Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO – Stanko Jovanović

Objavljeno prije

na

Stanko Jovanović rođen je 1996. godine u Podgorici. Završio je studije arheologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Obrazovanje je sticao u SAD-u, a potom i na Univerzitetu Comenius u Slovačkoj, na Carskom londonskom koledžu (Imperial College of London) u Velikoj Britaniji, kao i na Evropskoj diplomatskoj akademiji u Poljskoj

Odakle zanimanje za arheologiju?

Još u osmom razredu osnovne škole izjavio sam da ću da studiram arheologiju. Nakon devet mjeseci, na moj četrnaesti rođendan, tetak mi je za poklon kupio knjigu Uvod u arheologiju od Kevina Grina. Tada je to za mene bila ne mnogo zanimljiva knjiga, međutim, obavezna literatura na prvoj godini studija. U srednjoj školi sam lutao između misli da li da studiram istoriju ili političke nauke, ali sam se, što bi se reklo – u pet do 12, odlučio za prvobitnu opciju, arheologiju.

Šta znači biti arheolog?

Na prvom predavanju svi studenti su se upoznali sa rečenicom: ,,Vjerovatno postoji više definicija šta je arheologija nego arheologa u svijetu”. U tome je možda i smisao ovog zanimanja. Simplifikovano, arheolog izučava prošlost na osnovu materijalnih dokaza. Međutim, on izučava i svaki aspekt određene kulture i ljudske zajednice, od posuđa koje se svakodnevno koristilo, do čuvenih piramida, starih Grka, Rimljana… Arheolog mora poznavati istorijske okolnosti, ali i mnoge drugi stvari koje se nadovezuju na ,,arhe’’: arhezoologiju, bioarheologiju, arheologiju životne sredine… kao i neizostavnu antropologiju. Arheolog može biti specijalista za staklo, što običnom čovjeku može biti apsolutno nerelevantno…

Koja Vas oblast iz ove nauke najviše interesuje? Zbog čega?

Period kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Teorijska arheologija mi je od prvog dana studija bliska.

Kako izgleda proces arheološkog iskopavanja?

To je prvenstveno dug proces i najčešće kad krene, nikada se i ne završi. Ukratko, na početku se radi rekognisciranje terena, pronalazak lokaliteta, iskopavanje, analize materijala i datacija, a potom obrada i interpetacija.

Često u Crnoj Gori studiranje društvenih nauka poput arheologije zna biti okarakterisano kao uzaludno, zbog poteškoća u pronalasku posla. Kako to komentarišete?

Velika se debata vodi da li je arheologija društvena ili prirodna nauka ili nešto između. Na stranu, mislim da se danas, prilikom odlučivanja o studijama, više obraća pažnja na to da li od tih studija ima novca? Po mom osjećanju, to je pogrešno. Najvažnija uloga arheologije je da daje suštinu, smisao ili barem njihov djelić. Na kraju, jednog dana ćemo i mi, kao i prostor u kom živimo, biti dio arheološkog materijala. Svi treba da se zamislimo kako će se interpetirati ova ’kultura’ u dalekoj budućnosti.

Koja je najveća zabluda ili predrasuda koju ljudi imaju o arheologiji?

Prije nekoliko godina sam sreo komšiju, a kada je čuo šta studiram, odgovorio je: A, ti znači izučavaš dinosauruse. Upravo ti dinosaurusi su razne pseudonaučne teorije i ’istorijske činjenice’ koje se svakodnevno serviraju. Nažalost, dobijaju sve više na značaju.

Koji projekat u kom ste učestvovali posebno pamtite?

Prije par godina sam učestvovao u iskopavanju Samograda. Riječ je o lokalitetu između Berana i Bijelog Polja gdje je pronađena ranohrišćanska bazilika. Radujem se i predstojećim magistarskim studijama, na kojima ću istraživati Martinićku gradinu kod Spuža, za koju smatram da je jedan od najvažnijih lokaliteta na prostoru Crne Gore.

Šta biste posavjetovali one koji žele da krenu Vašim putem?

Kada sam počinjao sa studijama, na odjeljenju za arheologiju je bilo i studenata koji nisu prošli prijemne ispite za njihove primarne želje (psihologiju, sociologiju…) pa su se odlučili za studije arheologije kao za drugu opciju. Ubrzo su odustajali. Važno je upisati i baviti se onim što voliš i u čemu uživaš, u suprotnom uspjeh i zadovoljstvo koje on donosi će izostati.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Radun Bakić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radun Bakić osamnaestogodišnji je influenser iz Podgorice i jedan je od najangažovanijih modela u Crnoj Gori

Kako je biti influenser u Crnoj Gori?

Postoje dvije strane bavljenja tim poslom. Prva je ona ljepša, jer radim ono što volim i predstavljam sebe ljudima onakvim kakav jesam, bez obzira na tuđe standarde i kriterijume. Druga strana se odnosi na to koliko je ovaj posao isplativ i prihvaćen u Crnoj Gori. Prednosti influensinga su što sami organizujete sopstveno radno vrijeme i što imate svu slobodu da budete kreativni u prikazivanju svog lika i djela publici. Sa druge strane, sve što vodi ka uspjehu, obično bude propraćeno hejtom i negativnim komentarima. Trudim se da to ne prihvatam lično, već da mi posluži kao vjetar u leđa. Predrasuda sa kojima se influenseri u Crnoj Gori najviše susreću je da posao koji obavljaju nije pravi posao, već ‘slikanje za društvene mreže’. Volio bih da ljudi razumiju koliko je influensing u svijetu uzeo maha i da ima onih, većinom mladih, koji putem Instagrama vrlo pristojno zarađuju i izdržavaju sebe.

Kako ste odlučili da baš influensing bude Vaš životni poziv?

Ljubav prema umjetnosti gajim još od malih nogu, kada su talenat za slikanje prepoznale moje sestre. Međutim, s obzirom na to koliko je teško izdržavati se radeći kao umjetnik, shvatio sam da mi je potrebno nešto komercijalnije. Tako sam sa 13 godina krenuo da se bavim modelingom i učestvovao sam u svim većim modnim događajima i kampanjama u Crnoj Gori. U početku sam mislio da je sve što radim perfektno, ali sada, kada vratim film unazad, uviđam koliko sam se promijenio, i fizički i psihički, i napredovao. Sada to više i ne smatram poslom, već načinom života. Postepeno, javila mi se želja da se pozabavim društvenim mrežama kao što su Instagram i TikTok i da svojim pratiocima prikažem životni stil koji je još uvijek neobičan za ovu sredinu. Osim toga, na tu odluku me podstaklo i veliko interesovanje za fotografiju. Moj trud su prepoznali mnogi ljudi koji se bave društvenim mrežama i šou biznisom i podržali su me. Pored svega toga, moj poziv mi omogućava i da se bavim humanitarnim radom. Tako sam učestvovao u raznim projektima iz te oblasti i smatram da to, s obzirom na okolnosti u kojima živimo, treba da bude fokus ljudima koji imaju veću publiku na društvenim mrežama.

Kako se izboriti sa neprihvatanjem različitosti?

Mogu da kažem da sam primjer osporavanja sredine. Kada bih krenuo da nabrajam koliko su me puta privatno, ali i poslovno omalovažavali i vrijeđali, potrajalo bi. Smatram da je najvažnije imati jasan cilj i viziju sebe. Greška je misliti da su ljudi u Crnoj Gori pod uticajem tradicije ograničeni i netolerantni prema onima koji se ne uklapaju u masu. Prije bih rekao da se radi o nekoj vrsti straha. Doživio sam sajber nasilje, i u toj, nimalo bezazlenoj situaciji, uvidio sam koliko ima onih koji me razumiju i koji su mi pružili podršku. Ako je nekome svrha da drugog obezvrijedi da bi sebe uzdigao, neka. Svako se bori kako umije. Tu realnost moramo prihvatiti.

Kako planirate da razvijate karijeru u budućnosti?

Želim da nastavim da radim na modnim revijama kao i prije izbijanja pandemije virusa COVID19 i da putujem. U daljoj budućnosti volio bih da se razvijam u pravcu modnog dizajna, za šta se i školujem. Važno mi je samo da na tom putu ostanem srećan.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Vuk Adžić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vuk Adžić mladi je transmuškarac iz Podgorice. Zbog istine o svom rodnom identitetu bio je žrtva nasilja. Za Monitor priča o svojoj životnoj borbi


Dugo vremena ste proveli skrivajući rodni identitet. Kako biste opisali taj period života?

Opisao bih ga kao mučenje i jako tešku borbu, ne toliko sa drugima, koliko sa samim sobom. Bio sam jako mlad, nisam ni sam znao šta mi se dešava. Mislio sam u početku da sam lezbejka, a onda sam, nakon veze sa jednom ženom, shvatio da se radi o nečemu mnogo dubljem. Tada sam upoznao Bojanu Jokić iz LGBT Forum Progresa koja me je upoznala sa terminom transrodnost i šta to zapravo znači. Ona mi je pomogla da prebrodim tu krizu i da shvatim ko sam zapravo.

Prošle godine ste odlučili da ,,izađete iz ormara”, odnosno da otkrijete istinu o svom identitetu. Koje su bile posljedice Vašeg izbora?

Posljedice i dalje traju. Kada sam se autovao (razotkrio) 2018. godine, morao sam da odem iz porodičnog doma. Ljudi su me gledali kao manje vrijednog, ponižavali me. Od toga dana živim u strahu za svoj život i za život ljudi koji su oko mene. Nažalost dio našeg društva i dalje nije spreman da prihvati ljude poput mene.

Prva ste osoba koja je, prije nego je izvršila tranziciju (terapiju korekcije pola), krštena na Balkanu. Šta za Vas to znači?

To je za mene jako važno, jer sam vjernik i moja je želja bila da na operaciju pođem kršten. Mnogo mi je bilo bitno da u svom nekom duhovnom svijetu budem ono što zapravo i jesam. U tom trenutku sam se jedino osjećao sigurno u crkvi, gdje sam imao svoj mir. Poslije napada na mom kućnom pragu jedino mi je ostalo da vjerujem da će doći bolje sjutra i da će naše društvo shvatiti da ja nisam neprijatelj ili neko ko želi nekome zlo. Ja sam samo običan čovjek koji želi da živi kao i svi ostali.

Kako su porodica i bliski ljudi oko Vas prihvatili promjenu?

Reakcije su bile različite. Neki su prestali da komuniciraju sa mnom, sa nekima sam ostao u kontaktu. No, razumijem, nije lako u ovom društvu reći da vam je prijatelj, brat ili sin transrodan. Trudio sam se na svaki način da objasnim ljudima šta mi se dešava i kako se osjećam. Neki su ostali sa mnom i vodili bitke koje ja vodim i na njih sam jako ponosan i puno sam im zahvalan.

Crna Gora je nedavno izglasala i Zakon o istopolnim partnerstvima. To se može smatrati velikim pomakom u prihvatanju LGBTIQ populacije u našoj državi, u institucijalnom smislu. Prema Vašem mišljenju, da li je crnogorsko društvo spremno za ovakve korake?

Samo izglasavanje zakona se ne može smatrati velikim pomakom, već samo prvim u prihvatanju istopolnih partnerstava koja u Crnoj Gori postoje. Velikim pomakom možemo smatrati onaj momenat kada ljudi budu bili slobodni da taj zakon koriste bez straha da će biti linčovani, jer su odlučili da pred njim ozvaniče svoju vezu. Crnogorsko društvo polako uči da prihvata ono što je pravo svakog pojedinca. Za istopolna partnerstva potrebno je još neko vrijeme, ali vjerujem da će sa prvim sklopljenim partnerstvima i to postati samo još jedna od formalnosti. Suština je ipak da se u realnom životu živi normalno, a zakon je tu jedna dobra opcija koja se može iskoristiti ili ne.

Na koji način planirate i sami da pomognete poboljšanju položaja LGBTIQ osoba u Crnoj Gori?

Veći dio svoje tranzicije proveo sam u Skloništu LGBT Foruma Progres. Oni su mi bili najveća podrška. Bez njih, ne znam gdje bih sada bio. Tako je moja želja da pomognem svim LGBTIQ osobama da ne prolaze ono kroz šta sam ja prolazio. To osjećam kao dužnost.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Tamara Milošević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tamara Milošević rođena je 1990. godine na Cetinju. Završila je srpski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, kao i filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Članica je Koalicije za održivi razvoj (KOR). Nekoliko noći je provela na Sinjajevini, gdje je sa drugima branila planinu od planirane vojne vježbe Ministarstva odbrane


Šest dana ste bili na Sinjajevini i kampovali na mjestu gdje je Ministarstvo odbrane planiralo da izvede vojnu vježbu minobacačima. Kakvo je to iskustvo?

Na mene su najveći utisak ostavile sloga i solidarnost među ljudima na planini, bez obzira na razlike koje postoje. Svi smo bili ujedinjeni, sa istim ciljem – odbranićemo Sinjajevinu. Osim zaštite životne sredine i podrške onima koji od planine žive, okupilo nas je i nemirenje sa umišljenom superiornošću pojedinaca nad nečim što uslovljava egzistenciju ljudi. Najteže mi je tokom kampovanja pala hladnoća tokom noći, kao što to obično i biva na planini. Ipak, sve su nadoknadila poznanstva sa različitim ljudima koje sam tamo upoznala, a naročito sa stočarima sa Sinjajevine koji podsjećaju na to koliko je malo potrebno za srećan život, kao i koliko su povezanost i sjedinjenje sa prirodom važni i za spoznaju lične prirode.

Ispričajte nam neki upečatljivi događaj tokom tih dana boravka na planini.

Pamtiću kadar u kom Mileva Gara Jovanović, stočarka koja se istakla u borbi za život na Sinjajevini, silazi sa planine na svom konju, dok je iza prate ždrebe i dva psa. Taj motiv Crnogorke kao majke, vrijedne i neustrašive žene koja se protivi odluci Vojske Crne Gore i koja štiti svoj dom pratiće me čitavog života.

Kako komentarišete odluku Ministarstva odbrane da odloži vježbu?

Tumačim je kao licemjerstvo, zbog toga što se odlaže jedino i isključivo iz razloga jer su ljudi na tom mjestu, ali čim oni odu sa pašnjaka, koji je, uzgred, drugi najveći pašnjak u Evropi, nastaviće sa svojim planovima. Pokušavaju da izmore, iscrpe i prevare ljude koji se danima junački drže na planini. Vjerujem da se neće predomisliti u svojim namjerama i obustaviti vojnu vježbu za stalno, jer se radi o inatu i volji pojedinaca u samom čelu Ministarstva odbrane.

Kako ocjenjujete zalaganje nove vlasti za zaštitu Sinjajevine?

Zalaganje nove vlasti za Sinjajevinu je pohvalno kada govorimo o obilasku terena, posjeti i pružanju podrške mještanima i ekološkim aktivistima. Međutim, jako je važno podržati građane i građanke ove države u njihovim borbama kroz institucije. U suprotnom se može govoriti o populizmu, kojem svjedočimo unazad decenijama. U trenutku kada se bude oformila nova Vlada Crne Gore, biće značajno da se institucionalno reaguje kako bi se prestalo sa devastacijom Crne Gore i svega onog što je čini ekološkom zemljom. Za početak, rad mini hidroelektrana, na način na koji ga je sprovodila prethodna vlast, mora biti obustavljen.

Šta biste poručili onima koji žele da se angažuju i zaštite rijeke, šume i ostala prirodna dobra širom Crne Gore koja su godinama uništavana?

Proći ćemo i mi, ali priroda ostaje. Ona je tu vjekovima, ispratila je mnoge generacije i treba da ostane onakva kakva jeste. Divlja i očuvana. Ukoliko se nesto i radi i izgrađuje, onda neko to ne bude na uštrb prirode, već onako kako to rade stočari na Sinjajevini – uzimaju onoliko koliko im ona daje, ali joj i vraćaju. Ljubav prema prirodi je i ljubav prema samom sebi.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo