Povežite se sa nama

LIČNO

Stevan Žugić

Objavljeno prije

na

Stevan Žugić rođen je 1987. godine. Hobi mu je uzgajanje zmija.

Odakle interesovanje za sakupljanje zmija?

Još kao osnovac izrazio sam interesovanje za zmije, jer su to bile životinje o kojima smo, pored ostalih, učili u školi, ali su informacije koje smo dobijali o njima bile oskudne. Iz tog razloga, odvažio sam se za lično proučavanje ovih životinja. Sa nekih sedam ili osam godina, nedaleko od zgrade u kojoj sam tada stanovao, uhvatio sam svoju prvu zmiju. Od tog momenta pa nadalje, moje interesovanje za hvatanje i uzgajanje zmija je raslo.

U Crnoj Gori zakonski nije regulisano da se zmije mogu čuvati kao kućni ljubimci. Šta radite sa njima?

Iako je i zmije moguće uzimati u ruke, one za razliku od pasa i mačaka, primarno spadaju u grupu ljubimaca za posmatranje, prije nego li za interakciju. S obzirom na to da mi je teraristika hobi, zmije primarno uzgajam zbog divljenja prema ovim bićima. Svakoj jedinki je potrebno obezbijediti adekvatne uslove, ta u prevashodno mislim na dimenzije terarijuma, rasvjetu, grijanje, kao i na adekvatan unutrašnji aranžman terarijuma koji bi vjerodostojno trebalo da podsjeća na prirodno stanište vrste o kojoj se radi. Što se zakonske regulative tiče, primjetno je poboljšanje na tom polju, pa je od Agencije za zaštitu prirode i životne sredine moguće dobiti dozvole za držanje, ukoliko su ispunjeni svi parametri što se uslova tiče.

Kakve su zmije životinje?

Zmije bih opisao kao neopravdano omražene životinje. Njihov pozitivan uticaj na čovjeka je nazamjenjiv, s obzirom na to da svojom ishranom intezivno utiču na brojnost glodara, koji su prenosioci raznih bolesti. Sa aspekta ljubitelja zmija, opisao bih ih kao bića vrijedna divljenja. Njihov način kretanja, način lova, boje njihovog tijela, tekstura krljušti i mnoge druge karakteristike su za mene uvijek živa senzacija.

Recite nam nešto o Vašoj kolekciji zmija.

Moja kolekcija zmija je proizvod dugogodišnjeg zalaganja, jer teraristika nije pristupačan hobi, pogotovu ne ako se radi o većem broju zmija. Trenutno imam oko desetak zmija, a planiram da nastavim sa sakupljanjem. Prva vrsta koju sam uhvatio je bio je stepski smuk. Moja omiljena za sada je Vaglerova ljutica, zbog toga što je jako rijetka kao vrsta, a njene boje i krljušti su kao iz nekog naučno-fantastičnog filma, Avatara, najpribližnije.

Zbog pojedinih vrsta ste odlazili i u inostranstvo… Kakvo je to iskustvo?

U Švajcarsku sam išao sa drugom kolima, konkretno po Vaglerovu ljuticu. Nju na Balkanu niko ne uzgaja, bar ne da je meni poznato. Zmije transport jako stresno podnose, te je stoga bilo potrebno obezbijediti adekvatan transporter, kako bi se moguće posljedice svele na minimum.

Koje vrste su specifične za Crnu Goru, a koje se nalaze na spisku onih čija je trgovina zabranjena?

Što se herpetofaune tiče, Crna Gora je uz Hrvatsku sa svojih 15 vrsta zmija jedna od najbogatijih zemalja u regionu. Za naše podneblje jako je karakterističan crveni poskok sa Ade Bojane. Što se trgovine tiče, sve vrste iz Zakona o zaštiti divljih životinjskih vrsta je zabranjeno stavljati u promet.

Kako komentarišete to što, za razliku od zemalja regiona i Evrope, Crna Gora nije zakonom zaštitila otrovnice, pa su one predmet krijumčarenja i trgovine. Poznato je da se njihov otrov koristi u kozmetici i medicini za proizvodnju ljekova, ali i za liječenje od pojedinih bolesti…

Nažalost, na spisku onih koje zakon štiti ne nalaze se crnogorske otrovnice, poput poskoka, šarke i šargana. Smatram da je i otrovnice potrebno zaštiti zakonom, ali ujedno uraditi i monitoring, kako bi se znalo u kakvom se stanju nalaze populacije istih. Ne ugrožava ih samo krijumčarenje, već i urbanizacija, požari, uništavanje prirodnih staništa, kao i namjerno proganjanje i ubijanje.

Kakve planove u okviru ovog hobija imate za budućnost?

Planiram da proširim postojeće kolekcije zmija i da eventualno napravim neku izložbu u bliskoj budućnosti.

Andrea JELIĆ

 

 

Komentari

LIČNO

LIČNO: Braco Subotić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Braco Subotić, crnogorski je umjetnik, na muzičkoj sceni aktivan od devedesetih kroz različite bendove. Ove je godine njegov bend Vrpca objavio prvi album. Osim muzikom bavi se i poezijom te je prošle godine zajedno sa drugim crnogorskim pjesnicima učestvovao na poetsko-dramskom performansu Neko nas snima

 

Bavite se muzikom još od devedesetih kroz razne bendove. Šta Vas je održalo u tom svjetu do danas i koliko se on mijenjao kroz godine?

Bezuslovna ljubav prema kreaciji, prema riječi i tonu. Taj kovitlac strasti koji čini da realnost po potrebi može biti paralelna a opet funkcionalna i moguća. Čin stvaranja je kada nešto nepostojeće oživi, kada se rodi učešćem i djelovanjem čovjeka. To je neprocjenjivo, bezvremeno i božanski istovremeno. Taj svijet je od svog iskona prilagodljiv entitet a uvijek svoj. Pričamo o metodu kada se ne bavite kalkulacijom već prosto preživljavanjem i održavanjem putem estetskih finesa i neprestanog bogaćenja izraza. Vrpca je fuzija više pravaca, to čini svjesno. Ne robujemo ničemu, nismo navikli na to.

Vaš bend ,,Vrpca” ovog je avgusta objavio svoj prvi album ,,Oko sfere”. Šta Vam je kod objave albuma najbitnije, reći u njemu sve što želite ili koliko to zapravo dođe do slušalaca?

Esencija je da ode u etar i obraduje što je više moguće ljudi. Ta interakcija je i saspens i sav mizanscen. Mi smatramo da do publike dolazi upravo željena poruka pa tu i nastaje razmjena energije i osjećanja. Uprkos zanosu tehnologije i modernih stremljenja simulakruma, ne zaboravimo nikad da je čovjek živo i svjesno biće koje sav svoj vijek teži ka slobodi, ka idealima. Da s nekim podijeli informaciju. Smatram da u tom prenosu uspijevamo, konstantno svjesni na kojem komadu planete smo. Mislimo možda lokalno ali šaljemo signal globalno. To nam je uloga data od tvorca, dar da prebolimo i prihvatimo san.

Osim što se bavite muzikom poezija je Vaša sfera stvaralaštva takođe. Koliko dugo se bavite poezijom i šta je ono što najčešće želite njome da saopštite?

Poezija je neraskidiva od muzike. Muzika je do druge polovine druge decenije ovog vijeka bivala istaknutija, tako se vaspostavljalo. Tada sam objavio prvu zbirku Prostor zaposijeda tišina i aktivirao se malo više glede izdavaštva i nastupa, promocija ili književno dramskih večeri. Pisao sam sve vrijeme uporedo s muzičkim djelovanjem. Štampan sam u raznim publikacijama tih godina (Plima Plus, Ars, Script). Želim da kažem čitaocu da postoji izmaštani svijet u kojem može da se nadoknadi izgubljena snaga ili poljuljana vjera. Da je svijet uprkos svemu nepregledno polje inspiracije a život ipak vrijedan.

Prošle godine ste učestvovali na poetsko-dramskom performansu ,,Neko nas snima” dvije grupe kulturnih entuzijasta, Platform081 i Vavilonske biblioteke. Kakav je osjećaj bio učestvovati na jednom takvom nesvakidašnjem događaju za crnogorsku kulturni scenu?

Drago mi je da sam svojim učešćem doprinio zamisli  poetese Katarine Sarić. Ekipa Platform 081 je nesebično krajnje uskočila u projekat, uvezali smo se dobro i mislim da smo prenijeli poruku. Opominjuću na jedan način a isto tako plemenitu, uzimajući u obzir šest učesnika čije su se storije sjajno uklopile , stvorivši jaku komponentu. Rado se odazivam svim takvim i sličnim projektima jer sam odabrao da služim umjetnosti još davno. Predano.

Na koje načine treba prići omladini kako bi u moru kiča i šunda prepoznali prave kvalitete?

Pitanje današnjice. Manje mobilnih telefona za djecu manjeg uzrasta, najprostije. Njima nije lako da razdvoje sadržaje jer su impulsivna i u najživljem, perceptivnom dobu kao i receptivnom. Da pomognemo nekoj sljedećoj generaciji, dok smo živi i radimo, imaćemo priliku svakih par godina. Lijepo bi bilo upisati pozitivan ishod na koncu, jednoga dana. Omladinski centri su dobra ideja, kao i razne panel diskusije. Mladim ljudima treba reći, ne narediti. Obratiti im se a ne zahtijevati striktnu poslušnost. Izvodljivo je.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Kristina Ćetković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kristina Ćetković, rođena Baranka koja živi u Podgorici, društvena je aktivistkinja od svojih studentskih dana. Završila je studije novinarstva, bila je članica Radne grupe za izradu Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalnom javnom emiteru Radio i Televizija Crne Gore. Autorka je romana U svoja četiri zida, kojim pokušava da prikaže svoj cilj društva u kojem su svi jednaki

 

Od ranih studentskih dana bavite se društvenim aktivizmom. Šta je u Vama probudilo želju i potrebu da stalno na različite načine unapređujete društvo u kojem živite?

Slučajno sam ušla u vode omladinskog aktivizma i rano shvatila da je to najbolji način da mijenjam društvo i rješavam probleme sa kojima sam se suočavala na različite načine – kao studentkinja, kao zaposlena, lezbejka i slično. Nepravda me još i kao dijete tangirala i tjerala na pobunu pa je društveni aktivizam došao kao najbolji kanal za ispoljavanje mog temperamenta.

Završili ste Fakultet političkih nauka, smjer Novinarstvo. Na koje načine smatrate da ova profesija može da doprinese ispunjenju Vašeg cilja i ideala društva u kojem u svi jednaki?

Trenutno mislim da ne doprinosi i zato sam i izašla iz novinarstva. Nažalost, mediji se danas, čast izuzecima, svode na oglasne table i megafone različitih interesnih grupacija. Čovjek, običan građanin i građanka, izgubljen je u moru beskorisnih informacija, diskursa koji vode ka mržnji i konfliktu…

Vi ste autorka prvog crnogorskog lezbejskog romana „U svoja četiri zida“. Koju ste poruku pokušali da prenesete i da li mislite da ste uspjeli bar malo njome zagrebati ispod jakog okvira tradicionalnog i patrijahalnog društva u kojem živimo?

Mnogi koji su pročitali roman nisu saglasni sa tim da je ovo isključivo lezbejski roman već ga doživljavaju kao svoj i roman koji govori o društvu i anomalijama sa kojima živimo svakodnevno. Raduje me što su se u romanu prepoznale i žrtve porodičnog nasilja, i muškarci koji nisu mogli da shvate svoje partnerke, i strejt porodični ljudi… Najviše sam bila ganuta  komentarom jednog mladića koji je čitajući roman konačno shvatio i oprostio svojoj bivšoj ljubavi koja je raskinula sa njim jer je shvatila da je privlači isti pol. Moja želja je bila da prikažem da smo svi jednaki i da se suočavamo sa istim problemima bez obzira na našu seksualnu orijentaciju.

Aktivistkinja ste za ljudska prava marginalizovanih grupa društva kao što su LGBTIQ osobe i osobe sa invaliditetom. Šta vidite kao najveće probleme u našoj zajednici zbog kojih i dalje nemamo društvo jednakih?

Nema mjesta pametovanju, vrlo je jednostavno – pokušajmo da se postavimo u cipele drugih i znaćemo kako da se osjećamo ali i ophodimo. Najveći problem našeg društva je što ne želimo da razmišljamo o drugima, a iz toga proizilazi nerazumijevanje koje uvijek vodi diskriminaciji.

Ko su ljudi koji Vas uvijek inspirišu i motivišu da se održite u svojim ciljevima i idejama?

Inspirišu me svi koji svoj posao rade pošteno i dostojanstveno i oni koji žive svoje autentične živote. Nažalost, malo je ljudi koji nisu licemjerni i koji zaista i jesu ono kakvim se predstavljaju.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Bosiljka Bakočević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosiljka Bakočević vizuelna je umjetnica koja je završila Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju. Njen rad za glavnu temu ima pitanje koliko podsvjesno utiče na svjesno u procesu stvarana jednog dijela, pokušavajući da intuicija i spontanost budu glavne vodilje stvaralaštva. Radi i stvara na relaciji Risan–Kotor–Cetinje

 

Vaše je zanimanje vizuelni umjetnik. U kom momentu u životu ste odlučili da posvetite svoj život umjetnosti?

Ne bih nazvala zanimanjem, više pozivom i to životnim. Možda ne ni pozivom jer na kraju to je ono što jeste, vaše biće. Kada sam dostigla neki određeni nivo zrelosti, odlučila sam da se posvetim umjetnosti. Završila sam prvo Fakultet za turizam i hotelijerstvo u Kotoru, nakon kojeg sam upisala Likovnu akademiju gdje sam sada na master studijama iz oblasti slikarstva, u klasi profesora Ratka Odalovića.

Kako ste se i kada upoznali sa slikarstvom? Ko su omiljeni i Vaši vječiti inspiratori i ideali?

Ozbiljnije sa slikarstvom sam se upoznala prilikom spremanja za upis na Akademiju, koje je trajalo duže vremena jer sam tek iz trećeg puta položila prijemni. Ovo ističem kako bih poručila mladim budućim kolegama da ne odustaju.

Jedini ideal je priroda. Ona je, po meni, jedina savršena.

Glavna baza na kojoj se zasniva Vaša umjetnost jeste istraživanje koliko podsvjesno utiče na svjesno u procesu stvaranja. Koliko je lako ili teško apsolutno se osloboditi granica i prepustiti se datoj emociji i spontanosti u toku stvaranja?

Polazište mog umjetničkog istraživanja je bilo uticaj podsvjesnog na svjesno u procesu stvaranja djela, pomoću kojeg sam shvatila koliki je uticaj podneblja, gdje sam odrasla, na moje akvarele. Svjetlost, boje, forme planina Boke Kotorske koje su me okruživale, floralni elementi – sve se to ucrtalo u mojim mislima. Pomenuto ne smatram nešto čega se treba osloboditi već prigrabiti i razvijati, što me je dovelo do trenutne faze u kojoj istražujem povezanost apstrakcije i prirode.

S kojim ste se umjetničkim i stvaralačkim blokadama susretali tokom godina stvaralaštva i u kojim životnim momentima su se obično pojavljivale?

Da bih slikala potrebno mi je da budem u harmoniji sa samom sobom. Nekad se ta harmonija javlja iz tuge ili sreće. Akvarel je takav da osjeti svaku emociju.

Koliko svoje okruženje i zemlju u kojoj živite smatrate da doprinosi i utiče na Vaše stvaralaštvo?

Veoma sam emotivno povezana sa svojim okruženjem. Osjećam svaku promjenu i u skladu sa tim se odlučujem da li da taj dan slikam ili jednostavno prošetam pored mora.

Želim još da dodam da sam primijetila da su galerije i kulturni centri otvorili vrata novim umjetnicima i time se obogatila kulturna scena Crne Gore. Posebno bih željela da istaknem galeriju Artica u Podgorici koja je nesebično dala šansu nama koji smo na početku umjetničke karijere.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo