brdima iznad grada/Dvobožni Olimp/U mitskom zanosu/Daleko od krika i metka.

Normalno je da čovjek koji prosuđuje antičkom logikom pokazuje da krik i metak stvaraju stanje opće agonije. Sarječja su pokazala jednog drugačijeg Silajdžića, suvremenog pjesnika, ali odmjerenog, nimalo euforičnog. Zbirka Sarječja zasigurno je obogatila modernitet pjesničkog iskaza u BiH danas!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nestvarna stihovana fatamorgana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj u Bobarama kod Tešnja za mene kao stvaraoca bila je nestvarna stihovana fatamorgana u kojoj su Talija i Melpomena dale onaj neophodni teatarski drhtaj poetskom projektu pjesnika i prozaika Bajruzina Hajre Planjca. Dok sam slušao poj mladih pjesnika i veterana poetske meštrije, učinilo mi se u jednom trenutku da cijeli ovaj pjesnički karusel poprima nestvarnu nebesnost

 

Jedna respektabilna bosankohercegovačka izdavačka kuća učinila ono što niti jedan nakladnik u BiH nije uradio do današnjeg dana. Napravila je Aleju pisaca, koji su bili najtiražniji u produkciji Planjax-a. U toj Aleji jedni pored drugih svoje spomen-drvo imaju klasici Nedžad Ibrišimović i Abdulah Sidran, zajedno sa najmlađim izdancima pjesničkih talenata Bosne i Hercegovine. Ulaz u Aleju čini stečkoviti slavoluk s pohvalom knjizi stigloj iz drevnog Egipta… Sve to  na neki način obavezuje i autora Periskopa da dostojno čitateljstvu progovori o ovom dogđjaju netipičnom za našu nekulturnu stvarnost, a u književnoj republici, izmaknutoj iz „glavnih književnih tokova”, posebno onih prestolničkih, sarajevskih…

Taj događaj u Bobarama kod Tešnja za mene kao stvaraoca bila je nestvarna stihovana fatamorgana u kojoj su Talija i Melpomena, te dobre božice teatra, dale onaj neophodni teatarski drhtaj poetskom projektu pjesnika i prozaika Bajruzina Hajre Planjca. Dok sam slušao poj mladih pjesnika i veterana poetske meštrije, učinilo mi se u jednom trenutku da cijeli ovaj pjesnički karusel, ničim izazvan, poprima neku nestvarnu nebesnost U Aleji pjesnika potekla je i strasno tekla bujica poezije iz stihozbirki Maide Ajan, Suvada Alaića, Devle Aliustić, Šahde Bošnjaka, Ilijaza Dudića, Milana Džide, Mehmeda Đedovića, Stjepana Đurčevića Stipe, Fajke Kadrića, Rezaka Hukaovića, Dževada Kučukalića, Amira Mašića, Jasmina Mehičića, Bajre Perve, Bajruzina Hajre Planjca,  Muabere Planjac, Ibrahima Spahića,  Nure Suljkanović, Muhidina Šarića, Amira Talića, Melide Travančić… Taj se dan iz Bobara kraj Tešnja, čudesnog književnog toponima koji su svojim blistavim djelima gradili i Musa Ćazim Ćatič i Amir Brka, ne zaboravlja već ostaje kao svojevrsni alem kamen moga sjećanja i stvaralačkog iskustva. Zato kad vas putevi nanesu, svakako posjetiti treba  književnu republiku u Planjčevoj Aleji pisaca!

Hajro se Planjac potrudio da Aleju pisaca i književni maraton održan u njoj ovjekovječi tiskajući knjigu Poezija iz Aleje, u koju je uz pjesnike sa svojevrsnog pjesničkog maratona uvrstio i Ismeta Bekrića, Ramiza Brkića, Šime Ešića, Hadžema Hajdarevića, Avde Halilovića, Idriza Hodžića, Nedžada Ibrišimovića, Jagode Iličić, Senade Kadribašić, Ibrahima Kajana, Kemala Ljevakovića,  Abdulaha Sidrana, Mile Stojića, Davorke Milutinović, Marka Vešovića i Sade Suljić Sokolović.

Okupljanje održano u Bobarama na Međunarodni dan knjige daje goleme šanse Bajruzinu Hajri Planjcu, korifeju književnog stvaralaštva za djecu i mlade, da pretvarajući Aleju pisaca u tradicionalno, svakogodišnje okupljanje književne reprezentacije, postane najznačajnija takva manifestacija ne samo u BiH nego i u regionu. Pogotovo što je za naredno književno saborište Planjac planirao otvaranje Muzeja Bosanske stare i rijetke knjige. U realizaciju ovoga zamašnog kulturnog projekta Planjac je „uvukao” i tamošnji centar za obrazovanje Eduka… Najinteresantnije je da cjelokupnu manifestaciju financijski „pokriva” sam Bajruzin Hajro Planjac. Pravi je to primjer ktitorstva u našem za knjigu indiferentnom i bezosjećajnom svijetu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo