Povežite se sa nama

DUHANKESA

Aja Sofija – prećutane istine

Objavljeno prije

na

Ubijanje hrišćana, uništavanje crkvi i pljačkanje najvećeg hrišćanskog grada tog vremena od strane kršćama, katastrofalno je pogoršalo odnose katoličke i ortodoksne crkve punih osam stoljeća. Ni danas ti odnosi nisu bitno poboljšani, ali se razlozi za njihovo pogoršanje sistematski prećutkuju

 

Povodom vraćanja Aja Sofije u izvorni status vjerskog hrama, oglasili su se mnogi, ali svi su prećutali ono najvažnije: istinu! Niko nije spomenuo izjavu Hristodulosa, arhiepiskopa Atine, datu 2001. Godine: ,,Tragično je da su se razbojnici, kojima je bio dopušten slobodan prolaz do Svete zemlje, okrenuli protiv svoje braće po vjeri. Činjenica da su to bili Latini Kršćani, ispunjava Katolike dubokim kajanjem”.

Godine 2004, papa Pavle II se obratio Barolomeju I, patrijarhu Konstantinopolja (Istanbula), vapajem izvinjenja: ,,Kako možemo ne podijeliti, sa distance od osam stoljeća, bol i odvratnost zbog onoga što su Katolici počinili svojoj braći Hrišćanima?”

Aprila 2004, ekumenijski patrijarh Bartolomej I formalno je prihvatio izvinjenje, naglasivši “…nepobitnu činjenicu da su, u ovom gradu prije 800 godina Katolici počinili strašne zločine.”

Kakvi su se to strašni zločini desili u Konstantinopolju 1204. godine, koje tako brižljivo prećutkuju svi goropadni kritičari vraćanja Aja Sofije u status Božjeg hrama!?  Aprila 1204. godine, nakon što im je dozvoljen slobodan prolaz, vitezovi Četvrtog krstaškog rata, okupirali su Konstantinopolj.

,,Krstaši su harali, terorizirali, pljačkali, vandalizirali Konstantinopolj, ubijajući ljude na ulicama grada i sveštenike po crkvama. Hiljade rimskih i antičkih grčkih skulptura neprocjenjive umjetničke i istorijske vrijednosti, uništeno je ili  pokradeno, dok su sve bronzane skulpture istopljene, među kojima i statua Herakla, djelo Lizipa, dvorskog skulptora Aleksandra Makedonskog. Pošteđeni su samo bronzani konji sa Hipodroma i odnijeti u basiliku Sv. Marka u Veneciji, gdje se i danas nalaze. Odmah po osvajanju, Baldvin od Flandrije krunisao se za imperatora Baldvina I od Konstantinopolja u Aja Sofiji, koja je narednih godina postala jedva nešto više od ruševine… Najstrašnija razaranja, sa najviše pobijenih sveštenika i porušenih crkvi u istoriji Konstantinopolja, počinili su katolici krstaši, tokom Četvrtog krstaškog pohoda. Pljačkanje ovog grada i bjesomučni teror nad njegovim građanima, trajao je 55 godina, od aprila 1204. do 1261. godine.  Nasuprot tome, kada je 1453. sultan Mehmed Fatih osvojio Konstantinopolj, nijedna crkva nije bila srušena, nijedan hrišćanski sveštenik nije bio progonjen, ni kažnjen. Sultan je odmah naredio da se zapuštena i oronula Aja Sofija obnovi. Renoviranje je trajalo 10 godina. Osmanlijski izvori navode da je sultan najprije svojim novcem kupio Aja Sofiju a zatim je poklonio državi i proglasio za džamiju u državnom vlasništvu”. (Odysseus, Turkey in Europe, London 1900).

,,Uprkos anatemisanja i ekskomunikacija, Krstaši su sistematski uništavali svetilišta grada, rušeći crkve, otimajući zlatne i srebrene predmete i uništavajući bezbrojne ikone i freske, pa su tako raskopali i imperatorov grob u crkvi Sv. Apostola. Hiljade civila hladnokrvno je masakrirano, dok su žene, uključujući i kaluđerice, sistematski silovane od Krstaša po crkvama i manastirima. Oltari u svim crkvama su razbijeni a zlato sa njih opljačkano. Izuzetak su bili Venecijanci koji su pokradene crkvene relikte i umjetnička djela odnijeli u Veneciju i s njima ukrasili svoje crkve”. (Steven Runciman, The Fall of Constantinopol 1453, London 1965). Isti autor napominje da je “…Sultan Mehmed Fatih iz temelja obnovio oronulu Aja Sofiju, tako da je ponovo zasijala u punom sjaju, prvi put poslije 1204. godine.

Ubijanje hrišćana, uništavanje crkvi i pljačkanje najvećeg hrišćanskog grada tog vremena od strane kršćama, katastrofalno je pogoršalo odnose katoličke i ortodoksne crkve punih osam stoljeća. Ni danas ti odnosi nisu bitno poboljšani, ali se razlozi za njihovo pogoršanje sistematski prećutkuju – do danas!

S druge strane, jedan hroničar, neposredni svjedok ulaska muslimanske vojske u Konstantinopolj, navodi sljedeće:,,Odmah po ulasku u grad, Sultan je organizovao veliku proslavu pobjede za sve građane Konstantinopolja. Izdao je ferman da svi građani, bez obzira na uzrast, bez straha od bilo kakvog ispitivanja, izađu iz svojih skrovišta, garantujući im slobodu, kuće i posjede. Naredio je da se oštećene kuće građana koji su napustili grad prije opsade, poprave o državnom trošku. U koliko odluče da se vrate, njihov status i religija koju su imali prije osvajanja grada, biće u cijelosti poštovani, kao da se ništa nije promijenilo. Nijedna crkva neće biti srušena, a one oštećene biće popravljene.  Aja Sofija će biti obnovljena o državnom trošku i konvertirana u džamiju. Grčka ortodoksna crkva  trajno zadržava sva prava i uživa punu zaštitu, bez miješanja sultana, a Genadijus Skolarijus, dotadašnji patrijarh. ostaje na istoj dužnosti kao patrijarh Konstantinopolja“. (Georgios Sphrantzes).

Istina o zločinima i razaranju Konstantinopolja, prećutana je do danas jer su ih počinili kršćani. Istina o plemenitosti prema pobijeđenim i obnovi osvojenog grada, prećutana je jer su djelo muslimana.

Ako je Bog – Istina, onda u svijetu prećutanih istina, rasprava o Aja Sofiji  nije rasprava ni o Bogu, ni o Istini, nego tek kost bačena da ovaj svijet zavadi i sa Istinom i sa Bogom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Otrovna jabuka “AI”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija.  Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari

 

 

U bajci Snježana i sedam patuljaka, otrovna jabuka je najvažnija pouka. Vještica sama dolazi na vrata i nudi Snježani na dar rumenu, krupnu, blistavu, mirisnu jabuku – neodoljivo iskušenje za Snježanu. Znamo šta se desilo. Naravoučenije je veliko kao kamion:“Šta god ti neko nudi, ne čini to zbog tebe, nego zbog sebe!“ Ipak, niko da je nauči, ni iz bajki, ni iz vlastitog iskustva. Možda je osnovna greška što se bajke pričaju da djecu uspavaju – umjesto da ih probude!? A kada je riječ o iskustvu,  koliko god da smo iskusni, uvijek se nađe majstor koji nas nagovori na nešto čemu ne možemo odoliti! Zato i ne čudi što se djelovanje u svim područjima društvenog života odvija najčešće (a u politici  isključivo!), na principu Otrovne jabuke: “Što je primamljivija jabuka, to  veću korist očekuje onaj koji jabuku nudi!“

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija (Artificial intelligence, skraćeno :AI). Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari.  Generalno, pojam  AI obuhvata set tehnologija koje omogućuju kompjuteriuma da vrše složene funkcije, kao što su prepoznavanje i prevođenje govora ili tekstova stranih jezika,  analiza podataka, predlaganje rješenja određenih tehničkih problema itd. Kao striktno akademska disciplina, AI je uvedena u nastavu 1956. godine, da bi  nakon početnog optimizma, interes splasnuo. Uspješna primjena AI  u arhitekturi 2017. godine, obnovila je interes i ubrzala rad na razvoju i područjima primjene vještačke inteligencije. Početkom 2020. godine, na osnovu rezultata potkrijepljenih milijardama uloženih dolara, postalo je jasno da AI predstavlja ogromnu  potencijalnu moć djelovanja, samostalnog kreiranja uslova i donošenja odluka. Opasnost od nenamjeravanih ishoda ili direktno štetnih posljedica,  izazavala je zabrinutost zbog rizika i dugoročenih efekata nekontrolisane primjene AI. Što je dovelo do  široke debate o potrebi uvođenja regulatorne politike koja će obezbijediti sigurnost i korist ove tehnologije.

Glavni razlog za zabrinutost leži u jednoj specifičnosti cijelog sistema AI. Pošto se tu skriva Otrovna jabuka koja nam se nudi na dar kao AI tehnologija, izložićemo njenu suštinu. Naime, u osnovi, svako djelovanje je definisano kroz dvije kategorije: 1. Planiranje: 2. Donošenje odluka. Sve što samostalno djeluje u svijetu definisano je kao “akter“ (engleski: “agent“). Racionalni akter ima svoje ciljeve i preference. Pri automatskom planiranju, akter (kompjuter)  ima specifične ciljeve. Pri automatskom donošenju odluka, akter (komjputer) ima preference – postoje situacije koje preferira i situacije koje nastoji izbjeći. Akter (kompjuter) koji donosi odluke detektira određen broj situacija označenih kao “korist“ (engl. “utility“), koje akter (kompjuter) procjenjuje i mjeri. Za svaki moguči postupak kalkulira “očekivanu korist“; ukupnu korist od svih mogućih akcija; vjerovatnoću da se očekivana korist ostvari, da bi na kraju preporučio akciju koja će donijeti maksimalnu korist uz najveću vjerovatnoću.

Međutim, dok pri automatskom planiranju akter (kompjuter), tačno zna posljedice svake akcije, pri automatskom odlučivanju posljedice odluka nisu sasvim predvidljive. U tom slučaju, prelazi se na tzv. “Markov proces odlučivanja“ (Markov decision process), prelazni model odlučivanja koji proračunava vjerovatnost praktične koristi svake odluke. Vjerovatnost realne ostvarivosti svake odluke u ljudskom društvu, AI kalkulira kompjuterski, na osnovu programa bihejviorističke teorije racionalnog ponašanja, teorije igre (Game theory), heuristike, socijalne psihologije. Na osnovu svih ovih podataka,  AI daje svoju procjenu vjerovatnosti konkretne akcije i njenu ukupnu korist, odnosno štetu!

Vještačka inteligencija (AI) je najotrovnija jabuka do danas ponuđena čovječanstvu. Vještačka inteligencija je čudovište sa amputiranom etikom i moralom, daleko strašnije i opasnije od onoga koje je stvorio Dr. Frankenštajn. Umjesto na kategorijama Dobro-Zlo, moralno-nemoralno, humano-nehumano, AI je programirana isključivo na binomima moguće-nemoguće i korisno-štetno!  AI je očito već podnijeo svoj pozitivni  Final report Trampovoj administraciji da je deportacija Palestinaca iz njihove prapostojbine Palestine moguća i korisna, kao  i planirano preuzimanje vlasti nad palestinskim teritorijama od strane SAD.  Autoritet inteligencije bez hipoteke moralne odgovornosti pretvara AI u otrovnu jabuku koja bi ovaj put mogla uspavati Snježanu zauvijek. Ako na vrijeme ne stigne jedini koji može da je spasi: princ na bijelom konju – Moralna Savjest!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Cilj anti-estetske hirurgije jezika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam

 

 

Već duže vremena osjećam rezervu, da ne kažem averziju, prema sve učestalijim intervencijama u javni govor. Semantika izobličenih riječi, inače čvrsto fiksiranih u standardnim govorima jezika sa ovih prostora (Bosanskog, Srpskog,  Hrvatskog, Crnogorskog, Makedonskog, pretpostavljam i Slovenačkog, koji na žalost, slijedim samo povremeno), prosto je preplavila javnu medijsku scenu i poharala govor u svakodnevnoj komunikaciji. Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Čini se kao da ih niko ne forsira, kao da same odnekud naviru sve te riječi sa tragovima gramatički nedopustivih aberacija  pridjeva, glagola, imenica.

Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam. Podsjećaju me na lijepa lica ljudi koje sam dobro poznavao. Tek što su im skinuti zavoji nakon  hirurške intervencije. Hirurg nije bio neko nevješt. Naprotiv, moglo bi se reći da je to izveo pravi virtuoz za anti-estetsku plastičnu hirurgiju. Još mogu prepoznati svako od tih lica, iako su izobličene upravo one najmarkantnije crte; karakter je još tu, ali sada kao sopstvena groteska!        .

Da li je ova anti-estetska hirurgija jezika slučajna ili naručena? Ako je naručena, može li se njen cilj deducirati iz grotesknih konotacija riječi nakon ovih intervencija!?  Kratka analiza koja slijedi, nudi uvjerljive razloge za ovu drugu mogućnost. Na primjer, trajni glagol poštovati, već je totalno zamijenjen rogobatnom, nakaznom formom  ispoštovati(?).  Ovom gramatičkom anti-estetskom intervencijom  poštovanje je izjednačeno sa pljuvanjem. Jer, dok ste ranije mogli nekoga ispljuvati, ili neispljuvati, odnosno poštovati  ili nepoštovati, danas ga možete ispoštovati  i  neispoštovati? Samo čekam kada ću čuti ili pročitati da se Romeo i Julija nisu  volili, nego da su se  izvolili  do smrti, ili da će uskoro formula na vjenčanju glasiti: “Izvoliću te  dok nas smrt ne rastavi!“ a kao razlog za razvod biće dovoljno reći da jedan od partnera, nije ispoštovao zakletvu datu na vjenčanju, tako što  nije izvolio/la  dragu/gog! Tako su ljudi izvolili one koje su nekada volili; izvjerovali ono u šta su nekada vjerovali; konačno – ispoštovali, sve što su nekada poštovali! Time je život je postao znatno jednostavniji. Više nema nikoga koga vrijedi voliti, ništa u šta treba vjerovati, nikoga ko zaslužuje da bude poštovan!

Ili recimo, koga god pitaš šta radi, svako kaže  “Odmaram!“ (nikako da doznam da li odmaraju konje ili volove, ili pregrijani motor automobila?), niko da kaže “Odmaram se!“. kao da povratni glagol nema nikakvu funkciju? Čovjek može samo da smije ili da ljuti na tvrdnju da su povratni glagoli nepotrebni! Takođe, za sportske komentatore, bokseri i ostali borci u ringovima širom svijeta, jedan drugom više ne zadaju udarc Sada ih jedan na drugog bacaju, kao flaše, pepepljare, kamenje(?). I od tih bačenih udaraca, nikada ne pretrpe ni najmanje povrede nego samo veću ili manju štetu. Možda se oslanjaju na neki cjenovnik: Lakša povreda arkade – 200 eura; slomljena vilica 500 eura!? Očekujem da u TV izvještaju o nekoj saobraćajnoj nezgodi,  čujemo da je automobil marke X lakše povrijeđen, dok su vozač i putnici srećom pretrpjeli samo manju štetu.

Ništa od toga nije slučajno. “Na kraju dana¨ (još jedna psitacistička poštapalica koja na već spomenutim jezicima prosto znači: “Noću!“ “Uveče!“), dakle – Na kraju krajeva, u krajnjoj liniji, zato da bi se  potkopavanjem konkretnog jezika, potkopali temelji vrijednosnog sistema društva. Relativizacijom moralnih normi, izrugivanjem sa idealima i dehumanizacijom njegove antropološke suštine, svako društvo će izgubiti svijest o svojoj posebnosti i samo će propasti.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Dijalektika ljudskog života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života

 

A ja vam opet kažem: Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života!   Ako je tako – a jeste! – onda ni zlo nije zlo po sebi, nego je nužni uslov za postojanje dobra; ni dobro nije dobro po sebi, nego  je nužni uslov za postojanje zla! Sada ću prvu rečenicu dopuniti sa dvije riječi: “…i obratno!“ Što znači da  bez dobra, nema ni zla; bez poroka, nema ni vrline;  bez slobode nema ni ropstva; bez ljubavi, nema ni mržnje; bez života, nema ni smrti!

I gle, zlo postade nužni uslov dobra, i dobro se preokrenu u nužni uslov zla! Od apsolutnih kategorija, i dobro, i zlo; i vrlina, i porok; i sloboda, i ropstvo; i ljubav, i mržnja; i život, i smrt – postadoše relativne kategorije! I tako je svugdje i u svemu.  Sve naše društvene aktivnosti i instituicije nastaju iz dijalektike napetosti između dvije dijametralno suprotne  kategorije. Bez sportista, dakle, bez  ljudi koji žele da se takmiče, ne bi bilo ni pobjednika, ni poraženih. I obratno. Jer, kao što je postojanje pobjednika nužni uslov za postojanje poraženih, bez poraženih,  ne bi bilo ni pobjednika. Njihova dijalektika je uslov za postojanje sporta.  Bez pacijenata, dakle, bez ljudi koji pristaju da se liječe, ne bi bilo ni doktora. I obratno. Bez doktora, dakle, bez ljudi kojima je posao da liječe, ne bi bilo ni pacijenata. Njihova dijalektika je uslov za postojanje zdravstvenog sistema.

Bez građana, dakle, bez ljudi voljnih da bitan dio svoje slobode prenesu na vlast, ne bi bilo ni vlasti. I obratno. Bez vlasti, dakle, bez ljudi koji su preuzeli dio predate slobode, ne bi bilo ni građana. Bez jednih  i drugih, ne bi bilo  demokratske države. Ali otvorite sada oči! To zapravo znači da je demokratska država moguća samo dok vlast uskraćuje punu slobodu građanima i dok se građani bore da vrate što više dobrovoljno ustupljene slobode!  Pogledajte koju god demokratsku državu hoćete i vidjećete  da ona  nije ono što većina prihvata zdravo za gotovo – institucija utemeljena na principima slobode, čak i ako se desi da ponekad malo  skrene sa pravog puta. Sve država,  pa tako i demokratske države,  postuliraju sopstvenu nepogrešivost, pa su utoliko direktno  suprotne principima slobode. Ne samo što između bilo koje države i slobode ne postoji ništa zajedničko, nego su to dva, iz temelja različita i antagonistički suprotstavljena principa. Jedan predstavlja oholost, silu, samoljubivost, stagnaciju i smrt: drugi, srdačnost, saosjećajnost, blagost, napredak, i život,

Tako je i sa ljudima. Iako je međunarodnim pravom proglašena jednakost svih ljudi u cijelom svijetu, među ljudima vlada krajnja nejednakost. Desetak ili stotinu hiljada celebrities – ljudi koji su imali uslove, snagu, upornost, sreću, da steknu nezamislivu moć, neprocjenjivo bogatstvo, besmrtni slavu, i u svojim očima i u očima “običnih“ ljudi, uzdigli su se u nadzemaljska bića. Diviti im se i pratiti svaki detalj njihovog privatnog života, predstavlja najviši smisao i razlog postojanja za milijarde  “običnih“  ljudi širom svijeta koji u tome nisu i nikada neće uspjeti.

Nije pravda. Nije  ni nepravda. Prosto, dijalektika ljudskog života.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo