Povežite se sa nama

DUHANKESA

Nedelja, kao svaka…

Objavljeno prije

na

Zašto bi se sada ljudi mijenjali, pa makar u pitanju bili i izbori u jednoj zemlji, ili čak i budućnost te zemlje. Nedelja, kao uvijek…

 

Nedeljom ne radim. To u mom slučaju znači – ne pišem! Nepredvidljivo, noćas se desio nekakav incident u vremenu, nekakav poremećaj u bešumnom fluidu proticanja vremena („Proticanja!?“ Protiče li vrijeme zaista? Otkuda nam ta aluzija vremena kao neke rijeke koja protiče, kad je vrijeme bestjelesno, nematerijalno, tek puki teorijski koncept „dimenzije“? Ovdje bi se vrijedilo pozabaviti ozbiljnije sa Bergsonom i njegovim filozofskim argumentima u polemici protiv Ajnštajnovog fizikalizma i matematičke suhoparnosti Minkovskog na temu razlike između fenomena „vremena“ i „trajanja“ – le temps i duree, koju oni nisu shvatili zbog pomanjkanja filozofske intuicije), zbog kog sam odlučio, gotovo bih rekao: bio prinuđen! – da po prvi put pišem iako je nedelja.

Dakle, noćas, u nedelju, 30. avgusta 2020. godine, dok sam pratio završne izvještaje o rezultatima  izbora u Crnoj Gori, napola rasijano čitajući jedan tekst Ralf Valdo Emersona, doprle su mi do svijesti riječi kultne balade Džeja Ramadanovskog  „Nedelja“, koju do tada nisam ni registrovao a koja je sa You tube sajta naišla baš u trenutku u kom sam čitao tu rečenicu koja me je duboko potresla i zamislila a zbog koje sam zapravo i prekršio svoje zlatno pravilo: Dolce far niente – dakle, „Slatko je ne raditi!“ – posebno nedeljom. Ili, što bi rekla Nana Mouskouri: Nikad nedeljom!

Razumije se da sam znao koji tekst čitam, ali su me riječi Džejove balade  natjerale da se iz nekog nejasnog razloga vratim na prvu stranicu i provjerim podatke o tom tekstu. Pogodite šta sam tamo našao!? Pitam vas, iako pouzdano znam da nećete pogoditi. Pitam vas,  samo zato što znam da mi nećete ni vjerovati – kao što i ja nisam odmah povjerovao! Evo šta sam našao:

The American Scholar, An Oration Delivered Before the Phi Betta Kappa Society. at Cambridge, Sunday, August 30, 1837.

Čist slučaj sinhroniciteta! – gotovo sam uskliknuo! Da podsjetim, riječ je o pojmu koji je u naučnu terminologiju prvi uveo Karl Gustav Jung, definišući ga kao „koincidencije značenja“ koja se javljaju iako događaji nisu kauzalno povezani,  a ipak postoji nesumnjiva povezanost u njihovom značenju!

Sumirajmo: Napola rasijano čitanje jednog teksta; Praćenje rezultata izbora u Crnoj Gori; riječi jedne pjesme sa You tube kanala! Sve u svemu, serija uzročno potpuno nepovezanih događaja. Ali ako je taj tekst napisan (odnosno, izgovoren, održan kao predavanje) upravo na isti dan na koji ga ja čitam – 30. avgust, uz to baš u nedelju: i ako su tog istog dana, u tom trenutku na TV završni rezultati izbora u Crnoj Gori; i ako je pjesma koja je slučajnim redoslijedom naišla upravo u tom trenutku bila balada „Nedelja“ – kao što jeste, onda je prividna nepovezanost ovih događaja odjednom dobila neraskidivo čvrstu armaturu u njihovom značenju. Sve se poklopilo u tom značenju, sve je dobilo jedinstven smisao, toliko je postalo intuitivno nesumnjivo, da je činjenica što je ta rečenica, koja je bila ključ čitavog ovog niza poklapanja i koincidencija bila napisana pune 183 godine prethodno, definitivno zapečatila osjećanje da je riječ o autentičnom primjeru sinhronicita!

Preostalo je još samo da vam konačno navedem tu rečenicu, koja će, u to sam siguran, svojim značenjem i vas uvjeriti da ima nešto u Jungovoj priči o sinhronicitetu. Da bih otklonio mogućnost nesporazuma, ili, daleko bilo, sjenku sumnje u tačnost prijevoda, navešću je i u originalu:

‘Naučio sam’, reče melanholično Pestalozzi, ‘da ni jedan čovjek na ovom cijelom Božijem svijetu nije sposoban niti je voljan da pomogne drugom čovjeku’.

(‘I learned’, said the melancholy Pestalozzi, ‘that no man in God’s wide earth is either willing or able to help other man.’)

Johann Heinrich Pestalozzi, čiju misao citira Emerson, umro je deset godina ranije, 1827. godine.  Nisam htjeo da provjeram da li je i on ovu rečenicu napisao 30. avgusta, ni da li je tog dana bila nedelja!?

A i zašto bih to činio? Iako mnogi nisu s nama, a i mnogi se na put bez povratka spremaju, mi smo još tu, sve podjeća na sreću…Već 187 godina ništa se nije promijenilo i ni jedan čovjek na ovom Božijem svijetu nije sposoban ni voljan da    pomogne drugom čovjeku.

Zašto bi se sada ljudi mijenjali, pa makar u pitanju bili i izbori u jednoj zemlji, ili čak i budućnost te zemlje.

Nedelja, kao uvijek…

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Sa Sokratom, iskreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Jesi li uzalud govorio ljudima, Sokrate!? Jesam li uzalud slušao nemušti govor planina“ 

 

Ti si, o Sokrate, sa tvojim drenovim štapom u ruci, četrdeset godina zalazio među ljude i u razgovoru s njima navodio ih da zajedno tražite ono što je najvažnije u životu! I ja sam, o Sokrate,  četrdeset godina sa svojim drenovim štapom u ruci, zalazio u planine, među divokoze, tražeći ono što se meni činilo da je najvažnije na ovom svijetu.

A kada god pomislim da je ono što si tražio ti, o Sokrate, i ono što sam tražio i za čime još tragam  ja, po svoj prilici jedno i isto, i da umni ljudi nikada nisu ništa drugo ni tražili, onaj moj unutrašnji glas, moj daimonion, ne daje mi nikakav znak da griješim!

Tebe, zbog onoga što si govorio, ljudi osudiše na smrt! A meni, zbog onoga što sam slušao, divokoze sa planine darovaše život! Zbog izrečene istine, ljudi sude na smrt, planine pak, zbog istine, daruju život. I to je, reklo bi se, sva razlika između ljudi i planina. Među ljudima se ne može živjeti sa istinom, u planinama se ne može živjeti bez istine! Ako je ono o čemu si ti ljudima govorio, a što sam ja  slušao od divokoza, jedno i isto, a ja mnim da jeste,  neće li se, o Sokrate, i nada mnom nadviti ista nepravda koju si ti prihvatio sa onoliko filozofskog dostojanstva i koja te je učinila besmrtnim i proslavila te za sva vremena!?

Ne pitam ovo zbog straha od smrti, još manje s namjerom da se povučem od onoga što si ti tražio i našao govoreći ljudima na Agori, a što sam ja našao slušajući divokoze u planini! Jer od tebe, o Sokrate niko nije ni bolje, ni jasnije – ni riječima ni sopstvenim izborom – pokazao da filozofu ne dolikuje da strijepi od smrti i da stoga treba vazda biti spreman na smrt. Upamtio sam ja tvoje riječi koje je Platon zapisao i kojima si Hermogenu, držeći u ruci posljednji pehar koji ćeš ispiti u životu: ,,Ako imalo vrijedi, čovjek ne smije postupati procjenjujući hoće li ga to odvesti u život ili u smrt. Sve što treba, jeste da procijeni postupa li ispravno, časno ili nečasno, kao čovjek ili kao nečovjek!” Potvrdio si da je vrlina najviše dobro i utjeha – vrjednija od života, jača od smrti!

Ali ljudi odbiše utjehu, i utješitelja osudiše na smrt! Jer im se, tako očajnim i neutješnim, učini  da se bez vrline lakše živi!  Povjerovaše da je u svijetu bez vrline svakome sve dozvoljeno; da nema ni grijeha, ni podviga; ni časti, ni sramote; ni riječi zadate, ni prekršene riječi; ni vjere, ni nevjere!

Ti si, o Sokrate, sa tvojim drenovim štapom u desnici, 40 godina zalazio među ljude da im govoriš; ja sam sa mojim drenovim štapom 40 godina pohodio planine, da slušam njihov nemušti govor.

Ono što nam je zajedničko jesu naši drenovi štapovi. Šta bi mi bez naših drenovih štapova!? Možemo ti i ja pričati šta hoćemo: ali u biti, mi smo bili i ostali dva čovjeka koja su provela život  držeći se vrline jednako čvrsto kao što je svako stezao svoj drenov štap u ruci. Bez obzira hoće li nas to odvesti u život ili u smrt! Ne zavaravajmo se, Sokrate! I ti i ja znamo: ni ljude popraviti, ni divokoze iskvariti! Nismo mi to zbog njih. Zbog sebe smo mi to, Sokrate, zbog sebe!  Znamo  – sve i da si život proveo tešući kamen, poput tvog oca, umjesto što si, u ime vrline, sa ruba života, prenio ljudima zavjet pravednosti i istine, sva je prilika da bi svijet bio isti! I danas, 2.500 godina poslije tvojih besjeda, sila piše zakone, moć – istinu, a novac vlada nad svima! U svakom čovjeku, dobro i zlo za prevlast se bore!

I ti i ja smo shvatili da čovjek treba živjeti u skladu sa zavjetom pravednosti i istine, kao što divokoza živi u skladu sa planinom, jer su to načela na kojima počiva svijet.

Moći više – nije nam dato. Htjeti manje – ne dolikuje nam!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aja Sofija – prećutane istine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ubijanje hrišćana, uništavanje crkvi i pljačkanje najvećeg hrišćanskog grada tog vremena od strane kršćama, katastrofalno je pogoršalo odnose katoličke i ortodoksne crkve punih osam stoljeća. Ni danas ti odnosi nisu bitno poboljšani, ali se razlozi za njihovo pogoršanje sistematski prećutkuju

 

Povodom vraćanja Aja Sofije u izvorni status vjerskog hrama, oglasili su se mnogi, ali svi su prećutali ono najvažnije: istinu! Niko nije spomenuo izjavu Hristodulosa, arhiepiskopa Atine, datu 2001. Godine: ,,Tragično je da su se razbojnici, kojima je bio dopušten slobodan prolaz do Svete zemlje, okrenuli protiv svoje braće po vjeri. Činjenica da su to bili Latini Kršćani, ispunjava Katolike dubokim kajanjem”.

Godine 2004, papa Pavle II se obratio Barolomeju I, patrijarhu Konstantinopolja (Istanbula), vapajem izvinjenja: ,,Kako možemo ne podijeliti, sa distance od osam stoljeća, bol i odvratnost zbog onoga što su Katolici počinili svojoj braći Hrišćanima?”

Aprila 2004, ekumenijski patrijarh Bartolomej I formalno je prihvatio izvinjenje, naglasivši “…nepobitnu činjenicu da su, u ovom gradu prije 800 godina Katolici počinili strašne zločine.”

Kakvi su se to strašni zločini desili u Konstantinopolju 1204. godine, koje tako brižljivo prećutkuju svi goropadni kritičari vraćanja Aja Sofije u status Božjeg hrama!?  Aprila 1204. godine, nakon što im je dozvoljen slobodan prolaz, vitezovi Četvrtog krstaškog rata, okupirali su Konstantinopolj.

,,Krstaši su harali, terorizirali, pljačkali, vandalizirali Konstantinopolj, ubijajući ljude na ulicama grada i sveštenike po crkvama. Hiljade rimskih i antičkih grčkih skulptura neprocjenjive umjetničke i istorijske vrijednosti, uništeno je ili  pokradeno, dok su sve bronzane skulpture istopljene, među kojima i statua Herakla, djelo Lizipa, dvorskog skulptora Aleksandra Makedonskog. Pošteđeni su samo bronzani konji sa Hipodroma i odnijeti u basiliku Sv. Marka u Veneciji, gdje se i danas nalaze. Odmah po osvajanju, Baldvin od Flandrije krunisao se za imperatora Baldvina I od Konstantinopolja u Aja Sofiji, koja je narednih godina postala jedva nešto više od ruševine… Najstrašnija razaranja, sa najviše pobijenih sveštenika i porušenih crkvi u istoriji Konstantinopolja, počinili su katolici krstaši, tokom Četvrtog krstaškog pohoda. Pljačkanje ovog grada i bjesomučni teror nad njegovim građanima, trajao je 55 godina, od aprila 1204. do 1261. godine.  Nasuprot tome, kada je 1453. sultan Mehmed Fatih osvojio Konstantinopolj, nijedna crkva nije bila srušena, nijedan hrišćanski sveštenik nije bio progonjen, ni kažnjen. Sultan je odmah naredio da se zapuštena i oronula Aja Sofija obnovi. Renoviranje je trajalo 10 godina. Osmanlijski izvori navode da je sultan najprije svojim novcem kupio Aja Sofiju a zatim je poklonio državi i proglasio za džamiju u državnom vlasništvu”. (Odysseus, Turkey in Europe, London 1900).

,,Uprkos anatemisanja i ekskomunikacija, Krstaši su sistematski uništavali svetilišta grada, rušeći crkve, otimajući zlatne i srebrene predmete i uništavajući bezbrojne ikone i freske, pa su tako raskopali i imperatorov grob u crkvi Sv. Apostola. Hiljade civila hladnokrvno je masakrirano, dok su žene, uključujući i kaluđerice, sistematski silovane od Krstaša po crkvama i manastirima. Oltari u svim crkvama su razbijeni a zlato sa njih opljačkano. Izuzetak su bili Venecijanci koji su pokradene crkvene relikte i umjetnička djela odnijeli u Veneciju i s njima ukrasili svoje crkve”. (Steven Runciman, The Fall of Constantinopol 1453, London 1965). Isti autor napominje da je “…Sultan Mehmed Fatih iz temelja obnovio oronulu Aja Sofiju, tako da je ponovo zasijala u punom sjaju, prvi put poslije 1204. godine.

Ubijanje hrišćana, uništavanje crkvi i pljačkanje najvećeg hrišćanskog grada tog vremena od strane kršćama, katastrofalno je pogoršalo odnose katoličke i ortodoksne crkve punih osam stoljeća. Ni danas ti odnosi nisu bitno poboljšani, ali se razlozi za njihovo pogoršanje sistematski prećutkuju – do danas!

S druge strane, jedan hroničar, neposredni svjedok ulaska muslimanske vojske u Konstantinopolj, navodi sljedeće:,,Odmah po ulasku u grad, Sultan je organizovao veliku proslavu pobjede za sve građane Konstantinopolja. Izdao je ferman da svi građani, bez obzira na uzrast, bez straha od bilo kakvog ispitivanja, izađu iz svojih skrovišta, garantujući im slobodu, kuće i posjede. Naredio je da se oštećene kuće građana koji su napustili grad prije opsade, poprave o državnom trošku. U koliko odluče da se vrate, njihov status i religija koju su imali prije osvajanja grada, biće u cijelosti poštovani, kao da se ništa nije promijenilo. Nijedna crkva neće biti srušena, a one oštećene biće popravljene.  Aja Sofija će biti obnovljena o državnom trošku i konvertirana u džamiju. Grčka ortodoksna crkva  trajno zadržava sva prava i uživa punu zaštitu, bez miješanja sultana, a Genadijus Skolarijus, dotadašnji patrijarh. ostaje na istoj dužnosti kao patrijarh Konstantinopolja“. (Georgios Sphrantzes).

Istina o zločinima i razaranju Konstantinopolja, prećutana je do danas jer su ih počinili kršćani. Istina o plemenitosti prema pobijeđenim i obnovi osvojenog grada, prećutana je jer su djelo muslimana.

Ako je Bog – Istina, onda u svijetu prećutanih istina, rasprava o Aja Sofiji  nije rasprava ni o Bogu, ni o Istini, nego tek kost bačena da ovaj svijet zavadi i sa Istinom i sa Bogom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Čovjek iz Altamire

Objavljeno prije

na

Objavio:

Treba popravljati život ljudi, ne i ljude. Ljude neka niko popravlja. Popravljati ljude znači sebe smatrati više nego čovjekom, a sve ostale manje nego ljudima. Ko god bi da mijenja ljude, taj je, koliko lud, toliko zao i opak

 


Sada je 21. vijek, čovjek je bolji nego što je bio
! Kad god to čujem, rastužim se. Evo još jednog jadnika opijenog lošim vinom iz podruma ideološke korporacije ,,Čovjek Novog Doba“. Dijeljeno štedro, sipano svima kroz lijevak, to vino drži cijelo čovječanstvo u teškom mahumurluku. Treba popravljati život ljudi, ne ljude. Ljude neka niko popravlja. Popravljati ljude znači sebe smatrati više nego čovjekom, a sve ostale manje nego ljudima.

U knjizi Ljudi nalik na bogove, Džorž Herbert Vels predviđa da ćemo mi kakvi smo danas, u poređenju s ljudima budućnosti, biti ono što su danas majmuni prema nama! I to argumentuje tehnološkom superiornošću, standardom života, zdravstvenim  sistemom, obrazovanošću, što će, sve zajedno, prema njegovom mišljenju, stvoriti nove ljude slične bogovima! Ne shvata da bolje okolnosti ne stvaraju bolje ljude! Nasjeo je na ovu podvalu, ne samo namjernu nego – zlonamjernu, da zlonamjernija ne može biti.  Uz sav standard i sređeni život, savremeni Švajcarac, ili Luksemburžanin, nije više čovjek nego što je to pripadnik plemena iz amazonskih džungli – ono što čovjeka čini čovjekom već 30.000 godina, ostalo je  neokrnjeno! Konstanta! Činjenica da je čovjek – uvijek i svuda – čovjek! Bio i ostao. Kao što krug, uz sav razvoj nauke i tehnologije, ne može postati okrugliji, tako čovjek ne postaje više čovjek, pravda ne postaje pravednija, umjetnost ne postaje umjetničkija, filozofija filozofskija, istina istinitija, ljubav ljubavnija;  niti laž postaje manje lažna, podlost manje podla, vlast popustljivija, a kontrola nad ljudima  slabija!  Zato u filozofiji, umjetnosti, jurisprudenciji, postoji promjena, ali ne i napredak! Inače bi svaki današnji student filozofije bio veći filozof od Platona, zato što živi dvije i po hiljade godina poslije njega: i svaki  savremeni pjesnik bio bi veći od Eshila, Omara Hajama, ili Šekspira; svaki današnji slikar bio bi bolji slikar od  Gogena ili Rembranta, a bilo koji čovjek današnjice, bio bi više čovjek nego čovjek iz Altamire,  samo zato što živi 15.000 godina poslije njega. Čovjek je postao konstanta od trenutka kada je prvi put shvatio da je čovjek! I to je ostao do danas! Samosvijest,  svijest o pravdi i nepravdi, istini i laži, dobru i zlu, jesu elementi zbog kojih nijedan čovjek  ni prema kome i nikada ne može biti ono što su majmuni prema ljudima! Um je Božje svjetlo – lumen naturale – krug koji ne može postati okrugliji! Zato je čovjek sagovornik Boga, uz sve razlike koje ga razdvajaju od Boga, dok majmun nije sagovornik čovjeka, uz sve sličnosti koje ima s njim. Vrijednosti su konstanta. Nema novih vrijednosti – nema Novog Čovjeka! Mijenjaju se okolnosti, uslovi života, organizacija društva,  ali čovjek ostaje čovjek! Čovjek danas je isti onaj koji je živio u pećinama Altamire! Nismo mi ni u čemu više ljudi od njih, niti je bilo koji čovjek ikada bio više čovjek od bilo kog drugog čovjeka! Ko god bi da mijenja ljude, taj je, koliko lud, toliko zao i opak!

Zato je projekt mijenjanja čovjeka daleko najopasnija i najpogubnija od svih antihumanističkih ideja. Priča o ,,Novim vrijednostima“, koja se podmeće autoritetom ovna predvodnika i inercijom instinkta stada koje ga slijedi, već decenijama je dominantni faktor društvenih zbivanja u svijetu. Od zabrane pušenja, preko pokušaja da se razlike polova ljudi percepiraju kao rodovske razlike, iako realno postoji ljudski rod (genus), koji čine dva pola: muškarci i žene, preko  afirmisanja homoseksualnosti i lezbejstva, do odbacivanja sopstvene društvene tradicije i prihvatanja nametnute političke i ekonomske organizacije,  kulture, ishrane, odijevanja…- svaka globalna promjena počinje uvijek od ovna predvodnika! Tako  i pandemija  corone neće obustaviti dok SZO ne uvjeri ovna predvodnika da je vakcinacija obavezna. Zato je kod njega i daleko najveći broj inficiranih i umrlih. Poslije ovna predvodnika, prihvatiće je sve ovce. A to i jeste cilj lansiranja pandemije: obavezna vakcinacija za sve ljude svijeta, sa ubacivanjem ko zna čega sve ne u tu vakcinu!

Dokaz da treba popravljati život ljudi, ali ne i ljude, jednostavan je. Ako podignemo oči, vidjećemo da na svodu pećine u koju smo pretvorili svoj svijet, još nismo naslikali ništa ljepše od onoga što je prije 15.000 godina naslikao čovjek iz Altamire!

               Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo