Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO – Stanko Jovanović

Objavljeno prije

na

Stanko Jovanović rođen je 1996. godine u Podgorici. Završio je studije arheologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Obrazovanje je sticao u SAD-u, a potom i na Univerzitetu Comenius u Slovačkoj, na Carskom londonskom koledžu (Imperial College of London) u Velikoj Britaniji, kao i na Evropskoj diplomatskoj akademiji u Poljskoj

Odakle zanimanje za arheologiju?

Još u osmom razredu osnovne škole izjavio sam da ću da studiram arheologiju. Nakon devet mjeseci, na moj četrnaesti rođendan, tetak mi je za poklon kupio knjigu Uvod u arheologiju od Kevina Grina. Tada je to za mene bila ne mnogo zanimljiva knjiga, međutim, obavezna literatura na prvoj godini studija. U srednjoj školi sam lutao između misli da li da studiram istoriju ili političke nauke, ali sam se, što bi se reklo – u pet do 12, odlučio za prvobitnu opciju, arheologiju.

Šta znači biti arheolog?

Na prvom predavanju svi studenti su se upoznali sa rečenicom: ,,Vjerovatno postoji više definicija šta je arheologija nego arheologa u svijetu”. U tome je možda i smisao ovog zanimanja. Simplifikovano, arheolog izučava prošlost na osnovu materijalnih dokaza. Međutim, on izučava i svaki aspekt određene kulture i ljudske zajednice, od posuđa koje se svakodnevno koristilo, do čuvenih piramida, starih Grka, Rimljana… Arheolog mora poznavati istorijske okolnosti, ali i mnoge drugi stvari koje se nadovezuju na ,,arhe’’: arhezoologiju, bioarheologiju, arheologiju životne sredine… kao i neizostavnu antropologiju. Arheolog može biti specijalista za staklo, što običnom čovjeku može biti apsolutno nerelevantno…

Koja Vas oblast iz ove nauke najviše interesuje? Zbog čega?

Period kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Teorijska arheologija mi je od prvog dana studija bliska.

Kako izgleda proces arheološkog iskopavanja?

To je prvenstveno dug proces i najčešće kad krene, nikada se i ne završi. Ukratko, na početku se radi rekognisciranje terena, pronalazak lokaliteta, iskopavanje, analize materijala i datacija, a potom obrada i interpetacija.

Često u Crnoj Gori studiranje društvenih nauka poput arheologije zna biti okarakterisano kao uzaludno, zbog poteškoća u pronalasku posla. Kako to komentarišete?

Velika se debata vodi da li je arheologija društvena ili prirodna nauka ili nešto između. Na stranu, mislim da se danas, prilikom odlučivanja o studijama, više obraća pažnja na to da li od tih studija ima novca? Po mom osjećanju, to je pogrešno. Najvažnija uloga arheologije je da daje suštinu, smisao ili barem njihov djelić. Na kraju, jednog dana ćemo i mi, kao i prostor u kom živimo, biti dio arheološkog materijala. Svi treba da se zamislimo kako će se interpetirati ova ’kultura’ u dalekoj budućnosti.

Koja je najveća zabluda ili predrasuda koju ljudi imaju o arheologiji?

Prije nekoliko godina sam sreo komšiju, a kada je čuo šta studiram, odgovorio je: A, ti znači izučavaš dinosauruse. Upravo ti dinosaurusi su razne pseudonaučne teorije i ’istorijske činjenice’ koje se svakodnevno serviraju. Nažalost, dobijaju sve više na značaju.

Koji projekat u kom ste učestvovali posebno pamtite?

Prije par godina sam učestvovao u iskopavanju Samograda. Riječ je o lokalitetu između Berana i Bijelog Polja gdje je pronađena ranohrišćanska bazilika. Radujem se i predstojećim magistarskim studijama, na kojima ću istraživati Martinićku gradinu kod Spuža, za koju smatram da je jedan od najvažnijih lokaliteta na prostoru Crne Gore.

Šta biste posavjetovali one koji žele da krenu Vašim putem?

Kada sam počinjao sa studijama, na odjeljenju za arheologiju je bilo i studenata koji nisu prošli prijemne ispite za njihove primarne želje (psihologiju, sociologiju…) pa su se odlučili za studije arheologije kao za drugu opciju. Ubrzo su odustajali. Važno je upisati i baviti se onim što voliš i u čemu uživaš, u suprotnom uspjeh i zadovoljstvo koje on donosi će izostati.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Miloš Pečurica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Baranin Miloš Pečurica nedavno je osvojio i posljednju normu za zvanje internacionalnog majstora šaha. Šah je za njega, kako kaže, jedino pravedno mjesto na svijetu, jer je u šahovskoj partiji uvijek pobjedom nagrađen onaj koji ulaže više truda, vještine i znanja

Šta je za Vas šah?

Stara indijska poslovica kaže: Ako želiš da budeš srećan jedan dan, napij se. Ako želiš da budeš srećan nedelju dana, oženi se. Ako želiš da budeš srećan cio život, nauči da igraš šah. Šah je za mene, kao u toj poslovici, doživotna strast. Naučio sam pravila sa četiri godine, ali sam aktivnije počeo da ga igram sa 10 godina u školskoj šahovskoj sekciji kod pokojnog profesora Jovice Vojvodića u Osnovnoj školi (OŠ) Blažo Jokov Orlandić, koja je ujedno bila i škola šaha Šahovskog kluba (ŠK) Rumija. Profesor Vojvodić je najzaslužniji za to što sam prije svega zavolio šah, a onda i dosta brzo napredovao učeći uz njega. Šah ima neprocjenjiv pedagoški značaj za razvoj djeteta, a uči nas i odgovornosti, fer pleju, smirenosti u napetim situacijama. Zbog svega toga, radujem se što će od septembra šah ponovo biti vraćen u škole u saradnji Šahovskog saveza Crne Gore i Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta.

Osvajali ste i pojedine turnire, poput onog iz serije Proljećnog šahovskog festivala koji organizuju Šahovski savez Crne Gore i ŠK Elektroprivreda iz Nikšića. Kakva je organizacija šaha u Crnoj Gori?

Rad Šahovskog saveza na organizovanju jakih turnira u posljednjih nekoliko godina je pravo osvježenje, a ova 2021. i proljećni festival koji ste pomenuli, uz Mediteransko šahovsko prvenstvo koje se odigralo u Petrovcu, su njegova kulminacija. Iako sam svjestan da je s finansijske strane proljećni festival bio možda i veći zalogaj nego što smo očekivali, šansa koju smo mi, domaći igrači, dobili da igramo sa renomiranim velemajstorima poput Aleksandra Delčeva, Bobana Bogosavljevića, našeg Nikole Đukića, ili sa mladim zvijezdama u usponu Sulejmanlijem, Sanalom i Nimanom je nešto u šta je vrijedno uložiti. Sa zadovoljstvom ističem da sam pobjedom na tom turniru osvojio treću intermajstorsku normu i sada mi je za titulu intermajstora još samo potrebno da dođem do rejtinga 2400. Jasno je da bez organizacije jakih turnira nema ni napretka za naše mlade igrače.

Mnoga takmičenja su, zbog pandemije izazvane virusom COVID-19, otkazana i veliki broj je prebačen na internet. Kako biste ocjenili ovu, ali i prošlu godinu u šahovskom smislu u Crnoj Gori, a kako u svijetu?

Mislim da se na svjetskom nivou donijelo mnogo loših odluka, počevši od katastrofalne organizacije turnira, kandidata koji je prekinut na polovini, pa nastavljen nakon godinu dana, što je dovelo u pitanje njegovu regularnost. Sve više turnira se igra preko interneta, puno je i takozvanih hibridnih turnira, pa čak i u organizaciji FIDE, što je, po mom mišljenju, pogubno. Ništa ne može da zamijeni doživljaj igranja za tablom, a tu je i neizbježni problem sa varanjem, koristeći kompjutersku pomoć prilikom igre onlajn. Valja reći da onlajn platforme pružaju nevjerovatne mogućnosti za učenje i napredak, ali i za zaradu, preko držanja časova. Velikom broju šahovskih profesionalaca je to sačuvalo egzistenciju. Drugi talas pandemije naš savez, kao i savezi u okruženju, odlično su iskoristili i organizovali mnogo turnira koji su se odigrali uz maksimalno poštovanje zdravstvenih mjera. Ostaje žal što i na početku nije bilo tako, jer je šah vjerovatno jedini sport koji se može igrati, a da se pri tom ne krše nikakvi zdravstveni propisi.

Zbog čega je medijska zastupljenost šaha i šahista gotovo nepostojeća? Recimo, nakon prikazivanja popularne Netfliksove serije Damin gambit, zabiljezen je rast u prodaji šaha, ali i rast u interesovanju za igranje šaha onlajn…

Šah je po svojoj prirodi zatvoren za gledaoce koji nisu šahisti. To ne oslobađa odgovornosti šahovski svijet koji je prilično nezainteresovan za privlačenje medija, uz izuzetak svjetskog prvaka Magnusa Karlsena. Serija Damin gambit je više uradila za promociju šaha nego svi velemajstori zajedno, što govori o njenom kvalitetu, ali takođe i o tome koliko malo se radi na približavanju šaha nešahistima. Zahvaljujući toj seriji najviše, jedna od najvećih medijskih sportskih kuća koja prenosi i NBA ligu, NBC, otkupila je prava za prenos velikih šahovskih turnira, tako da konačno imamo razloga da i u tom aspektu budemo optimistični i nadamo se većem globalnom interesovanju za šah.

Šta biste posavjetovali mlade šahiste?

Prije svega bih posavjetovao mlade nešahiste da počnu da igraju šah, a mlade šahiste da trud i rad boginja Kaisa uvijek nagradi.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Luka Cakić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da studije nisu definitivan put u našim profesionalnim izborima dokazao je još jednom mladi Podgoričanin Luka Cakić, svršeni student ekonomije, koji je samouki ilustrator stripova. Cijela priča počela je na trećoj studijskoj godini

 

Samouki umjetnik crtanja stripova je Vaše glavno zanimanje. Kako je došlo do početka u ovoj profesiji, šta je bila glavna inspiracija i motiv?

Na trećoj godini studija Ekonomskog fakulteta (2011. godine) počeo sam da se bavim, iz hobija, crtanjem. Glavni pokretač da krenem nečim da se bavim su bile promašene studije, koje sam izgurao do kraja (kada nešto počneš, to i završiš), ali, naravno, glavna inspiracija su bili filmovi, stripovi i društvo.

Koji je bio Vaš prvi posao kada je riječ o crtanju stripova i koje ste sve stripove radili?

Prvi posao su bile ilustracije rađene za knjigu Razbojnik i dijamant Dragog Vujačića (što je bilo 2013. godine, ako se dobro sjećam). Ne mogu reći da je kvalitet tadašnjeg crteža bio ni blizu onoga što radim danas, ali taj prvi posao mi je dao samopouzdanja da nastavim i pokušam da napravim nešto više od hobija. Primarno sam ilustrator, i tokom svoje karijere sam najviše imao prilike da radim na manjim projektima od kojih su većina ilustrovane knjige, ali u posljednje tri godine sam najviše radio na stripovima. Stripovi na kojima sam radio su: Linije fronta (izdavač System comics), Crestfallen (u saradnji sa Kris Dybeckom, piscem iz Švedske, kickstarter projekat koji je prošao uspješno na istoj platformi), Lijepa Marija iz Nove Barselone (kratak strip po scenariju Predraga Đurića), Kassowitc (strip koji izlazi ovog avgusta, u izdavaštvu System comicsa, pisac Predrag Đurić).

Koliko je lako ili teško baviti se ovim poslom na našim prostorima?

Nije uopšte teško, ovim poslom se bave ljudi koji ovo primarno vole da rade, zna biti teških momenata, ali u suštini uživam u ovome poslu jer volim da crtam, a mislim i da govorim u ime svih kolega. Ovaj posao se ne počinje sa idejom „želim da zaradim dosta novca”, ko tako razmišlja onda su studije ekonomije prava stvar za takvu osobu. Ja lično uživam da držim olovku u ruci, povlačim linije, stvaram nešto iz ničega, sami taj čin mi daje veliku satisfakciju, ostalo je došlo samo od sebe, naravno, uz ogroman rad, trud i planiranje. Najljepše kod ovog posla jeste što je proces učenja konstantan, od prvog dana 2011. do danas.

Zašto smatrate bitnim čitanje stripova?

Stripovi, kao i knjige, pospješuju maštu, u Francuskoj se izjednačavaju sa književnošću i, recimo, kod njih stripovi imaju potpuno jednu drugačiju kulturološku formu (edukativnu, u istorijskom, socijalnom, i svakom drugom društveno bitnom pravcu).

Koji je Vaš omiljeni strip i koji bi strip junak Vas najbolje predstavio?

Omiljeni strip je Blacksad, mada i Škorpija od Marinija je možda imala najveći uticaj na moj rad i početak. Pa nisam siguran da postoji strip junak koji najviše vremena provodi crtajući.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

Ksenija Gomilanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ksenija Gomilanović, studentkinja magistarskih studija na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, zajedno sa Nađom Milaš i Andrijom Kandićem čini tim čije je rješenje za izgradnju malih montažnih kuća ušlo u uži izbor, sa još osam drugih, na konkursu koji je organizovao portal Gradnja.rs

 

Vaše rješenje male montažne kuće u prirodi ušlo je među osam najboljih na konkursu portala Gradnja.rs. Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatom?

Konkurisali smo prije svega zbog iskustva, dobrog druženja i prilike da proširimo naš portfolio za još jedan projekat. Samim tim, rezultat je neočekivan ali i više nego zadovoljavajući imajući u vidu da je pristiglo 130 radova studenata i arhitektonskih biroa iz regiona. Bilo je interesantno vidjeti toliku zainteresovanost za tematiku konkursa, ali i različita razmišljanja drugih učesnika. Svakako je veliko zadovoljstvo kada žiri vaš rad prepozna kao kvalitetan i vrijedan.

Jeste li ranije kao ekipa ili individualno učestvovali na sličnim konkursima?

Ovo je bio prvi put da sarađujemo kao tim što je bilo interesantno, ali i izazovno. Međutim, s obzirom na postignuti rezultat, vjerujemo da smo dobra ekipa! Zbog obaveza na fakultetu, do sada nije bilo vremena za učešće na kompleksnijim konkursima, ali smo se pojedinačno oprobali na manjim takmičenjima. Konkursi su važni za afirmaciju naše buduće profesije i sjajna prilika za svojevrsnu razmjenu mišljenja među učesnicima pa je korisno makar i samo učestvovati.

Koliko je lako ili teško bilo pronaći rješenje na zadatu temu i koliko vremena je trajala izdrada zadatka?

Bili smo u mogućnosti da se sastajemo svega jednom nedjeljno tokom četiri nedelje i velika količina vremena je otišla na pronalaženje koncepta, odnosno pristupa temi zadatka kao i prostornom rješenju. Dok smo taj dio zajedno radili (preko Zoom platforme, usljed Covid-19 okolnosti), u kasnijoj fazi je došlo do podjele zadataka kako bi se ispoštovala forma priloga za konkurs, pa su i sastanci tima bili intenzivniji u posljednjoj, petoj nedjelji. Sam zadatak formiranja životnog prostora u maloj kvadraturi nije bio nimalo lak, iako se na prvi pogled možda tako čini.

Ko su Vaši uzori i u kojoj vrsti gradnje se najviše pronalazite?

Kao studenti fokusiramo se da što više istražimo svijet arhitekture sa kritičke tačke gledišta te je još uvijek izuzetno rano formirati sopstveni arhitektonski senzibilitet. Sa svakim zadatkom dolazi novo istraživanje, novi primjeri svjetske i domaće arhitekture, pa je teško izdvojiti svega nekoliko imena koje smatramo uzorima. Situacija na globalnom nivou se stalno mijenja i arhitektura konstantno pokušava da odgovori na te promjene.

Kako biste opisali arhitekturu naše države?

Arhitektura je izuzetno vjerodostojan odraz društva i Crna Gora posjeduje sjajnu vernakularnu (tradicionalnu) arhitekturu i zaslužna imena u polju arhitekture, čak i u relativno bliskoj prošlosti. Danas se, međutim, u praksi daje ogromna prednost rentabilnosti objekta i isplativosti za investitora dok se mišljenje struke koja zagovara potrebe ljudi zapostavlja ili tek marginalno registruje prilikom donošenja prostornih odluka. Planiranje prostora je planiranje našeg okruženja i naše realnosti kakvu poznajemo i pristup tome treba da bude sveobuhvatniji, organizovaniji i obzirniji.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo