Povežite se sa nama

OKO NAS

KAKO ŽIVE MJEŠTANI KRALJSKIH BARA: Selo u koje dolaze samo koncesionari

Objavljeno prije

na

Decenije pustošenja prirodnih bogatstava Potkomlja gotovo su ugasile život u  kolašinskom selu Kraljske Bare.  Nebriga sa lokalnog i državnog nivoa, tvrde mještani,  urušila je i ono što su sami gradili tokom druge polovine XX vijeka

 

Za mještane kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova,  javnost, od sredine jula,  zna po odlučnoj namjeri da zaustave gradnju malih hiroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz.   Zahvaljući tome, poslije dugo vremena,  u selo su došli i predstavnici Vlade i Opštine, novinari, aktivisti NVO…

Do tada, pričaju mještani, u „zaboravljeno  i od nadležnih ignorisano selo“ dolazili su samo konecesionari i šumokradice da nešto uzmu. Prije nego što su riješili da njihove vodotoke stave u cijevi,  decenijama iz tog kraja  kamioni koncesionara odvozili su  drvnu građu, ostavljali pustoš oko sela, uništavali puteve. Paradoks Kraljskih Bara, pričaju mještani, je u tome što „selo živi  samo kad dođu mašine, koji uzimaju svaku budućnost i smisao života tog   kraja“.

„Kada se snijeg otopi,  putevi okopne,  nagrnu tada silni šumski koncesionari u totalnu sječu, a 40-tonski kamioni sa prikolicama, „udrobe“ i asfalt i makadam. Dolaze ovamo i „neobilježenim“  kombijima i sijeku sve što mogu pored puta. Ove godine kraj je „živnuo“  i kad je mehanizacija koncesionara počela devastaciju rječice Čestogaz. Nezasitost ljudi koji dolaze u ovaj kraj vidi se i po prečniku cijevi,  koje su planirali da postave. Suprotno onome što su sami tražili u dozvolama, lageruju cijevi većeg prečnika. Sve to rade  u Parku prirode Komovi,  zakivajući tako  posljednji ekser u posmrtni kovčeg daljeg razvoja i života ovog kraja“- kaže za Monitor vlasnik imanja u tom selu  Vladimir Novović.

Prema nezvaničnoj statistici predsjednika Mjesne zajednice  Milovana Labovića,  tokom miunulih  pet – šest godina,  40 mladih bračnih parova napustili su svoje rodno selo tražeći, širom države ili regiona, mjesto gdje se lakše živi i jednostavnije „podižu djeca“.

„Decenijama se iz ovog kraja samo uzimalo, a rijetko kad šta vratilo. Decenijama smo svjedoci urušavanja onog što smo podigli sopstvenim rukama. Dugo se borimo da na ovom području preživimo od onoga što nam je bog dao.  Nijesmo imali gotovo nikave koristi čak ni od koncesionih naknada, uplaćenih u državni i opštinski budžet“, kaže sagovornik Monitora.

Prve eksploatacije šume u tom dijelu kolašinske opštine počele su odmah poslije Drugog svjetskog rata.  Do početka 90-ih godina prošlog vijeka mještani su, objašnjava Novović, i imali neke koristi od toga.

„Odmah poslije rata  gazdovanje  i sječu obavljalo je  preduzeće Jela iz Andrijevice. Do 1953. godine gazdovanje pripada ŠIK Tara, a od 70-ih OUR-u Vranjak. Do početka 90-ih značajan broj meštana našao je zaposlenje i ostvario penziju u tom preduzeću. Tih godina pravo na penziju iz šumarstva  ostvarivalo je oko 75 mještana, a do sredine 90-ih bilo je  i oko 30-ak radnika u stalnom radnom odnosu. Od tada pa nadalje počinje nekontrolisana sječa. Danas, sa ovog područja su u šumarstvu radno angažovana samo dva mještanina“, kaže on.

Proglašenje  Parka prirode Komovi, kojem pripadaju okolina sela i katuni, na kojima izdužu stoku, prošle godine dalo je za pravo mještanima da se nadaju boljim danima. Priznaju, nije ih ostavilo ravnodušnim ono što je pisalo na papirima o  zaštiti tog područja.  Ponadali su se turistima  i  ulaganjima države. Umjesto toga stigla je mehanizacija da gradi mHE.

U „centru“ Kraljskih Bara nekoliko ruiniranih objekata svjedoče istovremeno i  o nekadašnjem životu, ali i o sadašnjem propadanju sela. Barani odavno nemaju prodavnicu, pa  čak ni prostor gdje bi održali sastanak Mjesne zajednice. Dom za zborove građana,  koji su izgradili 1972. godine, odavno je, kaže Novica Dragojević, nekom čudnom logikom administracije,  sada vlasnišvo Ministarstva prosvjete. Nemaju  pravo ni da se okupe u Domu, a novi vlasnik ne brine o objektu. Nekada u tom objektu redovno su organizovane igranke, kino projekcije, razne kulturne manifestacije… Sredinom 70-ih godina prošlog vijeka samodoprinosom sagradili su i biblioteku. Prije četiri decenije to je bila zvanično naljepša  seoska biblioteka na prostoru bivše Jugoslavije.  Školu,  priča Dragojević, takođe su podigli mještani. Svojim rukama i novcem kaptirali su  izvor i doveli vodu za taj objekat.

Mateševo, Vranještica i Kraljske Bare još 1969. godine su  „svojim trudom i parama  doveli struju od Kolašina“. Dugih 20 kilometara trase probili su gotovo bez ičije pomoći.

„Prvi stubovi su bili neimpregnisani. Svaki mještanin  je za glavni vod dao po osam  stubova. Žica sa glavnog voda do kuće je plaćana  lično. U drugoj fazi dobijeni su impregnisani stubovi. Mještani su za lokalne i lične priključke sa glavnog voda bili  dužni da daju pet običnih za  jedan inpregnisani stub. To je važilo samo za naš kraj“, priča Dragojević o još jednoj „nepravdi nadležnih prema tom dijelu Potkomlja“.

Nepravda je, objašnjava Novović, i što su im putevi zimi često neprohodni. Put koji prolazi kroz taj  kraj,  država je prije nekoliko godina  prekategorisala iz prve u petu kategoriju. Novoj kategorizaciji odgovara i pažnja koja se toj saobraćajnici poklanja prilikom održavanja.

„Prije nekoliko decenija, kada nije bilo kamiona od 400 KS, kada nije bilo mehanički upravljivih raonika i prskalica za so,  nije bio neprohodno zimi tim putem.  Snijeg se čistio ručno, lopatama. Putari su dijelili dionice puta mještanima, a oni svaki svoju održavali put čistim i prohodnim. Što ručno lopatama, što uz pomoć konja i volova, vukući takozvane ‘voze'… Sada,  po tri četiri mjeseca, regionalni put bude neprohodan“, tvrdi Novović.

Od svega, objašnjava predsjednik Mjesne zajednice,  ipak najviše boli pokušaj da im „napadnu i vode“.  Kako su nedavno kazali iz Savjeta Parka prirode Komovi, Ljubaštica, Crnja i Čestogaz su jedini vodotoci ispod te planine koji nijesu stavljeni u cijevi. U Kraljskim Barama te tri rječice, kaže Labović, garancija su života.

„Sa tih rijeka vjekovima se  stoka pojila, a ljudi je koristili za sve što im je potrebno. Ljudi su se dogovarali, pa plavili svoja imanja naizmjenično, ekonomično, čuvajući svaku kap, naročito u ljetnjim mjesecima…  Danas su vode ovog kraja napadnute od strane onih koji možda i ne znaju šta one znače.  Napadnute na samim vodoizvorištima, gdje se ne ostavlja ni najmanja šansa da voda ide svojim tokom dalje niz korito, ponire u ovu podkomovsku zemlju i da ponovo negdje izvire i bude izvor životu. Zbog toga smo odlučni – vodu ne damo ni kap“, objašnjava Labović bunt svojih komšija.

Prema njegovim riječima 23 porodice, sa 78 punoljetnih članova, odlučne su u namjeri da ne dozvole mehanizaciji da uđe u vodotoke. Po nekoliko mještana,  od sredine jula, svakodnevno stražari na mjestu gdje je investitor zakopao prve cijevi za buduću mHE.  Ne dozvoljavaju nastavak radova. Odbrana rijeka je, objašnjava Labović , posljednja šansa da Kraljske Bare  prežive. To su minule sedmice objasnili i ministarki ekonomije Dragici Sekulić, koja je došla u najavljenu posjetu, ali i predsjedniku i potpredsjedniku Opštine Milosavu Bulatoviću i Danilu Medenici, koji su prisustvovali jednom od protesta na Čestogazu.

                                                          Dragana Šćepanović

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo