Povežite se sa nama

LIČNO

Stevan Žugić

Objavljeno prije

na

Stevan Žugić rođen je 1987. godine. Hobi mu je uzgajanje zmija.

Odakle interesovanje za sakupljanje zmija?

Još kao osnovac izrazio sam interesovanje za zmije, jer su to bile životinje o kojima smo, pored ostalih, učili u školi, ali su informacije koje smo dobijali o njima bile oskudne. Iz tog razloga, odvažio sam se za lično proučavanje ovih životinja. Sa nekih sedam ili osam godina, nedaleko od zgrade u kojoj sam tada stanovao, uhvatio sam svoju prvu zmiju. Od tog momenta pa nadalje, moje interesovanje za hvatanje i uzgajanje zmija je raslo.

U Crnoj Gori zakonski nije regulisano da se zmije mogu čuvati kao kućni ljubimci. Šta radite sa njima?

Iako je i zmije moguće uzimati u ruke, one za razliku od pasa i mačaka, primarno spadaju u grupu ljubimaca za posmatranje, prije nego li za interakciju. S obzirom na to da mi je teraristika hobi, zmije primarno uzgajam zbog divljenja prema ovim bićima. Svakoj jedinki je potrebno obezbijediti adekvatne uslove, ta u prevashodno mislim na dimenzije terarijuma, rasvjetu, grijanje, kao i na adekvatan unutrašnji aranžman terarijuma koji bi vjerodostojno trebalo da podsjeća na prirodno stanište vrste o kojoj se radi. Što se zakonske regulative tiče, primjetno je poboljšanje na tom polju, pa je od Agencije za zaštitu prirode i životne sredine moguće dobiti dozvole za držanje, ukoliko su ispunjeni svi parametri što se uslova tiče.

Kakve su zmije životinje?

Zmije bih opisao kao neopravdano omražene životinje. Njihov pozitivan uticaj na čovjeka je nazamjenjiv, s obzirom na to da svojom ishranom intezivno utiču na brojnost glodara, koji su prenosioci raznih bolesti. Sa aspekta ljubitelja zmija, opisao bih ih kao bića vrijedna divljenja. Njihov način kretanja, način lova, boje njihovog tijela, tekstura krljušti i mnoge druge karakteristike su za mene uvijek živa senzacija.

Recite nam nešto o Vašoj kolekciji zmija.

Moja kolekcija zmija je proizvod dugogodišnjeg zalaganja, jer teraristika nije pristupačan hobi, pogotovu ne ako se radi o većem broju zmija. Trenutno imam oko desetak zmija, a planiram da nastavim sa sakupljanjem. Prva vrsta koju sam uhvatio je bio je stepski smuk. Moja omiljena za sada je Vaglerova ljutica, zbog toga što je jako rijetka kao vrsta, a njene boje i krljušti su kao iz nekog naučno-fantastičnog filma, Avatara, najpribližnije.

Zbog pojedinih vrsta ste odlazili i u inostranstvo… Kakvo je to iskustvo?

U Švajcarsku sam išao sa drugom kolima, konkretno po Vaglerovu ljuticu. Nju na Balkanu niko ne uzgaja, bar ne da je meni poznato. Zmije transport jako stresno podnose, te je stoga bilo potrebno obezbijediti adekvatan transporter, kako bi se moguće posljedice svele na minimum.

Koje vrste su specifične za Crnu Goru, a koje se nalaze na spisku onih čija je trgovina zabranjena?

Što se herpetofaune tiče, Crna Gora je uz Hrvatsku sa svojih 15 vrsta zmija jedna od najbogatijih zemalja u regionu. Za naše podneblje jako je karakterističan crveni poskok sa Ade Bojane. Što se trgovine tiče, sve vrste iz Zakona o zaštiti divljih životinjskih vrsta je zabranjeno stavljati u promet.

Kako komentarišete to što, za razliku od zemalja regiona i Evrope, Crna Gora nije zakonom zaštitila otrovnice, pa su one predmet krijumčarenja i trgovine. Poznato je da se njihov otrov koristi u kozmetici i medicini za proizvodnju ljekova, ali i za liječenje od pojedinih bolesti…

Nažalost, na spisku onih koje zakon štiti ne nalaze se crnogorske otrovnice, poput poskoka, šarke i šargana. Smatram da je i otrovnice potrebno zaštiti zakonom, ali ujedno uraditi i monitoring, kako bi se znalo u kakvom se stanju nalaze populacije istih. Ne ugrožava ih samo krijumčarenje, već i urbanizacija, požari, uništavanje prirodnih staništa, kao i namjerno proganjanje i ubijanje.

Kakve planove u okviru ovog hobija imate za budućnost?

Planiram da proširim postojeće kolekcije zmija i da eventualno napravim neku izložbu u bliskoj budućnosti.

Andrea JELIĆ

 

 

Komentari

LIČNO

LIČNO – Stanko Jovanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stanko Jovanović rođen je 1996. godine u Podgorici. Završio je studije arheologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Obrazovanje je sticao u SAD-u, a potom i na Univerzitetu Comenius u Slovačkoj, na Carskom londonskom koledžu (Imperial College of London) u Velikoj Britaniji, kao i na Evropskoj diplomatskoj akademiji u Poljskoj

Odakle zanimanje za arheologiju?

Još u osmom razredu osnovne škole izjavio sam da ću da studiram arheologiju. Nakon devet mjeseci, na moj četrnaesti rođendan, tetak mi je za poklon kupio knjigu Uvod u arheologiju od Kevina Grina. Tada je to za mene bila ne mnogo zanimljiva knjiga, međutim, obavezna literatura na prvoj godini studija. U srednjoj školi sam lutao između misli da li da studiram istoriju ili političke nauke, ali sam se, što bi se reklo – u pet do 12, odlučio za prvobitnu opciju, arheologiju.

Šta znači biti arheolog?

Na prvom predavanju svi studenti su se upoznali sa rečenicom: ,,Vjerovatno postoji više definicija šta je arheologija nego arheologa u svijetu”. U tome je možda i smisao ovog zanimanja. Simplifikovano, arheolog izučava prošlost na osnovu materijalnih dokaza. Međutim, on izučava i svaki aspekt određene kulture i ljudske zajednice, od posuđa koje se svakodnevno koristilo, do čuvenih piramida, starih Grka, Rimljana… Arheolog mora poznavati istorijske okolnosti, ali i mnoge drugi stvari koje se nadovezuju na ,,arhe’’: arhezoologiju, bioarheologiju, arheologiju životne sredine… kao i neizostavnu antropologiju. Arheolog može biti specijalista za staklo, što običnom čovjeku može biti apsolutno nerelevantno…

Koja Vas oblast iz ove nauke najviše interesuje? Zbog čega?

Period kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Teorijska arheologija mi je od prvog dana studija bliska.

Kako izgleda proces arheološkog iskopavanja?

To je prvenstveno dug proces i najčešće kad krene, nikada se i ne završi. Ukratko, na početku se radi rekognisciranje terena, pronalazak lokaliteta, iskopavanje, analize materijala i datacija, a potom obrada i interpetacija.

Često u Crnoj Gori studiranje društvenih nauka poput arheologije zna biti okarakterisano kao uzaludno, zbog poteškoća u pronalasku posla. Kako to komentarišete?

Velika se debata vodi da li je arheologija društvena ili prirodna nauka ili nešto između. Na stranu, mislim da se danas, prilikom odlučivanja o studijama, više obraća pažnja na to da li od tih studija ima novca? Po mom osjećanju, to je pogrešno. Najvažnija uloga arheologije je da daje suštinu, smisao ili barem njihov djelić. Na kraju, jednog dana ćemo i mi, kao i prostor u kom živimo, biti dio arheološkog materijala. Svi treba da se zamislimo kako će se interpetirati ova ’kultura’ u dalekoj budućnosti.

Koja je najveća zabluda ili predrasuda koju ljudi imaju o arheologiji?

Prije nekoliko godina sam sreo komšiju, a kada je čuo šta studiram, odgovorio je: A, ti znači izučavaš dinosauruse. Upravo ti dinosaurusi su razne pseudonaučne teorije i ’istorijske činjenice’ koje se svakodnevno serviraju. Nažalost, dobijaju sve više na značaju.

Koji projekat u kom ste učestvovali posebno pamtite?

Prije par godina sam učestvovao u iskopavanju Samograda. Riječ je o lokalitetu između Berana i Bijelog Polja gdje je pronađena ranohrišćanska bazilika. Radujem se i predstojećim magistarskim studijama, na kojima ću istraživati Martinićku gradinu kod Spuža, za koju smatram da je jedan od najvažnijih lokaliteta na prostoru Crne Gore.

Šta biste posavjetovali one koji žele da krenu Vašim putem?

Kada sam počinjao sa studijama, na odjeljenju za arheologiju je bilo i studenata koji nisu prošli prijemne ispite za njihove primarne želje (psihologiju, sociologiju…) pa su se odlučili za studije arheologije kao za drugu opciju. Ubrzo su odustajali. Važno je upisati i baviti se onim što voliš i u čemu uživaš, u suprotnom uspjeh i zadovoljstvo koje on donosi će izostati.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

Sofija Novaković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sofija Novaković rođena je 1997. godine u Podgorici. Trenutno je na završnim studijama italijanskog, španskog i engleskog jezika i književnosti u Bariju, ali se odnedavno bavi i slikarstvom

 

Kada i kako odlučujete da počnete da se bavite slikarstvom?

Slikanje je uvijek bila moja velika ljubav, ali sam skupila hrabrosti da pokrenem četkicu tek prije nepune dvije godine. To je krenulo iz nekog straha da li ću ikada uspjeti da predstavim na platnu ono što sam imala zacrtano u svojoj glavi. Međutim, kad sam započela prvi crtež, iznenadila sam se bojama, oblicima i emocijama koje su izašle iz mene, kao i rezultatom koji je bio nešto potpuno drugačije od očekivanog. Tad sam shvatila da je moj prethodni pristup platnu bio pogrešan, jer ono već zacrtano i savršeno ne postoji. Zahvaljujući tome nastavljam da iznenađujem i upoznajem sebe.

Šta je tematika Vaših slika?

Teško je to definisati zato što svaka slika pripada određenom emotivnom periodu kroz koji sam prošla ili i dalje prolazim. Ono što bih mogla, jesu svakako likovi prisutni na svakoj od slika, njihova otuđenost, lucidnost i potraga za smislom ili onim što će ih učiniti srećnim. Rijetko uspijevam da slikam kada su mi sve emocije na mjestu i upravo iz tog razloga nastaju portreti sa takvim karakteristikama. Prisutni su kako autoportreti, tako i ljudi iz mog bliskog okruženja, dok se detalji baziraju na njihovoj energiji ili utisku koji su ostavili.

Gdje pronalazite inspiraciju?

Volim da kažem da sam od malih nogu okružena slikarstvom. Počevši od mog ujaka Baneta Sekulića i njegovih mnogobrojnih izložbi koje sam sa radošću iščekivala, do majke koja je oslikavala prozore u kući u skladu sa godišnjim dobom. Vjetar u leđa je bio i moj brat Danilo, koji me i danas inspiriše i od kojeg učim. Od pravaca kojima sam naklonjena izdvojila bih apstraktnu umjetnost, kubizam i surealizam. Sem Žan-Mišela Baskijata, od kojeg je sve počelo, izdvajam i Le Korbizjea i Miroa. Zahvaljujući društvenim mrežama, sa radoznalošću pratim i nove mlade umjetnike koji se izražavaju u tim pravcima.

Koje tehnike koristite?

Najčešće akril na platnu ili papiru, ali nedavno sam počela i sa kombinovanom tehnikom, kao i sa digitalnom grafikom.

Koliko vremena Vam je potrebno da završite sliku?

Uvijek zavisi od inspiracije i momenta. Dešava mi se da neke završim i za par sati, dok nekima nisam zadovoljna ni nakon nekoliko dana rada. Uglavnom se trudim da dostignem onaj efekat koji bi predstavio moja osjećanja u tom trenutku, koliko god to trajalo.

Nedavno je predstavljena serija Vaših radova pod nazivom Eureka u kafiću Biro u Njegoševoj ulici u Podgorici. Kako je došlo do te saradnje i kakvi su Vam utisci?

Od samog otvaranja Biroa, prije otprilike četiri godine, nosim sa sobom mnoga prijateljstva i uspomene. Prije mjesec dana mi je čak bio i omogućen prostor gdje sam mogla doći i slikati u bilo kojem trenutku. Kako saradnja, a prije svega prijateljstvo, postoje već duže, nije postojalo bolje mjesto za organizovanje moje prve izložbe. Još uvijek sam pod utiscima, zahvaljujući atmosferi i ljudima, čak i onima koje nisam vidjela dugo vremena, a pojavili su se da bi mi pružili podršku. Ostaće mi u sjećanju kao moj prvi korak ka nečem većem.

Jeste li se susreli sa negativnim kritikama? Kako se sa njima nosite?

Još uvijek nisam, ali ih očekujem. Nažalost, teško ih prihvatam, ali želim da čujem savjete, naročito od onih koji stvarno prepoznaju vrijednost i poruku jednog slikarskog djela.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Trenutno sam na završnoj godini studija, a slikanje je moj hobi. Nadam se da ću ga vremenom usavršavati, ali i da ću proširiti vidike ka nekim drugim formama umjetnosti kao što su vajarstvo i fotografija.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

Jelena Đukić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jelena Đukić mlada je crnogorska glumica. Za Monitor govori o dosadašnjem glumačkom iskustvu, o tome kako se priprema za uloge, koju nikada ne bi igrala, ali i o budućim projektima…

 

Kako ste shvatili da je baš gluma Vaš poziv? 

Zamislila sam sebe sa 40 godina radeći drugi posao i to nisam bila ja. Jedino kada je gluma bila u opticaju osjećala sam se bliže sebi.

Ostvarili ste zapažene uloge u mnogim predstavama: Tre sorelle, Bog masakra, Na ivici neba, Mi djeca sa stanice Zoo… Igrali ste i u filmu Grudi u režiji Marije Perović. Kako vidite sebe u pozorišnom repertoaru, a koje su Vam ambicije kad je riječ o filmu?

Sa projektovanjem budućnosti sam završila onda kad sam upisala glumu. Sada imam neke želje, ali ne i jasno određene slike u kojima mogu da uokvirim precizno u kom pravcu se kretati… Volim jednako pozorište i film i voljela bih da imam priliku da igram što različitije karaktere, da se oprobam u što više žanrova i da radim sa rediteljima potpuno različitih pristupa. Želim da eksperimentišem i istražujem svijet i sebe istražujući pozorište i film.

Možete li navesti omiljeni komad u kom ste glumili? Zbog čega je baš taj za Vas poseban?

Ako bih morala da biram, bila bi to Enciklopedija mrtvih Danila Kiša. Jako volim tu knjigu po kojoj je rađena istoimena predstava (u produkciji Korifej i režiji Ferida Karajice). Omiljena mi je zbog ljubavi prema jednom čovjeku kroz koju je opisana ljubav prema čovjeku uopšte, ljepoti življenja i veličini i značaju života svakog ljudskog bića. „Nikad se ništa ne ponavlja u istoriji ljudskih bića. Svaki je čovek zvijezda za sebe…“

Koja je granica između improvizacije i interpretacije? Na kojoj strani se češće nalazite?

Mislim da to nisu toliko suprotne strane uopšte. Improvizacija je divan put kojim se može doći do srži lika i situacije koja se igra. Vrlo često je osnova cjelokupnog projekta, a nekad i u toku igre može samo pojačati ono što tim komadom želi da se iskaže. Sve zavisi o koncepta i konteksta predstave i dogovora između aktera i reditelja i cjelokupnog autorskog tima. S druge strane, stvari na sceni ne bi se smjele odvijati bez određenih zakonitosti koje je autorski tim postavio, tako da improvizacija može biti nekolegijalna, neproduktivna i pogubna po kvalitet i uopšte organizam jedne predstave.

Na koji način se pripremate za uloge?

Analizom lika koji igram i djela uopšte, situacija, odnosa i događaja. Neke zahtijevaju i određenu dodatnu tjelesnu i/ili glasovnu pripremu, istraživanje istorijskog/društvenog konteksta vremena koje se prikazuje i slično. Svaki proces je drugačiji. Ostale izmjene i varijacije zavise od rediteljskog koncepta, žanra, stila ili igre…

Da li postoji uloga koju ne biste prihvatili?

Ne postoji konkretan lik koji ne bih igrala. Ne bih bila dio projekta koji idejno širi bilo kakav oblik mržnje ili netrpeljivosti prema nekome ili nečemu. Igrati zlo nije isto što i širiti zlo, sa ovim drugim imam problem.

Koliko je važan scenario, a koliko ime reditelja?

U osnovi svakog dobrog filma ili predstave je uvijek dobar tekst. On je dobra polazna tačka, ali nedovoljna da zagarantuje uspjeh. Jako je važan reditelj koji postavlja temu i određuje način na koji će se priča dalje tretirati. Ali, i dobar reditelj ne garantuje uspjeh. Opstanak predstave i filma zavise i od najmanjeg dijela, bilo da je riječ o glumcu, kostimografu, mikromanu, montažeru, direktoru fotografije… Svaki ima veliku odgovornost u odnosu na ono što je finalni proizvod.

Mislite li da je zavladala letargija u našem kulturnom svijetu?

Nisam sigurna da je letargija, ni kako bih nazvala trenutnu situaciju. Postoje ljudi kojima je važno i koji žele, koji podržavaju i pokreću, a postoje i drugi. Niti je jednostavno niti lako, ali voljela bih da njihov glas rezonira glasnije od ovih drugih.

Kako je biti glumica u jeku pandemije virusa COVID19 koja je zaustavila gotovo čitav svijet?

Na momente jako inspirativno, na momente i ne baš. Nekad imam osjećaj da je gotovo sa svijetom i životom kakav smo poznavali prije pandemije, a u momentima planiranja, konstruisanja i adaptacije na novi, postoji strah da u njemu neće biti mjesta za teatar.

Kakve projekte planirate u budućnosti?

Projekte u kojima vjerovatno neću biti samo glumica. Ovaj period je donio želju da pokrenem određena umrežavanja između ‘sektora’, a i potrebu da se izborim da neke priče budu ispričane. Radiću na tome da više pokrećem, a manje samo prihvatam projekte.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo