Povežite se sa nama

LIČNO

Jelena Đukić

Objavljeno prije

na

Jelena Đukić mlada je crnogorska glumica. Za Monitor govori o dosadašnjem glumačkom iskustvu, o tome kako se priprema za uloge, koju nikada ne bi igrala, ali i o budućim projektima…

 

Kako ste shvatili da je baš gluma Vaš poziv? 

Zamislila sam sebe sa 40 godina radeći drugi posao i to nisam bila ja. Jedino kada je gluma bila u opticaju osjećala sam se bliže sebi.

Ostvarili ste zapažene uloge u mnogim predstavama: Tre sorelle, Bog masakra, Na ivici neba, Mi djeca sa stanice Zoo… Igrali ste i u filmu Grudi u režiji Marije Perović. Kako vidite sebe u pozorišnom repertoaru, a koje su Vam ambicije kad je riječ o filmu?

Sa projektovanjem budućnosti sam završila onda kad sam upisala glumu. Sada imam neke želje, ali ne i jasno određene slike u kojima mogu da uokvirim precizno u kom pravcu se kretati… Volim jednako pozorište i film i voljela bih da imam priliku da igram što različitije karaktere, da se oprobam u što više žanrova i da radim sa rediteljima potpuno različitih pristupa. Želim da eksperimentišem i istražujem svijet i sebe istražujući pozorište i film.

Možete li navesti omiljeni komad u kom ste glumili? Zbog čega je baš taj za Vas poseban?

Ako bih morala da biram, bila bi to Enciklopedija mrtvih Danila Kiša. Jako volim tu knjigu po kojoj je rađena istoimena predstava (u produkciji Korifej i režiji Ferida Karajice). Omiljena mi je zbog ljubavi prema jednom čovjeku kroz koju je opisana ljubav prema čovjeku uopšte, ljepoti življenja i veličini i značaju života svakog ljudskog bića. „Nikad se ništa ne ponavlja u istoriji ljudskih bića. Svaki je čovek zvijezda za sebe…“

Koja je granica između improvizacije i interpretacije? Na kojoj strani se češće nalazite?

Mislim da to nisu toliko suprotne strane uopšte. Improvizacija je divan put kojim se može doći do srži lika i situacije koja se igra. Vrlo često je osnova cjelokupnog projekta, a nekad i u toku igre može samo pojačati ono što tim komadom želi da se iskaže. Sve zavisi o koncepta i konteksta predstave i dogovora između aktera i reditelja i cjelokupnog autorskog tima. S druge strane, stvari na sceni ne bi se smjele odvijati bez određenih zakonitosti koje je autorski tim postavio, tako da improvizacija može biti nekolegijalna, neproduktivna i pogubna po kvalitet i uopšte organizam jedne predstave.

Na koji način se pripremate za uloge?

Analizom lika koji igram i djela uopšte, situacija, odnosa i događaja. Neke zahtijevaju i određenu dodatnu tjelesnu i/ili glasovnu pripremu, istraživanje istorijskog/društvenog konteksta vremena koje se prikazuje i slično. Svaki proces je drugačiji. Ostale izmjene i varijacije zavise od rediteljskog koncepta, žanra, stila ili igre…

Da li postoji uloga koju ne biste prihvatili?

Ne postoji konkretan lik koji ne bih igrala. Ne bih bila dio projekta koji idejno širi bilo kakav oblik mržnje ili netrpeljivosti prema nekome ili nečemu. Igrati zlo nije isto što i širiti zlo, sa ovim drugim imam problem.

Koliko je važan scenario, a koliko ime reditelja?

U osnovi svakog dobrog filma ili predstave je uvijek dobar tekst. On je dobra polazna tačka, ali nedovoljna da zagarantuje uspjeh. Jako je važan reditelj koji postavlja temu i određuje način na koji će se priča dalje tretirati. Ali, i dobar reditelj ne garantuje uspjeh. Opstanak predstave i filma zavise i od najmanjeg dijela, bilo da je riječ o glumcu, kostimografu, mikromanu, montažeru, direktoru fotografije… Svaki ima veliku odgovornost u odnosu na ono što je finalni proizvod.

Mislite li da je zavladala letargija u našem kulturnom svijetu?

Nisam sigurna da je letargija, ni kako bih nazvala trenutnu situaciju. Postoje ljudi kojima je važno i koji žele, koji podržavaju i pokreću, a postoje i drugi. Niti je jednostavno niti lako, ali voljela bih da njihov glas rezonira glasnije od ovih drugih.

Kako je biti glumica u jeku pandemije virusa COVID19 koja je zaustavila gotovo čitav svijet?

Na momente jako inspirativno, na momente i ne baš. Nekad imam osjećaj da je gotovo sa svijetom i životom kakav smo poznavali prije pandemije, a u momentima planiranja, konstruisanja i adaptacije na novi, postoji strah da u njemu neće biti mjesta za teatar.

Kakve projekte planirate u budućnosti?

Projekte u kojima vjerovatno neću biti samo glumica. Ovaj period je donio želju da pokrenem određena umrežavanja između ‘sektora’, a i potrebu da se izborim da neke priče budu ispričane. Radiću na tome da više pokrećem, a manje samo prihvatam projekte.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Luka Cakić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da studije nisu definitivan put u našim profesionalnim izborima dokazao je još jednom mladi Podgoričanin Luka Cakić, svršeni student ekonomije, koji je samouki ilustrator stripova. Cijela priča počela je na trećoj studijskoj godini

 

Samouki umjetnik crtanja stripova je Vaše glavno zanimanje. Kako je došlo do početka u ovoj profesiji, šta je bila glavna inspiracija i motiv?

Na trećoj godini studija Ekonomskog fakulteta (2011. godine) počeo sam da se bavim, iz hobija, crtanjem. Glavni pokretač da krenem nečim da se bavim su bile promašene studije, koje sam izgurao do kraja (kada nešto počneš, to i završiš), ali, naravno, glavna inspiracija su bili filmovi, stripovi i društvo.

Koji je bio Vaš prvi posao kada je riječ o crtanju stripova i koje ste sve stripove radili?

Prvi posao su bile ilustracije rađene za knjigu Razbojnik i dijamant Dragog Vujačića (što je bilo 2013. godine, ako se dobro sjećam). Ne mogu reći da je kvalitet tadašnjeg crteža bio ni blizu onoga što radim danas, ali taj prvi posao mi je dao samopouzdanja da nastavim i pokušam da napravim nešto više od hobija. Primarno sam ilustrator, i tokom svoje karijere sam najviše imao prilike da radim na manjim projektima od kojih su većina ilustrovane knjige, ali u posljednje tri godine sam najviše radio na stripovima. Stripovi na kojima sam radio su: Linije fronta (izdavač System comics), Crestfallen (u saradnji sa Kris Dybeckom, piscem iz Švedske, kickstarter projekat koji je prošao uspješno na istoj platformi), Lijepa Marija iz Nove Barselone (kratak strip po scenariju Predraga Đurića), Kassowitc (strip koji izlazi ovog avgusta, u izdavaštvu System comicsa, pisac Predrag Đurić).

Koliko je lako ili teško baviti se ovim poslom na našim prostorima?

Nije uopšte teško, ovim poslom se bave ljudi koji ovo primarno vole da rade, zna biti teških momenata, ali u suštini uživam u ovome poslu jer volim da crtam, a mislim i da govorim u ime svih kolega. Ovaj posao se ne počinje sa idejom „želim da zaradim dosta novca”, ko tako razmišlja onda su studije ekonomije prava stvar za takvu osobu. Ja lično uživam da držim olovku u ruci, povlačim linije, stvaram nešto iz ničega, sami taj čin mi daje veliku satisfakciju, ostalo je došlo samo od sebe, naravno, uz ogroman rad, trud i planiranje. Najljepše kod ovog posla jeste što je proces učenja konstantan, od prvog dana 2011. do danas.

Zašto smatrate bitnim čitanje stripova?

Stripovi, kao i knjige, pospješuju maštu, u Francuskoj se izjednačavaju sa književnošću i, recimo, kod njih stripovi imaju potpuno jednu drugačiju kulturološku formu (edukativnu, u istorijskom, socijalnom, i svakom drugom društveno bitnom pravcu).

Koji je Vaš omiljeni strip i koji bi strip junak Vas najbolje predstavio?

Omiljeni strip je Blacksad, mada i Škorpija od Marinija je možda imala najveći uticaj na moj rad i početak. Pa nisam siguran da postoji strip junak koji najviše vremena provodi crtajući.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

Ksenija Gomilanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ksenija Gomilanović, studentkinja magistarskih studija na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, zajedno sa Nađom Milaš i Andrijom Kandićem čini tim čije je rješenje za izgradnju malih montažnih kuća ušlo u uži izbor, sa još osam drugih, na konkursu koji je organizovao portal Gradnja.rs

 

Vaše rješenje male montažne kuće u prirodi ušlo je među osam najboljih na konkursu portala Gradnja.rs. Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatom?

Konkurisali smo prije svega zbog iskustva, dobrog druženja i prilike da proširimo naš portfolio za još jedan projekat. Samim tim, rezultat je neočekivan ali i više nego zadovoljavajući imajući u vidu da je pristiglo 130 radova studenata i arhitektonskih biroa iz regiona. Bilo je interesantno vidjeti toliku zainteresovanost za tematiku konkursa, ali i različita razmišljanja drugih učesnika. Svakako je veliko zadovoljstvo kada žiri vaš rad prepozna kao kvalitetan i vrijedan.

Jeste li ranije kao ekipa ili individualno učestvovali na sličnim konkursima?

Ovo je bio prvi put da sarađujemo kao tim što je bilo interesantno, ali i izazovno. Međutim, s obzirom na postignuti rezultat, vjerujemo da smo dobra ekipa! Zbog obaveza na fakultetu, do sada nije bilo vremena za učešće na kompleksnijim konkursima, ali smo se pojedinačno oprobali na manjim takmičenjima. Konkursi su važni za afirmaciju naše buduće profesije i sjajna prilika za svojevrsnu razmjenu mišljenja među učesnicima pa je korisno makar i samo učestvovati.

Koliko je lako ili teško bilo pronaći rješenje na zadatu temu i koliko vremena je trajala izdrada zadatka?

Bili smo u mogućnosti da se sastajemo svega jednom nedjeljno tokom četiri nedelje i velika količina vremena je otišla na pronalaženje koncepta, odnosno pristupa temi zadatka kao i prostornom rješenju. Dok smo taj dio zajedno radili (preko Zoom platforme, usljed Covid-19 okolnosti), u kasnijoj fazi je došlo do podjele zadataka kako bi se ispoštovala forma priloga za konkurs, pa su i sastanci tima bili intenzivniji u posljednjoj, petoj nedjelji. Sam zadatak formiranja životnog prostora u maloj kvadraturi nije bio nimalo lak, iako se na prvi pogled možda tako čini.

Ko su Vaši uzori i u kojoj vrsti gradnje se najviše pronalazite?

Kao studenti fokusiramo se da što više istražimo svijet arhitekture sa kritičke tačke gledišta te je još uvijek izuzetno rano formirati sopstveni arhitektonski senzibilitet. Sa svakim zadatkom dolazi novo istraživanje, novi primjeri svjetske i domaće arhitekture, pa je teško izdvojiti svega nekoliko imena koje smatramo uzorima. Situacija na globalnom nivou se stalno mijenja i arhitektura konstantno pokušava da odgovori na te promjene.

Kako biste opisali arhitekturu naše države?

Arhitektura je izuzetno vjerodostojan odraz društva i Crna Gora posjeduje sjajnu vernakularnu (tradicionalnu) arhitekturu i zaslužna imena u polju arhitekture, čak i u relativno bliskoj prošlosti. Danas se, međutim, u praksi daje ogromna prednost rentabilnosti objekta i isplativosti za investitora dok se mišljenje struke koja zagovara potrebe ljudi zapostavlja ili tek marginalno registruje prilikom donošenja prostornih odluka. Planiranje prostora je planiranje našeg okruženja i naše realnosti kakvu poznajemo i pristup tome treba da bude sveobuhvatniji, organizovaniji i obzirniji.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Andrija Marić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Andrija Marić ima 22 godine i rođen je u Podgorici. Odrastao je u muzičkoj porodici. Muzika ga je, kako kaže, odgojila. Sebe smatra umjetnikom i kreativnim preduzetnikom

 

Kako otkrivate talenat za muziku?

Talenat za muziku otkrivaju moja majka i tetka kada sam imao oko tri godine. Kako su se obje bavile pedagoškim poslom (majka mi je kompozitor i tekstopisac dječijih pjesama i osnivač prvog privatnog zabavišta u Crnoj Gori Petar Pan, a tetka je bila dekan Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju), imao sam svu slobodu da se izražavam kako je meni prijalo, kroz muziku. Od šeste godine nastupam na dječijim festivalima u Crnoj Gori i regionu, a od šesnaeste počinjem da radim i kao tekstopisac.

Odakle crpite inspiraciju za svoje stvaralaštvo?

Na početku mi je muzika bila tek vid samoterapije. Potreba da svojim osjećanjima dam neku validnost i da ih lakše „sažvaćem”. Danas mi muzika daje identitet. Ne znam ko bih bio bez nje. Shvatio sam da je moć volje jaka i da su manifestacije moguće, ali većinu vremena nemamo kontrolu nad životima. Jedino imamo kontrolu nad percepcijom, odnosno načinom na koji gledamo na život. Zato inspiraciju nalazim u rečenicama, terminima, fizici, hemiji, kulturi, nekulturi… Lakše mi ide život kada pišem o njemu.

Kakva je muzička scena u Crnoj Gori? Koliko je teško istaći se kao autor?

Muzička scena u Crnoj Gori je puna kvalitetnih umjetnika koji, nažalost, venu. Doduše, ne samo umjetnici, već generalno većina mladih ljudi svih profesija. Imam nadu u novu generaciju. Mnogo su svjesniji i znaju kako da iskoriste svoj talenat na pravi način. Želim da ih svojom muzikom inspirišem da uče i razvijaju sebe i u privatnom i u profesionalnom životu.

Šta svojim pjesmama poručujete publici?

Prvenstveno da vole sebe i druge, da se smiju, da plaču, da plešu, da dišu. Biti ljudsko biće je izuzetno teško, te truditi se da ne osjećamo naše iskustvo nas samo udaljava od naše suštine. Želim da ljudi nešto osjete u mojim pjesmama, što god to bilo. Dijelim je sa svijetom, jer znam da na taj način pokrećem kreativnost. Neko će čuti moju pjesmu i onda probati da napiše svoju. Neko će, slušajući je, iskoreografisati svoj originalni ples. Neko će učiti uz moju pjesmu, a neko ležati i razmišljati o životu.

Snimate li sada nešto?

Trenutno imam u planu realizaciju albuma na maternjem jeziku. Album je moja psihološka analiza Balkana, moje viđenje naše svakodnevice, i način kako se sa njom izboriti. Želim novim generacijama da poklonim pjesme pune ljubavi, snage, intelekta, samopouzdanja, zabave i igre. Želim da im kažem da je njihovo iskustvo validno i da zaslužuju da postoje. Da zaslužuju ljubav i šansu da bude uspješni nevezano gdje su se rodili, kako se zovu ili kako izgledaju.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Planiram da zadržim vlastito dostojanstvo. U 2021. godini buditi se uz rasprave o nacionalnosti, rodnoj ravnopravnosti, slobodi vjeroispovjesti, rasizmu, ratu, gladi, siromaštvu, jako je iscrpljujuće i definitivno nije život na zemlji kakav ja imam u glavi. Zato želim za sve nas da, koliko god nas sistem testirao iz dana u dan, svi kolektivno zadržimo dostojanstvo koje definiše ljudski život.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo