Povežite se sa nama

LIČNO

Sofija Novaković

Objavljeno prije

na

Sofija Novaković rođena je 1997. godine u Podgorici. Trenutno je na završnim studijama italijanskog, španskog i engleskog jezika i književnosti u Bariju, ali se odnedavno bavi i slikarstvom

 

Kada i kako odlučujete da počnete da se bavite slikarstvom?

Slikanje je uvijek bila moja velika ljubav, ali sam skupila hrabrosti da pokrenem četkicu tek prije nepune dvije godine. To je krenulo iz nekog straha da li ću ikada uspjeti da predstavim na platnu ono što sam imala zacrtano u svojoj glavi. Međutim, kad sam započela prvi crtež, iznenadila sam se bojama, oblicima i emocijama koje su izašle iz mene, kao i rezultatom koji je bio nešto potpuno drugačije od očekivanog. Tad sam shvatila da je moj prethodni pristup platnu bio pogrešan, jer ono već zacrtano i savršeno ne postoji. Zahvaljujući tome nastavljam da iznenađujem i upoznajem sebe.

Šta je tematika Vaših slika?

Teško je to definisati zato što svaka slika pripada određenom emotivnom periodu kroz koji sam prošla ili i dalje prolazim. Ono što bih mogla, jesu svakako likovi prisutni na svakoj od slika, njihova otuđenost, lucidnost i potraga za smislom ili onim što će ih učiniti srećnim. Rijetko uspijevam da slikam kada su mi sve emocije na mjestu i upravo iz tog razloga nastaju portreti sa takvim karakteristikama. Prisutni su kako autoportreti, tako i ljudi iz mog bliskog okruženja, dok se detalji baziraju na njihovoj energiji ili utisku koji su ostavili.

Gdje pronalazite inspiraciju?

Volim da kažem da sam od malih nogu okružena slikarstvom. Počevši od mog ujaka Baneta Sekulića i njegovih mnogobrojnih izložbi koje sam sa radošću iščekivala, do majke koja je oslikavala prozore u kući u skladu sa godišnjim dobom. Vjetar u leđa je bio i moj brat Danilo, koji me i danas inspiriše i od kojeg učim. Od pravaca kojima sam naklonjena izdvojila bih apstraktnu umjetnost, kubizam i surealizam. Sem Žan-Mišela Baskijata, od kojeg je sve počelo, izdvajam i Le Korbizjea i Miroa. Zahvaljujući društvenim mrežama, sa radoznalošću pratim i nove mlade umjetnike koji se izražavaju u tim pravcima.

Koje tehnike koristite?

Najčešće akril na platnu ili papiru, ali nedavno sam počela i sa kombinovanom tehnikom, kao i sa digitalnom grafikom.

Koliko vremena Vam je potrebno da završite sliku?

Uvijek zavisi od inspiracije i momenta. Dešava mi se da neke završim i za par sati, dok nekima nisam zadovoljna ni nakon nekoliko dana rada. Uglavnom se trudim da dostignem onaj efekat koji bi predstavio moja osjećanja u tom trenutku, koliko god to trajalo.

Nedavno je predstavljena serija Vaših radova pod nazivom Eureka u kafiću Biro u Njegoševoj ulici u Podgorici. Kako je došlo do te saradnje i kakvi su Vam utisci?

Od samog otvaranja Biroa, prije otprilike četiri godine, nosim sa sobom mnoga prijateljstva i uspomene. Prije mjesec dana mi je čak bio i omogućen prostor gdje sam mogla doći i slikati u bilo kojem trenutku. Kako saradnja, a prije svega prijateljstvo, postoje već duže, nije postojalo bolje mjesto za organizovanje moje prve izložbe. Još uvijek sam pod utiscima, zahvaljujući atmosferi i ljudima, čak i onima koje nisam vidjela dugo vremena, a pojavili su se da bi mi pružili podršku. Ostaće mi u sjećanju kao moj prvi korak ka nečem većem.

Jeste li se susreli sa negativnim kritikama? Kako se sa njima nosite?

Još uvijek nisam, ali ih očekujem. Nažalost, teško ih prihvatam, ali želim da čujem savjete, naročito od onih koji stvarno prepoznaju vrijednost i poruku jednog slikarskog djela.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Trenutno sam na završnoj godini studija, a slikanje je moj hobi. Nadam se da ću ga vremenom usavršavati, ali i da ću proširiti vidike ka nekim drugim formama umjetnosti kao što su vajarstvo i fotografija.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Milena Radević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milena Radević rođena je u Podgorici 1998. godine i studira francuski jezik i književnost u Nikšiću. Članica je književne grupe Forum mladih pisaca, u čijih se šest zbornika našla i njena  poezija. Pjesme su joj prevedene na njemački jezik i objavljivane u domaćim i regionalnim književnim časopisima, u zborniku Rukopisi 43, u crnogorskim književnim časopisima Script i Ars, kao i u književnom online časopisu Fragment. Uvrštene su i u antologiju konkursa Vrijeme (bez) utopije. Dobitnica je treće nagrade na konkursu za mlade pjesnike 50. Ratkovićevih večeri poezije 2020. godine. Uskoro planira da objavi i sopstvenu zbirku pjesama

Zbog čega ste napisali prvu pjesmu?

Pisana riječ je oduvijek titrala u meni i bilo je pitanje vremena kad će ona dobiti svoju realnu formu. Prvu pjesmu sam napisala još kao dijete početkom osnovne škole, a prvu ozbiljnu pjesmu početkom srednje škole. Tako sam prežvakane metafore školskih sastava zamijenila stihovima u drugom razredu gimnazije i moja poezija je, zahvaljujući članstvu i radu u Forumu mladih pisaca KIC-a Budo Tomović, vremenom postala ono što jeste.

Šta za Vas znači biti pjesnikinja?

To je nešto čemu težim u ovom zrelijem periodu svoje mladosti – da stihovima govorim o svemu što me tangira, na način na koji će dotaći i druge. Postoji posebna čar u onome kada ti neko kaže da se pronašao u tvom lirskom subjektu, pa onda nastavite razgovor o toj situaciji, iskustvu, osjećaju. Tada znam da sam pogodila metu i da moje misli nikada nisu same. To što sam pjesnikinja znači potrebu da nešto kroz stihove glasno (is)kažem, ali i potreba da se to čuje, prihvati i pokrene čitaoca da o istome razmisli, nakon što ga doživi.

Šta želite čitaocima da poručite kroz Vaše pjesme?

Ponekad samo želim da oživim ono što mi se vrzma u glavi, a nekad – da kažem drugima šta mislim, šta primjećujem u društvu, čemu aplaudiram, šta zamjeram. Upravo to „društveno“ treba svakoga da zanima. Umjetnici imaju moć da opažaju i prepoznaju svoje okruženje do detalja i da ti detalji postanu motivi njihovog stvaralaštva. Želim čitaocima da poručim da nisu sami, da i ja vidim i osjećam što i oni i da makar na tren u mojim pjesmama pronađu sebe. Idealno bi bilo da pronađu prijatelja u bilo čijoj poeziji, ali i da zbog nje pokrenu revoluciju.

Kako je i zbog čega nastala pjesma Eto toliko?

Nastala je u jednoj uobičajenoj vožnji autobusom. Samo sam u glavi izgovorila jedan stih i odmah se uhvatila telefona da ga unesem u bilješke. Mislim da je taj izvorni stih izostao iz finalne verzije, ali mi je otvorio put za stihove koji danas govore o čestoj, a tužnoj i teškoj situaciji. Nažalost, mnogo je primjera psihičkog, fizičkog, seksualnog, emotivnog i finansijskog zlostavljanja i manipulisanja u partnerskim odnosima. Pri čemu se žrtve uglavnom krive, a nasilnici opravdavaju, a vrste zlostavljanja rangiraju po ozbiljnosti. Možda jedna pjesma nema moć da riješi taj problem, ali može da ga prepozna i govori o njemu. Što više govorimo o tome, lakše možemo prepoznati takve slučajeve i pomoći žrtvama. Sitni postupci dovode do velikih promjena.

Šta biste preporučili za čitanje u karantinu? 

U karantinu i van njega, samo čitajte, čitajte. Šta god vama leži, ali ne bježite i od eksperimentisanja literaturom i oslobađanja iz komfor zone. Predlažem nove zbirke poezije u izdanju OKF-a, Gdje smo ovo, pričaj mi Barbare Delać i Niko nas nije upozorio Nikole Ćorca. Sve što nađete od Vitomirke Trebovac, a što se proze tiče Gi de Mopasan. Nećete se pokajati.

Kada biste mladim piscima mogli da date samo jedan savjet, koji bi to bio?

Nije svaka pjesma savršena u svojoj prvoj verziji. Ako su najveći prozaisti svoja najopširnija djela prepravljali i svojeručno prepisivali po nekoliko puta, može i mladi pjesnik „baciti“ još jedan kritički pogled na svoju pjesmu. Takođe, nema dobrog književnog stvaralaštva bez mnogo čitanja. Dakle, mladim piscima bih savjetovala da čitaju, pišu, koriguju i opet  ukrug.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Edina Osmanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Edina Osmanović, 23-godišnjakinja iz Bara, svoje slobodno vrijeme koristi za rad na biznis idejama. Uskoro će magistrirati u oblasti Preduzetničke ekonomije, na smjeru za Poslovnu psihologiju i menadžment, a dio master studija će završiti i na prestižnom Univerzitetu Valladolid u Španiji. Aktivno govori pet stranih jezika


Odakle interesovanje za preduzetništvo i šta ono za Vas predstavlja?

Još od malih nogu osjećam potrebu da pomažem i da budem dio promjena, da budem primjer drugima i pokažem da je sve izvodljivo, bez obzira na razne prepreke, nepravdu i boli koje ona donosi. Smatram da ne smijemo od sebe praviti žrtve bez obzira na težinu bremena koje nosimo. Preduzetništvo je plod kreativnosti, uočavanja problema i plasiranja rješenja. Ono je u svojoj suštini humano, iako je drugačije predstavljeno. Dozvoljava slobodu izbora. Sa ekonomske tačke gledišta, preduzetništvo i inovacije su nužni za oporavak i ponovno pokretanje crnogorske ekonomije, a neophodni za opstanak u dugom roku.

Kako izgleda proces razvijanja biznisa (od ideje do realizacije)?

Kroz The idea technique dolazim do samih ideja. Čuvena Eureka se nikada ne desi iznenada, kao što mislimo. Ona je zapravo plod rada, mašte, iskustva, proizvod određenih mentalnih procesa koji se dešavaju unutar nas samih. Ideja ima mnogo, a najveći izazov je sprovesti ih u djelo. Put do realizacije nije uopšte lak. Najteže je pronaći prave ljude, tim. Vrlo je teško da bilo koja ideja, ma koliko dobra bila, bude izvodljiva bez kvalitetnih ljudskih resursa i komunikacije. U biznisu je važna intuicija, a na nama je da to čulo razvijemo ne bi li ideje ugledale svjetlost dana.

Trenutno radite na razvoju biznis ideje PhotoME sa kojom ćete se predstavljati na World Business Angels Investment Forumu u Istanbulu, a sa kojom ste ušli u finale na Berzi preduzetničkih ideja. O kakvom tačno biznisu je riječ?

PhotoME je ideja u koju puno vjerujem i za koju se nadam da će se realizovati i dostići globalne razmjere. Radi se o aplikaciji preko koje ćete moći da poručite ili rezervišete fotografa po želji, kada god ste na nekom putovanju ili događaju. Živimo u svijetu koji se sve više pomjera ka virtuelnom i fotografije su te koje će pričati umjesto i za nas. Putem ove aplikacije ćete moći jako brzo i jednostavno da navedete lokaciju gdje se želite fotografisati, vrijeme u koje ćete biti tamo i da odaberete fotografa koji je u tom periodu slobodan i u vašoj blizini. Vrlo je moguće da će sama aplikacija kasnije evoluirati i nuditi još mnoge druge pogodnosti, jer je adaptacija na tržištu jako bitna ne bi li se uopšte ostalo u igri, a to je svakako jedan od ciljeva.

Kako je biti preduzetnica u Crnoj Gori?

U ovom momentu je možda za nijansu jednostavnije biti dio preduzetničke igre, ali to ne znači da je i lako. Postoje povoljnosti i prilike za žene u biznisu. Međutim, to nije dovoljno. Kao djevojka koja će uskoro magistrirati u oblasti preduzetničke ekonomije, mogu sa sigurnošću reći da Crna Gora još uvijek i te kako kaska za svijetom na tom polju. Nije dovoljno samo ponuditi par grantova na državnom ili opštinskom nivou od nekoliko hiljada eura i reći ,,eto pomoć je tu, mi podstičemo žene u preduzetništvu, država je nešto uradila, ali izgleda nemamo dovoljno ambiciozne žene”. To je pogrešan pristup. U ovom momentu kada prolazimo kroz pandemiju i ekonomsku krizu, moramo da pružimo dobru osnovu za otvaranje biznisa, dobru finansijsku i mentorsku podršku, kao i da edukujemo stanovništvo.

Šta Vam je školovanje u inostranstvu donijelo?

Studije u Americi i razni projekti i treninzi širom Evrope su učinili da postanem neko sposoban da vidi dalje, šire i dublje. Studiranje u inostranstvu je put koji mijenja iz korijena i koji mi je pokazao da je ljepota življenja u raznolikostima. Mislim da svaka mlada osoba treba da okusi čari studentskih razmjena, jer to pomaže da gledamo drugačije na svijet i da budemo otvoreniji, tolerantniji i bolji ljudi.

Šta biste posavjetovali mlade osobe koje žele da se bave preduzetništvom?

Voljela bih da mladi, a posebno žene budu svoji/e. Da se otarase bremena zvano „šta će ljudi reći“. Da sanjaju najluđe snove i potrude se da ustanu na vrijeme kako bi ih ostvarili. Upamtite stihove Roberta Frosta: Krenuh onim putem kojim se rjeđe išlo, i nakon toga ništa nije bilo kao prije.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Ines Gardović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ines Gardović živi u Beranama i godinama zbrinjava i udomljava napuštene životinje. U svom dvorištu trenutno njeguje 24 psa. Nedavno je dobila sudski spor protiv Opštine Berane, koja je krajem 2019. godine, bez osnova u zakonu, donijela odluku da ograniči broj životinja po domaćinstvu

 

Nedavno je Upravni sud donio presudu kojom se poništava rješenje Opštine Berane i Vi oslobađate obaveze da broj pasa koje držite u dvorištu svoje kuće sa 24 svedete na tri. Kako komentarišete epilog tog sudskog spora?

Usvajajući moju tužbu, Upravni sud je donio odluku kojom se štite životinje i koja je u skladu sa Zakonom o zaštiti dobrobiti životinja. Odluka opštine Berane je neustavna i nezakonita, jer je protivna pomenutom Zakonu, koji ne ograničava broj životinja koje jedan građanin može da ima. Presudom Upravnog suda zaštićeno je pravo svojine svakog građanina i zaštićena su prava životinja da budu zbrinute, vakcinisane i da imaju normalne uslove za život. Nažalost, Opština Berane svojom odlukom krši ta prava i dobro je što nam je sud pružio zastitu. Opština Berane bi trebalo da stavi van snage svoju Odluku u dijelu koji ograničava broj kućnih ljubimaca. U protivnom, ukoliko bude primjenjivala svoju Odluku, susrešće se sa novim tužbama.

Problem napuštenih pasa u Crnoj Gori je sistemski problem. Kako vidite njegovo rješenje?

Taj problem su stvorili ljudi, svojom neodgovornošću, jer nisu psi svojom voljom na ulicama naših gradova. Jedan od značajnih koraka ka rješenju ovog problema bila bi aktivacija programa kontrole populacije pasa: „Uhvati, steriliši, pusti!”, što znači da bi ti psi bili vraćeni na lokacije sa kojih su uzeti, a zatim čipovanje vlasničkih pasa, kao i obavezne sterilizacije. Rješenje vidim i u odgovornijem pristupu lokalnih samouprava, jer bi one trebalo da donose propise o uslovima i načinu držanja kućnih ljubimaca. Problem se ne rješava tako što životinje zatvorimo u postojeća „prihvatilišta”, bez hrane i vode, često zajedno mužjake i ženke koje su u parenju. Ne rješava se njihovim ubijanjem, kako na tim mjestima koja su često pokrića za ubijanje, tako i na terenu. Bilo bi dobro da tamo rade ljubitelji životinja, kao i da prihvatilišta koja su otvorile lokalne samouprave, dozvole pristup istinskim ljubiteljima životinja, kako bi životinje fotografisali i objavljivali za udomljenje, pa bi one tako dobile drugu šansu za život.

Nedavno smo bili svjedoci i masovnog postavljanja otrova za napuštene životinje na javnim mjestima. Kako bi u takvim slučajevima nadležni trebalo da odreaguju?

Trovanje napuštenih životinja je najsvirepiji čin koji jedno društvo može da izabere kao način rješenja bezdomnih životinja, koje u suštini i ne rješava taj problem, već ostavlja ružnu sliku o Crnoj Gori. Nije tajna da su često lokalne samouprave počinioci tih kaznenih djela, kao i neosviješćeni pojedinci, a često to rade i oni koji su zaposleni u prihvatilištima za napuštene životinje. Da li su svjesni da na taj način dovode u pitanje i živote djece? Da postoji volja, počinioci bi bili pronađeni i kažnjeni, jer skoro i da nema djelova naših ulica, koji nisu pokriveni kamerama. Zato pozivam policiju, a posebno tužilaštvo da odgovornije i ozbiljnije nego do sada rade svoj posao.

Šta odnos prema životinjama govori o jednom društvu?

Poznata je izjava Mahatme Gandija da se veličina i moralni napredak nekog naroda mogu mjeriti po tome kako postupa sa životinjama, što pokazuje da smo mi kao društvo na niskom stupnju civilizacijskog razvoja i sve dok oni koji brinu, pomažu i koji se zalažu za poštovanje života i prava životinja budu unižavani i maltretirani, odnos prema životinjama neće biti bolji.

Andrea Jelić

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo