Povežite se sa nama

PERISKOP

Slikar sa bijelom leptir mašnom

Objavljeno prije

na

Nesim Tahirović, slikar čije je slikarstvo na rubu skulpture i skulptor čija je skulptura sva iz slikarstva iznikla, unio je u artističku stvarnost Tuzle posve autentičnu boju. On je kroz svoju talionicu mašte, svoj čudesni umjetnički svijet sav iskovan iz željeza, eksera, metalnih užadi i predmeta profilirao u oblike, do tada bar u bh. umjetnosti potpuno nepoznate

 

U Tuzli su živjeli i stvarali mnogobrojni iznimno kvalitetni slikari, grafičari, skulptori, scenografi i kostimografi…Dakle, moglo bi se zaključiti da je ovaj rudarski i industrijski centar Bosne i Hercegovine imao i značajnu  likovnu prezentaciju čak i u regionalnim okvirima. Ipak, jednu personu izdvajam kao reprezenta i nekadašnje i današnje umjetničke Tuzle.

Nesim Tahirović, slikar čije je slikarstvo na rubu skulpture i skulptor čija je skulptura sva iz slikarstva iznikla, unio je u artističku stvarnost Grada soli neobičnu, posve autentičnu boju. On je kroz svoju talionicu mašte, svoj čudesni umjetnički svijet sav iskovan iz željeza, eksera, metalnih užadi i predmeta profilirao u oblike, do tada bar u bh. umjetnosti potpuno nepoznate.

Neobičan za vrijeme u kojem je živio i  stvarao Nesim Tahirović je pokazivao u stvari goleme mogućnosti da se naše vrijeme i događanja u njemu čitaju van konteksta pretežno religijske zaluđenosti i apsolutne jednostranosti u mišljenju.

Njegove slikarsko-skulpturalne kompozicije nosile su pečat umjetnikove zapućenosti u kozmopolis, u doba dobrote i čudesne sloge među ljudima.Tahirović je u stvaranju miješao i mirio križ i polumjesec, različite zvjezde, čitav kozmopolitski zvjezdarij. Zato je njegovim odlaskom nastala praznina za sve nas koji umjetnost shvatamo kao način povezivanja, a nikako razdvajanja ljudi. Religijski plural obilježiće zanavijek uspomenu na njega.

Kada je ovaj slikar-skulptor dobio priliku da se iskaže i kao scenograf, odnosno oblikovatelj kazališnih prostora, za njega ni tu nije bilo tajni.

Osmišljavajući pozorničke prostore, hrabro i beskompromisno je zakoračio u svijet teatarske umjetnosti kojem će na svoj način ostati vjeran do svoje životne i umjetničke odiseje...

Potekao iz ugledne kuće Tahirovića, Nesim je visokocivilizirano i krajnje rafinirano posljednjih decenija ostvario nekoliko scenografskih studija domećući savremenoj bh. i jugoslovenskoj scenografiji poene koji su ih vodili stazama čiste europejske scensko-likovne logike.

Naročito su bili zanimljivi Tahirovićevi radovi u tvoračkom tandemu sa srbijanskim režiserom Nebojšom Bradićem i njihova scenografska osvajanja kruševačkog Slobodišta.

Bio je jedan od najinteresantnijih teatarskih scenografa sa kojima sam surađivao, rijetko drag umjetnik u svim kazališnim realizacijama. Sjećam se našega rada na projektima Čekajući Godoa i omažnom projektu Nijaza Alispahića Nadsvođivanje boli, posvećenog nevino ubijenoj mladosti na tuzlanskoj Kapiji.

Radost stvaranja koju sam doživio u radu s Tahirovićem je neopisiva i neponovljiva, a ovaj interesantni stvaralac, koji je pravio i vlastiti jezik, bio je apsolutno autentična umjetnička pojava u Bosni i Hercegovini.

Umjetnik raskošnog talenta i čovjek golubije duše.

Nesim je volio nositi bijelu leptir mašnu, rijetko, ali očito sebi za gušt.

Jučer se duša plemenitog Tahirovića zaputila nebeskim prostranstvima…

Jutros sam ranim jutrom obukao tamno odijelo i ukrasio ga leptir  mašnom.

Sjećanje na moga prijatelja i vrsnog umjetnika Nesima Tahirovića ne blijedi niti će izblijediti.

****

Dragi moj Nesime, ovaj Periskop posvećujem svoj intelektualnoj energiji koju si posjedovao, ali i nenadmašnoj eleganciji koja te je cijeloga života krasila. Tvojoj bijeloj leptir mašni na kraju ovoga teksta koji nije ni in memoriam niti bilo kakav oproštaj, skidam svoj krležijanski šešir pred tvojom bijelom leptiricom…

I ne čekaj me na nebesima bez bijele leptir mašne… Adio prijatelju!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Luko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem Luki Paljetku, pjesniku od Grada, umjetniku koji u današnjoj Hrvatskoj nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice čarobnog Dubrovnika  pozicionirati u rangu Gundulića i Držića

 

Nostalgično vezan za vedute Grada podno Srđa, ali poglavito za dubrovačke umjetnike, one koji grad čine Gradom (u prevodu: nekadašnjom Dubrovačkom republikom!) u Periskop hoću unijeti moj više nego skromni zapis o akademiku Luku Paljetku, PJESNIKU OD GRADA…

Prijatelju i umjetniku koji, u današnjoj po mnogo čemu nakaradnoj Hrvatskoj, nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice ovoga čarobnog grada pozicionirati u rangu Gundulića i Držića. Presretan što pjesnika Luku lično poznajem zapisujem neku samo meni pristajuću bilješku o toj pjesničkoj i intelektualnoj gromadi. Dakle, sve je počelo od Nečastivog iz ruže da bi se nastavilo iznimnom dramskom ,,draperijom” Tri farse, pa Jutarnjom kockom, Na rubu tijela,Slikama sa izložbe, Nevenkom Arbanas, Pjesnima na dubrovačku, Hrvatskim temama, Pojmovnikom malog čovjeka, Lapadskim sonetima Iva Vojnovića, Sastavljanjem Orfeja, Skrovitim vrtom, Crnom kronikom, Nevidljivom zastavom… Pjesnik Luka autor je i sjajne replike na Šekspira, dramskim tekstom Poslije Hamleta, a njegova dječja pjesmarica Miševi i mačke naopačke neprevaziđena je u versovanom tvoraštvu za najmlađe i ne samo u Hrvatskoj.

Ovaj pjesnik, a briljantni prevodilac Šekspira, Bajrona, Vajlda, Đojsa, Prešerna po mom sudu je i dalje prvi redatelj u južnoslavenskom lutkarstvu… Režirajući svojedobno njegovu adaptaciju Šekspirovih Soneta na festivalu Splitsko ljeto osjećao sam se artistički iznimno nadmoćno jer sam se svakim novim pokretom i mizanscenom poklanjao uistinu renesansnom čudesnom Luki, koji je svoj doktorat vezao za hrvatskog književnika Antu Cetinea.

Drugujući godinama sa pjesnikom Lukom učio sam i saznavao tajne jedne čudesne poetike pisca koji je bez stvarnoga premca i u oblasti enologije na ovim našim zemljopisnim i literarnim paralelama i meridijanima. Nikada se posljednjih godina nisam radovao nekoj nagradi kao onoj koja je u Mostaru VELIKOM LUKI dodijeljena… Nagrada imenom velikog Alekse Šantića velikom Luki. Okončavam ovaj zapis porukom: živi što duže veliki Luka i čini nam dane i noći šekspirijanski veličajnim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo