Povežite se sa nama

DUHANKESA

Nedelja, kao svaka…

Objavljeno prije

na

Zašto bi se sada ljudi mijenjali, pa makar u pitanju bili i izbori u jednoj zemlji, ili čak i budućnost te zemlje. Nedelja, kao uvijek…

 

Nedeljom ne radim. To u mom slučaju znači – ne pišem! Nepredvidljivo, noćas se desio nekakav incident u vremenu, nekakav poremećaj u bešumnom fluidu proticanja vremena („Proticanja!?“ Protiče li vrijeme zaista? Otkuda nam ta aluzija vremena kao neke rijeke koja protiče, kad je vrijeme bestjelesno, nematerijalno, tek puki teorijski koncept „dimenzije“? Ovdje bi se vrijedilo pozabaviti ozbiljnije sa Bergsonom i njegovim filozofskim argumentima u polemici protiv Ajnštajnovog fizikalizma i matematičke suhoparnosti Minkovskog na temu razlike između fenomena „vremena“ i „trajanja“ – le temps i duree, koju oni nisu shvatili zbog pomanjkanja filozofske intuicije), zbog kog sam odlučio, gotovo bih rekao: bio prinuđen! – da po prvi put pišem iako je nedelja.

Dakle, noćas, u nedelju, 30. avgusta 2020. godine, dok sam pratio završne izvještaje o rezultatima  izbora u Crnoj Gori, napola rasijano čitajući jedan tekst Ralf Valdo Emersona, doprle su mi do svijesti riječi kultne balade Džeja Ramadanovskog  „Nedelja“, koju do tada nisam ni registrovao a koja je sa You tube sajta naišla baš u trenutku u kom sam čitao tu rečenicu koja me je duboko potresla i zamislila a zbog koje sam zapravo i prekršio svoje zlatno pravilo: Dolce far niente – dakle, „Slatko je ne raditi!“ – posebno nedeljom. Ili, što bi rekla Nana Mouskouri: Nikad nedeljom!

Razumije se da sam znao koji tekst čitam, ali su me riječi Džejove balade  natjerale da se iz nekog nejasnog razloga vratim na prvu stranicu i provjerim podatke o tom tekstu. Pogodite šta sam tamo našao!? Pitam vas, iako pouzdano znam da nećete pogoditi. Pitam vas,  samo zato što znam da mi nećete ni vjerovati – kao što i ja nisam odmah povjerovao! Evo šta sam našao:

The American Scholar, An Oration Delivered Before the Phi Betta Kappa Society. at Cambridge, Sunday, August 30, 1837.

Čist slučaj sinhroniciteta! – gotovo sam uskliknuo! Da podsjetim, riječ je o pojmu koji je u naučnu terminologiju prvi uveo Karl Gustav Jung, definišući ga kao „koincidencije značenja“ koja se javljaju iako događaji nisu kauzalno povezani,  a ipak postoji nesumnjiva povezanost u njihovom značenju!

Sumirajmo: Napola rasijano čitanje jednog teksta; Praćenje rezultata izbora u Crnoj Gori; riječi jedne pjesme sa You tube kanala! Sve u svemu, serija uzročno potpuno nepovezanih događaja. Ali ako je taj tekst napisan (odnosno, izgovoren, održan kao predavanje) upravo na isti dan na koji ga ja čitam – 30. avgust, uz to baš u nedelju: i ako su tog istog dana, u tom trenutku na TV završni rezultati izbora u Crnoj Gori; i ako je pjesma koja je slučajnim redoslijedom naišla upravo u tom trenutku bila balada „Nedelja“ – kao što jeste, onda je prividna nepovezanost ovih događaja odjednom dobila neraskidivo čvrstu armaturu u njihovom značenju. Sve se poklopilo u tom značenju, sve je dobilo jedinstven smisao, toliko je postalo intuitivno nesumnjivo, da je činjenica što je ta rečenica, koja je bila ključ čitavog ovog niza poklapanja i koincidencija bila napisana pune 183 godine prethodno, definitivno zapečatila osjećanje da je riječ o autentičnom primjeru sinhronicita!

Preostalo je još samo da vam konačno navedem tu rečenicu, koja će, u to sam siguran, svojim značenjem i vas uvjeriti da ima nešto u Jungovoj priči o sinhronicitetu. Da bih otklonio mogućnost nesporazuma, ili, daleko bilo, sjenku sumnje u tačnost prijevoda, navešću je i u originalu:

‘Naučio sam’, reče melanholično Pestalozzi, ‘da ni jedan čovjek na ovom cijelom Božijem svijetu nije sposoban niti je voljan da pomogne drugom čovjeku’.

(‘I learned’, said the melancholy Pestalozzi, ‘that no man in God’s wide earth is either willing or able to help other man.’)

Johann Heinrich Pestalozzi, čiju misao citira Emerson, umro je deset godina ranije, 1827. godine.  Nisam htjeo da provjeram da li je i on ovu rečenicu napisao 30. avgusta, ni da li je tog dana bila nedelja!?

A i zašto bih to činio? Iako mnogi nisu s nama, a i mnogi se na put bez povratka spremaju, mi smo još tu, sve podjeća na sreću…Već 187 godina ništa se nije promijenilo i ni jedan čovjek na ovom Božijem svijetu nije sposoban ni voljan da    pomogne drugom čovjeku.

Zašto bi se sada ljudi mijenjali, pa makar u pitanju bili i izbori u jednoj zemlji, ili čak i budućnost te zemlje.

Nedelja, kao uvijek…

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

O dobrim namjerama, djelima i zlodjelima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Grešku prijatelja, makar mi nanijela štetu, lakše ću prihvatiti nego grešku neprijatelja makar mi donijela korist

 

Draži mi je onaj koji me je otrovao želeći da me izliječi, nego onaj koji me je izliječio želeći da me otruje. Jer ono što razlikuje prijatelja od neprijatelja jesu namjere, a ne ishod postupaka koji je uslijedio iz tih namjera. Ishod je u oba slučaja proistekao iz neke greške, omaške, nepredviđenog ili nepredvidivog sticaja okolnosti. Grešku prijatelja, makar mi nanijela štetu, lakše ću prihvatiti nego grešku neprijatelja makar mi donijela korist. Otrov ću preboliti, štetu ću nadoknaditi a dobronamjerni prijatelj će mi ostati prijatelj. A kakvo god dobro i korist proistekli iz zlonamjernog postupka, neprijatelj će mi ostati neprijatelj. Prijateljstvo se ogleda u dobronamjernosti, neprijateljstvo u zlonamjernosti postupaka, a ne u njihovom ishodu.

Dok sam ovo pisao, duboko uvjeren da je u skladu sa temeljnim moralnim vrijednostima, negdje u pozadini svijesti odzvanjala mi je rečenica:

„Put u pakao popločan je dobrim namjerama!“

Ispitaću argumente ove rečenice koja me je oduvijek uznemiravala. Nešto u njoj činilo mi se neprihvatljivo još kada sam je prvi put pročitao. Moram biti načisto sa svojim unutrašnjim osjećanjem da je nešto duboko pogrešno u ovoj  opšteoprihvaćenoj poštapalici, moram otkriti šta je ono u njoj od čega toliko zazirem.

Kao i mnogim drugim popularnim parolama, i ovoj je teško utvrditi prvi i pravi izvor. Neki je lociraju u korpus kineskih poslovica, drugi ih notiraju u djelima religijskih velikodostojnika, treći ih povezuju sa  autorima značajnih književnih djela, počevši od Dantea, preko Šekspira, do zbirki engleskih poslovica objavljenih tokom XIX vijeka. Džon Foks (John Foxe) navodi rečenicu: „Pazi se dobrih namjera!“ iz drugog dijela Poglavlja 213 koje govori o djelima i spomenicima, knjige Zli Mamon (The Wicked Mammon). Jedan izvor insistira da je rečenica u sadašnjoj formi: „Put u pakao popločan je dobrim namjerama“, prvi put objavljena u djelu Henrija G. Bohnsa Priručnik poslovica (A Hand-book of Proverbs), objavljenom 1855. godine, kao iteracija poslovice „Pakao je pun dobrih namjera i želja“, zapisane gotovo dva stoljeća ranije u knjizi Zbirka engleskih poslovica (A Collection of English Proverbs, 1670, collected by John Ray). Tu je i tvrdnja da je najraniji književni tekst u kom se sreće rečenica u ovom značenju, zapravo Virgilijeva Aeneide: „Lak je pad u pakao!“ (Facilis descensus Averno“). Razumije se, osim kod Dantea, kom se, uostalom pogrešno,  najčešće i pripisuje, ova rečenica je našla svoje mjesto i kod Šekspira. Konkretno, riječ je o drami Romeo i Julija, u pasažu u kom Merkucio doslovno kaže: „Najboljim namjerama popločan je put u pakao.“ (The best intentions pave the way to Hell.).

Ako sam namučio i vas i sebe, vjerujte, vrijedilo je. Uz desetinu izvora koje sam ovdje iz razumljivih razloga izostavio, svi navodi upućuju na jedan krajnje pesimističan zaključak o stanju morala tokom minulih nekoliko milenijuma! Opčinjenost ishodom postupaka koji nam donose ličnu korist, sasvim je zasjenila svijest o njihovoj izvornoj namjeri. „Važno je da ja imam koristi od nečijeg postupka, a za njegove namjere baš me briga!“ Ovaj pohlepni pragmatizam je otišao dotle da protjerujemo direktno u pakao sve dobre namjere samo zato što nam nisu donijele nekakvu korist!? Evo za takve jednio pitanje: Ako već tvrdite da je „Put u pakao popločan dobrim namjerama“ (ako vam ne donose korist), onda, po istoj logici, morate prihvatiti konverziju da je  „Put u raj popločan lošim namjerama“ (ako vam donose korist)! Istinska apoteoza zla! Totalna kanonizacija pragmatizma i suspendiranje samog pojma morala – ako o moralu odlučuje ishod postupka a ne namjera, tu ne može biti govora ni o kakvom moralu! Afirmacija svijeta lične koristi, svijeta u kom se šalje u raj neprijatelj od koga imamo koristi, a protjeruje u pakao prijatelj od koga nemamo koristi!

Zar smo zaista sasvim i definitivno zaboravili da se možemo pouzdati samo u one koji su prema nama uvijek iskreno dobronamjerni, dok od onih koji su zlonamjerni moramo uvijek strijepiti!? Između ostalog i zato što djela motivisana dobronamjernošču najčešće donose neko dobro a samo izuzetno i greškom štetu, dok  zlonamjerna djela najčešće nanose štetu, a samo greškom neku korist, kao i sva  – zlodjela!

Sredinom XVII stoljeća, ovu finesu lucidno je sagledao i prekrasno formulisao Johanes Šefler alias Angelus Silesius u slijedećem epigramu:

„Ne uzdaj se u djelo, Bog ne vrednuje plod ni pojavno.

On uvijek posmatra samo korijen i suštinu.“

Heruvimski lutalica, 258. (V.37)

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Šta svaka žena najviše voli

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Draga moja, učini kako ti želiš!“, to je rekao princ vještici i ona je postala ljepotica. Svaka žena najviše voli: poštovanje! Nemojte se praviti da razmišljate jer je sve jasno: ako vam je žena vještica, znate šta treba da uradite

 

Desilo se da su mladog i neustrašivog princa uhvatili u krivolovu u šumama susjednog kraljevstva, u kom je za taj prekršaj slijedila samo jedna kazna – smrt! Kada su ga izveli pred kralja, princ se držao onako kako i dolikuje pravom princu. Njegova upečatljiva pojava, dostojanstveno prihvatanje krivice, a posebno oštroumnost, naveli su kralja da princu predloži jedan dogovor:

„Vidim da ti je čast iznad svega i da ćeš održati riječ makar te i života koštala. Uvjerio sam se i da si bistar i obrazovan. Pustiću te da se vratiš u tvoje kraljevstvo i doneseš mi odgovor na jedno pitanje. Ako odgovor bude tačan, oprostiću ti život. Ako ne bude, pogubiću te. Dajem ti dvije nedelje. Prihvataš li?“

“Prihvatam!“ – bez oklijevanja se složio mladi princ. „Ali najprije mi moraš reći koje je to pitanje?“

„Šta svaka žena najviše voli? Na ovo pitanje niko mi nije dao odgovor sa kojim bi se složile sve žene. A samo takav odgovor ću priznati kao tačan. Sada kreni, jer tvoj život je u mojim rukama kao dug časti, a tvoj spas je u rukama onog sa čijim odgovorom će se saglasiti sve žene!“

Kada je, vrativši se u dvorac svog oca, objasnio šta mu se dogodilo, u cijelom kraljevstvu nastala je prava uzbuna. Otac kralj je podržao sina u odluci da poštuje datu riječ, zaduživši svoje savjetnike, filozofe i naučnike da potraže odgovor na zadato pitanje. Kraljica majka je kroz suze i lomeći prste odmah poslala glasnike da se raspitaju kod dvorskih dama, čestitih gradskih i seoskih žena, kod mladih djevojaka, prostitutki, glumica, pjevačica, akrobatkinja, monahinja, časnih sestara, ukratko kod žena svih staleža, zanimanja i uzrasta.

Sve je bilo uzalud. Nisu našli nijedan odgovor sa kojim bi se saglasile sve žene! Tri dana prije isteka roka, pronašli su jednu vješticu za koju se pričalo da zna odgovore na sva pitanja. Kada je čula pitanje, vještica je rekla da zna odgovor ali će ga reći samo ako se za nju oženi najbolji prijatelj mladog princa – najsmjeliji, najčasniji, najljepši vitez u cijelom kraljevstvu. Pri pogledu na nakazno ružnu vješticu sa ogromnim kukastim nosom i jednim jedinim klimavim zubom u iskrivljenim ustima iz kojih se širio neizdržljiv zadah, pokrivenu prljavim prnjama,  princ je odmah odbio i samu pomisao da za nju oženi svog najboljeg prijatelja makar mu to spasilo i život. Pomiren da odgovor neće naći i da će za tri dana biti pogubljen, vratio se u svoj dvorac. Međutim, čim je doznao za ovaj uslov, njegov prijatelj je smjesta pristao na ovu žrtvu i istog dana se vjenčao sa vješticom – pravom rugobom. Na svadbi, vještica se ponašala gnjusno i prostački, bacala hranu iz tanjira na pod dvorca, kreštavim glasom vrijeđala prisutne goste, cerekajući se cijelo vrijeme histerično.

Vitez mladoženja za cijelo to vrijeme prema njoj se ophodio više nego učtivo, uz najbolje manire, sa puno pažnje i poštovanja. Kada su ušli u bračnu odaju, vještica se za trenutak izgubila iza zavjese, a kada se pojavila, pred zabezeknutim vitezom stajala je najljepša djevojka koju je vidio u životu.

„Ne čudi se, to sam ja, ona ista vještica!“ – umiljatim glasom mu je rekla nevjesta. „Zato što si pristao da se sa mnom oženiš,  posebno zato što si se tako lijepo ponašao prema meni na svadbi, odlučila sam da te nagradim. Od sada, pola dana biću ovakva, a pola dana biću vještica. Izaberi, kakva hoćeš da budem danju, a kakva noću!?“

Ovo pitanje bi zamislilo svakog čovjeka! Velika stvar je danju šetati sa tako lijepom, pametnom i kulturnom ženom, ali kako provoditi noći sa toliko odvratnom vješticom!? I opet, koliko god bilo uzbudljivo provoditi noći sa takvom ljepoticom, kako se danju pojaviti pred ljudima sa onakvom vješticom, kako je gledati u kući!?

Međutim, mladi vitez se osmjehnuo i bez razmišljnja ljubazno odgovorio: „Draga moja, učini kako ti želiš!“

„Kad me ostavljaš da sama budem gospodar svog života, biću uvijek ovakva kakva sam sada! A tvoj odgovor meni, ujedno je i odgovor na pitanje šta svaka žena najviše voli? Da bude gospodar svog života, da je niko ne tjera silom na ništa!“ Od tada, danju i noću, nekadašnja vještica bila je najljepša, najumiljatija i najpažljivija supruga u cijelom carstvu.

Šta je bilo sa princom? Održao je riječ, vratio se pred onog kralja sa  odgovorom sa kojim su se sve žene složile, a kralj je takođe održao riječ i bogato ga darujući, dao mu ruku svoje kćeri. Pod uslovom da joj pruži ono što svaka žena najviše voli: poštovanje!

Nemojte se praviti da razmišljate jer je sve jasno: ako vam je žena vještica, znate šta treba da uradite!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

PUTNICI ISPOD PALUBE PLATONOVOG BRODA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sasvim je sigurno da promjena godišnjih doba u različitom stepenu utiče na zdravlje, raspoloženje pa čak i na promjenu stava prema životu, odnosno životne filozofije mnogih ljudi. Ja se, na primjer, uvijek u jesen, i samo u jesen, sjetim Platonovog broda

 

Sjena jeseni protkala je poslednji odsjaj ljeta zagasitim nitima; šum melanholičnih slutnji žutog suhog zlata stišao je kliktaj razdraganog zelenila lišća. Latice ruža pozne jeseni više se ne otvaraju zorom uz jaglijanje slavuja.

Da Monteskje i Hegel pretjeruju kada klimatskim uslovima pripisuju presudnu ulogu u formiranja „duha naroda i duha zakona“ (Ch.  Montesqieu, L'esprit des lois), odnosno, u „istoriji kao samoostvarenju slobode“ (G.W.F. Hegel, Vorlesungen über die Philosophie der Weltgeschichte), u to nema sumnje; ipak, sasvim je sigurno da promjena godišnjih doba u različitom stepenu zaista utiče na zdravlje, raspoloženje pa čak i na promjenu stava prema životu, odnosno životne filozofije mnogih ljudi.

Ja se, na primjer, uvijek u jesen, i samo u jesen, sjetim Platonovog broda. Zato se nisam iznedadio kada mi se, ovog sunčanog jesenjeg dana, kao pred očima, opet pojavio taj famozni brod. Kladio bih se da je  Platon ovu svoju nezaboravnu alegoriju broda koji plovi u susret oluji, napisao jednog isto ovako sunčanog jesenjeg dana.

Na otvorenoj pučini plovi brod pun putnika. Isplovio je u vedro jutro po mirnom vremenu, ali u sumrak su tamni oblaci zaklonili sunce, digao se jak vjetar, a sa horizonta se približava prijeteća oluja. Kroz tmaste, kao čađ crne kumuluse, sijevaju munje. Još su daleko, još se ne čuje grmljavina, ali putnici na palubi već slute blisku propast. Svako se zabavio svojom mukom, svako svoju brigu brine. Tamo se grupa mladih momaka hrabri pjesmom i vinom; iza kabine se sklupčao bogati trgovac, stežući na grudi kesu punu zlatnika; uz visoku ogradu na provi stislo se dvoje – momak i djevojka, grle se, pripijaju se jedno uz drugo i zaklinju se na vječnu ljubav. Ispod palube, ne sluteći ništa, ovce i goveda mirno žvaću i preživaju.

Umjesto da ih osuđujem, nastojim objektivno prosuditi njihovu situaciju! Nemoćni da sami nešto preduzmu, ljudi čuvaju ono što im je najdragocjenije. Ovce i goveda jedu, ali  šta bi inače mogle i učiniti sirote životinje? Utjerane bez svoje volje pod palubu broda, da bi bile prodate i na kraju – poklane, nemoćne da promijene bilo šta i da sebi pomognu, ne sluteći šta se dešava gore na palubi, ostaje im samo da jedu dok još mogu. Onaj filozofski savjet: Carpe diem! Zgrabi ovaj trenutak! – groteskno se potvrđuje kao defetistička cinična tautologija. Slijedeći kapetanova naređenja, mornari užurbano skupljaju jedra, zatežu užad,  pričvršuju sanduke  pune robe, amfore sa maslinovim uljem  i burad sa vinom. Oči svih putnika uprte su u kapetana koji čvrsto drži kormilo i upravlja brod prema luci spasa, dok plovi u susret najstrašnijoj oluji u svom životu.

Aktueliziram tu alegoriju poredeći savremeni svijet sa Platonovim brodom.   Za trenutak mi se čini da ispod palube ovog broda nisu samo „ovce“, obični građani,  oni koji ne gledaju dalje od svakodnevnog zalogaja, blagoslovljeni u svojoj prostodušnosti – beati paupere spiritu! – nego da smo tu zatvoreni svi, obrazovani i neobrazovani, svih sedam i po milijardi ljudi su samo putnici ispod palube ovog  Platonovog  broda i da bi se tu danas našao i sam Platon da je koji čudom živ! Dok škripe hrastove grede i zategnuta užad bruje pod teretom jarbola, dok brod stenje od udara valova, na palubi brisanoj vjetrom i prvim krupnim kapima kiše, nema ni mornara, ni kapetana – nema nikoga! Postoji samo njihova virtuelna projekcija, njihovi besprijekorno uvjerljivi hologrami: čini se kao da nešto rade, izgleda kao da slušaju kapetanova naređenja, ali sve je to samo privid i farsa! Brod plovi vođen daljinskim upravljačem – iz centra za „remote control“. Koliko god bili udaljeni, koliko god se skrivali, kontrolori sa „joystick“ komandama u rukama, poznati su javnosti, a njihove odluke, kad god prevrše mjeru, nailaze na kritiku, suočavaju se sa ozbiljnim i organizovanim otporom čovječanstva koje, koliko god ga gurali pod palubu svijeta pretvorenog u Platonov brod, ne mogu tamo trajno zadržati, ni spriječiti da odlučuje o sopstvenoj budućnosti.

Čestitke Monitoru koji se, zajedno sa svim slobodumnim medijima svijeta,  već trideset godina doslijedno zalaže za pravo svih ljudi da iziđu na palubu i preuzmu svoj dio odgovornosti za sudbinu ovog broda na kom svi plovimo!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo