Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO – Stanko Jovanović

Objavljeno prije

na

Stanko Jovanović rođen je 1996. godine u Podgorici. Završio je studije arheologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Obrazovanje je sticao u SAD-u, a potom i na Univerzitetu Comenius u Slovačkoj, na Carskom londonskom koledžu (Imperial College of London) u Velikoj Britaniji, kao i na Evropskoj diplomatskoj akademiji u Poljskoj

Odakle zanimanje za arheologiju?

Još u osmom razredu osnovne škole izjavio sam da ću da studiram arheologiju. Nakon devet mjeseci, na moj četrnaesti rođendan, tetak mi je za poklon kupio knjigu Uvod u arheologiju od Kevina Grina. Tada je to za mene bila ne mnogo zanimljiva knjiga, međutim, obavezna literatura na prvoj godini studija. U srednjoj školi sam lutao između misli da li da studiram istoriju ili političke nauke, ali sam se, što bi se reklo – u pet do 12, odlučio za prvobitnu opciju, arheologiju.

Šta znači biti arheolog?

Na prvom predavanju svi studenti su se upoznali sa rečenicom: ,,Vjerovatno postoji više definicija šta je arheologija nego arheologa u svijetu”. U tome je možda i smisao ovog zanimanja. Simplifikovano, arheolog izučava prošlost na osnovu materijalnih dokaza. Međutim, on izučava i svaki aspekt određene kulture i ljudske zajednice, od posuđa koje se svakodnevno koristilo, do čuvenih piramida, starih Grka, Rimljana… Arheolog mora poznavati istorijske okolnosti, ali i mnoge drugi stvari koje se nadovezuju na ,,arhe’’: arhezoologiju, bioarheologiju, arheologiju životne sredine… kao i neizostavnu antropologiju. Arheolog može biti specijalista za staklo, što običnom čovjeku može biti apsolutno nerelevantno…

Koja Vas oblast iz ove nauke najviše interesuje? Zbog čega?

Period kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Teorijska arheologija mi je od prvog dana studija bliska.

Kako izgleda proces arheološkog iskopavanja?

To je prvenstveno dug proces i najčešće kad krene, nikada se i ne završi. Ukratko, na početku se radi rekognisciranje terena, pronalazak lokaliteta, iskopavanje, analize materijala i datacija, a potom obrada i interpetacija.

Često u Crnoj Gori studiranje društvenih nauka poput arheologije zna biti okarakterisano kao uzaludno, zbog poteškoća u pronalasku posla. Kako to komentarišete?

Velika se debata vodi da li je arheologija društvena ili prirodna nauka ili nešto između. Na stranu, mislim da se danas, prilikom odlučivanja o studijama, više obraća pažnja na to da li od tih studija ima novca? Po mom osjećanju, to je pogrešno. Najvažnija uloga arheologije je da daje suštinu, smisao ili barem njihov djelić. Na kraju, jednog dana ćemo i mi, kao i prostor u kom živimo, biti dio arheološkog materijala. Svi treba da se zamislimo kako će se interpetirati ova ’kultura’ u dalekoj budućnosti.

Koja je najveća zabluda ili predrasuda koju ljudi imaju o arheologiji?

Prije nekoliko godina sam sreo komšiju, a kada je čuo šta studiram, odgovorio je: A, ti znači izučavaš dinosauruse. Upravo ti dinosaurusi su razne pseudonaučne teorije i ’istorijske činjenice’ koje se svakodnevno serviraju. Nažalost, dobijaju sve više na značaju.

Koji projekat u kom ste učestvovali posebno pamtite?

Prije par godina sam učestvovao u iskopavanju Samograda. Riječ je o lokalitetu između Berana i Bijelog Polja gdje je pronađena ranohrišćanska bazilika. Radujem se i predstojećim magistarskim studijama, na kojima ću istraživati Martinićku gradinu kod Spuža, za koju smatram da je jedan od najvažnijih lokaliteta na prostoru Crne Gore.

Šta biste posavjetovali one koji žele da krenu Vašim putem?

Kada sam počinjao sa studijama, na odjeljenju za arheologiju je bilo i studenata koji nisu prošli prijemne ispite za njihove primarne želje (psihologiju, sociologiju…) pa su se odlučili za studije arheologije kao za drugu opciju. Ubrzo su odustajali. Važno je upisati i baviti se onim što voliš i u čemu uživaš, u suprotnom uspjeh i zadovoljstvo koje on donosi će izostati.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Bojana Moškov

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tivćanka Bojana Moškov radi kao frilens novinarka. Građane i građanke Crne Gore sistem je uvjerio da su nemoćni, i da nemaju nikakvog uticaja na procese donošenja odluka. Primjer za tu tvrdnju je, kako ističe, nadolazeće otvaranje Hotel-ostrva Mamula Island, nekadašnjeg koncentracionog logora


Frilens ste novinarka. Po čemu se angažmani za strance razlikuju od onih za domaće 
(regionalne) medije?

Lično mi razliku čini momenat u kojem za strane medije uspijem da isključim emociju, pa mi mnogo lakše pada sve što radim, a i teme koje za njih obrađujem su dosta laganije. Kada su domaći mediji u pitanju, imam problem jer mi je situacija mnogo bliža i opipljivija i više me ‘boli’ jer sam svjesna publike koja to čita. Dio sam tog mentaliteta, pa me teme kojima se bavim bole, jer znam da nam je društvo oblikovano da ne reaguje adekvatno. Plus stranci često plaćaju više. 🙂

Radili ste i kao novinarka za Radio Slobodna Evropa. Šta Vam je donijelo to iskustvo?

Prije svega mi je donijelo u život ljude kojima i danas mogu da se obratim za savjet, kako prijateljski, tako i profesionalni. Iz moje pozicije, RSE je jedini medij koji funkcioniše u Crnoj Gori, a da u potpunosti poštuje kodekse kojih bi trebalo da se pridržavaju svi do jednog. Naučila sam mnogo i shvatila koliko je taj standard daleko ostalim medijima u Crnoj Gori. Otkrila sam prilikom praćenja sjednica sa ekipom, da se pojedini političari u Skupštini svađaju, a nakon toga zajedno odu u pravcu skupštinskog restorana, na popeke, vjerovatno 🙂

Crna Gora je dozvolila da ostrvo Mamula, nekadašnji koncentracioni logor, bude  pretvoreno u luksuzni Hotel-ostrvo Mamula Island koji će ovog ljeta primiti prve goste. Šta  to govori o našem društvu?

Samo dokazuje koliko ne znamo i ne želimo da znamo i koliko mislimo da nemamo nikakvu snagu. Da je Aušvic postao kockarnica ili luksuzni hotel, sigurna sam da bi jevrejska zajednica pružila dovoljan otpor da se to zaustavi. Naše društvo ne poštuje dovoljno sopstvene žrtve. Činjenica da ljudi ne reaguju adekvatno na momenat gdje će nekoga masirati u prostorijama gdje je (npr.) mučeno dijete starosti osam dana, prikazuje stvarnost u kojoj nismo naučeni da razumijemo rane naše istorije. Dodatno, istraumirani smo od strane sistema, da mislimo da nemamo nikakvog uticaja. A ja mislim da se samo nismo dovoljno potrudili. Mamula je rana crnogorskog društva, kojoj nema lijeka, bar narednih 50 godina. A nama… Nama ona ovo nikad neće oprostiti.

Kakav je, po Vašem mišljenju, aktivizam kod mladih u Crnoj Gori? U svjetlu nedavnih  studentskih protesta na sjeveru, čini se da se sve više bude i reaguju na važna društvena  pitanja…

Svakoga dana sve vidljiviji i jači, što mi je drago. Voljela bih jedino da i stariji uz mlade shvate moć koju imaju zahvaljući novim medijima, to je nekako zanemareno i neshvatljivo starijim generacijama. Moramo se otarasiti straha od jasno zauzetog stava, pa će to povući dosta dobrih momenata za sobom.

Velika Britanija je donijela odluku o izručenju Džulijana Asanža Sjedinjenim Američkim Državama. Kako to komentarišete?

Najveća tuga današnjice je što se nijedna veća svjetska sila ne zauzima za njega. Mnogi se pozivaju na WikiLeaks kroz rad i javne nastupe, ali ne vidim da ti ljudi vrše pritisak

da se ova borba okrene na drugu bandu. Voljela bih da ga vidim na slobodi, ali VB i SAD sarađuju jer im je to u interesu, pa ne mogu da se oduprem utisku da je odluka konačna, iako postoji pravo žalbe sada.

Šta biste posavjetovali mlade kolege/nice novinare/ke?

Da dobro razmisle gdje prihvataju prilike za rad i da nije baš uvijek pametno slušati starije, samo zato što su stariji. Neka dobro slušaju oko sebe. I analiziraju ono što čuju. Često ljudi nesvjesno izgovore stvari koje ih otkriju. Da biraju teme na kojima vole da rade, kako bi posao bio i uživanje, a ne samo suhi posao.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Stefan Peković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stefan Peković je četrnaestogodišnjak koji obožava prirodu. Godinama dvorište ispred svoje kuće uljepšava zasađivanjem različitih biljaka. Pažnju je skrenuo na sebe kada je nedavno učestvovao u akciji Agencije za zaštitu životne sredine Plastikom po začinsko ili ukrasno bilje. Sakupio je 70 plastičnih flaša, zamijenio ih za sadnice i posadio petunije, kadifica, tamnog bosioka, vinke i lavandu. Agencija je potom odlučila da Stefana nagradi za njegov ekološki aktivizam, a kao poklon dobio je bicikl i knjigu Crna Gora između planina i mora. Za njega je ekologija, kako kaže, stil života


Kako počinje Vaše interesovanje za biologiju?

Moje interesovanje za biologiju počinje 2018. godine kada sam vidio na internetu da iz sjemenke limuna mogu dobiti stabljiku. Posadio sam nekoliko sjemenki i sve su uspjele, a kasnije sam posadio i avokado, koji je takođe uspio, a zatim i neke sobne biljke i vanjsko cvijeće.

Maštate da jednoga dana budete ministar ekologije, kako biste promijenili svijest građana i uticali na to da imamo zdraviju životnu sredinu. Kako biste to uradili?

Svijest građana bih promijenio uvođenjem novih pravila koja bi uticala na njih. Takođe, organizovao bih i mnogobrojne akcije pošumljavanja, uređenja životne sredine, čišćenja mini deponija… Kako od malena treba steći svijest o prirodi, uveo bih u škole poseban predmet – ekologiju.

Zbog čega bi prva veća akcija koju biste pokrenuli bila baš pošumljavanje Dajbabske gore?

Pošumljavanje Dajbabske gore me je najviše zainteresovalo iz mnogo razloga, a jedan od njih je činjenica da je riječ o najvećem brdu u Podgorici, pa bi bilo poželjno da bude pošumljeno, a i da tokom ljetnih mjeseci imamo čistiji i bolji vazduh.

Šta je za Vas ekologija?

Ekologija je stil života, a ne naučena definicija.

Volite da vrijeme provodite na selu. Šta Vam je najdraže od seoskih poslova?

Svaki boravak u mojem selu meni predstavlja zadovoljstvo. Selo Krnja Jela se nalazi u Opštini Šavnik. Krnja Jela je dragulj sjevernog regiona, jer je okružena šumom, cvjetnim poljima, rijekom Sominom i preko 10 potočića. Jedan od najljepših seoskih poslova je branje plodova voća, a i povrća jer se na kraju trud koji ste uložili isplatio.

Šta bi svako dijete moralo da zna o prirodi i ekološkom aktivizmu?

Po mom mišljenju, svako dijete, kao i moji vršnjaci bi trebalo da zna da čuvanjem prirode pomažemo samima sebi, jer što je priroda čistija – ekosistemi će imati bolje uslove, a i mi takođe.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Milan Mijajlović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milan Mijajlović osnivač je portala Volim Danilovgrad. Kao marketing menadžer, radi i na najvećoj poljoprivrednoj platformi u Crnoj Gori Seljak.me, na onlajn emisijama koje u fokusu imaju poljoprivredne teme. Pokrenuo je 2017. godine i platformu Kukica – trenutno najveću onlajn regionalnu prodavnicu rukotvorina. Bavi se i video editovanjem, izradom predmeta od drveta i aktivizmom

 

Šta je najteže u procesu rukovođenja jednim lokalnim portalom? 

Imao sam tu sreću da prepoznam da Danilovgradu nedostaje online medij, pa je tako sa malo znanja o izradi sajtova, a još manje o novinarstvu, kreiran i osnovan 2017. godine portal Volim Danilovgrad. Polako je prerastao u medij koji čitaoci, a prije svega građani Danilovgrada, prepoznaju kao platformu za rješavanje problema u svojim zajednicama. Kako na osnivanju, tako i danas najteži dio je, kao i kod većine lokalnih medija, obezbjeđivanje sredstava za nesmetano funkcionisanje portala, zapošljavanje novih osoba, ali i za potencijalno širenje i dalju profesionalizaciju rada. Prilagođavamo se, otvaramo nova polja djelovanja, učestvujemo u projektima partnerskih organizacija – što nas dodatno iscrpljuje i onemogućava kvalitetniji rad na kreiranju lokalnih priča. Začarani krug iz kojeg ne znamo izlaz. Ili ga nema?

Ono što takođe „teže pada“ su očekivanja sugrađana – po svaku cijenu se ponekada pokušavaju „progurati“ određene priče, a bez želje da se stane iza svojih riječi.  Tužno je da oni sa boljkom ne žele napraviti korak u borbi za bolje uslove života. Da li smo navikli da će uvijek neko drugi riješiti problem!?

Šta je najvažnije što je država mogla i trebalo da uradi za poljoprivrednike do sada, a nije? 

Preveliki su spiskovi onoga šta je država uradila i nije uradila. Jednako dobrih i loših. Čini mi se da nije dovoljno pojednostavila procedure apliciranja i dodjele sredstava koja se povlače iz predpristupnih fondova EU, dok ona sredstva koja je povukla nije uvijek pošteno preraspoređivala. Ogromna su sredstva koja smo propustili zbog prethodnih razloga. Ono što me posebno dotiče je da nije dovoljno radila da zaštiti, unaprijedi i proširi poljoprivredno zemljište u Crnoj Gori. Kada smo radili reportažu sa ukrajinskim državljaninom Sergejom Korobkom, koji je na Grahovu pretvorio 30 hektara kamenjara u poljoprivredno zemljište, zaparala mi je uši, u neformalnom razgovoru, jedna rečenica –  u Ukrajini bi onaj koji bi Bjelopavlićkoj ravnici napravio ono šta smo joj mi napravili, završio na robiji do kraja života.

Za projekat Kamp pod Ostrogom dobili ste nagradu za najbolju zelenu ideju u okviru programa Philanhrophy for Green Ideas koja je podržana od strane Rockefeller Brothers Fund's Western Balkans Program. Zbog čega bi Crna Gora morala što prije da se, ne samo deklarativno, okrene zelenim politikama?

Valjda je normalno krenuti putem zelenih politika. Nekako mislim da Crna Gora mora što prije naučiti da implementira do sada usvojene politike i zakone – pa će zelene politike doći i same od sebe. Dakle, moramo što prije početi da sprovodimo do sada usvojeno, inače nas dosta brzo i neće biti.

Kako ste došli na ideju za platformu Kukica i kako napreduje taj projekat?

Kukica je nastala kao prostor da moja supruga izlaže i prodaje rukotvorine koje sama kreira. Sticajem životnih okolnosti nije bila u mogućnosti početi sa radom, a platforma je već bila napravljena. Tada je donijeta odluka da se, uslovno rečeno, vrata Kukice otvore za druge kreativke, i iz ostalih zemalja regiona. Danas Kukica i dalje radi, doduše sa znatno manje zalaganja. Gotovo svakog dana nova kreativka otvori Dućan, ostvaruje se prodaje rukotvorina, dok Kukičin tim nema finansijske koristi od toga. Sada je zamišljena kao naš poklon realmu rukotvorina.

Bavite se i izradom predmeta od drveta. Šta je sve – materijalno i nematerijalno – potrebno za taj hobi?

Kada vas nešto ispunjava, sve potrebno se pronađe. Amaterski se bavim obradom drveta na strugu i pored samog struga potrebno je nekoliko dlijeta, šmirgl papir i, naravno, drvo, koje pronalazim po imanju i okolini, i obično su to grane ili debla koja su završila svoj životni ciklus.

Drvo kao materijal je jako specifično i za razliku od većine materijala ne dozvoljava velike greške. Taj dio sebe je potrebno i osvijestiti.

Šta biste posavjetovali mlade osobe koje žele da pokrenu svoj biznis?

Da ne odustaju i da pronađu mentora. Dobar mentor će umnogome skratiti put do uspjeha. Kada čovjek uči na svojim greškama i ne uviđa koje to mogu biti sljedeće, potrebno je jako puno vremena za dostizanje zacrtanih ciljeva.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo