Povežite se sa nama

OKO NAS

BIVŠI RADNICI „VEKTRA NORD“ PORUČUJU: Dužnik nam je država

Objavljeno prije

na

Bivši radnici „Vektra Nord“, preduzeća Dragana Brkovića, koje je u stečaju već dvije godine,  tvrde da država ima obavezu da im izmiri pozamašna potraživanja. Dok se to ne desi, najavili su, neće dozvoliti kupcu tog preduzeća da pokrene proizvodnju

 

Bivši radnici Vektra Norda neće dozvoliti da kupac tog preduzeća počne proizvodnju, sve dok  ne budu izmirena njihova potraživanja. A potraživanja su pozamašna. Na pitanje koliko im je zarada poslodavac ostao dužan, radnici kažu, ne mogu precizno odgovoriti. Poslije 60. neisplaćene plate, prestali su da broje.

„Vjerovatno nam  duguju i blizu 70 zarada i povezivanje radnog staža od pet do osam godina, kako kome. Davno je bilo kad smo dobili posljednju platu. Naša potraživanja presudom je potvrdio Osnovni sud u Kolašinu. Priznao ih je i Privredni sud. Vještak finansijske struke u svom nalazu, takođe, potvrđuje naše riječi. Sve je džaba. Niko se ne okreće na nas“, objašnajva za  Monitor Slavko Špicer, jedan od 46 bivših radnika preduzeća Vektra Nord.

Vektra Nord, već dvije godine je u stečaju. To preduzeće je nastalo, nakon što je imovinu nekadašnje kolašinske Fabrike za hemijsku zaštitu drveta Impregnacija, u aprilu 2007. godine, kupila Vektra Montenegro Dragana Brkovića.  U Impregnaciju je, dva mjeseca prije toga,  uveden stečaj, a procijenjena je na 3, 775 miliona eura. Privredni sud u Bijelom Polju uveo je stečaj  u to preduzeće zbog tromjesečne  blokade računa na 300.000, a na predlog PTP Pavić iz Valjeva, koje je od kolašinskog preduzeća  potraživalo 2. 515 eura.

Impregnacija je Brkoviću prodata za 2, 835 miliona eura.  Aneksom ugovora, a u skladu sa zaključkom Vlade br. 03-11018 od 28. decembra 2007. godine,  kupoprodajna cijena umanjena je  za 1, 076 miliona  eura.

Kupac Impregnacije, tvrde radnici, nikada nije realizovao ni socijalni ni investicioni program, na koji se obavezao kupoprodajnim ugovorom.

„Desila se nevjerovatna stvar. Vektra Nord nema nikakve imovine, pa zbog toga ne može da se izvrši ni sudska odluka koja se odnosi na naša potraživanja. Za 10 godina postojanja preduzeća, imovina Impregnacije nije prevedena na novog vlasnika. Nakon sudske odluke, izvršitelj je blokirao žiro-račune Vektre Montenego i Vektre Nord kako bismo naplatili to što nam duguju. No, i to je propalo…“, kaže Milovan Mrdak, bivši radnik.

Sud, objašnjava on, drugom sudskom odlukom, odlučuje da se blokada sa žiro-računa Vektre Montenegro ukloni. Mrdak satra da je to nedopustivo jer je to preduzeće kupac Impregnacije i „majka firma“ Vektra Norda. Na računu preduzeća u stečaju, objašnjavaju radnici, odavno nema „ni centa“,  pa ne postoji stečajna masa.

Potpredsjednik Vlade za ekonomska pitanja i ministar poljoprivrede Milutin Simović, je nedavno sijao optimizam. U maju ove godine, iza skupštinske govorinice, tvrdio je da su pokrenuti  razgovori kako bi se riješili mnogobrojni problemi bivših radnika Impregnacije, odnosno, Brkovićevog preduzeća.

,,Zagovornik sam da se ovo riješi iz stečajne mase… Vlada je pokrenula razgovor sa predsjednikom Privrednog suda Blažom Jovanićem da bi se riješilo pitanje isplate zarada, otpremnina i povezivanja radnog staža za 34 bivša radnika nekadašnjeg preduzeća kolašinske Impregnacije…“ kazao je on,  odgovorajući u parlamentu poslaniku Aleksandru Damjanoviću.

Sagovornici Monitora  nijesu uvjereni da će to obećanje išta značiti. Mrdaku su, sjeća se, slično savjetovali i iz kabineta predsjednika države Mila Đukanovića, kad se obratio za pomoć. Kako stečajne mase nema, radnici zahtijevaju od države da njihova potraživanja namiri od novca, koji dobije od kupca Vektra Norda.

„Znamo, prilično pouzdano, da se pregovori oko kupoprodaje privode kraju. Nemamo ništa protiv budućih vlasnika, ali zahtijevamo od države da, od novca koji dobiju na taj način, prvo isplati nas. Država  ima obavezu prema nama, jer je ona i prodala Impregnaciju Brkoviću i  bila je dužna da kontroliše realizaciju investicionog i socijalnog programa. Nećemo dozvoliti da se pokrene  ponovna proizvodnja, sve dok nama duguju“, tvrdi Milo Šćepanović, koji je radio i u Impregnaciji i u Brkovićevoj firmi.

Malo je razloga da bivši radnici vjeruju državi. Teško im je, objašnjavaju, da imaju povjerenja, ako već četri  godine sudske odluke stoje bez izvršenja. Od 2018-e, čekaju da im ministar finansija Darko Radunović odgovori na pismo koje su poslali na njegovu adresu.

„Nema adrese, od kabineta predsjednika Opštine do kabineta predsjednika države, na koju nijesmo pisali, objašnjavali, ukazivali na nepravdu koju trpimo. Uglavnom, bez odgovora ili sa odgovorima u kojima nas obavještavaju da  to nije  njihova nadležnost. Građani smo 10-og reda. Mnogi od nas, koji su otišli u penziju, primaju značajno manje, jer im fale godine radnog staža, provedene u Vekta Nordu, podsjeća Mrdak.

Smatraju i da je stečaj trebalo da bude uveden mnogo ranije. Uveden je tek onda kad se sve raskrčmilo i ostala gola ledina na mjestu pogona.

Bivši radnici Impregnacije, koje Brković nije angažovao u novo preduzeće, takođe, čekaju. Skoro  14 godina nadaju se da će dobiti otpremnine, jer su ostali bez posla kao tehnološki višak.

Proljetost, na još jednu godišnjicu od uvođenja stečaja, podsjetili su na svoje muke, ali i na ćutanje  države. Okupljanja  ispred kapija preduzeća zovu „pomeni Impregnaciji“, a sebe „obespravljenim i zaboravljenim“.

„O tome kako je Brković  realizovao investicioni program govori ova pustoš u krugu i halama fabrike, a ni socijalni program prema nama nikada nije počeo da se relizuje. Iza nas su  godine uzaludne borbe da dobijemo otpremnine, koje su nas  sledovale kao i bivše radnike svih preduzeća u koja je uveden  stečaj”, kazao je bivši radnik Impregnacije Slavko Krgović.

Bivši radnici Impregnacije nedavno su  ponudili pomoć Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) u predmetu formiranom u slučaju tog preduzeća. Podsjetili su i da je vlasnički udio radnika u nekadašnjoj fabrici bio 49 odsto, ali i na značaj Impregnacije za privredu sjevera Crne Gore.

Bila je to, sjećaju se,  fabrika za proizvodnju i hemijsku zaštitu željezničkih pragova, skretničke građe i TT stubova za elektroditribuciju, jedina  fabrika te tehnologije u Crnoj Gori, a peta u bivšoj Jugoslaviji. Za kvalitete proizvodnog asortimana, atestiranog od Direkcije jugoslovenskih željeznica, dobijala je priznanja, pohvale i plakete. To joj je otvaralo cijelo jugoslovensko tržište.

                                                                    Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo