Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO – Stanko Jovanović

Objavljeno prije

na

Stanko Jovanović rođen je 1996. godine u Podgorici. Završio je studije arheologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Obrazovanje je sticao u SAD-u, a potom i na Univerzitetu Comenius u Slovačkoj, na Carskom londonskom koledžu (Imperial College of London) u Velikoj Britaniji, kao i na Evropskoj diplomatskoj akademiji u Poljskoj

Odakle zanimanje za arheologiju?

Još u osmom razredu osnovne škole izjavio sam da ću da studiram arheologiju. Nakon devet mjeseci, na moj četrnaesti rođendan, tetak mi je za poklon kupio knjigu Uvod u arheologiju od Kevina Grina. Tada je to za mene bila ne mnogo zanimljiva knjiga, međutim, obavezna literatura na prvoj godini studija. U srednjoj školi sam lutao između misli da li da studiram istoriju ili političke nauke, ali sam se, što bi se reklo – u pet do 12, odlučio za prvobitnu opciju, arheologiju.

Šta znači biti arheolog?

Na prvom predavanju svi studenti su se upoznali sa rečenicom: ,,Vjerovatno postoji više definicija šta je arheologija nego arheologa u svijetu”. U tome je možda i smisao ovog zanimanja. Simplifikovano, arheolog izučava prošlost na osnovu materijalnih dokaza. Međutim, on izučava i svaki aspekt određene kulture i ljudske zajednice, od posuđa koje se svakodnevno koristilo, do čuvenih piramida, starih Grka, Rimljana… Arheolog mora poznavati istorijske okolnosti, ali i mnoge drugi stvari koje se nadovezuju na ,,arhe’’: arhezoologiju, bioarheologiju, arheologiju životne sredine… kao i neizostavnu antropologiju. Arheolog može biti specijalista za staklo, što običnom čovjeku može biti apsolutno nerelevantno…

Koja Vas oblast iz ove nauke najviše interesuje? Zbog čega?

Period kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Teorijska arheologija mi je od prvog dana studija bliska.

Kako izgleda proces arheološkog iskopavanja?

To je prvenstveno dug proces i najčešće kad krene, nikada se i ne završi. Ukratko, na početku se radi rekognisciranje terena, pronalazak lokaliteta, iskopavanje, analize materijala i datacija, a potom obrada i interpetacija.

Često u Crnoj Gori studiranje društvenih nauka poput arheologije zna biti okarakterisano kao uzaludno, zbog poteškoća u pronalasku posla. Kako to komentarišete?

Velika se debata vodi da li je arheologija društvena ili prirodna nauka ili nešto između. Na stranu, mislim da se danas, prilikom odlučivanja o studijama, više obraća pažnja na to da li od tih studija ima novca? Po mom osjećanju, to je pogrešno. Najvažnija uloga arheologije je da daje suštinu, smisao ili barem njihov djelić. Na kraju, jednog dana ćemo i mi, kao i prostor u kom živimo, biti dio arheološkog materijala. Svi treba da se zamislimo kako će se interpetirati ova ’kultura’ u dalekoj budućnosti.

Koja je najveća zabluda ili predrasuda koju ljudi imaju o arheologiji?

Prije nekoliko godina sam sreo komšiju, a kada je čuo šta studiram, odgovorio je: A, ti znači izučavaš dinosauruse. Upravo ti dinosaurusi su razne pseudonaučne teorije i ’istorijske činjenice’ koje se svakodnevno serviraju. Nažalost, dobijaju sve više na značaju.

Koji projekat u kom ste učestvovali posebno pamtite?

Prije par godina sam učestvovao u iskopavanju Samograda. Riječ je o lokalitetu između Berana i Bijelog Polja gdje je pronađena ranohrišćanska bazilika. Radujem se i predstojećim magistarskim studijama, na kojima ću istraživati Martinićku gradinu kod Spuža, za koju smatram da je jedan od najvažnijih lokaliteta na prostoru Crne Gore.

Šta biste posavjetovali one koji žele da krenu Vašim putem?

Kada sam počinjao sa studijama, na odjeljenju za arheologiju je bilo i studenata koji nisu prošli prijemne ispite za njihove primarne želje (psihologiju, sociologiju…) pa su se odlučili za studije arheologije kao za drugu opciju. Ubrzo su odustajali. Važno je upisati i baviti se onim što voliš i u čemu uživaš, u suprotnom uspjeh i zadovoljstvo koje on donosi će izostati.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Mirela Salihović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mlada Baranka Mirela Salihović studentkinja je Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Ona je dobitnica glavne nagrade u kategoriji omladinskog filma na Festivalu filma djece i omladine 2020. u Zenici za rediteljsko ostvarenje na filmu Šljive

 

Kada ste počeli da se interesujete za filmsku umjetnost i režiju?

Moje interesovanje za filmsku umjetnost je počelo još kada sam bila u osnovnoj školi. Zanimalo me kako funkcioniše filmski set, kako se piše scenarij za film i na kraju, kako se od svega toga stvara cjelina, odnosno film. Uvijek sam htjela otkriti šta prethodi filmovima koje mi gledamo na ekranu laptopa, TV-u ili u kinu. Pošto moje interesovanje za film nije prestajalo ni u gimnaziji, odlučila sam da ću studirati na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Koji su Vas autori najviše inspirisali za bavljenje filmom i u čijim ostvarenjima najviše uživate?

Od autora klasika, najviše me inspirišu Andrei Tarkovsky, Ingmar Bergman, Louis Bunuel, Federico Fellini i Fritz Lang, dok su od modernih autora to Denis Villeneuve, Guillermo del Toro i Martin Scorsese.

Kako izgleda studiranje na Akademiji scenskih Umjetnosti u Sarajevu?

Svaki Odsjek na Akademiji nudi posebnu vrstu umjetničkog izražavanja, sazrijevanja i eskperimentisanja sa filmom i teatrom. Odsjek na kojem ja studiram, Dramaturgija, podrazumijeva neprestani proces kreativnog pisanja i eksperimentisanja s različitim formama u filmu i teatru. Dobra strana studiranja na Akademiji jeste što u svakom trenutku možete naći nekoga s kim možete podjeliti svoju viziju i raditi na nekom projektu.

Na Festivalu filma djece i omladine 2020. u Zenici osvojili ste glavnu nagradu u kategoriji omladinskog filma, igrani žanr. Kakav je bio osjećaj raditi na filmu i, kasnije, biti nagrađen za taj rad?

Kratki igrani film Šljive nije moje prvo scenarističko, ali jeste prvo redateljsko iskustvo. Svi koji su učestvovali u snimanju ovog filma su dali sve od sebe da zajedno ispričamo tu priču, zbog čega mi je bilo posebno drago kada sam saznala da se naš trud isplatio. Film Šljive tematizira vršnjačko nasilje kao čest problem u modernom društvu i njegove uzroke koji se često nalaze u porodici pojedinca koji vrši nasilje. Ovim filmom smo htjeli skrenuti pažnju na moguće uzroke vršnjačkog nasilja i dati perspektivu onog koji vrši nasilje, jer je ta perspektiva u filmovima koji se bave ovom temom, izuzetno rijetka. Tema mi je bliska, jer sam i ja, kao i mnogi moji prijatelji, u jednom trenutku bila žrtva vršnjačkog nasilja.

Koji su Vaši naredni projekti i koraci?

Ubrzo ću početi sa snimanjem narednog kratkog filma koji će tematizirati probleme mentalnog zdravlja, koje mnogi, posebno u situaciji u kojoj se svijet danas nalazi, intenzivno osjećaju. Željela bih u budućnosti stvarati filmove i predstave koje će dopirati do onih čiji se glas u društvu često ne čuje i dati im slobodu da se izraze. Smatram da umjetnost, u određenom trenutku, treba istupiti kao kritički posmatrač društva ili kao slika društva kakvo ono jeste.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Zvezdana Radulović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Već kao brucoš, Zvezdana Radulović kroz volontiranje postala je deo Sigurne ženske kuće u kojoj se put nastavlja i dvije godine kasnije. Uz tako zahtjevan posao ona je studentkinja Fakulteta Političkih nauka na Univerzitetu Crne Gore, smjera Politikologija i Međunarodni odnosi

 

Koji i kakav put Vas je doveo do zaposlenja u Sigurnoj ženskoj kući?

Na početku studija težila sam tome da budem neko ko će pozitivno i korisno da djeluje i doprinosi društvu i zajednici, pa sam započela volontiranje u organizaciji koja ima preko 20 godina iskustva u borbi protiv nasilja nad ženama u Crnoj Gori. Nakon godinu dana volontiranja dobila sam priliku da postanem dio sjajnog tima žena koje su mi bile uzor, a i sada su.

Koji je Vaš zadak u Sigurnoj ženskoj kući i koliko dugo obavljate ovaj posao?

Sada je već više od dvije godine od kako sam aktivno uključena u rad organizacije. Rad na SOS liniji za žene sa iskustvom nasilja, radionice sa djecom u skloništu, kreiranje vizuelnog identiteta organizacije, komunikacija sa stranim donatorima i rad na projektima su samo neke od svakodnevnih aktivnosti sa kojima se susrećem. Ono što mi je značajno jeste što pored rada u kancelariji imam kontakt sa djecom koja dolaze iz nasilnih zajednica i što imam priliku da sa njima osmišljam kreativne i zabavne radionice, ne bi li tako doprinijela prevazilaženju nasilja u kojem su bili.

Kako uspijevate uklopiti ovako zahtjevan posao sa obavezama na fakultetu?

Ono što mi je bitno jeste da ne ispaštaju ni fakultet, a ni posao. Trudim se da kvalitetno rasporedim svoje vrijeme kako bih postigla najbolje rezultate na poslovnom i akademskom planu. Uporedo sa studiranjem stičem ogromno iskustvo koje će mi u daljem profesionalnom razvoju sigurna sam mnogo značiti.

Da li i koliko na Vaš privatni život utiče neobična vrsta stresa i emocija koja idu uz Vaš posao?

Svakodnevni rad sa ženama i djecom koja prolaze kroz neki vid nasilja svakako da utiče mnogo na mene. Ono što je važno da napomenem jeste da ne utiče negativno, već pozitivno iz razloga što se moja svijest, empatija i netrpeljivost prema nasilju razvijaju i rastu iz dana u dan. Trudim se da utičem na sebi bliske ljudi na način što razgovaram sa njima o primjerima sa kojima se surećem u radu i sa problemima kroz koje prolaze žene u Crnoj Gori na svakom planu. Svijest o nasilju kod nas je jako mala iako svakodnevno svi svjedočimo onome kroz šta žene prolaze.

Kako biste opisali iskustvo kroz  koje prolazite radom u SŽK?

Kao osoba sa sada 22 godine smatram da mi je pruženo ogromno iskustvo i prilika da naučim kako je u praksi raditi sa nekim ko je prošao kroz nasilje. Takođe, kroz obuke i seminare na temu nasilja nad ženama sam imala priliku da se usavršavam i steknem sertifikate i diplome, što mi je jako značajno. Rad sa ovako delikatnom i bitnom temom je svakako ozbiljan i iziskuje potrebu za velikom odgovornošću, ali smatram da jedino preuzimanjem odgovornosti možemo da mijenjamo svijet oko sebe.

Poslala bih poruku mladim ljudima i kolegama/inicama da je važno da se uključuju u volonterske aktivnosti i različite programe koje nudi fakultet, da bi već tokom studija stekli iskustva i znanja koja će im kasnije omogućiti ostvarivanje ličnih potencijala.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Dejan Bešović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvadestjednogodišnji Dejan Bešović izvršni je direktor NVO Naša akcija koja se bavi mladima, njihovim edukovanjem i pružanjem raznih vrsta projekata kojima im je omogućeno razvijanje najrazličitijih vještina

 

Kako je došlo do toga da se bavite volonterizmom?

Bioje to veoma specifičan, rekao bih i slučajan sljed okolnosti. Ja i još dva moja prijatelja, od kojih je jedan i dalje u NVO (Filip Dorbnjak) smo odlučili da napravimo neke klupe i stolove za dvorište Osnovne škole „Marko Miljanov”. Nakon tog događaja bili smo i na televiziji i u novinama i na portalima i tada je za nas čula Patricija Pobrić, tadašnja izvršna direktorica NVO Naša akcija, i zvala nas da dođemo u Danilovgrad da napravimo iste te klupe za malu biblioteku u Danilovgradu i tada smo se prvi put susreli sa volonterizmom, i od tada smo tu.

Koliko ste dugo u NVO „Naša akcija” i koji je Vaš zadatak?

Sve pomenute aktivnosti su se desile 2015. godine, i od tada do danas sam u NVO-u. Počeo sam kao volonter, vremenom sam napredovao do koordinatora zaduženog za Podgoricu, pa u omladinskog koordinoatora. Nakon toga sam postao asistent projekt menadžera pa operacioni menadžer, projekt menadžer. Sada sam izvršni direktor. Tako da sam prošao kroz sva polja djelovanja od volontera do organizatora događaja

Koje sve akcije sprovodi NVO „Naša akcija”?

NVO Naša akcija sprovodi mnogo akcija godišnje – 120 aktivnosti. Što se tiče polja djelovanja, mi smo organizacija koja se bavi volonterizmom, građanskim aktivizmom i mladima. Znači radimo akcije čišćenja, edukativne radionice, karijerno savjetovanje, radionice upravljanja vremenom, protivpožarna zaštita, kao i edukativne radionice na svim poljima koja se tiču znanja koja mladi trebaju da imaju a ne uče u školi, a koja će im zatrebati i pomoći u daljem životu i snalaženju u svijetu odraslih. Takođe smo podrška festivalima, karnevalima i raznim organizacijama, a osim toga radimo i pješačke ture, planinarske ture i brinemo o psihičkom zdravlju naših volontera. Tu su i razne humanitarne akcije, i akcije prikupljanja sredstava za ljude kojima su ona potrebna.

Kako uspijevate uskladiti obaveze na fakultetu sa dosta zahtjevnim poslom u NVO „Naša akcija”?

U ovom trenutku nemam problema sa organizovanjem vremena zato što sve svoje vrijeme posvećujem mladima i volonterima kao i mom trenutnom poslu izvršnog direktora. Dođem u problem sa organizovanjem vremena kada se nakupi više obaveza kao na primjer sastanci NVO-a, radionice i obuke na unapređivanju znanja kako bih omogućio kvalitetnije mjesto za mlade, a i kako bih naučio nešto novo što mi može koristiti u budućoj karijeri, neki kratki posao sa strane naravno, privatne obaveze i terenske akcije.

Koliko i na koji način je volontiranje u NVO „Naša akcija” uticalo na Vaš privatni život?

Volontiranje mi je mnogo pomoglo u ličnom razvoju zato što sam imao sreću da se uključim u volonterski rad u periodu prelaska iz osnovne u srednju školu. Kroz volonterzam sam probao razne profesije, razne poslove, vidio mnogo toga, upoznao mnogo ljudi koji su mi pomogli da pronađem ono u čemu ću da uživam i čime ću da se bavim iz zadovoljstva a ne zato što moram. Smatram da sam pronašao posao koji mnogo volim, koji mi omogućava da budem sa mladim ljudima punim potencijala kojima mogu da pomognem kao što su i drugi pomagali meni. Da ih naučim svemu što sam ja naučio, naravno od onoga što ih zanima. Svima bih preporučio da se oprobaju u volontiranju jer osim što na taj način gradiš sebe kao ličnost, pomažeš i drugima da dođu do svog cilja, jer uvijek je sve mnogo lakše i ljepše radiš iz ljubavi a ne zato što moraš. Teško je opisati taj osjećaj kada volontiraš jer uvijek na kraju svo volontiranje se isplati na ovaj ili onaj način. U većim zemljama za upis na fakultet ili za stipendiju traže da si volontirao određen broj sati, i to mnogo znači i na fakultetu i poslodavcima da vide posvećenost i rad u tom dijelu života.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo