Povežite se sa nama

LIČNO

Sofija Novaković

Objavljeno prije

na

Sofija Novaković rođena je 1997. godine u Podgorici. Trenutno je na završnim studijama italijanskog, španskog i engleskog jezika i književnosti u Bariju, ali se odnedavno bavi i slikarstvom

 

Kada i kako odlučujete da počnete da se bavite slikarstvom?

Slikanje je uvijek bila moja velika ljubav, ali sam skupila hrabrosti da pokrenem četkicu tek prije nepune dvije godine. To je krenulo iz nekog straha da li ću ikada uspjeti da predstavim na platnu ono što sam imala zacrtano u svojoj glavi. Međutim, kad sam započela prvi crtež, iznenadila sam se bojama, oblicima i emocijama koje su izašle iz mene, kao i rezultatom koji je bio nešto potpuno drugačije od očekivanog. Tad sam shvatila da je moj prethodni pristup platnu bio pogrešan, jer ono već zacrtano i savršeno ne postoji. Zahvaljujući tome nastavljam da iznenađujem i upoznajem sebe.

Šta je tematika Vaših slika?

Teško je to definisati zato što svaka slika pripada određenom emotivnom periodu kroz koji sam prošla ili i dalje prolazim. Ono što bih mogla, jesu svakako likovi prisutni na svakoj od slika, njihova otuđenost, lucidnost i potraga za smislom ili onim što će ih učiniti srećnim. Rijetko uspijevam da slikam kada su mi sve emocije na mjestu i upravo iz tog razloga nastaju portreti sa takvim karakteristikama. Prisutni su kako autoportreti, tako i ljudi iz mog bliskog okruženja, dok se detalji baziraju na njihovoj energiji ili utisku koji su ostavili.

Gdje pronalazite inspiraciju?

Volim da kažem da sam od malih nogu okružena slikarstvom. Počevši od mog ujaka Baneta Sekulića i njegovih mnogobrojnih izložbi koje sam sa radošću iščekivala, do majke koja je oslikavala prozore u kući u skladu sa godišnjim dobom. Vjetar u leđa je bio i moj brat Danilo, koji me i danas inspiriše i od kojeg učim. Od pravaca kojima sam naklonjena izdvojila bih apstraktnu umjetnost, kubizam i surealizam. Sem Žan-Mišela Baskijata, od kojeg je sve počelo, izdvajam i Le Korbizjea i Miroa. Zahvaljujući društvenim mrežama, sa radoznalošću pratim i nove mlade umjetnike koji se izražavaju u tim pravcima.

Koje tehnike koristite?

Najčešće akril na platnu ili papiru, ali nedavno sam počela i sa kombinovanom tehnikom, kao i sa digitalnom grafikom.

Koliko vremena Vam je potrebno da završite sliku?

Uvijek zavisi od inspiracije i momenta. Dešava mi se da neke završim i za par sati, dok nekima nisam zadovoljna ni nakon nekoliko dana rada. Uglavnom se trudim da dostignem onaj efekat koji bi predstavio moja osjećanja u tom trenutku, koliko god to trajalo.

Nedavno je predstavljena serija Vaših radova pod nazivom Eureka u kafiću Biro u Njegoševoj ulici u Podgorici. Kako je došlo do te saradnje i kakvi su Vam utisci?

Od samog otvaranja Biroa, prije otprilike četiri godine, nosim sa sobom mnoga prijateljstva i uspomene. Prije mjesec dana mi je čak bio i omogućen prostor gdje sam mogla doći i slikati u bilo kojem trenutku. Kako saradnja, a prije svega prijateljstvo, postoje već duže, nije postojalo bolje mjesto za organizovanje moje prve izložbe. Još uvijek sam pod utiscima, zahvaljujući atmosferi i ljudima, čak i onima koje nisam vidjela dugo vremena, a pojavili su se da bi mi pružili podršku. Ostaće mi u sjećanju kao moj prvi korak ka nečem većem.

Jeste li se susreli sa negativnim kritikama? Kako se sa njima nosite?

Još uvijek nisam, ali ih očekujem. Nažalost, teško ih prihvatam, ali želim da čujem savjete, naročito od onih koji stvarno prepoznaju vrijednost i poruku jednog slikarskog djela.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Trenutno sam na završnoj godini studija, a slikanje je moj hobi. Nadam se da ću ga vremenom usavršavati, ali i da ću proširiti vidike ka nekim drugim formama umjetnosti kao što su vajarstvo i fotografija.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Bojana Moškov

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tivćanka Bojana Moškov radi kao frilens novinarka. Građane i građanke Crne Gore sistem je uvjerio da su nemoćni, i da nemaju nikakvog uticaja na procese donošenja odluka. Primjer za tu tvrdnju je, kako ističe, nadolazeće otvaranje Hotel-ostrva Mamula Island, nekadašnjeg koncentracionog logora


Frilens ste novinarka. Po čemu se angažmani za strance razlikuju od onih za domaće 
(regionalne) medije?

Lično mi razliku čini momenat u kojem za strane medije uspijem da isključim emociju, pa mi mnogo lakše pada sve što radim, a i teme koje za njih obrađujem su dosta laganije. Kada su domaći mediji u pitanju, imam problem jer mi je situacija mnogo bliža i opipljivija i više me ‘boli’ jer sam svjesna publike koja to čita. Dio sam tog mentaliteta, pa me teme kojima se bavim bole, jer znam da nam je društvo oblikovano da ne reaguje adekvatno. Plus stranci često plaćaju više. 🙂

Radili ste i kao novinarka za Radio Slobodna Evropa. Šta Vam je donijelo to iskustvo?

Prije svega mi je donijelo u život ljude kojima i danas mogu da se obratim za savjet, kako prijateljski, tako i profesionalni. Iz moje pozicije, RSE je jedini medij koji funkcioniše u Crnoj Gori, a da u potpunosti poštuje kodekse kojih bi trebalo da se pridržavaju svi do jednog. Naučila sam mnogo i shvatila koliko je taj standard daleko ostalim medijima u Crnoj Gori. Otkrila sam prilikom praćenja sjednica sa ekipom, da se pojedini političari u Skupštini svađaju, a nakon toga zajedno odu u pravcu skupštinskog restorana, na popeke, vjerovatno 🙂

Crna Gora je dozvolila da ostrvo Mamula, nekadašnji koncentracioni logor, bude  pretvoreno u luksuzni Hotel-ostrvo Mamula Island koji će ovog ljeta primiti prve goste. Šta  to govori o našem društvu?

Samo dokazuje koliko ne znamo i ne želimo da znamo i koliko mislimo da nemamo nikakvu snagu. Da je Aušvic postao kockarnica ili luksuzni hotel, sigurna sam da bi jevrejska zajednica pružila dovoljan otpor da se to zaustavi. Naše društvo ne poštuje dovoljno sopstvene žrtve. Činjenica da ljudi ne reaguju adekvatno na momenat gdje će nekoga masirati u prostorijama gdje je (npr.) mučeno dijete starosti osam dana, prikazuje stvarnost u kojoj nismo naučeni da razumijemo rane naše istorije. Dodatno, istraumirani smo od strane sistema, da mislimo da nemamo nikakvog uticaja. A ja mislim da se samo nismo dovoljno potrudili. Mamula je rana crnogorskog društva, kojoj nema lijeka, bar narednih 50 godina. A nama… Nama ona ovo nikad neće oprostiti.

Kakav je, po Vašem mišljenju, aktivizam kod mladih u Crnoj Gori? U svjetlu nedavnih  studentskih protesta na sjeveru, čini se da se sve više bude i reaguju na važna društvena  pitanja…

Svakoga dana sve vidljiviji i jači, što mi je drago. Voljela bih jedino da i stariji uz mlade shvate moć koju imaju zahvaljući novim medijima, to je nekako zanemareno i neshvatljivo starijim generacijama. Moramo se otarasiti straha od jasno zauzetog stava, pa će to povući dosta dobrih momenata za sobom.

Velika Britanija je donijela odluku o izručenju Džulijana Asanža Sjedinjenim Američkim Državama. Kako to komentarišete?

Najveća tuga današnjice je što se nijedna veća svjetska sila ne zauzima za njega. Mnogi se pozivaju na WikiLeaks kroz rad i javne nastupe, ali ne vidim da ti ljudi vrše pritisak

da se ova borba okrene na drugu bandu. Voljela bih da ga vidim na slobodi, ali VB i SAD sarađuju jer im je to u interesu, pa ne mogu da se oduprem utisku da je odluka konačna, iako postoji pravo žalbe sada.

Šta biste posavjetovali mlade kolege/nice novinare/ke?

Da dobro razmisle gdje prihvataju prilike za rad i da nije baš uvijek pametno slušati starije, samo zato što su stariji. Neka dobro slušaju oko sebe. I analiziraju ono što čuju. Često ljudi nesvjesno izgovore stvari koje ih otkriju. Da biraju teme na kojima vole da rade, kako bi posao bio i uživanje, a ne samo suhi posao.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Stefan Peković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stefan Peković je četrnaestogodišnjak koji obožava prirodu. Godinama dvorište ispred svoje kuće uljepšava zasađivanjem različitih biljaka. Pažnju je skrenuo na sebe kada je nedavno učestvovao u akciji Agencije za zaštitu životne sredine Plastikom po začinsko ili ukrasno bilje. Sakupio je 70 plastičnih flaša, zamijenio ih za sadnice i posadio petunije, kadifica, tamnog bosioka, vinke i lavandu. Agencija je potom odlučila da Stefana nagradi za njegov ekološki aktivizam, a kao poklon dobio je bicikl i knjigu Crna Gora između planina i mora. Za njega je ekologija, kako kaže, stil života


Kako počinje Vaše interesovanje za biologiju?

Moje interesovanje za biologiju počinje 2018. godine kada sam vidio na internetu da iz sjemenke limuna mogu dobiti stabljiku. Posadio sam nekoliko sjemenki i sve su uspjele, a kasnije sam posadio i avokado, koji je takođe uspio, a zatim i neke sobne biljke i vanjsko cvijeće.

Maštate da jednoga dana budete ministar ekologije, kako biste promijenili svijest građana i uticali na to da imamo zdraviju životnu sredinu. Kako biste to uradili?

Svijest građana bih promijenio uvođenjem novih pravila koja bi uticala na njih. Takođe, organizovao bih i mnogobrojne akcije pošumljavanja, uređenja životne sredine, čišćenja mini deponija… Kako od malena treba steći svijest o prirodi, uveo bih u škole poseban predmet – ekologiju.

Zbog čega bi prva veća akcija koju biste pokrenuli bila baš pošumljavanje Dajbabske gore?

Pošumljavanje Dajbabske gore me je najviše zainteresovalo iz mnogo razloga, a jedan od njih je činjenica da je riječ o najvećem brdu u Podgorici, pa bi bilo poželjno da bude pošumljeno, a i da tokom ljetnih mjeseci imamo čistiji i bolji vazduh.

Šta je za Vas ekologija?

Ekologija je stil života, a ne naučena definicija.

Volite da vrijeme provodite na selu. Šta Vam je najdraže od seoskih poslova?

Svaki boravak u mojem selu meni predstavlja zadovoljstvo. Selo Krnja Jela se nalazi u Opštini Šavnik. Krnja Jela je dragulj sjevernog regiona, jer je okružena šumom, cvjetnim poljima, rijekom Sominom i preko 10 potočića. Jedan od najljepših seoskih poslova je branje plodova voća, a i povrća jer se na kraju trud koji ste uložili isplatio.

Šta bi svako dijete moralo da zna o prirodi i ekološkom aktivizmu?

Po mom mišljenju, svako dijete, kao i moji vršnjaci bi trebalo da zna da čuvanjem prirode pomažemo samima sebi, jer što je priroda čistija – ekosistemi će imati bolje uslove, a i mi takođe.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Milan Mijajlović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milan Mijajlović osnivač je portala Volim Danilovgrad. Kao marketing menadžer, radi i na najvećoj poljoprivrednoj platformi u Crnoj Gori Seljak.me, na onlajn emisijama koje u fokusu imaju poljoprivredne teme. Pokrenuo je 2017. godine i platformu Kukica – trenutno najveću onlajn regionalnu prodavnicu rukotvorina. Bavi se i video editovanjem, izradom predmeta od drveta i aktivizmom

 

Šta je najteže u procesu rukovođenja jednim lokalnim portalom? 

Imao sam tu sreću da prepoznam da Danilovgradu nedostaje online medij, pa je tako sa malo znanja o izradi sajtova, a još manje o novinarstvu, kreiran i osnovan 2017. godine portal Volim Danilovgrad. Polako je prerastao u medij koji čitaoci, a prije svega građani Danilovgrada, prepoznaju kao platformu za rješavanje problema u svojim zajednicama. Kako na osnivanju, tako i danas najteži dio je, kao i kod većine lokalnih medija, obezbjeđivanje sredstava za nesmetano funkcionisanje portala, zapošljavanje novih osoba, ali i za potencijalno širenje i dalju profesionalizaciju rada. Prilagođavamo se, otvaramo nova polja djelovanja, učestvujemo u projektima partnerskih organizacija – što nas dodatno iscrpljuje i onemogućava kvalitetniji rad na kreiranju lokalnih priča. Začarani krug iz kojeg ne znamo izlaz. Ili ga nema?

Ono što takođe „teže pada“ su očekivanja sugrađana – po svaku cijenu se ponekada pokušavaju „progurati“ određene priče, a bez želje da se stane iza svojih riječi.  Tužno je da oni sa boljkom ne žele napraviti korak u borbi za bolje uslove života. Da li smo navikli da će uvijek neko drugi riješiti problem!?

Šta je najvažnije što je država mogla i trebalo da uradi za poljoprivrednike do sada, a nije? 

Preveliki su spiskovi onoga šta je država uradila i nije uradila. Jednako dobrih i loših. Čini mi se da nije dovoljno pojednostavila procedure apliciranja i dodjele sredstava koja se povlače iz predpristupnih fondova EU, dok ona sredstva koja je povukla nije uvijek pošteno preraspoređivala. Ogromna su sredstva koja smo propustili zbog prethodnih razloga. Ono što me posebno dotiče je da nije dovoljno radila da zaštiti, unaprijedi i proširi poljoprivredno zemljište u Crnoj Gori. Kada smo radili reportažu sa ukrajinskim državljaninom Sergejom Korobkom, koji je na Grahovu pretvorio 30 hektara kamenjara u poljoprivredno zemljište, zaparala mi je uši, u neformalnom razgovoru, jedna rečenica –  u Ukrajini bi onaj koji bi Bjelopavlićkoj ravnici napravio ono šta smo joj mi napravili, završio na robiji do kraja života.

Za projekat Kamp pod Ostrogom dobili ste nagradu za najbolju zelenu ideju u okviru programa Philanhrophy for Green Ideas koja je podržana od strane Rockefeller Brothers Fund's Western Balkans Program. Zbog čega bi Crna Gora morala što prije da se, ne samo deklarativno, okrene zelenim politikama?

Valjda je normalno krenuti putem zelenih politika. Nekako mislim da Crna Gora mora što prije naučiti da implementira do sada usvojene politike i zakone – pa će zelene politike doći i same od sebe. Dakle, moramo što prije početi da sprovodimo do sada usvojeno, inače nas dosta brzo i neće biti.

Kako ste došli na ideju za platformu Kukica i kako napreduje taj projekat?

Kukica je nastala kao prostor da moja supruga izlaže i prodaje rukotvorine koje sama kreira. Sticajem životnih okolnosti nije bila u mogućnosti početi sa radom, a platforma je već bila napravljena. Tada je donijeta odluka da se, uslovno rečeno, vrata Kukice otvore za druge kreativke, i iz ostalih zemalja regiona. Danas Kukica i dalje radi, doduše sa znatno manje zalaganja. Gotovo svakog dana nova kreativka otvori Dućan, ostvaruje se prodaje rukotvorina, dok Kukičin tim nema finansijske koristi od toga. Sada je zamišljena kao naš poklon realmu rukotvorina.

Bavite se i izradom predmeta od drveta. Šta je sve – materijalno i nematerijalno – potrebno za taj hobi?

Kada vas nešto ispunjava, sve potrebno se pronađe. Amaterski se bavim obradom drveta na strugu i pored samog struga potrebno je nekoliko dlijeta, šmirgl papir i, naravno, drvo, koje pronalazim po imanju i okolini, i obično su to grane ili debla koja su završila svoj životni ciklus.

Drvo kao materijal je jako specifično i za razliku od većine materijala ne dozvoljava velike greške. Taj dio sebe je potrebno i osvijestiti.

Šta biste posavjetovali mlade osobe koje žele da pokrenu svoj biznis?

Da ne odustaju i da pronađu mentora. Dobar mentor će umnogome skratiti put do uspjeha. Kada čovjek uči na svojim greškama i ne uviđa koje to mogu biti sljedeće, potrebno je jako puno vremena za dostizanje zacrtanih ciljeva.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo