Povežite se sa nama

LIČNO

Sofija Novaković

Objavljeno prije

na

Sofija Novaković rođena je 1997. godine u Podgorici. Trenutno je na završnim studijama italijanskog, španskog i engleskog jezika i književnosti u Bariju, ali se odnedavno bavi i slikarstvom

 

Kada i kako odlučujete da počnete da se bavite slikarstvom?

Slikanje je uvijek bila moja velika ljubav, ali sam skupila hrabrosti da pokrenem četkicu tek prije nepune dvije godine. To je krenulo iz nekog straha da li ću ikada uspjeti da predstavim na platnu ono što sam imala zacrtano u svojoj glavi. Međutim, kad sam započela prvi crtež, iznenadila sam se bojama, oblicima i emocijama koje su izašle iz mene, kao i rezultatom koji je bio nešto potpuno drugačije od očekivanog. Tad sam shvatila da je moj prethodni pristup platnu bio pogrešan, jer ono već zacrtano i savršeno ne postoji. Zahvaljujući tome nastavljam da iznenađujem i upoznajem sebe.

Šta je tematika Vaših slika?

Teško je to definisati zato što svaka slika pripada određenom emotivnom periodu kroz koji sam prošla ili i dalje prolazim. Ono što bih mogla, jesu svakako likovi prisutni na svakoj od slika, njihova otuđenost, lucidnost i potraga za smislom ili onim što će ih učiniti srećnim. Rijetko uspijevam da slikam kada su mi sve emocije na mjestu i upravo iz tog razloga nastaju portreti sa takvim karakteristikama. Prisutni su kako autoportreti, tako i ljudi iz mog bliskog okruženja, dok se detalji baziraju na njihovoj energiji ili utisku koji su ostavili.

Gdje pronalazite inspiraciju?

Volim da kažem da sam od malih nogu okružena slikarstvom. Počevši od mog ujaka Baneta Sekulića i njegovih mnogobrojnih izložbi koje sam sa radošću iščekivala, do majke koja je oslikavala prozore u kući u skladu sa godišnjim dobom. Vjetar u leđa je bio i moj brat Danilo, koji me i danas inspiriše i od kojeg učim. Od pravaca kojima sam naklonjena izdvojila bih apstraktnu umjetnost, kubizam i surealizam. Sem Žan-Mišela Baskijata, od kojeg je sve počelo, izdvajam i Le Korbizjea i Miroa. Zahvaljujući društvenim mrežama, sa radoznalošću pratim i nove mlade umjetnike koji se izražavaju u tim pravcima.

Koje tehnike koristite?

Najčešće akril na platnu ili papiru, ali nedavno sam počela i sa kombinovanom tehnikom, kao i sa digitalnom grafikom.

Koliko vremena Vam je potrebno da završite sliku?

Uvijek zavisi od inspiracije i momenta. Dešava mi se da neke završim i za par sati, dok nekima nisam zadovoljna ni nakon nekoliko dana rada. Uglavnom se trudim da dostignem onaj efekat koji bi predstavio moja osjećanja u tom trenutku, koliko god to trajalo.

Nedavno je predstavljena serija Vaših radova pod nazivom Eureka u kafiću Biro u Njegoševoj ulici u Podgorici. Kako je došlo do te saradnje i kakvi su Vam utisci?

Od samog otvaranja Biroa, prije otprilike četiri godine, nosim sa sobom mnoga prijateljstva i uspomene. Prije mjesec dana mi je čak bio i omogućen prostor gdje sam mogla doći i slikati u bilo kojem trenutku. Kako saradnja, a prije svega prijateljstvo, postoje već duže, nije postojalo bolje mjesto za organizovanje moje prve izložbe. Još uvijek sam pod utiscima, zahvaljujući atmosferi i ljudima, čak i onima koje nisam vidjela dugo vremena, a pojavili su se da bi mi pružili podršku. Ostaće mi u sjećanju kao moj prvi korak ka nečem većem.

Jeste li se susreli sa negativnim kritikama? Kako se sa njima nosite?

Još uvijek nisam, ali ih očekujem. Nažalost, teško ih prihvatam, ali želim da čujem savjete, naročito od onih koji stvarno prepoznaju vrijednost i poruku jednog slikarskog djela.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Trenutno sam na završnoj godini studija, a slikanje je moj hobi. Nadam se da ću ga vremenom usavršavati, ali i da ću proširiti vidike ka nekim drugim formama umjetnosti kao što su vajarstvo i fotografija.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

Ksenija Gomilanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ksenija Gomilanović, studentkinja magistarskih studija na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, zajedno sa Nađom Milaš i Andrijom Kandićem čini tim čije je rješenje za izgradnju malih montažnih kuća ušlo u uži izbor, sa još osam drugih, na konkursu koji je organizovao portal Gradnja.rs

 

Vaše rješenje male montažne kuće u prirodi ušlo je među osam najboljih na konkursu portala Gradnja.rs. Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatom?

Konkurisali smo prije svega zbog iskustva, dobrog druženja i prilike da proširimo naš portfolio za još jedan projekat. Samim tim, rezultat je neočekivan ali i više nego zadovoljavajući imajući u vidu da je pristiglo 130 radova studenata i arhitektonskih biroa iz regiona. Bilo je interesantno vidjeti toliku zainteresovanost za tematiku konkursa, ali i različita razmišljanja drugih učesnika. Svakako je veliko zadovoljstvo kada žiri vaš rad prepozna kao kvalitetan i vrijedan.

Jeste li ranije kao ekipa ili individualno učestvovali na sličnim konkursima?

Ovo je bio prvi put da sarađujemo kao tim što je bilo interesantno, ali i izazovno. Međutim, s obzirom na postignuti rezultat, vjerujemo da smo dobra ekipa! Zbog obaveza na fakultetu, do sada nije bilo vremena za učešće na kompleksnijim konkursima, ali smo se pojedinačno oprobali na manjim takmičenjima. Konkursi su važni za afirmaciju naše buduće profesije i sjajna prilika za svojevrsnu razmjenu mišljenja među učesnicima pa je korisno makar i samo učestvovati.

Koliko je lako ili teško bilo pronaći rješenje na zadatu temu i koliko vremena je trajala izdrada zadatka?

Bili smo u mogućnosti da se sastajemo svega jednom nedjeljno tokom četiri nedelje i velika količina vremena je otišla na pronalaženje koncepta, odnosno pristupa temi zadatka kao i prostornom rješenju. Dok smo taj dio zajedno radili (preko Zoom platforme, usljed Covid-19 okolnosti), u kasnijoj fazi je došlo do podjele zadataka kako bi se ispoštovala forma priloga za konkurs, pa su i sastanci tima bili intenzivniji u posljednjoj, petoj nedjelji. Sam zadatak formiranja životnog prostora u maloj kvadraturi nije bio nimalo lak, iako se na prvi pogled možda tako čini.

Ko su Vaši uzori i u kojoj vrsti gradnje se najviše pronalazite?

Kao studenti fokusiramo se da što više istražimo svijet arhitekture sa kritičke tačke gledišta te je još uvijek izuzetno rano formirati sopstveni arhitektonski senzibilitet. Sa svakim zadatkom dolazi novo istraživanje, novi primjeri svjetske i domaće arhitekture, pa je teško izdvojiti svega nekoliko imena koje smatramo uzorima. Situacija na globalnom nivou se stalno mijenja i arhitektura konstantno pokušava da odgovori na te promjene.

Kako biste opisali arhitekturu naše države?

Arhitektura je izuzetno vjerodostojan odraz društva i Crna Gora posjeduje sjajnu vernakularnu (tradicionalnu) arhitekturu i zaslužna imena u polju arhitekture, čak i u relativno bliskoj prošlosti. Danas se, međutim, u praksi daje ogromna prednost rentabilnosti objekta i isplativosti za investitora dok se mišljenje struke koja zagovara potrebe ljudi zapostavlja ili tek marginalno registruje prilikom donošenja prostornih odluka. Planiranje prostora je planiranje našeg okruženja i naše realnosti kakvu poznajemo i pristup tome treba da bude sveobuhvatniji, organizovaniji i obzirniji.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Andrija Marić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Andrija Marić ima 22 godine i rođen je u Podgorici. Odrastao je u muzičkoj porodici. Muzika ga je, kako kaže, odgojila. Sebe smatra umjetnikom i kreativnim preduzetnikom

 

Kako otkrivate talenat za muziku?

Talenat za muziku otkrivaju moja majka i tetka kada sam imao oko tri godine. Kako su se obje bavile pedagoškim poslom (majka mi je kompozitor i tekstopisac dječijih pjesama i osnivač prvog privatnog zabavišta u Crnoj Gori Petar Pan, a tetka je bila dekan Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju), imao sam svu slobodu da se izražavam kako je meni prijalo, kroz muziku. Od šeste godine nastupam na dječijim festivalima u Crnoj Gori i regionu, a od šesnaeste počinjem da radim i kao tekstopisac.

Odakle crpite inspiraciju za svoje stvaralaštvo?

Na početku mi je muzika bila tek vid samoterapije. Potreba da svojim osjećanjima dam neku validnost i da ih lakše „sažvaćem”. Danas mi muzika daje identitet. Ne znam ko bih bio bez nje. Shvatio sam da je moć volje jaka i da su manifestacije moguće, ali većinu vremena nemamo kontrolu nad životima. Jedino imamo kontrolu nad percepcijom, odnosno načinom na koji gledamo na život. Zato inspiraciju nalazim u rečenicama, terminima, fizici, hemiji, kulturi, nekulturi… Lakše mi ide život kada pišem o njemu.

Kakva je muzička scena u Crnoj Gori? Koliko je teško istaći se kao autor?

Muzička scena u Crnoj Gori je puna kvalitetnih umjetnika koji, nažalost, venu. Doduše, ne samo umjetnici, već generalno većina mladih ljudi svih profesija. Imam nadu u novu generaciju. Mnogo su svjesniji i znaju kako da iskoriste svoj talenat na pravi način. Želim da ih svojom muzikom inspirišem da uče i razvijaju sebe i u privatnom i u profesionalnom životu.

Šta svojim pjesmama poručujete publici?

Prvenstveno da vole sebe i druge, da se smiju, da plaču, da plešu, da dišu. Biti ljudsko biće je izuzetno teško, te truditi se da ne osjećamo naše iskustvo nas samo udaljava od naše suštine. Želim da ljudi nešto osjete u mojim pjesmama, što god to bilo. Dijelim je sa svijetom, jer znam da na taj način pokrećem kreativnost. Neko će čuti moju pjesmu i onda probati da napiše svoju. Neko će, slušajući je, iskoreografisati svoj originalni ples. Neko će učiti uz moju pjesmu, a neko ležati i razmišljati o životu.

Snimate li sada nešto?

Trenutno imam u planu realizaciju albuma na maternjem jeziku. Album je moja psihološka analiza Balkana, moje viđenje naše svakodnevice, i način kako se sa njom izboriti. Želim novim generacijama da poklonim pjesme pune ljubavi, snage, intelekta, samopouzdanja, zabave i igre. Želim da im kažem da je njihovo iskustvo validno i da zaslužuju da postoje. Da zaslužuju ljubav i šansu da bude uspješni nevezano gdje su se rodili, kako se zovu ili kako izgledaju.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Planiram da zadržim vlastito dostojanstvo. U 2021. godini buditi se uz rasprave o nacionalnosti, rodnoj ravnopravnosti, slobodi vjeroispovjesti, rasizmu, ratu, gladi, siromaštvu, jako je iscrpljujuće i definitivno nije život na zemlji kakav ja imam u glavi. Zato želim za sve nas da, koliko god nas sistem testirao iz dana u dan, svi kolektivno zadržimo dostojanstvo koje definiše ljudski život.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Marija Berilažić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Marija Berilažić rođena je u Podgorici 1999. godine. Završila je Gimnaziju Slobodan Škerović i studentkinja je druge godine Fakulteta za državne i evropske studije. U slobodno vrijeme bavi se avanturističkim jahanjem konja, folklorom i modelingom. Osim pravnih nauka, kojima će se u budućnosti i baviti, njen životni poziv su pisanje i književnost. Nedavno je njeno prvo književno djelo, zbirka priča Nepobjediva, ugledalo svjetlost dana, povodom čega je upriličena i promocija u prostorijama KIC-a Budo Tomović

 

Kada i kako počinju Vaši stvaralački koraci?

Moje stvaralaštvo započinje kada sam bila maturantkinja, odnosno tokom srednje škole. Sjećam se da sam dobila na poklon knjigu Miroslava Mike Antića koja mi je pružila pogled na neki drugi svijet, kako kažu – pjesnički, emotivnijii.

O čemu govori zbirka priča Nepobjediva?

Nepobjediva govori o raznim događajima koji su pisani po istinitim motivima – moje porodice, prijatelja, voljenih i bližnjih. Svakome ko je pročita želim da spozna neke nove dimenzije imaginacije, da im život bude baš kao što je Nepobjediva – raznolik i šaren.

Što je za Vas inspiracija?

Sve ono što u jednom čovjeku budi ljubav. Ona mi je glavni motiv za sve u životu.

Kako započinjete proces stvaranja nove knjige? Zapravo, da li postoji određena rutina kroz koju prolazi pisac?

Proces stvaranja nove knjige ne može se odrediti. Ne postoji trenutak kada to možete odlučiti, jednostavno same dođu inspiracija i motivacija. Pisci i pjesnici su posebne vrste duša, oni pronađu inspiraciju i u običnom kamenu.

Koliko je teško afirmisati se kao spisateljica u Crnoj Gori?

Živimo u svijetu gdje se trendovi mijenjaju brzinom svjetlosti. Ne okrenemo se, a već je neki novitet zauzeo mjesto na policama života. Veliki je izazov postao biti u koraku sa svime što se događa, pogotovo prilagoditi se. Ukoliko ste iole drugačiji od drugih, isticanje vam neće biti problem, ali da vas prihvati okolina – hoće. Bez obzira na to, savjetujem da se posvetite kreiranju svoje sreće i radite ono što vas ispunjava.

Šta čitate ovih dana?

Tokom ovog perioda posvetila sam se popularnoj psihologiji. Trenutno čitam Moć podsvijesti od Džozefa Marfija. Preporučujem!

Kakve projekte od Vas možemo očekivati u budućnosti?

S jeseni ću objaviti drugi dio Nepobjedive, a potom je na redu i roman koji govori o tri krvno vezane žene, a čija se sudbina prenosi sa koljena na koljeno. Naravno, želim da završim i Fakultet za državne i evropske studije, na kom studiram, ali svakako se neću zaustaviti na tome. Možda se opredijelim i za neki fakultet iz domena književnosti jer je, pored prava, pisanje moj životni poziv.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo