Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJA STOJNIĆ, REDITELJKA: Otkrivanje magije radija

Objavljeno prije

na

Ulazak u sam prostor Radio Beograda otvorio nam je ogroman prostor za istraživanje zvučnih prostranstava ove stanice, kroz njenu monumentalnost, arhiv i stvaralaštvo, koje čini da se sjećamo, osjećamo, ispitujemo i razumijemo svijet i sebe

 

Dugometražni dokumentarni film Govori da bih te video rediteljke Marije Stojnić, koji istražuje zvučne krajolike Radio Beograda, jedne od najstarijih radio stanica u Evropi, dobio je specijalno priznanje žirija 11. UnderhillFesta, međunarodnog festivala dugometranog dokumentarnog filma, koji je održan sredinom juna u Podgorici.  Film kroz sinesteziju riječi, šumova, muzike, tišine i svjetla, kako piše u opisu filma, uvodi gledaoce u svijet radiofonskog zvuka koji čini da se sjećamo, osjećamo promišljamo i razumijemo svijet i sebe. Ovaj dokumentarni film, nakon svjetske premijere na najznačajnijem svjetskom festivalu dokumentarnog filma IDFA u Amsterdamu, imao je sjevernoameričku premijeru u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku.

MONITOR: Žiri 11. UnderhillFesta istakao je da Vaš dokumentarac pulsirajuće audiovizuelno iskustvo koje zavređuje posebnu pažnju, istovremeno služeći kao dokument o jednoj instituciji i posveta radiofonskom izrazu. U video poruci ste istakli da Vam je drago što su Podgoričani vidjeli film uživo, jer je UnderhillFest prvi festival od februara na kojem je ovaj film prikazan pred publikom. Koliko Vam znači ovo prikazivanje?

STOJNIĆ: Magija filma dobrim delom se krije u filmskoj publici i bioskopskoj sali. U iskustvu koje je deljeno, kada jedni pored drugih gledamo film u mraku, i zajednički odlazimo na putovanje na koje nas film vodi, izolovani od spoljnih uticaja. Ova godina nam, nažalost, nije dozvolila ovakva iskustva, i online prikazivanja, u kućnim uslovima, na laptopu i slično, su za mnoge filmove značila i manju mogućnost stvaranja simbioze između filma i gledaoca. Sada se polako počinje sa open-air prikazivanjima filmova u regionu, a UnderhillFest je bio prvi ovakav festival od početka pandemije. Nažalost, mi nismo mogli biti u Podgorici za vreme prikazivanja, da osetimo tu energiju, ali nadam se da je publika uspela da doživi film na način na koji je to zamišljeno, i veoma smo srećni zbog lepog priznanja žirija.

MONITOR: Film „Govori da bih te video” bavi se Radio Beogradom, jednom od najstarijih radio stanica u Evropi. Kako ste došli na ideju da snimate film o ovom „kulturnom svetioniku grada”?

STOJNIĆ: Radio me fascinirao od malih nogu, ali u 2016. sam intenzivno počela da slušam program Radio Beograda 2 i 3. Primetila sam kako je taj zvuk za jako kratko vreme počeo da menja moju percepciju prostora u kom se nalazim, mog grada, nekih misaonih procesa. Bilo mi je fascinantno u kojoj meri zvuk koji slušamo može uticati na naš doživljaj svakodnevice i samim tim i kvalitet života. Želela sam to u ovom filmu da istražim, i da drugim ljudima koji možda još nisu otkrili magiju Radija, prenesem sinestetično iskustvo koje ovakav program sa sobom nosi. Podsetiću, Radio Beograd i dalje neguje kulturni, umetnički, dramski, muzički i naučni program, na nivou i sa istom pažnjom kao u zlatno doba radija. Ulazak u sam prostor Radio Beograda, otvorio nam je ogroman prostor za istraživanje zvučnih prostranstava ove stanice, kroz njenu monumentalnost, arhiv i stvaralaštvo, koje čini da se sećamo, osećamo, ispitujemo i razumemo svet i sebe.

MONITOR: Kako je tekao proces rada na filmu? Rekli ste da ste film snimali nekoliko godina. Koliko dugo ste istraživali, scenario mijenjali, angažovali saradnike?

STOJNIĆ: Samo snimanje trajalo je od 2016. do početka 2018. godine. Postprodukcija je završena 2019. Dakle, neke četiri godine je bilo potrebno za ceo proces, od probnih snimanja, preslušavanja arhive, upoznavanja sa programom i ljudima sa radija, do montaže, dizajna zvuka, postprodukcije… Proces je bio dosta razigran, i scenario je nastajao i menjao se tokom snimanja, jer je za nas ovo zaista bilo istraživanje jednog giganta, koji ima beskrajno zvučno bogatstvo, i proces u kome smo pokušali da otelotvorimo nevidljivo kretanje radijskih talasa i prostornost zvuka kroz sliku, svetlo, mrak, kompoziciju.

MONITOR: Film je premijerno prikazan na festival IDFA u Amsterdamu, a zanimljivo je da je imao projekciju u njujorškom muzeju MoMA. Kako publika reaguje i da li je iznenađena da postoji ovakva institucija više od 90 godina?

STOJNIĆ: Publika u Amsterdamu i Njujorku je zaista raznolika, ali im je možda zajedničko to što su na Radio gledali sa velikom dozom nostalgije i divljenja, kao nečeg za čim se žudi, u ovom prebrzom vremenu, u kom smo zatrpani ogromnom količinom informacija i medijskim sadržajima koji ne prave iskorak izvan neke uhodane svakodnevice. Eksperimentalni zvuk, performans uživo i muzika, radio drama i igra, filozofska misao su stvari koje se na Radio Beogradu neguju i dan danas, i njihova vrednost je univerzalno prepoznata. Publika je mogla da se pronađe u ovim sadržajima, ali takođe su ljudi pozitivno reagovali na sinestetično isustvo koje film pruža, koje je specifičnije za igrani, nego za dokumentarni film. U Americi kultura radija je veoma živa i danas, i gledaocima tamo bilo je lako povezati se i sa našim filmom.

MONITOR: Film je sinestezija riječi, šumova, muzike, tišine i svjetla. Šta je za Vas najbitnije sredstvo, metod da bi se neka priča ispričala?

STOJNIĆ: Ne bih rekla da postoji jedan metod ili recept kako bi se neka priča najbolje ispričala. Svaka tema može se ispričati na bezbroj načina, iako je uobičajeno za veliki broj dokumentarnih filmova da se zasnivaju na intervjuima, arhivi ili podacima. Moja ideja sa ovim filmom nije bila da napravim činjenični, istorijski film o Radio Beogradu, ne zato što takav film nije potreban – dapače, ova institucija zaslužuje više od jednog takvog filma. Ono što sam želela je da pokušam da prenesem svoje iskustvo, kao pasioniranog slušaoca radija, koji Radio doživljava kao jedan veliki svemirski brod koji putuje kroz vreme i skuplja fragmente iskustava kroz generacije. Samim tim, Radio postaje jedan saveznik, koji čini da se osećamo manje usamljeno, koji čini istoriju i memoriju, tj. kolektivno ljudsko iskustvo prisutnim, i otvara neke nove mogućnosti – čuvajući ih od zaborava, ali i otvarajući jedan beskonačni prostor mašte i kreaciju nečeg novog.

MONITOR: Radite li na nekom novom projektu? Koje Vas teme interesuju?

STOJNIĆ: Moja razmišljana o filmu dosta brišu granice između dokumentarnog, fikcije i drugih umetničkih formi. U mom dosadašnjem radu, kulturno nasleđe i muzika bile su veoma zastupljene teme, a trenutno sam još pod utiskom radijskih arhiva, istorije i memorije. Sledeći projekat može biti nešto sasvim drugačije. O tome, kada dođe vreme…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Veting kao rješenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori

 

MONITOR: Kako komentarišete objavljene prepiske izmedju direktorice ASK Jelene Perović i bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

MILOVAC: Mislim da je prepiska između Perović i Medenice pokazala kako je posljednjih decenija izgledao modus operandi crnogorskog pravosuđa, i sasvim sam siguran da tadašnja predsjednica cetinjskog Osnovnog suda nije bila jedina koja je na takav način tražila smjernice i nudila podršku bivšoj predsjednici Vrhovnog suda. Na stranu groteskni udvornički odnos koji je ispoljila Perović, komunikacija je pokazala koja količina moći i uticaja je bila u rukama Vesne Medenice i na koji način je ona manifestovana.

MANS je i ranije ukazivao da reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori. Sve dok svaka od tih relacija ne bude detaljno ispitana, mi kao građani imamo pravo da sumnjamo da je pravosuđe i dalje u rukama onih koji se sumnjiče za saradnju sa kriminalnim klanovima. U ovom konkretnom slučaju MANS je već pozvao Specijalno državno tužilaštvo da formira predmet i ispita ne samo komunikaciju između Perović i Medenice, već prije svega kakve posljedice je ona imala na profesionalni integritet i odluke koje je Perović donosila u cetinjskom sudu, ali i kasnije sa mjesta direktorice Agencije za sprječavanje korupcije.

MONITOR:Da li vas iznenadjuje odnos Perović prema Medenici, koji bivša predsjednica Vrhovnog suda u porukama definiše „savjesnim“?

MILOVAC: Svjedočimo potpuno iskrivljenom sistemu vrijednosti koji je uspostavio prethodni režim na svim nivoima, pa i u pravosuđu. “Savjesno postupanje” u percepciji takozvanih vojnika bivše vlasti, kakva je Vesne Medenica, pretpostavlja gaženje procedura i zarobljavanje institucija i koncetraciju neograničene moći odlučivanja u rukama jedne osobe. Takav odnos prema integritetu nosilaca pravosudne funkcije je nešto što je “njegovano” i podsticano decenijama i sasvim moguće je postalo sastavni dio jedne potpuno izokrenute profesionalne etike.

Hijerarhija koja je postavljena na način da se lojalnost kultu ličnosti koji je Medenica uspostavila prepoznaje kao “savjesno postupanje”, najviše liči onima koje možemo da vidimo kada su u pitanju strukture organizovanog kriminala. Ovo je posebno problematično ako pretpostavimo da je takav odnos vrlo vjerovatno bio potka za donošenje odluka u sudskim predmetima u skladu sa interesima koji je nisu poklapali sa javnim interesom ili zakonom.

Nisam iznenađen odnosom i iz razloga što je dosadašnja profesionalna karijera davala prostor Vesni Medenici da utiče na izbor sudija, ima kompletan uvid u njihov rad i ocjenjivanje njihovog rada, kreirajući poziciju sa koje je od prvog dana mogla da oblikuje sudije prema onome što su bile njene potrebe i potrebe grupa koje je u pravosuđu neformalno zastupala. Zbog toga je svako “klimanje glavom” Jelene Perović bilo dočekano kao “savjesno”.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sad je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja

 

MONITOR: Nakon najnovije afere oko diplome pomoćnice direktora IJZ  vi ste javno istupili i kazali da lažnih ima i u vrhu Vlade, te da su političke partije pune kadrova sa ovakvim znanjem. Da li je onda iluzorno očekivati da će biti političke volje da se sporne diplome provjere? 

BOŠNJAK: Mi kao društvo moramo da se odlučimo da li hoćemo istinsko ozdravljenje i vraćanje pravim vrijednostima, želimo li društvo znanja, što javno propagiramo ili želimo degradaciju svih vrijednosti, koju upravo živimo.

Zato je važno da se aktuelizovao ovaj veliki problem, ali nažalost, to je samo jedan segment iz Pandorine kutije, jer mnogo je devijacija na ovom polju. Nama trebaju značajno veća ulaganja u nauku, revizija naučnih i nastavnih zvanja, nepristrasna reakreditacija studijskih programa, revizija licenci za visokoobrazovne ustanove, savremene laboratorije, dosljedna borba protiv plagijata, a preduslov svega ovoga je potpuna depolitizacija ovog sektora.

Optimista nijesam, jer živimo najbrutalniji iskaz partitokratije, a svjedok sam bila da mnogi politički lideri potpuno obesmišljavaju znanje i olako delegiraju za rukovodeće funkcije ljude bez znanja i iskustva, sa sumnjivo stečenim diplomama, jer oni prvenstveno cijene partijsku lojalnost. Koalicioni dogovori, umjesto da podrazumijevaju da stavimo na sto najbolje što imamo od kadrova i od njih napravimo najoptimalniji odabir, nažalost kažu da se niko nikome ne miješa u politička kadriranja koja su im pripala. Zato imamo ministre i predsjednike opština bez fakultetskog obrazovanja, ljude na pozicijama koji ne umiju ni napisani im tekst da pročitaju kako treba, zato su nam bordovi direktora i upravni odbori puni dojučerašnjih šofera, ljudi iz obezbjeđenja, kafe kuvarica, konduktera… Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sada je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja.

Mi smo malo društvo i nije problem ko je čiji, ako je sposoban, obrazovan i ako zna, ali problem je neznanje, koje onda iz kompleksa rađa umišljenost i bahatost, kao paravan, da bi se zamaskiralo neznanje i onda se proganja i mobinguje svako ko išta zna.

Dodatan problem je što Vladina komisija za politička namještenja, i ne provjerava CV predloženih kandidata no im se unaprijed vjeruje na riječ, a mnogi su zbog fotelje spremni da „nakite“ svoj CV raznim neistinama pa i onom da su završili fakultet. Predlažu se zakoni i sistematizacije, koje značajno smanjuju kriterijume za neka rukovodna mjesta, jer se sve šteluje za unaprijed odabrane pojedince.

Optimista nijesam po pitanju političke volje, ali jak pritisak javnosti može da pomjeri stvari i da krenemo ka ozdravljenju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U ovom   „tridesetgodišnjem ratu“  se već poodavno nalazimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukoliko bi predsjednik Bajden uspio da pomoć Izraelu uslovi izraelskom obnovom prihvaćanja ideje dviju država, to bi predstavljalo izniman uspjeh. Ukoliko bi to uvjetovanje rezultiralo tek selektivnošću izraelskih vojnih operacija to bi bio nekakav uspjeh. No, bez temeljnih političkih promjena i u Izraelu i u njegovom arapsko-islamskom okruženju koncept dviju država ostaje privlačna i – do daljnjega, nedosežna utopija

 

 MONITOR: Na obeležavanju godišnjice stradanja Vukovara glavnu riječ je imao gradonačelnik Ivan Penava, koji je upozorio sve koji ne respektuju njegovu, u mnogo čemu, proustašku scenografiju, da se ne priključuju događaju. U Srbiji je predizborna kampanja u koju je predsjednik Srbije, prvi put od svog dolaska na vlast, zatražio pomoć svog nekadašnjeg političkog mentora Vojislava Šešelja. Koliko su ovo tek praktički-politički aranžmani a koliko simbolički relevantni činovi?

VELJAK: Nisu to nikakvi simbolički činovi, pa ni pragmatični predizborni aranžmani, nego ih valja promatrati u kontekstu generalnog rasta desnice u Evropi i šire (rezultati izbora u Slovačkoj i Nizozemskoj, ali i u Argentini), koji ukazuju na realne dimenzije skretanja društvene svijesti u smjeru populizma i radikalne desnice. Ta je tendencija značajnim dijelom uzrokovana medijskom podrškom brutalizaciji javnog diskursa, a u našoj regiji nedvojbeno i pojačanim djelovanjem ruske agenture. Konkretno, u Hrvatskoj se zloćudan ruski utjecaj može dokazati analizom financijske baze Domovinskog pokreta (čiji je Penava predsjednik), koja je izravno povezana s oligarhijskom strukturom Putinove Rusije. Onima koji sumnjaju u ispravnost ove tvrdnje preporučujem da otkriju odgovor na pitanje: Tko kontrolira Fortenovu? Putinovim ljubiteljima neće biti jasno zbog čega ruske službe i oligarsi podržavaju obnovu ustaškog diskursa, kao što mnogima neće biti milo kad se suoče s dokazivim činjenicama koje govore o međusobnoj podršci četnika i ustaša (kako u Drugom svjetskom ratu, tako i danas, kada je to u cilju ostvarivanja političke moći i – što je najvažnije – financijskih interesa). Svađajući narode, oni jačaju svoje pozicije, a njihova međusobna solidarnost ne dolazi u pitanje. Dokaz je i pravo bratstvo i jedinstvo koje je vladalo u Hagu među optuženicima za najteže ratne zločine.

MONITOR: EU je u prvim danima posle napada Hamasa, snažno podržala pravo Izraela da se brani, čak je i redovna pomoć Palestincima bila, na kratko, obustavljena. Danas je stav Brisela izbalansiraniji.  Neki su ponašanje EU administracije nazvali „ evropskim kompleksom Holokausta“. Koliko se tu radi o „kompleksu“ a koliko o, nesamostalnosti spoljne politike EU?

VELJAK: Ukoliko je riječ o Njemačkoj, kompleks Holokausta je od presudne važnosti. Ukoliko je pak riječ o EU, ključan je moment  inzistiranje na potrebi evroatlantskog jedinstva, te se upravo time može objasniti relativna uravnoteženost njezinog stava.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo