Povežite se sa nama

LIČNO

Jelena Đukić

Objavljeno prije

na

Jelena Đukić mlada je crnogorska glumica. Za Monitor govori o dosadašnjem glumačkom iskustvu, o tome kako se priprema za uloge, koju nikada ne bi igrala, ali i o budućim projektima…

 

Kako ste shvatili da je baš gluma Vaš poziv? 

Zamislila sam sebe sa 40 godina radeći drugi posao i to nisam bila ja. Jedino kada je gluma bila u opticaju osjećala sam se bliže sebi.

Ostvarili ste zapažene uloge u mnogim predstavama: Tre sorelle, Bog masakra, Na ivici neba, Mi djeca sa stanice Zoo… Igrali ste i u filmu Grudi u režiji Marije Perović. Kako vidite sebe u pozorišnom repertoaru, a koje su Vam ambicije kad je riječ o filmu?

Sa projektovanjem budućnosti sam završila onda kad sam upisala glumu. Sada imam neke želje, ali ne i jasno određene slike u kojima mogu da uokvirim precizno u kom pravcu se kretati… Volim jednako pozorište i film i voljela bih da imam priliku da igram što različitije karaktere, da se oprobam u što više žanrova i da radim sa rediteljima potpuno različitih pristupa. Želim da eksperimentišem i istražujem svijet i sebe istražujući pozorište i film.

Možete li navesti omiljeni komad u kom ste glumili? Zbog čega je baš taj za Vas poseban?

Ako bih morala da biram, bila bi to Enciklopedija mrtvih Danila Kiša. Jako volim tu knjigu po kojoj je rađena istoimena predstava (u produkciji Korifej i režiji Ferida Karajice). Omiljena mi je zbog ljubavi prema jednom čovjeku kroz koju je opisana ljubav prema čovjeku uopšte, ljepoti življenja i veličini i značaju života svakog ljudskog bića. „Nikad se ništa ne ponavlja u istoriji ljudskih bića. Svaki je čovek zvijezda za sebe…“

Koja je granica između improvizacije i interpretacije? Na kojoj strani se češće nalazite?

Mislim da to nisu toliko suprotne strane uopšte. Improvizacija je divan put kojim se može doći do srži lika i situacije koja se igra. Vrlo često je osnova cjelokupnog projekta, a nekad i u toku igre može samo pojačati ono što tim komadom želi da se iskaže. Sve zavisi o koncepta i konteksta predstave i dogovora između aktera i reditelja i cjelokupnog autorskog tima. S druge strane, stvari na sceni ne bi se smjele odvijati bez određenih zakonitosti koje je autorski tim postavio, tako da improvizacija može biti nekolegijalna, neproduktivna i pogubna po kvalitet i uopšte organizam jedne predstave.

Na koji način se pripremate za uloge?

Analizom lika koji igram i djela uopšte, situacija, odnosa i događaja. Neke zahtijevaju i određenu dodatnu tjelesnu i/ili glasovnu pripremu, istraživanje istorijskog/društvenog konteksta vremena koje se prikazuje i slično. Svaki proces je drugačiji. Ostale izmjene i varijacije zavise od rediteljskog koncepta, žanra, stila ili igre…

Da li postoji uloga koju ne biste prihvatili?

Ne postoji konkretan lik koji ne bih igrala. Ne bih bila dio projekta koji idejno širi bilo kakav oblik mržnje ili netrpeljivosti prema nekome ili nečemu. Igrati zlo nije isto što i širiti zlo, sa ovim drugim imam problem.

Koliko je važan scenario, a koliko ime reditelja?

U osnovi svakog dobrog filma ili predstave je uvijek dobar tekst. On je dobra polazna tačka, ali nedovoljna da zagarantuje uspjeh. Jako je važan reditelj koji postavlja temu i određuje način na koji će se priča dalje tretirati. Ali, i dobar reditelj ne garantuje uspjeh. Opstanak predstave i filma zavise i od najmanjeg dijela, bilo da je riječ o glumcu, kostimografu, mikromanu, montažeru, direktoru fotografije… Svaki ima veliku odgovornost u odnosu na ono što je finalni proizvod.

Mislite li da je zavladala letargija u našem kulturnom svijetu?

Nisam sigurna da je letargija, ni kako bih nazvala trenutnu situaciju. Postoje ljudi kojima je važno i koji žele, koji podržavaju i pokreću, a postoje i drugi. Niti je jednostavno niti lako, ali voljela bih da njihov glas rezonira glasnije od ovih drugih.

Kako je biti glumica u jeku pandemije virusa COVID19 koja je zaustavila gotovo čitav svijet?

Na momente jako inspirativno, na momente i ne baš. Nekad imam osjećaj da je gotovo sa svijetom i životom kakav smo poznavali prije pandemije, a u momentima planiranja, konstruisanja i adaptacije na novi, postoji strah da u njemu neće biti mjesta za teatar.

Kakve projekte planirate u budućnosti?

Projekte u kojima vjerovatno neću biti samo glumica. Ovaj period je donio želju da pokrenem određena umrežavanja između ‘sektora’, a i potrebu da se izborim da neke priče budu ispričane. Radiću na tome da više pokrećem, a manje samo prihvatam projekte.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Sara Stijović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sara Stijović, dvadesetčetvorogodišnja crnogorska rediteljka čiji je projekat dugometražnog kreativnog dokumentarca Đina osvojio nagradu Thessaloniki Documentary Film Festival Award, na 14. Beldoks – International Documentary Film Festivalu u Beogradu

 

Nedavno ste osvojili nagradu Thessaloniki Documentary Film Festival Award, na 14. Beldoks – International Documentary Film Festivalu u Beogradu za projekat dugometražnog kreativnog dokumentarca ,,Đina”. Koliko nagrade i priznanja utiču na Vaš rad?

Svaka nagrada je različita – mislim ne toliko zbog ,,težine” koju nosi, već zbog trenutka kada je stigla. Često mi se dešava da, kada me neko pita o nekoj nagradi, da ne mogu da se sjetim ni tačnog naziva nagrade, ni događaja, ali se, u najsitnije detalje, sjećam situacija koje su se događale kada sam/smo dobijali vijesti o tim nagradama – sjećam se svakog osmijeha, komada garderobe, pokreta, slijeda događaja – jer mi to biva važno. Nikad nisam imala osjećaj težine, na loš način, zbog nagrada – podstrek su lijep, uvijek, ali zdrav, u dovoljnoj mjeri da te potapšu po leđima i namignu ti. Ništa više i veće od toga. Nagrade ostaju kući, i nikada neće one biti te koje će ti dati hrabrost ili odlučnost za bavljenje određenom tematikom, pričanje određene priče – hrabrost ili postoji ili ne postoji. Tek onda kada postoji i bude sprovedena na dobar način, može biti i nagrađena.

Iako nije najznačajnija, mnogo volim prvu nagradu  za Najbolji dokumentarni film koju smo osvojili za Bars, walls, moj kratki dokumentarni film sa druge godine studija – na festivalu u Rumuniji. Volim je jer je prva u nizu, a potom jer je timska nagrada. Nagrada za najbolji film je timska, nije za najbolju režiju, fotografiju, ili zvuk – već za sve zajedno. Tada znam da sam dobro uradila ,,posao”. Posljednja nagrada, koju i pominjete, je značajna jer predstavlja presjek razvoja filma na kojem radimo, i potvrdu za dobar razvoj. Najveća sreća kada je u pitanju ta nagrada dolazi od imena koja su odlučila da nam dodijele. Kada žiri čine Vitaly Mansky, Yianna Sarri i Andrijana Stojković, čast vam bude što ste saslušani, a kamoli nagrađeni.

Poznata crnogorska glumica Sanja Vujisić dobila je priznanje za najbolju žensku ulogu na Boden International Film Festivalu u Švedskoj za film Idiot koji ste Vi režirali. Šta Vam ova priznanja govore o Vašem radu?

O mom radu? Na kraju dana, na kraju procesa – ono najvažnije – da sam bila dobar (sa)radnik svom timu. U ovom slučaju – Sanji, prvenstveno. Srećna sam zbog toga što smo uspjeli da publici sa drugog govornog područja, drugačijeg mentaliteta, prenesemo emociju. Šveđani su to prepoznali i nagradili Sanju sa predivnom nagradom za Najbolju žensku ulogu. Nadam se da će joj biti samo jedna u nizu od hiljadu – zaslužuje ih sve!

Koje su teme kojima najviše želite da se bavite u svojim filmovima i ko su Vaše vječite inspiracije?

Svaki film koji sam radila nosi drugačiji dio mene, a jednako sam se u svakom dala, i to je ono na šta sam jako ponosna. Jednim dijelom mogu pronaći zajednički imenilac kada su u pitanju teme kojima sam se bavila, ali mislim da ne želim da se bavim traženjem zajedničkog imenioca. Teme pronađu mene, a ja ih prepoznam… Imam 24 godine – vidjećemo.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Braco Subotić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Braco Subotić, crnogorski je umjetnik, na muzičkoj sceni aktivan od devedesetih kroz različite bendove. Ove je godine njegov bend Vrpca objavio prvi album. Osim muzikom bavi se i poezijom te je prošle godine zajedno sa drugim crnogorskim pjesnicima učestvovao na poetsko-dramskom performansu Neko nas snima

 

Bavite se muzikom još od devedesetih kroz razne bendove. Šta Vas je održalo u tom svjetu do danas i koliko se on mijenjao kroz godine?

Bezuslovna ljubav prema kreaciji, prema riječi i tonu. Taj kovitlac strasti koji čini da realnost po potrebi može biti paralelna a opet funkcionalna i moguća. Čin stvaranja je kada nešto nepostojeće oživi, kada se rodi učešćem i djelovanjem čovjeka. To je neprocjenjivo, bezvremeno i božanski istovremeno. Taj svijet je od svog iskona prilagodljiv entitet a uvijek svoj. Pričamo o metodu kada se ne bavite kalkulacijom već prosto preživljavanjem i održavanjem putem estetskih finesa i neprestanog bogaćenja izraza. Vrpca je fuzija više pravaca, to čini svjesno. Ne robujemo ničemu, nismo navikli na to.

Vaš bend ,,Vrpca” ovog je avgusta objavio svoj prvi album ,,Oko sfere”. Šta Vam je kod objave albuma najbitnije, reći u njemu sve što želite ili koliko to zapravo dođe do slušalaca?

Esencija je da ode u etar i obraduje što je više moguće ljudi. Ta interakcija je i saspens i sav mizanscen. Mi smatramo da do publike dolazi upravo željena poruka pa tu i nastaje razmjena energije i osjećanja. Uprkos zanosu tehnologije i modernih stremljenja simulakruma, ne zaboravimo nikad da je čovjek živo i svjesno biće koje sav svoj vijek teži ka slobodi, ka idealima. Da s nekim podijeli informaciju. Smatram da u tom prenosu uspijevamo, konstantno svjesni na kojem komadu planete smo. Mislimo možda lokalno ali šaljemo signal globalno. To nam je uloga data od tvorca, dar da prebolimo i prihvatimo san.

Osim što se bavite muzikom poezija je Vaša sfera stvaralaštva takođe. Koliko dugo se bavite poezijom i šta je ono što najčešće želite njome da saopštite?

Poezija je neraskidiva od muzike. Muzika je do druge polovine druge decenije ovog vijeka bivala istaknutija, tako se vaspostavljalo. Tada sam objavio prvu zbirku Prostor zaposijeda tišina i aktivirao se malo više glede izdavaštva i nastupa, promocija ili književno dramskih večeri. Pisao sam sve vrijeme uporedo s muzičkim djelovanjem. Štampan sam u raznim publikacijama tih godina (Plima Plus, Ars, Script). Želim da kažem čitaocu da postoji izmaštani svijet u kojem može da se nadoknadi izgubljena snaga ili poljuljana vjera. Da je svijet uprkos svemu nepregledno polje inspiracije a život ipak vrijedan.

Prošle godine ste učestvovali na poetsko-dramskom performansu ,,Neko nas snima” dvije grupe kulturnih entuzijasta, Platform081 i Vavilonske biblioteke. Kakav je osjećaj bio učestvovati na jednom takvom nesvakidašnjem događaju za crnogorsku kulturni scenu?

Drago mi je da sam svojim učešćem doprinio zamisli  poetese Katarine Sarić. Ekipa Platform 081 je nesebično krajnje uskočila u projekat, uvezali smo se dobro i mislim da smo prenijeli poruku. Opominjuću na jedan način a isto tako plemenitu, uzimajući u obzir šest učesnika čije su se storije sjajno uklopile , stvorivši jaku komponentu. Rado se odazivam svim takvim i sličnim projektima jer sam odabrao da služim umjetnosti još davno. Predano.

Na koje načine treba prići omladini kako bi u moru kiča i šunda prepoznali prave kvalitete?

Pitanje današnjice. Manje mobilnih telefona za djecu manjeg uzrasta, najprostije. Njima nije lako da razdvoje sadržaje jer su impulsivna i u najživljem, perceptivnom dobu kao i receptivnom. Da pomognemo nekoj sljedećoj generaciji, dok smo živi i radimo, imaćemo priliku svakih par godina. Lijepo bi bilo upisati pozitivan ishod na koncu, jednoga dana. Omladinski centri su dobra ideja, kao i razne panel diskusije. Mladim ljudima treba reći, ne narediti. Obratiti im se a ne zahtijevati striktnu poslušnost. Izvodljivo je.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Kristina Ćetković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kristina Ćetković, rođena Baranka koja živi u Podgorici, društvena je aktivistkinja od svojih studentskih dana. Završila je studije novinarstva, bila je članica Radne grupe za izradu Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalnom javnom emiteru Radio i Televizija Crne Gore. Autorka je romana U svoja četiri zida, kojim pokušava da prikaže svoj cilj društva u kojem su svi jednaki

 

Od ranih studentskih dana bavite se društvenim aktivizmom. Šta je u Vama probudilo želju i potrebu da stalno na različite načine unapređujete društvo u kojem živite?

Slučajno sam ušla u vode omladinskog aktivizma i rano shvatila da je to najbolji način da mijenjam društvo i rješavam probleme sa kojima sam se suočavala na različite načine – kao studentkinja, kao zaposlena, lezbejka i slično. Nepravda me još i kao dijete tangirala i tjerala na pobunu pa je društveni aktivizam došao kao najbolji kanal za ispoljavanje mog temperamenta.

Završili ste Fakultet političkih nauka, smjer Novinarstvo. Na koje načine smatrate da ova profesija može da doprinese ispunjenju Vašeg cilja i ideala društva u kojem u svi jednaki?

Trenutno mislim da ne doprinosi i zato sam i izašla iz novinarstva. Nažalost, mediji se danas, čast izuzecima, svode na oglasne table i megafone različitih interesnih grupacija. Čovjek, običan građanin i građanka, izgubljen je u moru beskorisnih informacija, diskursa koji vode ka mržnji i konfliktu…

Vi ste autorka prvog crnogorskog lezbejskog romana „U svoja četiri zida“. Koju ste poruku pokušali da prenesete i da li mislite da ste uspjeli bar malo njome zagrebati ispod jakog okvira tradicionalnog i patrijahalnog društva u kojem živimo?

Mnogi koji su pročitali roman nisu saglasni sa tim da je ovo isključivo lezbejski roman već ga doživljavaju kao svoj i roman koji govori o društvu i anomalijama sa kojima živimo svakodnevno. Raduje me što su se u romanu prepoznale i žrtve porodičnog nasilja, i muškarci koji nisu mogli da shvate svoje partnerke, i strejt porodični ljudi… Najviše sam bila ganuta  komentarom jednog mladića koji je čitajući roman konačno shvatio i oprostio svojoj bivšoj ljubavi koja je raskinula sa njim jer je shvatila da je privlači isti pol. Moja želja je bila da prikažem da smo svi jednaki i da se suočavamo sa istim problemima bez obzira na našu seksualnu orijentaciju.

Aktivistkinja ste za ljudska prava marginalizovanih grupa društva kao što su LGBTIQ osobe i osobe sa invaliditetom. Šta vidite kao najveće probleme u našoj zajednici zbog kojih i dalje nemamo društvo jednakih?

Nema mjesta pametovanju, vrlo je jednostavno – pokušajmo da se postavimo u cipele drugih i znaćemo kako da se osjećamo ali i ophodimo. Najveći problem našeg društva je što ne želimo da razmišljamo o drugima, a iz toga proizilazi nerazumijevanje koje uvijek vodi diskriminaciji.

Ko su ljudi koji Vas uvijek inspirišu i motivišu da se održite u svojim ciljevima i idejama?

Inspirišu me svi koji svoj posao rade pošteno i dostojanstveno i oni koji žive svoje autentične živote. Nažalost, malo je ljudi koji nisu licemjerni i koji zaista i jesu ono kakvim se predstavljaju.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo