Povežite se sa nama

DUHANKESA

Sa Sokratom, iskreno

Objavljeno prije

na

,,Jesi li uzalud govorio ljudima, Sokrate!? Jesam li uzalud slušao nemušti govor planina“ 

 

Ti si, o Sokrate, sa tvojim drenovim štapom u ruci, četrdeset godina zalazio među ljude i u razgovoru s njima navodio ih da zajedno tražite ono što je najvažnije u životu! I ja sam, o Sokrate,  četrdeset godina sa svojim drenovim štapom u ruci, zalazio u planine, među divokoze, tražeći ono što se meni činilo da je najvažnije na ovom svijetu.

A kada god pomislim da je ono što si tražio ti, o Sokrate, i ono što sam tražio i za čime još tragam  ja, po svoj prilici jedno i isto, i da umni ljudi nikada nisu ništa drugo ni tražili, onaj moj unutrašnji glas, moj daimonion, ne daje mi nikakav znak da griješim!

Tebe, zbog onoga što si govorio, ljudi osudiše na smrt! A meni, zbog onoga što sam slušao, divokoze sa planine darovaše život! Zbog izrečene istine, ljudi sude na smrt, planine pak, zbog istine, daruju život. I to je, reklo bi se, sva razlika između ljudi i planina. Među ljudima se ne može živjeti sa istinom, u planinama se ne može živjeti bez istine! Ako je ono o čemu si ti ljudima govorio, a što sam ja  slušao od divokoza, jedno i isto, a ja mnim da jeste,  neće li se, o Sokrate, i nada mnom nadviti ista nepravda koju si ti prihvatio sa onoliko filozofskog dostojanstva i koja te je učinila besmrtnim i proslavila te za sva vremena!?

Ne pitam ovo zbog straha od smrti, još manje s namjerom da se povučem od onoga što si ti tražio i našao govoreći ljudima na Agori, a što sam ja našao slušajući divokoze u planini! Jer od tebe, o Sokrate niko nije ni bolje, ni jasnije – ni riječima ni sopstvenim izborom – pokazao da filozofu ne dolikuje da strijepi od smrti i da stoga treba vazda biti spreman na smrt. Upamtio sam ja tvoje riječi koje je Platon zapisao i kojima si Hermogenu, držeći u ruci posljednji pehar koji ćeš ispiti u životu: ,,Ako imalo vrijedi, čovjek ne smije postupati procjenjujući hoće li ga to odvesti u život ili u smrt. Sve što treba, jeste da procijeni postupa li ispravno, časno ili nečasno, kao čovjek ili kao nečovjek!” Potvrdio si da je vrlina najviše dobro i utjeha – vrjednija od života, jača od smrti!

Ali ljudi odbiše utjehu, i utješitelja osudiše na smrt! Jer im se, tako očajnim i neutješnim, učini  da se bez vrline lakše živi!  Povjerovaše da je u svijetu bez vrline svakome sve dozvoljeno; da nema ni grijeha, ni podviga; ni časti, ni sramote; ni riječi zadate, ni prekršene riječi; ni vjere, ni nevjere!

Ti si, o Sokrate, sa tvojim drenovim štapom u desnici, 40 godina zalazio među ljude da im govoriš; ja sam sa mojim drenovim štapom 40 godina pohodio planine, da slušam njihov nemušti govor.

Ono što nam je zajedničko jesu naši drenovi štapovi. Šta bi mi bez naših drenovih štapova!? Možemo ti i ja pričati šta hoćemo: ali u biti, mi smo bili i ostali dva čovjeka koja su provela život  držeći se vrline jednako čvrsto kao što je svako stezao svoj drenov štap u ruci. Bez obzira hoće li nas to odvesti u život ili u smrt! Ne zavaravajmo se, Sokrate! I ti i ja znamo: ni ljude popraviti, ni divokoze iskvariti! Nismo mi to zbog njih. Zbog sebe smo mi to, Sokrate, zbog sebe!  Znamo  – sve i da si život proveo tešući kamen, poput tvog oca, umjesto što si, u ime vrline, sa ruba života, prenio ljudima zavjet pravednosti i istine, sva je prilika da bi svijet bio isti! I danas, 2.500 godina poslije tvojih besjeda, sila piše zakone, moć – istinu, a novac vlada nad svima! U svakom čovjeku, dobro i zlo za prevlast se bore!

I ti i ja smo shvatili da čovjek treba živjeti u skladu sa zavjetom pravednosti i istine, kao što divokoza živi u skladu sa planinom, jer su to načela na kojima počiva svijet.

Moći više – nije nam dato. Htjeti manje – ne dolikuje nam!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Govor slobodni, govor zabranjeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Govor! Najveći dar, ono što nas čini ljudima, differentia specifica  ljudskog roda

 

Sve što mogu druga bića, mogu i ljudi! Stotine vrsta ptica, hiljade vrsta insekata, čak i desetine vrsta slijepih miševa mogu da lete: lete i ljudi. Čak brže, dalje, duže i u neuporedivo veće visine od svih drugih bića koja lete. Nebrojeno mnogo vrsta riba, kitova, foka, poznatih i nepoznatih vodenih bića plivaju i rone; plivaju i rone i ljudi. Brže, duže i dublje nego bilo koje od njih.

Ima li nešto što samo čovjek može, a što ne može nijedno drugo biće!?

Ima. Samo čovjek može govoriti.

Govor! Najveći dar, ono što nas čini ljudima, differentia specifica  ljudskog roda!

Zaboravite onu rogobatnu poštapalicu ,,govor tijela“ omiljenu kod neukih sportskih komentatora i onih vulgarizatora ove božanske sposobnosti. Jer, šta je drugo tvrdnja da tijelo govori, nego kolosalna besmislica. Držanje tijela, kretnje, hod, sve su to samo fiziološki  simptomi trenutnog stanja organizma. Čak su i krici, rika, režanje, lavež životinja, kreštanje i cvrkut ptica, puki zvučni signali, instinktivni izrazi momentalnog raspoloženja – razjarenosti, straha, bola, radosti, ili su upozorenje na neposrednu opasnost i dozivanje.

Govor ima moć da izrazi i ono čega odavno nema a što je nekada bilo, kao i da predoči ono što će tek biti, čak i da dozove ono što nikada neće doći. Ako alhemičari nisu pronašli ,,kamen mudrosti“ koji pretvara olovo u zlato, govor prirodno, sam po sebi, pretvara prošlost i budućnost u sadašnjost, kako god bili daleki i neizvjesni, kao što sadašnjost pretvara u prošlost i budućnost, po volji!

Govor je toliko prisno, tako intimno povezan sa mišljenjem da je zapravo stopljen sa našom sviješću, da je isto što i sama ta svijest. Ovo se posebno jasno vidi u činjenici da samo govor omogućava našu svijest o sebi tako što neprestano, u svakom trenutku  posreduje između naše prošlosti i sadašnjosti, doslovno ih spajajući kroz riječi u cjelinu samosvijesti.

Govor nije samo forma u kojoj se izražava neka stvar: nije ni instrument, kao što je to sistem principa matematike koji omogućava da konstruišemo jedan nezavisan, objektivizirani univerzum koji će nam stajati na raspolaganju i u kom će svi elementi biti uzajamno koordinirani u skladu sa matematičkim zakonima. Govor je jedini medijum kroz koji čovjek predočava sebi sopstvenu konačnost, svoju istorijsku prirodu i sebe određuje u odnosu prema svijetu. Uz sve to, govor  je područje naše svijesti (inteligibilnosti), i utoliko direktno koincidira sa prolaznim, istorijskim karakterom našeg postojanja, omogućavajući istovremeno kontinuitet i fiksiranost našeg doživljaja sebe i svijeta.

Govor slobodni, govor zabranjeni! Jesu, zabranjivali su govor. I jezike su odsijecali i na lomači spaljivali zbog javno izgovorenih riječi. A danas, kažu,  svako govori šta hoće. Slobodno i bez straha. To znači da je govor devalvirao, da je nastupila inflacija riječi. Koliko je samo vrijedio govor u rijeme kada se zbog izgovorne riječi moglo završiti na lomači! Vlast više ne cijeni govor ni toliko da bi ga javno zabranila! Manje smeta nego lupkanje zahrđalog lima na vjetru. Može ići na živce, ali samo kao što dosadna zunzara ide na živce. Odmahneš rukom i produžiš po svome.   Osim toga, i danas postoji zabranjeni govor. One koji danas ne prihvataju da postoje teme o kojima je zabranjeno govoriti, danas više ne spaljuju. Samo ih ućutkaju, isključe, skinu sa svih medija. I kada dobiju azil u nekoj ambasadi, na kraju ih izruče onome koji zabranuje govor. Zatim tiho nestanu. Kao Asanž i Snouden: kao stotine i hiljade drugih o kojima se nikada neće ni doznati.

U Novoj godini, šta god bilo i kako god bilo, dok smo zdravi i živi, samo jedno moramo zapamtiti, samo jednog se ne smijemo odreći:

Govorimo! Uvijek i u svakoj prilici – govorimo slobodno, ljudi! Samo dok govorimo – ljudi smo! Ko zabranjuje govor, taj zabranjuje da se bude čovjek! Razgovarajmo sa drugim ljudima na sve načine: Brajevom azbukom, znacima za gluhonijeme, pismima, porukama, knjigama… Odvojimo dovoljno vremena  i za svoju dušu. Neka naša duša razgovara sama sa sobom – Platon je filozofiju definisao upravo tako: kao razgovor duše same sa sobom! Misao je materija govora, govor je forma misli – izražena misao jeste rođena misao. Duša je po prirodi plodna i rodna: plodovi duše začnu se kao misao, porode se kao riječi!

Srećna Nova 2021. godina!

Neka nam je radosna i razgovorna!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ako progovore Turci

Objavljeno prije

na

Objavio:

U spremnosti da ignorišu činjenice bi ostvarili ciljeve, niko nije nadmašio direktore Bugarske škole, odnosno – države

 

Historia magistra vitae! Istorija je učiteljica života! Ali direktor škole u kojoj predaje ova učiteljica već odavno je politika. Naravno, ne anonimna politika, nego politika inkarnirana, otjelotvorena u konkretnim likovima – ljudima koji imaju svoje interese i motive. To znači da politika nema neke svoje nad-naravne interese ni uzvišene ciljeve, nego da se iza te priče, uvijek i bez izuzetka, kriju privatni interesi određenih pojedinaca – direktora škole. I kao u  svakoj ustanovi, tako je i u svim školama najvažniji direktor. Posebno pak u školi života, poznatoj pod imenom država.

Da direktori ovih škola mogu po svom nahođenju i u skladu sa svojim interesima naložiti Historiji – učiteljici života, šta će predavati đacima-građanima i nije nekakva novost. Ali u spremnosti da potpuno ignorišu činjenice koje znaju i vrapci na grani, samo da bi ostvarili svoje ciljeve, niko nikada nije nadmašio direktore Bugarske škole, odnosno – države.

Kada je Republika Makedonija, pod novim imenom Republika Sjeverna Makedonija (promijenjenim pod pritiskom direktora Grčke škole – odnosno države), stigla na prag pregovora za punopravno članstvo u EU, direktori Bugarske škole su naložili da se i u bugarskim i u makedonskim školama od sada pa nadalje istorija mora učiti po njihovom programu,  bez obzira na sve što se do sada utvrdilo kao nepobitne istorijske činjenice.  Po tom novom programu, najprije se mora izbaciti podatak da je geografska oblast, poznata kroz cijelu  istoriju pod imenom  Makedonija, koja obuhvata tri integralne cjeline: Vardarsku, Egejsku, Pirinsku Makedoniju, dobila ime po drevnom autohtonom stanovništvu Makedoncima! Od sada, Historija – učiteljica života, učiće  djecu da su Pirinsku Makedoniju (koja je na teritoriji Bugarske) i Vardarsku Makedoniju (teritoriju današnje RS Makedonije), od pamtivijeka naseljavali Bugari i samo – Bugari. Svi Makedonci sa ovih teritorija bićče Bugari i imaće jednu jedinu zajedničku istoriju  – bugarsku . Kako one drevne, tako i današnje Makedonce iz Egejske Makedonije, Grci su u međuvremenu, prethodnim dogovorom, pretvorili u Helene. Makedonski jezik, kojim je govorio Aleksandar Makedonski i koji je bio potpuno različit od jezika Helena, kao i današnji makedonski jezik kojim se na prostorima cijele Makedonije govorilo stoljećima, proglašava se za bugarski, uz napomenu da je riječ o Zapadnom dijalektu bugarskog jezika.

Direktori, razumije se, imaju na raspolaganju mjere kojima će osigurati provođenje ove promjene u školskom programu: 1. dok ne priznaju da su Bugari, a ne Makedonci; 2. da nemaju nikakvu svoju, nego samo zajedničku bugarsku istoriju; 3. da njihov jezik nije makedonski, nego da je bio i ostao Zapadni dijalekt bugarskog jezika – direktori  spomenute škole im neće dozvoliti početak pregovora za članstvo u EU!

Iz istorije se, po istom programu, potpuno brišu neoborive činjenice da je Jugoslavija, kao antifašistička zemlja,  po završetku Drugog svjetskog rata, uslovila normalizaciju odnosa sa Bugarskom, koja je do 1944 bila saveznik fašističke Njemačke: 1) priznanjem makedonske nacionalne posebnosti od strane NR Bugarske; 2) prenošenjem zemnih ostataka Goce Delčeva iz Sofije u Skopje, čiji je ceremonijalni prenos izveden u oktobru 1946. godine. Bugarska je priznala postojanje makedonske narodnosti i omogućila učenje makedonskog jezika u Pirinskoj Makedoniji (jugozapadnoj Bugarskoj), jer se na popisu stanovništva 1945 godine, preko 150 hiljada ljudi izjasnili kao Makedonci koji govore makedonski jezik. (Vidi detaljno: Nikola Zečević Vijesti, 27/11/2020).

Doduše, naglasiće se podatak da je Asen II, car Bugarske (1218-1241), vladao i teritorijom Vardarske Makedonije, dakle 13 godina. Ali, sirota Historija –učiteljica života, neće smjeti ni da zucne o punih 512 godina, u razdoblju od 1366-1878 godine. Prvi datum označava proglašenje Jedrena za prestonicu Osmanli Devlet, poznatijeg po imenom Tursko Carstvo. Drugi datum je godina kada je Bugarska ponovo postala nezavisna država. Od tada, do danas, dakle pune 142 godine, Bugarska je uspostavila vlast na teritoriji današnje RS Makedonije svega tri godine: 1941-44, i to kao okupator ovlašćen da, u ime Trećeg Rajha, administrira ovim područjem. Kada saberemo onih 13 godina od Asena II i ove 3 u ulozi okupatora, to je top-tan 16 godina!?

Samo se pitam šta će biti ako Turci progovore!? Svi balkanski naroda imaju doslovno zajedničku istoriju samo u okvirima  Osmanlijske države, u kontinuitetu od preko 500 godina. I pritom, svi ti narodi (Albanci, Bošnjaci, Bugari, Crnogorci, Grci, Makedonci, Srbi, Hrvati, Vlasi, čak i Romi) su, kroz cijeli taj period, nesmetano govorili svoje jezike, kao što su sačuvali i sopstveni etnički, vjerski, kulturni identitet. Ni jednog trenutka nije im bio postavljen ultimatum da sebe nazovu Turcima, ni da prihvate  tursku istoriju i jezik – čak ni da se odreknu svoje vjere!

A ovi učitelji bi da Makedonce pšretvore u Bugare, pozivajući se na pukih 16 godina!?

Ali Osmanli Devlet nije bio provincijska škola u kojoj bahati, arogantni, nedoučeni direktori naređuju Historiji – učiteljici života!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zna se!

Objavljeno prije

na

Objavio:

Time što znamo krajnji ishod svake igre, pa i igre zvane život, dobili smo  tu igru, dobili smo život


Sperate miseri; cavete foelices! – ,,Nesrećni nadajte se; srećni strijepite!“

Kada sam, u knjizi Roberta  Bartona  Anatomija melanholije,  prvi put naišao na ovu rečenicu,  učinilo mi se da  je autor pogodio u centar kada je ovaj savjet prepisao kao odličan ,,lijek protiv očajanja“! Glavni problem u životu nije što postoje  sreća i nesreća, nego što dolaze i odlaze kad hoće: nesreću ne možemo otjerati, sreću ne možemo zadržati! Bartonov ,,lijek protiv očajanja“, reklo bi se, dolazi kao poručen upravo za ovu situaciju: Oni kod kojih je nesreća zasjela kao da kani zauvijek ostati,  umjesto da očajavaju neka se uzdaju u to da će se, kleta i prokleta,  ipak prije ili kasnije predomisliti i otići. Oni pak, kod kojih se odomaćila i razbaškarila  sreća, umjesto da očajavaju zato što znaju da će jednom otići,  umjesto da se potpuno prepuste sreći, neka strijepe znajući da će ih napustiti!

Ipak, cijelo vrijeme  neka sumnja je dopirala kao žubor potoka ispod ledene kore: jer, ako oni koji su nesrećni, mogu lakše podnijeti nesreću nadajući se da će prije ili kasnije završiti, oni koji su srećni ne mogu biti stvarno srećni strijepeći do kada će sreća potrajati. A ni jedno ni drugo se ne može predvidjeti. Naš život se ne mjeri korakom ispred vremena, jer taj korak ne možemo učiniti, a sve priče o ljudima koji su bili ,,ispred svog vremena“ su puke metafore, kao što je metafora i tvrdnja da je neko ,,nadmašio samog sebe“! Po istoj logici, budući da Bartonov ..lijek protiv očajanja“ ne utiče na činjenicu da nam sreća i nesreća dolaze i odlaze kad hoće, i nije nikakav lijek nego kap meda, koliko da se zasladi gorki čemer nesreće odnosno, kap pelina da nam zagorči slatki ukus sreće.

Ali ako ne možemo načiniti korak ispred života, možemo načiniti korak   iznad  života! Koliko god nepredvidiljivo se smjenivale, koliko god nesreća dolazila a sreća odlazila ne samo bez,  nego direktno protiv naše volje, zahvaljujući razumu – jedinoj sposobnosti koja nas čini u nečemu ravnim bogovima, kako je naglasio Aristotel u Protreptikosu – Nagovoru na filozofiju – ako se njihovo ne zna, zna se naše! Šta god da bude – mi to znamo prije nego što će biti!

Zna se!

Eto formule koja nas uzdiže korak iznad života! Eto nam spasa, jer samo

svjesni tog našeg svemoćnog – Zna se! – mi istinski živimo svoj život. Bez toga, prepušteni nagađanju, mi ne živimo pravo ni svoju nesreću nadajući se sreći, kao što, strijepeći od  nesreće, ne živimo kako treba ni svoju sreću, nego svodimo cijeli svoj život samo na recept protiv očajanja!

,,…Na polici od javorovog belog drveta, premazanoj samo bezbojnim lakom, među brojnim knjigama, stoji i knjiga u tvrdom povezu, plavog platna: Frank Baer: Kein Grund Zur Panik. Nad policom, na zidu stara gravura: Engleska flota, pod punim jedrima, isplovljava za Južno kinesko more.

Snaga kojom nas jedan ovakav naslov (,,Nema razloga za paniku“) može umiriti, ne bi smjela biti potcijenjena. U svakom slučaju, teško je dokazati da je ona manja od bilo kog argumenta koji čovjek može sebi pribaviti da bi se ozbiljno umirio u pogledu svoje budućnosti. Sve garancije i sva vjerovanja ovog svijeta, nisu jači ni uvjerljiviji od ove rečenice ispisane na koricama jedne knjige u plavom povezu. I neizvjesnost našeg nadanja da ćemo nešto postići, jednaka je neizvjesnosti nadanja one engleske flote, da će, sve ako i stigne do Južnog kineskog mora, time nešto trajno postići, ili  da će barem neke od svojih planova ostvariti”.

Sveopšta neizvjesnost ljudskog života čini nam se objektivna i potpuno nesumnjiva činjenica! Nikako da se suočimo sa istinom da neizvjesnosti zapravo nema, da je nama,  razumnim bićima,  krajnji ishod unaprijed poznat! Neizvjesni su detalji, sekvence, epizode serije koju, kao glavni junaci, slijedimo svakog dana i svakog trenutka, živjeći sopstveni život!

Cijeli svijet je već mjesecima opčinjen. Svijet pretvoren  u kladionicu, casino i kazzino, u veliki rulet  nazvan Covid 19. Vrti se ta kuglica, skakuće sa crvenog na crno, sa crnog na crveno, sa sreće na nesreću, sa nesreće na sreću. Mi zanijemili, pratimo to skakutanje, iščekujući šta će se desiti a zapravo – zna se! Umjesto da živimo svoj život, uzalud nastojimo da idemo korak ispred sopstvenog života.

Ne shvatamo da zaista nema razloga za paniku.

Korak iznad života, i mi već razotkrivamo i shvatamo svu iluziju života kao kladionice. Znamo: jednom će svačija kuglica konačno stati.

Na crno.

Ali time što znamo krajnji ishod svake igre, pa i igre zvane život, dobili smo  tu igru, dobili smo život.

Zna se!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo