Povežite se sa nama

INTERVJU

DŽEMAL PEROVIĆ, POKRET ODUPRI SE: Važno je smiriti tenzije

Objavljeno prije

na

Umjesto  da bude zapamćen po obnovi,  Đukanović je doveo u opasnost i opstanak države. Koja danas nije ugrožena od  Krivokapića, Bečića i Abazovića, već od njegove porodice, tajkuna, mafije… Odužilo se, ali smo konačno dočekali njegov pad

 

MONITOR:  Pokret Odupri se zagovarao je bojkot izbora, zbog uslova u kojima su održani. Desilo se ipak neočekivano – opozicija je, kršeći Sporazum o budućnosti, pobijedila. Da li ste iznenađeni, i šta to znači za Crnu Goru?

PEROVIĆ: Zapravo nije.  Proteste je pokrenula jedna koverta koja je bjelodano dokazala da se kod nas izbori kupuju, pa je naš osnovni cilj bio – prvi demokratski i pošteni izbori, koji bi srušili korumpirani režim. Zbog tog cilja uspostavljeni su zahtjevi kao mapa puta. Jedan od koraka je bila tačka da se pod dosadašnjim uslovima neće izaći na izbore. Sporazum je potpisan uz ocjenu opozicije da je  bojkot izbora, ključni uslov.

Desilo se neočekivano i ja ne želim da pametujem u ovom trenutku,  ali bilo je znakova u kampanji da se nešto može očekivati. Prije svega: neočekivano unutaropoziciono nenapadanje, što nije bio slučaj nikada ranije, DF je isturio potpuno čistog lidera i niz osvježenja, drugačiji imidž, ne samo u retorici itd. To me prelomilo da izađem na izbore.

Mene je zapravo iznenadila mirnoća u saopštavanju pobjede od strane opozicionog bloka i mirnoća Šefa režima u saopštavanju da će izborna volja za njega biti „zakon koji ćemo bespogovorno poštovati“. To nije bio onaj neprikosnoveni stav diktatora, koji je beskrupulozno ranije prekrajao izbornu volju, kupovao poslanike ili čitave partije. I priznao je tako tijesan rezultat!? U vremenu koje slijedi  saznaćemo zašto je to tako teklo. Ja imam izvjesne sumnje koje neću izgovoriti. Ako je to učinjeno jer je ocijenjeno ( od strane više aktera, uključujući i njega) da se mora naći razrješenje krize mirnom tranzicijom vlasti, svi akteri na političkoj sceni to treba da ispoštuju. I svi dobronamjeni građani.

MONITOR: I sami ste ipak glasali.

PEROVIĆ: Jesam. U uslovima kada se cijela opozicija odlučila za izlazak na izbore, ali i ljudi koje cijenim, jer je režim prosto motivisao nedemokratskim postupcima i retorikom, ne glasati bi bilo kao predaja pred prijetnjama. Uvjeren da režim odavno ne uživa većinsko povjerenje građana, već prekraja njihovu volju, odlučio sam da nastavim sa doprinosom da se on ogoli na svaki način.

U uslovima visoke izlaznosti, kada bojkot gubi smisao, ocijenio sam da i sam gubim legitimitet kao apstinent.

MONITOR:  Kako vidite dane poslije izbora, odnosno poruke sa političke scene, i vlasti i opozcije,  ali i incidente koji su se dešavali tokom proslave, iza čije organizacije javno ne stoji niko?

PEROVIĆ: Rekoh što me sve iznenadilo nakon zatvaranja birališta. Pa je to onda preraslo u najprijatnije iznenađenje usklađenim izjavama čelnika pobjedničkih lista, pa lakoća u sporazumu oko ključnih tačaka i vrhunac, saglasnost oko vlade eksperata sa ograničenim mandatom, nastavak spoljnopolitičkog kursa, pa novi izbori na polovini mandata. Nadam se da su svi vidjeli kako u ovome provejava duh Sporazuma za budućnost. Samo bez DPS -a.

MONITOR: Šta bi, po Vama, nova vlast morala sada da preduzme?

PEROVIĆ: Prvo je važno smiriti tenzije, izgraditi međusobno povjerenje i povjerenje svih građana. I onih koji su glasali za DPS. Pokazati bitnu vrijednosnu razliku, koju nije demonstrirao ni predsjednik Đukanović ( ,,ne zalijećite se, više nas je”) niti vlada DPS-a. Vladu treba konstituisati brzo, po mom ukusu ( liberalnom konceptu) sa umanjenim brojem ministarstava. Ne samo zbog krize, koja će biti sve veća, već zbog toga što smo mala zemlja, mali sistem koji može i mora da opsluži mnogo efikasnije, mali državni aparat. A i zbog ušteda. Od vlade bi morale da počnu.

MONITOR: Lider URA-e, koja je sada ,,tas na vagi”, Dritan Abazović, saopštio je da trpi pritiske, ali da im neće podleći i da nema dogovora sa DPS-om i SDP-om.  Kako ocjenjujete te pritiske, i koliko je sada po Vama važna uloga te partije?

PEROVIĆ: Uh, Liberalni savez je prošao kroz to 2001, znam kako to izgleda, ne bio u njegovoj koži. Upravo zbog važnosti URA-e potrebna je, ne samo odlučnost i principijelnost već i mudrost. Ne bi bilo loše sve pritiske koje indirektno vrši režim udbaškim metodama, presjeći neposrednim razgovorom sa odlazećim režimom. Baš u duhu ,,CRNO NA BIJELO”. Znam da se za to nema dovoljno vremena i da bi pale sumnje sa druge strane, ali čeka nas velika kriza, čeka nas oslobađanje institucija. Na koncu, moramo se naučiti kooperativnosti u vršenju vlasti. Ima mnogo toga za reformisati, a po Ustavu se to mora učiniti sa kvalifikovanom većinom, više od 50% plus jedan. DPS je zbog nekooperativnosti doveo nipodaštavao ulogu važnih institucija, pa su danas one u VD stanju ili u potpunoj blokadi.

MONITOR: Najavljeni su i kontra skupovi 6. septembra. DPS se ogradio od organizovanja tog skupa sa porukom „Crna Gora prije svega“, ali ga podržava na društvenim mrežama.

PEROVIĆ: To je već retrogradno. Ti i takvi skupovi. DPS se ograđuje, ali poziva?! Jedna od mojih ključnih zamjerki DPS-u je upravo ne izgrađivanje demokratske kulture i demokratske edukacije građana. A to je jedna od važnih funkcija partija. Time se bavio samo Liberalni savez. Građani koji nijesu živjeli ni dana u demokratskom društvu, sada teže prihvataju promjene. Zato je danas tako lako manipulisati njima. Zato imamo ovako primitivne podjele. Na one koji brane državu i one koji će da je otmu. Ili drugi primjer: nakon trideset godina višepartizma DPS dobija najmanje 10.000 glasova penzionera koji misle da ako ode Milo neće imati ko da im daje penzije! Nije smiješno. Tragično je.

MONITOR: Ljudi, nerijetko, kad komentarišu rezultate izbora, kažu da ne mogu da vjeruju da je DPS smijenjen na miran način, i da im se čini da je sve san. Da li je to posljedica decenija provedenih pod istim režimom, tokom kojih smo počeli da vjerujemo da neke stvari nijesu moguće ili je DPS bolji nego što smo mislili?

PEROVIĆ: Dijelim taj utisak, djeluje kao san. Ipak smo prošli kroz najgore dvije godine vladavine DPS-a i sve je mirisalo na konfliktno razrešenje.  A posljedica čega? Samo ovo prvo. Tri decenije nesmjenjivosti. Na razgovorima u Briselu, neki očigledni lobisti  crnogorskog režima, su imali odgovor na svaku našu primjedbu. Čak i za endemsku korupciju, eufemizam za opštu poharu svih državnih resursa. Rekli bi, ima korupcije i u drugim zemljama.  Samo na primjedbu da režim vlada 30 godina, ima li toga u Evropi, zaćutali su, a jedan učesnik je rekao da „nema ni u Africi“.

Jer bez smjenjivosti nema demokratije i zato nam se sada čini da nam je neko poklanja. A ne poklanja. Mnogo je znoja i suza žrtava režima proliveno  u borbi protiv DPS-a, za koji tvrdim da u regularnim demokratskim uslovima ne bi prešao cenzus. Dakle, nije DPS bolji nego što smo mislili. Gori je. Ako ekspertska vlada bude radila kako treba, tek ćemo vidjeti koliko je bio opakiji nego što smo znali:  jer bio je u funkciji pljačke, stvaranja prvilegovane familije, kaste bogataša, dovođenja pohlepnih ludaka na odgovorne funkcije i sl.

MONITOR: Ima i onih koji i dalje strahuju od promjena, plašeći se, srpskog nacionalizma, gubitka države, izlaska CG iz NATO-a, i stopiranja EU integracija, iako je nova vlast jasno poručila da se to neće desiti. Kako vidite te strahove, koje DPS podgrijava?

PEROVIĆ: Ima tu i opravdanih strahova, ali svi su oni iz jednog razloga, te proklete nesmjenjivosi na izborima, kroz cijelu crnogorsku istoriju. Kao posljedicu imamo podjele, na naše i na njihove, na četnike i partizane. I zacementiranost podjela. I predrasude tipa Oni, Njihovi su svi isti. Ako dođu Oni, satrijet će Nas.

Demokratija je proces. Nema sličnosti ili nema relevantnih sličnosti između 2020. i 1990. da ne navodim okolnosti i prilike. Samo činjenica da su ratovi gotovi prije 20 godina, mijenja sve. Neki bi da retoriku devedesetih stave u usta, recimo profesoru Krivokapiću. Ne ide. Pretiče nas Albanija,  a mi se zavaravamo da smo odmakli na evropskom putu. Ili primjer iz Ulcinja, oni koji nose na promocijama albanske zastave, straše svoje sunarodnike nekim drugim kolonama sa drugim zastavama. To je kada partije ne edukuju svoje birače, a sistem obrazovanja nam je zarobljen ništa manje od drugih institucija. Usuđujem se reći, sve što je pozitivno učinjeno u edukaciji o demokratiji učinile su NVO.

MONITOR: Rekli ste da je Đukanović u stvari izgubio  kada je odlučio da slomi Liberalni savez. Zašto tako mislite?

PEROVIĆ: Da, nadovezao sam se na jedan članak. Radilo se o nabrajanju njegovih nedemokratskih poteza, koji su određivali pravac razvoja (lutanja i potonuća) države. Opšta je razočaranost u ponovo uspostavljenu državu, jer je tako režim usmjerio, umjesto na vlast. U nastojanjima da postane nesmjenjiv stalno je vukao diktatorske poteze. Jedan od njih je i uništenje LS CG. Svim sredstvima. Paradoksalno, on nije ukrao program Liberala, on se u sukobu sa politikom  Miloševića, koja ga je instalirala na vlast, bježeći od odgovornosti za ratne zločine, uskočio na pripremljen teren liberal i krenuo u kooperativnost sa zapadnim demokratijama. U potrazi za biračkim tjelom uskočio je među Crnogorce željne dostojansva i države, pripadnike manjinskih naroda željne sigurnosti. Uvjerljivo je kroz ratni period demonstrirao da može činiti zločine, pa po logici može i zaštiti manjine uvjerljivije od liberala u opoziciji i označenih kao neprijatelje. Sve je kod njega bilo deklarativno, koristeći evropski rječnik. Sve to bez LS CG nije imalo nikakvog smisla. Prevara koja traje, jer je imao silu vlasti, novac od šverca, pljačke…Tako se nije mogla graditi država koja se zove Crna Gora, priznata de jure na Berlinskom kongresu, a de fakto vijek ranije. Ukratko, umjesto da prigrabi zasluge za obnovu i postane državnik, opredijelio se za mafijaško upravljanje koristeći državne institucije da pokrade svoju državu. Umjesto da bude zapamćen po obnovi, doveo je u opasnost i opstanak države. Koja danas nije ugrožena od  Krivokapića, Bečića i Abazovića, već od njegove porodice, tajkuna, mafije, a sada i Kine. Odužilo se, ali smo konačno dočekali njegov pad. Ako ga nova vlada bude držala u okviru Ustava, vegetiraće do kraja mandata i gotovo.

 

Prvi korak

MONITOR: Kao  nekom ko je nekada bio u Liberalnom savezu, da li Vam izgleda da je Crna Gora sada bliža ili dalja od sna tog pokreta –  zemlje vladavine prava, i zemlje za sve?

PEROVIĆ: Još sa formiranjem Narodne sloge imali smo taj spasonosni cilj, smjena neokomunističkog režima. Pad berlinskog zida u Podgorici i u glavama ljudi. Njegova diktatura, krađa izbora i svega ostalog je to prolongirala. I što se više oteglo problemi su se gomilali. Biće veoma teško. Za vladavinu prava najteže. Razorene su nam institucije, bolje bi bilo da ih nema. Ionako je kontrolisao sve.

Prije svega treba obnoviti moral i probuditi optimizam kod građana, vjeru u slobodu i bolji život. Izgleda kao nemoguća misija, ali slagao bih ako kažem da nisam srećan. Zbog ovog prvog koraka. Nadam se u demokratiju i slobodu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo