Povežite se sa nama

OKO NAS

SLUČAJ ALEKSIĆ: BIVŠI BEZBJEDNJAK TVRDI DA MU NAMJEŠTAJU POKUŠAJ UBISTVA POLICAJCA: Tužioci znaju ko je dao nalog

Objavljeno prije

na

Tužioci Vesna Jovićević i Željko Tomković dobro znaju ko je dao nalog da se meni  podmetne ovo krivično djelo, ko je prvi pomenuo moje ime i ko sada istrajava na svemu ovome. Ali, sve im je uzalud. Što više istrajavaju na ovom beščašću, sve je teže za njih, kaže Aleksić

 

Tri mjeseca je prošlo od kada je podgorički Viši sud vratio Višem tužilaštvu optužnicu podignutu protiv protiv Radovana Aleksića, kojom se on tereti da je 11. jula 2016. godine u Podgorici pokušao da ubije policajca Predraga Šukovića. Ipak, do danas Višem sudu, kako je to potvrdila za Monitor savjetnica za odnose s javnošću Aida Muzurović, dopunjena optužnica nije dostavljena.

Tužilački akt je, prema dokumentu koji je Monitor imao na uvid, vraćen kako bi se sa većim stepenom vjerovatnoće utvrdilo da li visina osobe koja je 11. jula 2016. godine pucala u Šukovića odgovara Aleksiću. Vijeće predsjednika Višeg suda Borisa Savića smatralo je tada da postojeće vještačenje koje se nalazi u spisima predmeta nije dovoljno pouzdano, pošto je pretpostavljena tolerancija (greška u procjeni) +/- 15 centimetara. „Ovolika tolerancija u nalazu vještaka daje i suviše široku mogućnost primjenjivosti i samim time postaje nedovoljno pouzdan“, piše u odluci Višeg suda kojim se optužnica vraća Tužilaštvu.

Novo vještačenje, smatraju, treba da uradi vještak digitalno-forenzičke struke, koji će putem odgovarajućeg kompjuterskog programa uporediti visinu počinioca djela s visinom nespornih objekata koji se vide na snimku. „Time bi se sa većim stepenom pouzdanosti mogle utvrditi odlučujuće činjenice u predmetu, odnosno sa većim stepenom vjerovatnoće potvrditi mogućnost da je lice sa snimka okrivljeni ili ga isključiti kao izvršioca. Posebno pri činjenici da je prema sadašnjem nalazu, sa tolerancijom od 15 cm u odnosu na visinu koju je našao ovaj vještak za izvršioca 163 cm, nesporna visina okrivljenog Aleksića praktično na samoj granici tolerancije“, stoji u rješenju Suda. I to nije sve.

Vijeće podgoričkog Višeg suda smatra da bi, ako se visina počinioca, na osnovu novog vještačenja, približno podudari sa Aleksićevom visinom bilo neophodno odraditi i novo antropološko vještačenje. U prevodu, sve ovo znači da istraga pokrenuta zbog pokušaja ubistva Šukovića, neće biti okončana ni nakon četiri godine od počinjenog krivičnog djela.

Tužilaštvo vjeruje da je na Šukovića pucao Aleksić, iz pištolja nepoznate marke, tako što mu je prišao neopaženo s leđa i u njega ispalio tri projektila. Optuženi, penzionisani pripadnik bezbjednosnih struktura vojske nekadašnje zajedničke države Srbije i Crne Gore, od početka tvrdi da je tog dana bio u Beogradu i da on nije osoba sa video snimka. „Postupak koji se u Crnoj Gori vodi protiv mene je montirani proces u kojem, kao i svakom drugom montiranom procesu, postoji jasno projektovan cilj i gdje je unaprijed poznat rezultat svake istražne radnje i postupka“, kaže za Monitor Radovan Aleksić.

Tvrdi da je sve ono što su do sada uradili istražni organi u funkciji podmetanja krivičnog djela koje nije počinio on već neko drugi. „Sve što je o meni rečeno predstavlja laž i obmanu. Sve što sada oni čine i što će činiti ubuduće, biće namješteno da ide na moju štetu. U to ne treba sumnjati. Ovdje nije cilj da se razjasni pokušaj Šukovićevog ubistva, niti je cilj da se zadovolji pravda. Ovdje je cilj da se zaštiti stvarni izvršilac i nalogodavac predmetnog krivičnog djela, što je osnovno i to treba da se jasno kaže“, ističe Aleksić.

Naglašava da „čelni ljudi u ovoj državi znaju dobro o čemu govori“ ali i da ujedno nalogodavci ovog montiranog postupka žele postići i neke druge prikrivene ciljeve u vezi njega, a koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa Predragom Šukovićem. O čemu je riječ za sada ne želi da govori, ističući da će to sve objasnitini na glavnom pretresu ukoliko do njega dođe.

„Na ročištu održanom povodom kontrole optužnice, krajnje dobronamjerno sam sugerisao sudskom vijeću da naloži Tužilastvu da još jedanput provjere i utvrde gdje sam se ja nalazio 11. jula 2016. godine. Svi oni dobro znaju da sam se u vrijeme kada je u Podgorici ranjen Šuković, nalazio u Beogradu. Sud nije prihvatio moj predlog već je vratio optužnicu na dopunu sa nalogom za neka dodatna vještačenja koja ničemu ne služe i kojima se suštinski i ne dokazuje ništa. Sve je ovo nastavak jednog besmisla i predstavlja samo iživljavanje nada mnom i nad mojom porodicom. To nalogodavci ovog moniranog procesa moraju imati u vidu“, tvrdi Aleksić. „Najjednostavniji, najbezbolniji i napravedniji način da se ova farsa okonča je potvrđivanje mog alibija. Za nalogodavce ovog montiranog procesa je to najjednostavniji i najbezbolniji način. Što se mene tiče svejedno mi je da li će biti postupak odmah obustavljen, ili će biti optužnica potvrđena“.

Kaže da su mu jasni „njihovi“ ciljevi u ovom postupku te da je on u odnosu na to definisao svoje ciljeve. „To je moje pravo i niko ne treba na mene da se ljuti zbog toga. Ja ovo nisam tražio“, kaže on. I još jednom zaključuje da mu je krivično djelo „ubistvo u pokušaju na štetu Predraga Šukovića“ smišljeno i planski podmetnuto, „na krajnje monstruozan i neljudski način“.

Aleksić se tu ne zaustavlja. „Nije mene niko prepoznao i prijavio iz osvete, kako je to plasirano široj javnosti, već je ovo urađeno po nalogu pojedinaca iz državnog vrha i bezbjednosnog sektora Crne Gore, a realizovano od  Uprave policije i Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Navodni svjedoci, neka bivša vojna lica – kriminalci, pronađeni su i prethodno pripremljeni da daju lažne izjave, ali njihove izjave ne mogu biti dokaz jer se zasnivaju na njihovoj ličnoj procijeni i percepciji o onome šta oni misle ko je na video snimku”, dodaje Aleksić.

On tvrdi da video snimak ne može biti nikakav dokaz i da je „na tom famoznom snimku“ izgrađena cijela konstrukcija. „Snimak i fotografija su dokaz samo za ono što se na njima vidi. A na onom snimku se ne vidi momenat izvršenja krivičnog djela, niti sredstvo kojim je izvršeno. Onaj snimak se ne može nikako, čak ni posredno, dovesti u vezu sa krivičnim djelom jer je nastao van mjesta na kome je ono izvršeno. U vezi tog snimka postoje mnogi dokazi koji meni idu u prilog i koji će biti upotrijebljeni ako bude potrebno i u momentu kada ja odlučim. Postavlja se pitanje – ko je tužiocima i policajcima kazao da sam ja izvršilac krivičnog djela? Otkud njima to? Tužioci Vesna Jovićević i Željko Tomković dobro znaju ko je dao nalog da se meni  podmetne ovo krivično djelo, ko je prvi pomenuo moje ime i ko sada istrajava na svemu ovome. Nije ovo počelo prijavom nekog građanina iz Sarajeva i to ću jednostavno dokazati. Ali, sve im je uzalud. Što više istrajavaju na ovom beščašću, sve je teže za njih“, kaže Aleksić.

Ovaj slučaj je stigao na mnoge međunarodne adrese i, kako ocjenjuje Aleksić, najbolji je pokazatelj stanja u bezbjednosnom sektoru Crne Gore.

„Svi u Crnoj Gori bi trebali znati da sam ja i van Crne Gore i van Srbije poznat kao veliki protivnik zloupotreba službi bezbjednosti, posebno onih zloupotreba u kojima se službe pojavljuju kao nalogodavci i inspiratori ubistava, ratnih zločina i drugih teških krivičnih djela, kao načina obračuna sa političkim protivnicima i neistomišljenicima. Uvijek sam bio smetnja takvim službama i sistemima. Ovo nije prvi put da se službe bezbjednosti u Crnoj Gori pokušavaju obračunati sa mnom. Sada su samo podmuklo iskoristili moje obilaske porodice i podmetnuli mi djelo sa kojim nemam baš nikakve veze. Ne mogu da se ne zapitam kako neko nakon ovako očigledno iskonstruisanog slučaja može imati povjerenje u takve institucije. Kakva se se poruka šalje strancima koji borave u Crnoj Gori… Iza svega dođe priča o ugroženosti države, o agresivnom ponašanju Srbije, Rusije, o 7. bataljonu, o Demokratskom frontu, o vojskama i paravojskama… Sve je to bilo prisutno u medijima kada sam uhapšen 2016. godine. Šta bi sada od te priče?“, pita se na kraju razgovora za Monitor Radovan Aleksić. Dok čekamo da tužilaštvo dopuni optužnicu. Ili odustane od nje.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

Izdvojeno

SUDBINA RIZVAN-BEGOVE KULE U BERANAMA: Urušavanje u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rizvan-begova kula je odavno u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekujući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu

 

Zidine stare Rizvan-begove kule u najstarijem dijelu Berana, naselju Hareme, još uvijek odolijevaju limskim vjetrovima, koji lagano otkidaju kamen po kamen sa ove prelijepe građevine.

Čija je sada formalno, skoro da se ne zna. O njoj se niko ne stara. Samuje i još uvijek krije tajne o velikoj ljubavi njenog prvog vlasnika Rizvan-bega prema ljepotici Albini.

Rizvan-beg je ostao upamćen kao čuveni turski kajmakan, odnosno civilni upravnik nekoga od turskih vezira. Ostala je i sasvim pouzdana, istorijski provjerena priča da je Rizvan-beg bio francuski đak, odnosno da je na Sorboni završio arhitekturu.

U Limsku dolinu je doveden da projektuje grad, koji je zahvaljujući njegovom zapadnoevropskom obrazovanju, umjesto uskih sokaka, dobio široke ulice, skoro kao bulevare, kao malo koji drugi grad na sjeveru Crne Gore.

Tako i turistička tabla u glavnoj ulici u ovom gradu danas podsjeća na to da je potpuno neuobičajenoa za osmanlijsko gradsko uređenje, ta ulica u Beranama prava i široka.

„Projektovao ju je, po ugledu na evropske metropole, Rizvan-beg, čuveni arhitekta i pariski đak. Berane je tako dobilo najprostraniju i najširu ulicu među tadašnjim turskim gradskim naseobinama na ovom dijelu Balkana“ – piše na turističkoj tabli.

A Rizvan-beg je crtajući, odnosno projektujući ulice i podižući sebi spomenik za života, uporedo gradio svoje kameno zdanje koje odolijeva zubu vremena. U njemu je od očiju naočitih Beranaca krio svoju ljepoticu Albinu.

Albu, kako su joj tepali u gradu, oni koji su čežnjivim pogledima mogli doprijeti do nje. Alba je bila stalno na oku Rizvan-begovog sluge Hamze, koji je čuvao i od brojnih askera, jer je Berane tada, u osnivanju, krajem devetnaestog vijeka, bio uglavnom vojni grad.

Čuvao je Rizvan-beg u toj kuli Albu, sve do trenutka dok nije, kaže priča iz davnina, za svog vrtlara odabrao plećatog i ćutljivog pravoslavca Prebila, iz udaljenih Rudina.

Hroničar starih Berana Milija Pajković zapisao je da se o porijeklu lijepe Albe interesovao čak i turski profesor istorije i etnolog dr Erdat Jurdaz.

On je ispod svog rukopisa, dopisao da je moguće da je Alba bila i Alma, jer ga je na tu pomisao navela priča koju je neki asker, preživjevši ratove i vrativši se u postojbinu, ispričao svom ocu.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DECENIJSKA NEBRIGA O JEDNOJ OD NAJLJEPŠIH KOLAŠINSKIH STARIH ZGRADA: Kuću Marića zaobilaze i prolaznici i inspekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog nebrige države i opštine, „Kuća Marića“ sada je objekat čije rušenje svi priželjkuju. Uklanjanjem tog objekta nestaće ruina i opasnost za prolaznike iz najužeg centra grada, ali, prije svega, vrijedan dio kolašinskog arhitektonskog nasljeđa

 

Umjesto da bude značajn dio arhitektonskog nasljeđa, zgrada „starog Sreskog suda” u Kolašinu, deceniju već, velika je opasnost za pješake i vozila u najužem centru grada.  Prošlo je skoro 10 godina otkako je Sekretarijat za urbanizam naložio da se obavi vještačenje i utvrdi stabilnost tog objekta, poznatog i kao „kuća Marića“,  u Ulici  Boška  Rašovića.  Institut za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na radu  iz Podgorice, prije pet godina, ocijenio je da zgrada, zbog stanja u kojem se nalazi, predstavlja opasnost za ljude, susjedne objekte i bezbjednost saobraćaja. Iz Instituta su konstantovali i da su troškovi radova rekonstrukcije premašili one za rušenje objekata i izgradnju novog. Rekonstrukcija više nije moguća, a na rušenje koje, sada već, svi priželjkuju, godinama se čeka.

U međuvremenu, radnici Komunalnog preduzeća nekoliko puta su uklanjali djelove građevine, koji su visili i prijetili da povrijede prolaznike ili oštete vozila. Sve to vrijeme zgrada je obilježene crvenom trakom,  odnosno, zaštitnom ogradom, kao „vizuelno upozorenje na opasnost”. Objekat je trenutno u takvom stanju da vjerovatno neće izdržati nalete vjetra tokom zime  ili prve proljećne kiše.  U širokom luku zaobilaze ga i prolaznici, ali i nadležne inspekcije.

Kako kažu u Opštini, ograđivanje, to jest, ograničavanje pristupa zgradi, prvi put je učinjeno 2018. godine, nakon što je urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva održivog razvoja i turizma kontrolisala objekat. Preostalo je da država odluči šta da radi sa ruinom u centru. Dalje od toga se nije odmaklo, a  to bio jedini  put kad je nadležna inspekcija obišla „stari Sreski sud“.

Bivšem Ministarstvu održivog razvoja i turizma nije se žurilo da riješi  problem polusrušene zgrade. Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a i nekoliko puta ponovljene incijative Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje tog i sličnih objekata, ostali su bez odgovora.  Prema zakonu,  Opštini su, kažu u lokalnoj vlasti,  „vezane ruke”, pa se sve minule godine čeka na potez države.

Ne žuri se, očigledno, ni sadašnjem Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma niti Direktoratu za inspekcijske poslove i licenciranje. Na te dvije adrese, još u maju minule godine, pisao je predsjednik Skupštine opštine (SO) Kolašin Milan Đukić, tražeći hitan inspekcijski nadzor nad „kućom Marića“

On je upozorio da je zgrada „velika opasnost u samom centru“ i tražio hitnu intervenciju nadležnih inspekcija. Podsjetio je da Zakon o planiranju i izgradnji objekata nalaže da vlasnik sam ukloni objekat ukoliko je dotrajao.

Zgrada u kojoj je nekada bio smješten Sreski sud, građena je,  najvjerovatnije,  1907. godine, u duhu secesije. Među onim zgradama je čiji su projektanti ostali anonimni. Kako je zapisala kustoskinja zavičajnog muzeja Draginja Kujović: … „arhitektonsko rješenje objekta nagovijestilo je siguran  raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“.

Prodata je prije desetak godina podgoričkom preduzeću čiji je vlasnik Nebojša Bošković, za 120.000 eura.  Zbog poslovnih problema i sukoba sa zakonom  novi vlasnik nije nikad započeo rekonstrukciju tog objekta. A država i opština nijesu  našle način da ga natjeraju na brigu o jednoj od najljepših i najstarijih kolašinskih zgrada.

U listu nepokretnosti objekat se sada vodi kao „poslovna zgrada u vanprivredi“. Zvanični vlasnik zgade je podgoričko preduzeće K Distribution doo. Upisana je i hipoteka u iznosu od 640.000 eura u korist Holdco east iz Podgorice.

Bošković je kupio još jednu kolašinsku staru zgradu, nekada vlasništvo FK Gorštak, za 80.000 eura. I ta zgrada sada predstavlja ruglo grada. Gotovo ništa nije ostalo od nekadašnjeg sjaja tog za lokalnu istoriju, ali i kulturu, vrlo bitnog objekta, građenog 1920. godine. Prvi put se pominje 1930. kao Grand hotel.  Sredinom 30-ih godina prošlog vijeka Grand hotel postaje hotel Boškovića. Taj objekat je bio centar života Kolašina između dva svjetska rata.

Tokom cijelog mandata aktuelne kolašinske vlasti ponavljale su da „centar Kolašina ne smije imati ruševine“.  Aktuelna i bivše vlasti u tom gradu, takođe, više puta su nagovještavle da bi trebalo zaštiti najstarije kolašinske objekte. Te ideje sporadično su nalazile mjesto i u strateškim planovima razvoja. Sve je ostalo na riječima. U međuvremenu, pod naletom novog investicionog talasa, Kolašinu, tvrdi „struka“, prijeti opasnost da izgubi svoju arhitektonsku prepoznatljivost, koju je dugo čuvao.

Gradu prijeti ogromna opasnost i od neplanske urbanizacije. To je bilo upozorenje sa konferencije o intenzivnom integralnom pristup razvoju Kolašina, koja je održana u oktobru minule godine. Arhitekta prof. dr Rifat Alihodžić tada je rekao da što hitnije treba formirati nezavisno stručno tijelo koje bi bi pratio cijeli proces – od izrade planske dokumentacije do relizacije. Ukoliko se gradnja otme kontroli, kaže on, „Kolašin bi uskoro mogao postati Zlatibor”.

Alihodžić je podsjetio i na arhitektonski značaj Spomen-doma, koji je, kako tvrdi, dragulj i zbog kojeg bi mnogi došli u Kolašin. On predlaže rekonstrukciju tog objekta. Ni ta zgrada još nije na listi prioriteta ni države ni Opštine.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

RUDNIK UGLJA BERANE I DALJE BEZ PROIZVODNJE: Samo obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada

 

Umjesto obećanog pokretanja proizvodnje i ponovnog zapošljavanja u firmi iz koje su se preselili na biro rada, beranski rudari su pred novogodišnje praznike, zahvaljujući svojoj bivšoj koleginici, sada poslanici Jovanki Bogavac (PZP), na poklon dobili amandman koji im garantuje da će biti obuhvaćeni zakonom o ostvarivanju prava na finansijsku pomoć radnicima koji su bili zaposleni u privrednim društvima u sektoru rudarske i metalske industrije.

Ministarstvo ekonomskog razvoja (MER) prihvatilo je, naime, amandman poslanice Bogavac da se i rudari koji su radili u Rudniku mrkog uglja u Beranama ne izostave iz ovog zakona.

,,Razlozi za podnošenje ovog amandmana je što je članom 3 iz sektora rudarstva izuzeta podzemna eksploatacija uglja kao najkopleksnija djelatnost i najugroženija evropskim propisima kojima se djelimično uticalo na gašenje Rudnika podzemne eksploatacije uglja u Beranama. Rudari rudnika mrkog ugija u Beranama radili su u najtežim uslovima, 200 metara ispod zemlje, svakodnevno ugrožavajući svoj život i zdravlje uz skromne zarade. Jedan dio rudara je primio otpremnine u iznosu od tri prosječne zarade ili otpremnine preko Fonda rada, a zbog neuplaćenih poreza i doprinosa, mnogi nisu bili u mogućnosti da ostvare pune ili bilo kakve penzije”, obrazložila je Bogavac.

Ona je kazala da ima puno invalida rada koji su korisnici izuzetno skromnih invalidskih naknada.

,,Kako su se za rudare beranskog rudnika uvijek prihvatala zakonska rješenja kao i za Rudnike podzemne eksploatacije boksita u Nikšiću, kako za uslove za penzionisanje rudara pod povoljnijim uslovima, beneficirani staž i mnoga druga, jedino je logično da se i pri donošenju ovog Zakona ne preskoče rudari podzemne eksploatacije uglja kao jedne od socijalno najugroženijih djelatnosti”, kazala je Bogavac.

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada.

Nezaposleni beranski rudari slažu se sa konstatacijom da je neprimjereno što država nije prepoznala probleme koji su pratili dešavanja u njihovom kolektivu.

Više od amandmana, koji je svakako dobar, oni bi se, kako kažu, obradovali da je ministar Jakov Milatović, kada je nedavno posjetio Berane, obišao njihovu kompaniju i iznašao rješenje za nepremostivi problem koji se ogleda u tome kako i o čijem trošku prebacivati iskopani ugalj do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o preuzimanju svih zaliha crnog zlata.

,,Nismo mogli da vjerujemo da ćemo i ovu godinu dočekati na birou rada. Tim prije jer smo mislili da će država prepoznati značaj beranskog rudnika. Očigledno  smo se prevarili, jer sem obećanja ništa nije urađeno da jama Petnjik ponovo proradi, iako je za tako nešto postojala mogućnost, samo da je Vlada htjela da na pravi način razmotri zahtjeve rukovodstva rudnika i izdvoji sredstva za prevoz uglja od Berana do Pljevalja”, kažu rudari.

Oni podsjećaju da je u drugoj polovini jula prošle godine, prilikom posjete Beranama, premijer Zdravko Krivokapić izjavio da Rudnik Berane treba da radi i doprinosi termoelektrani Pljevlja, ,,onoliko koliko će ta termoelektrana raditi”, a da će kroz zapošljavanje do stotinu dvadeset radnika sigurno biti zbrinuto oko četiristo porodica.

,,Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja”, kazao je Krivokapić.

Samo petanaest dana nakon toga oštećen je dalekovod kojim se napaja beranski rudnik i prekinute su sve aktivnosti na održavanju jame, koja je zbog nestanka struje i zaustavljanja pumpi, napunjena vodom.

Izvršni direktor rudnika Nikola Šćekić, potvrdio je da jama Petnjik sada djelimično sanirana i da je iz nje izvučena voda, ali da od proizvodnje, ipak, nema ništa.

,,Uspjeli smo vagonima da izvučemo vodu iz jamskih prostorija koje su zbog nestanka stuje bile potopljene. Međutim, potpuno uređivanje jame iziskuje značajna ulaganja. Problem je što od Vlade ne stiže nikakva konkretna pomoć, tako da je sudbina rudnika potpuno neizvjesna, s obzirom na to da je sadašnje stanje neodrživo”, istakao je Šćekić.

On je podsjetio da se račun rudnika mjesecima nalazi u blokadi i da to stvara dodatne probleme.

,,Prošle godine u aprilu je, zbog određenih dugovanja, uslijedila blokada računa. Tako je radnicima koji su ostali da rade na održavanju, a ima ih petnaestak, onemogućeno da prime zarade, što je ovo preduzeće stavilo u potpuno nezavidan položaj”, rekao je Šćekić, dodajući da razgovori sa predstavnicima Vlade o ponovnom aktiviranju rudnika nijesu dali željene rezultate.

Rukovodstvo preduzeća i dalje tvrdi da je vlasnik Rudnika svih ovih godina dotirao sredstva kako bi se održavala proizvodnja u Beranama.

,,Matična firma iz Sremske Mitrovice, Metalfer,  u posljednjih sedam godina je uložila preko četiri miliona eura u rudnik, a da iz tog rudnika nije uzela ništa. Činili su to znajući da ovaj rudnik, uz odgovarajuću pomoć države, može da radi i da je od važnosti za cijelu Crnu Goru. I nakon prekida proizvodnje on je obezbjeđivao sredstva za plate radnika koji rade na održavanji i za druge troškove. Sada kad imamo ovakvo stanje i blokadu računa on je prinuđen da digne ruke od rudnika”, tvrdi Šćekić.

Jedini preživjeli privredni kolektiv iz nekadašnje industrijske zone Rudeš u Beranama, Rudnik uglja, kroz proces tranzicije promijenio je dosta vlasnika.

Početkom 2014. godine od grčkog biznismena Petrosa Statisa kupio ga je Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine od početka privatizacije našao se na vrhumcu poslovanja, kada su imali tri smjene i 157 radnika. Tadašnji menadžment je čak najavljivao upošljavanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje.

A onda je u aprilu 2019. godine došlo do prekida proizvodnje i priče o tome kako vlasnici iz Srbije više ne mogu da pokrivaju gubitke koje rudnik pravi. Od tada se vode pregovori da se nađe model da se rudniku pomogne da radi bez gubitaka i da se pokrene proizvodnja.

Za to je, kako objašnjavaju iz rudnika, bilo potrebno samo da im dotiraju prevoz iskopanog uglja od Berana do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o kupovini svih količina. Stvari su lagano išle u tom pravcu.

I premijerova izjava petnaestak dana prije potapanja jame bila je na tom fonu. Šta se dogodilo pa sada odjednom niko više to ne pominje, ne zna se. Premijeru je, izgleda, lakše bilo da obeća, nego da ispuni to što je obećao.

Obećao je ponovno zapošljavanje stotinu dvadeset rudara, ili četiristo zbrinutih porodica u siromašnim Beranama. U gradu koji je nekada imao deset hiljada radnika u privredi i bio treći po razvijenosti u Crnoj Gori. Da bi nakon tranzicije i cunamija koji je protutnjao industrijskom zonom, danas bio u situaciji da  na koljenima moli za pokretanje proizvodnje u rudniku.

                                         Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo