Povežite se sa nama

OKO NAS

TRAGOVI MINISTARA U SUMNJIVIM JAVNIM NABAVKAMA: Od namještaja i žičare do elitnih lokacija na moru

Objavljeno prije

na

Analiza Instituta alternativa pokazala je da otprilike 50 firmi prihoduje oko polovine ukupnog budžeta za javne nabavke, iako se na spisku registrovanih ponuđača kod Uprave za javne nabavke nalazi oko 3.500 firmi

 

Među dugogodišnjim ministrima različitih resora u crnogorskim vladama od referenduma naovamo, aktuelni potpredsjednik Skupštine Crne Gore Branimir Gvozdenović najčešće je prozivan zbog potencijalnog sukoba svojih javnih ovlašćenjenja s privatnim interesima vezanim za poslovanje privatnih firmi u kojima su, kroz postupke javnih nabavki, članovi njegove uže ili šire porodice bili veoma aktivni i dobijali na tenderima vrijedne poslove od države.

Gvozdenović je nakon referenduma bio na čelu čak tri ministarstva. Najprije je bio ministar za ekonomski razvoj u Vladi Željka Šturanovića, a potom, nakon premijerove ostavke, od 2008. godine, ministar ekonomije u Vladi Mila Đukanovića. Na čelo novog Ministarstva uređenja prostora i zaštite životne sredine dolazi 2009. sve do kraja 2010.godine. Nakon dvogodišnje pauze vraća se u izvršnu vlast 2012. kada je, u još jednoj Đukanovićevoj vladi, izabran za ministra održivog razvoja i turizma. Na tom mjestu je ostao do imenovanja aktuelne (odlazeće) vlade krajem 2016. godine. Od tada je na mjestu potpredsjednika Skupštine dok je minule parlamentarne izbore dočekao kao drugi na listi DPS, odmah iza odlazećeg premijera Duška Markovića.

Prema podacima iz Centralnog registra preduzeća, firma Planet u suvlasništvu Gvozdenovićevog pašenoga Ljubiše Šestovića, dugi niz godina bavila se prodajom namještaja i dobijala poslove na tenderima prije, ali i nakon izglasavanja nezavisnosti 2006. godine. Ta firma je do 2011. imala šifru djelatnosti proizvodnja kuhinjskog namještaja, kada su se vlasnici preorijentisali na postavljanje električnih instalacija. Početkom 2014, prema podacima iz Centralnog registra, Šestović napušta firmu, prepuštajući je dotadašnjem partneru (suvlasniku).

Dostupni podaci iz finansijskih izvještaja Poreske uprave pokazuju da je Planet od 2013. do 2019. bilježio poslovne gubitke, izuzev u 2017. godini kada je ostvaren neto profit u iznosu od 717.000 eura, i to zahvaljujući tzv. ostalim prihodima koji se ne tiču osnovne djelatnosti društva. U 2013. godini gubitak je iznosio 194,6 hiljada, 2014. godini 45,2 hiljade, 2015. godini 60,29 hiljada, 2016. godini 79,5 hiljada, 2018. godini 108,8 hiljada i u 2019. godini gubitak je iznosio 43,7 hiljada eura.

Direkcija javnih radova, odnosno, Ministarstvo održivog razvoja i turizma, objavili su krajem jula 2016. godine Rješenje o izboru najpovoljnije ponude za izgradnju šestosjede žičare na lokalitetu Kolašin 1600 u opštini Kolašin.

Posao  je za ukupnu cijenu od 8.979.740 eura i garantnim rokom od pet godina, dodijeljen konzorcijumu koji čine podgorička firma Eminent, čiji je vlasnik dr Ratimir Saveljić i austrijski Dopelmajer (Doppelmayr Seilbahnen GmbH Austrija) sa podizvođačima. Prihvaćena cijena je, inače, bila veća od cijene koju je Dopelmajer, jedan od najvećih proizvođača žičara u svijetu, ponudio godinu ranije, na tenderu koji nije završen potpisivanjem ugovora o izgradnji žičare.

Direktnu vezu Gvozdenovića sa Saveljićem nemoguće je dokazati, ali postoji niz slučajnosti i nespornih činjenica koje moguće ukazuju da je ovaj vrijedan posao, par godina ranije, unaprijed namijenjen za izvođače iz Austrije, kada su partneri iz Crne Gore bili još nepoznati.

Ponuđači iz Slovenije, koji su se žalili na Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, ukazali su, pored ostalog, i na činjenicu da je Saveljić u tom trenutku već bio angažovan na nekoliko poslova kod Elektroprivrede Crne Gore u mjestu Klinci kod Herceg Novog i na rekonstrukciji trafostanice Pržno. „Ovakvim angažmanom ne samo da je obesmišljen Zakon o radu, već su i ozbiljno uzdrmani temelji Ajnštajnove teorije relativnosti…”, zamjerili su Slovenci spočitavajući da jedan čovjek ne može odjednom obavljati nekoliko  poslova koji zahtijevaju osmočasovno radno vrijeme.

Ono što oni nijesu pominjali jeste činjenica da je Gvozdenović, kao nekadašnji resorni ministar, imao snažan uticaj na odluke EPCG, preko svojih ljudi u bordu i menadžmentu EPCG, prije svega Srđana Kovačevića, bivšeg izvršnog direktora i predsjednika borda Elektroprivrede.

Uvertira i za taj propali tender, na kojem su takođe učestvovali Austrijanci, a o čemu su crnogorski mediji izvještavali, bila je posjeta ministra održivog razvoja i turizma Gvozdenovića Beču još u januaru 2014. kada je obišao proizvođača žičara Dopelmajer. Do te posjete je došlo tokom Međunarodnog sajma turizma u Beču. Boravak u Austriji  ministar  je, kako je tada saopšteno iz njegovog kabineta, iskoristio „da se po ranijem pozivu sastane i sa menadžmentom kompanije Dopelmajer”.

Prema dostupnim podacima sa sajta Ministarstva, prilikom susreta crnogorskih i privrednika Austrije u junu 2015. kompaniju Dopelmajer predstavio je Andrea Kocovski. Među našim predstavnicima bio je Velibor Goranović iz Odjeljenja za razvoj prioritetnih projekta Ministarstva održivog razvoja i turizma koji je predstavio turističke i investicione potencijale. Goranović je, potom, bio član Komisije za ocjenu i vrednovanje ponuda naručioca koja je odlučivala o izboru najpovoljnijeg ponuđača konzorcijuma Eminent – Dopelmajer.

Saveljićeva firma Eminent je, inače, dugi niz godina ranije imala unosne poslove i sa Elektroprivredom CG, kojoj je prodavala opremu, posebno Funkcionalnoj cjelini Distribucija i u periodu dok je Gvozdenović bio predsjednik Odbora direktora EPCG. Gvozdenović je kontrolu zadržao i nakon zvaničnog odlaska iz uprave EPCG pošto je, nakon smjene bivšeg izvršnog direktora Radomira Milovića, za izvršnog direktora EPCG postavljen Srđan Kovačević, njegov nekadašnji saradnik  iz Sekretarijata za razvoj.

Dok je Gvozdenović kao predsjednik borda gazdovao Elektroprivredom, Kovačević je postao direktor Prenosa. Kada je ministra 2005. Zakon o konfliktu interesa natjerao na odstupnicu iz Odbora direktora EPCG, zamijenio ga je  Kovačević. U julu 2008. Kovačević je postao predsjednik Borda EPCG i na toj funkciji se zadržao do ostavke, početkom 2017. godine.

Prema izvještaju o javnim nabavkama iz 2016. godine, firma Eminent se našla na 7. mjestu na listi ponuđača sa najvećim ugovorenim nabavkama u toj godini, pošto su dobili ugovore u ukupnoj vrijednosti od 10.070.390 eura. Eminent se i 2015. godine našao na toj listi sa ukupnim ugovorenim nabavkama u iznosu od 2.066 597 eura.

Otkad je reorganizacijom državne uprave, krajem 2018, ukinuta Uprava za javne nabavke, a njene poslove praćenja i izvještavanja o javnim nabavkama preuzelo Ministarstvo finansija i njegov Direktorat za politiku javnih nabavki, spisak firmi koje najviše prihoduju od javnih nabavki više nije dostupan javnosti.

Analiza Instituta alternativa pokazala je da otprilike 50 firmi prihoduje oko polovine ukupnog budžeta za javne nabavke, iako se na spisku registrovanih ponuđača Uprave za javne nabavke tada nalazilo oko 3.500 firmi.

Prema dostupnim podacima Poreske uprave, firma Eminent  je 2013. godinu završila sa neto profitom u iznosu od 98.438 eura, 2014. godinu sa 37.428 eura, 2015. godinu sa 44.947 eura, 2016. sa 117.749 eura, 2017. sa 182,784 eura,  2018.godinu sa 93.181 euro i 2019. godinu sa 46.346 eura.

Mnoge je u drugoj polovini septembra 2019. iznenadila vijest da je na sastanku kod premijera Duška Markovića, na kojem se razgovaralo o gradnji luksuznog rizorta Ric Karlton Montenegro u Herceg Novom, prisustvovao Marko Gvozdenović, sin potpredsjednika Skupštine Gvozdenovića. Premijer je zapravo trebalo da razgovara sa predstavnicima kompanija Nortstar i Mariot, a Gvozdenović mlađi bio je, očigledno, u ulozi njihovog konsultanta. Posao firme Nortstar izvršna vlast je ranije proglasila za projekat od državnog značaja.

Firma Nortstar, inače, izgradnju pomenutog kompleksa, koji se popularno zvao Montrose, planirala je još od 2014. godine, na zapadnom dijelu poluostrva Luštica. Projekat je obuhvatao i plažu Dobreč. Kompanija Nortstar, prethodno je zakupila 505.000 kvadrata zemlje u uvali Donji Klinci na Luštici.

Afera Možura, koja se tiče izgradnje i rada istoimene vjetroelektrane u CG, sa subvencionisanom cijenom struje o trošku crnogorskih građana, je trenutno jedna od najvećih korupcionaških afera koja potresa Maltu, državu članicu EU. Afera je otvorena nakon što je prije tri godine ubijena novinarka Dafne Karuana Galicija. Tadašnje Gvozdenovićevo Ministarstvo održivog razvoja je 15. decembra 2015. izdalo građevinsku dozvolu za ovu vjetroelektranu. Iz URA ga javno prozivaju da je upravo zbog Možure više puta putovao na Maltu.

Potom je iz koalicije Crno na bijelo objavljeno da su Gvozdenovićevi rođaci (braća od tetke) i bivši službenici MORT-a Marko i Bojan Vujović povezani sa aferom Možura i da se njihova imena nalaze u dokumentima koja istražuju malteško i crnogorsko tužilaštvo.

Bojan Vujović je, prema dokumentima sa Malte, bio punomoćnik firme Cifidex i on je u njihovo ime potpisao kupoprodajni ugovor sa državnom kompanijom Enemalta. Za taj ugovor se na Malti cijeni da je bio korupcionaški. Marko Vujović je, kao vlasnik firme Menagement consulting Montenegro, pružao usluge „razvoja projekta“ izgradnje vjetroelektrane od 2015. do 2017. Potom je njegova firma ugašena a on je postao izvršni menadžer firme Adriatic capital advisory, koja je konsultantske usluge prodavala firmi Možura Wind Park. Specijalno državno tužilaštvo je sredinom avgusta saopštilo kako vrši izviđaj zakonitosti konusltantskih poslova koji su vršeni za vjetropark Možura.

 

Nadležni ćute i skraćuju rokove za čuvanje dokumenata

Institut alternativa je u skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacijama uzalud tražio Ministarstvu ekonomije (ranije Ministarstvo za ekonomski razvoj) i Ministarstvu održivog razvoja i turizma (ranije Ministarstvo uređenja prostora i zaštite životne sredine), izvještaje o javnim nabavkama od 2006. godine.

Iz Ministarstva ekonomije je stigao šturi odgovor da se podaci nalaze na sajtu Direktorata za javne nabavke Ministarstva finansija, ali se prostim uvidom može zaključiti da su tamo dostupni samo izvještaji za period od 2015. do 2019. godine.

Nakon što su im iz Instituta alternative na to i ukazali, iz Ministarstva više nije stizao nikakav odgovor. Od MORT-a, takođe, nije dobijen nikakav odgovor iako je rok za postupanje po zahtjevu odavno istekao.

Novim Zakonom o javnim nabavkama, koji je na snazi od 7.,jula ove godine, skraćen je rok za čuvanje dokumentacije o javnim nabavkama sa pet na četiri godine.

Mikan MILOŠEVIĆ
Zoran RADULOVIĆ

Ovaj tekst pripremljen je u okviru projekta „Za svrsishodno trošenje javnog novca!”, koji sprovodi Institut alternativa uz finansijsku podršku Ambasade Kraljevine Holandije. Mišljenja i stavovi iznijeti u tekstu ne odražavaju nužno stavove i mišljenja Ambasade Kraljevine Holandije.

Komentari

Izdvojeno

ZLOUPOTREBA SISTEMA JAVNIH NABAVKI U ZDRAVSTVU: Preko beba do ekstraprofita

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvoznici hranu za odojčad praktično poklanjaju porodilištima. Uz jasnu ekonomsku računicu. Onu hranu koju novoronđeče konzumira u porodilištu, mora koristiti do kraja perioda dohranjivanja. Zato  apotekama kutija „poklonjene“ hrane za bebe košta do 20 eura

 

 

Komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki je u junu prošle godine odlučivala u sporu između tri firme koje se bave uvozom hrane za odojčad. Spor je nastao oko ponuđene cijene hiljadu kutija hrane za bebe – Farmegra je dala ponudu od 0,01 euro, Gruppp tessile cijena 0,00001 euro, a Glosarij cijenu po kutiji od 0.00.

Pomenute tri firme uvoze hranu za porodilišta u Crnoj Gori, a kako se tenderi za nabavku hiljadu ili 2.000 paketa hrane za odojčad kreću u rasponu od nula od 0,01 euro, tenderi se završavaju tako što se najbolji ponuđač određuje žrijebanjem.

U apotekama i prodavnicama cijena ove hrane: Humana, Hipp, Aptamil,  za jednu kutiju kreće se od 15 do preko 20 eura, u zavisnosti od gramaže i proizvođača.

,,Dobavljači se pozivaju na svoje proizvođače koji im dozvoljavaju da praktično doniraju tu hranu, ali nigdje ne kažu da ćete tu hranu kad počnete da je upotrebljavate stalno morati da koristitie. Vi sa 2.000 kutija možete da dovedete u zavistan položaj 4-5.000 beba, dosta je jedanput da se tom hranom nahrane. I onda roditelji dolaze u situaciju da to plaćaju 100 i 200 puta skuplje nego što je tobož država obezbijedila kroz tenderske procedure. Zato tvrdim da su i u ovom slučaju ti tenderi potpuno beskorisni i nemaju nikakve svrhe u javnom zdravstvu”, kaže za Monitor Goran Marinović, bivši direktor Montefarma.

Iz kompanije Farmerga objašnjavaju da se procijenjena vrijednost nabavke utvrđuje na osnovu metodologije koju propisuje Ministarstvo zdravlja, a da je naručilac Zdravstvena ustanova apoteke Montefarm tenderskom dokumentacijom utvrdio tehničku specifikaciju predmeta nabavke kojom je predvidio da procijenjena vrijednost nabavke za partiju  – dječija hrana i hrana za bebe od 0 do šest mjeseci iznosi 0,01 eura.

,,Naša kompanija uz saglasnost proizvodjača u predmetnim postupcima javnih nabavki nudi dječiju hranu i hrana za bebe od 0 do šest mjeseci po raspisanoj cijeni”, kazali su iz Farmerge.

I iz Kompanije Glosarij su kazali da ,,Imajući u vidu  da  procijenjena vrijednost nabavke, određena od strane naručioca na tenderima, iznosi  0,01 EUR po pakovanju hrane za bebe (ukoliko bi ponuđač dao veću cijenu, ponuda bi bila neispravna), Glosarij d.o.o. Podgorica, kao društveno odgovorna kompanija obezbijedila je saglasnost proizvođača da se proizvodi: dijetetska dječija hrana i hrana za bebe od 0 do 6 mjeseci u postupcima javne nabavke kod Montefarma ponude po zahtijevanoj  minimalnoj cijeni, sa ciljem da se obezbijede formule za bebe u porodilištima, čije majke iz određenih razloga ne mogu da doje”.  Iz kompanije Gruppp tessile, sa sjedištem u Tuzima, odgovore nijesmo dobili.

Ekonomista Mirza Krnić, iz Preokreta, za Monitor komentariše ovakve tendere: ,,Firme treba da učestvuju na tenderima radi ekonomske logike i ostvarivanja svoje osnovne funkcije, a ne radi iskazivanja društvene odgovornosti. U najmanju ruku je čudno da se prije svega raspiše ovakav tender, a onda da se uopšte neko javi na isti. Ukoliko postoji prethodni dogovor, tim gore jer se stvara sumnja da  postoji neki aranžman mimo ovog tendera. Čak i ako je najbolja namjera posrijedi, stvara se sumnja u validnost ovakvog tendera. Stoga za donacije treba osmisliti zakonsko rješenje koje ga omogućava, a da je pritom jasno da se radi o dobroj namjeri i filantropiji, a ne o korupciji”.

Krnić dodaje: ,,Ukoliko neka firma želi da donira hranu za bebe, zašto im se to ne omogući, pa i promoviše u javnosti to humano djelo? Umjesto toga, raspisuje se tender i firme se tjeraju da prolaze kroz komplikovan proces i troše svoje resurse. Što ako se pojavi više firmi koje će ispoštovati specifikaciju? Kako će se vrednovati ponude i koja firma će biti ocijenjena kao najbolja ako svaka omogući istu cijenu od npr. 0,01 euro i isti kvalitet?”

Iz Montefarma su nam kazali da se upravo to i dešava, te da rješenje nalaze u izboru najboljeg ponuđača putem žrijeba.

Iz Montefarma su nam kazali da je do prije 10 godina hrana za odojčad za KCCG i bolnice koje imaju porodilišta dobijana kao donacija. Da bi se izbjegle neregularnosti i mogućnost stvaranja monopola, već deceniju ona se nabavlja putem tendera. Monterfam je propisao da cijena ne smije da bude veća od 0,01 euro, pa u skladu sa tim i stižu ponude. Kako su ponude uglavnom iste, najbolji ponuđač se bira putem žrijebanja. Što se tiče Montefarma sva zakonske obaveze su ispunjene.

I dok se porodilištima ova hrana poklanja, kada bebe izađu roditelji nastavljaju da kupuju ovu nimalo jeftinu hranu čije se cijene kreću, u zavisnosti od gramaže od 15 do 24 eura.

Iz Farmerge su nam kazali da ,,što se tiče snabdijevanja apoteka i drugih prodajnih mjesta, naša kompanija prodaje proizvode po komercijalnim cijenama koje su u skladu sa tržišnim uslovima”. I u Glosariju isti odgovor: ,,Glosarij d.o.o. Podgorica snabdijeva apoteke hranom za bebe pod komercijalnim uslovima, gdje su cijene formula definisane od strane proizvođača”.

Marinović kaže da sve jeste legalno, ali ne i humano. Objašnjava da je u Pravilniku o metodologiju za procjenu vrijednosti predmeta javne nabavke iz 2020. godine, procijenjeno je da se procijenjena vrijednost javne nabavke zasniva na vrijednosti nabavke istovjetnog predmeta iz prethodnih godina.

,,Znači ako ste prethodnih godina dali nerealnu, odnosno cijenu koja uopšte ne odgovara tržišnim, a ne odgovara jer je obično cijena bila 1 cent ili 2 centa, a u maloprodaju ista ta kutija dječje hrane košta 10, 15, 20 eura, automatski se vidi problem i postavlja se pitanje humanog karaktera cijele ove priče. On se zasniva na sljedećem: Djeca, odnosno bebe, koje počnu u porodilištu da koriste jednu vrstu dječje hrane, vezane su za tu vrstu hrane dok ne prestanu da je koriste. Što će reći- dijete će tu hranu koristiti 6, 8 mjeseci ili godinu dana i neće ni jednu drugu ni moći  podnositi. Tako na neki način vi stvarate zavisnika od određenog proizvoda. Da li je taj humani karakter ispoljen na ovaj način, da li je na ovaj način pokazano da smo u službi zdravlja, u ovom slučaju najosjetljivije kategorije, a to su bebe? Država bi trebala da se prema tome odredi”, ističe Marinović.

On daje računicu koja govori da ako je tenderska cijena 1 cent, veleprodajna marža je šest odsto, a maloprodajna 18 odsto, to znači da ta kutija dječje hrane u maloprodaju, apoteci ne može da pređe preko jedan i po cent. Pita se kako je onda moguće da to isto košta i po dvadeset i više eura.

,,To govori o potpunoj besmislenosti vršenja javnih nabavki na ovakav način.  Ne možete tenderom da procijenite 1.000 kutija na 2 eura, a onda istih 1.000 kutija da prodajete 20.000 eura. Ne možete da dovodite u zavistan položaj ni jednu bebu u Crnoj Gori, a zavistan položaj je kad je navučete na određenu vrstu hrane”, zaključuje Marinović.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO JE KOŠARKAŠKA IGRA POSTALA POSAO: Crnci i Crnogorci

Objavljeno prije

na

Objavio:

ABA liga pretvorila se u surogat onoga što je trebala biti. Krivci su svi: rukovodstva klubova, menadžeri, finansijeri, Euroliga. Žrtve su mladi košarkaši

 

 

Odmah da pojasnimo: u tekstu koji slijedi biće rasizma taman koliko i u poznatoj pjesmi Janka Đonovića.

Godina 2001. Pametni i preduzimljivi košarkaški poslenici sa prostora bivše SFRJ, napravili su sjajan projekat i osnovali regionalnu košarkašku Jadransku ligu. Utemeljivači su bili predstavnici sarajevske Bosne, podgoričke Budućnosti, zagrebačke Cibone i ljubljanske Olimpije. Formirana je firma Sidro koja je imala procenat u učešću. Obezbijeđen je glavni sponzor lige, po kojem se zvala Good Year liga (američki koncern koji je kupio slovenačku gumarsku industriju Sava), a sponzorski je pul pokrio troškove takmičenja učesnicima iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore (tada dio državne tvorevine Srbije i Crna Gora).

Ubrzo su u ligu ušli timovi iz Srbije, pa Makedonije, priključivali se povremeno mađarski, bugarski klubovi, Makabi iz Tel Aviva. Proklamovani cilj je bio da se podigne kvalitet košarke – kraljice igara u nekad zajedničkoj državi, da se timovima obezbijedi jako takmičenje u kojem bi sazrijevali i dokazivali se mladi igrači. Da se nastavi tradicija.

Sad malo košarkaške istorije. SFRJ je važila za košarkašku velesilu. Imala je sjajnu ligu, sjajne igrače koje su pravili treneri – stvaraoci. Reprezentacija se od 1970. godine, s manje više svakog takmičenja vraćala s medaljama. Dominacija je naročito bila izražena od 1989. kad su klubovi redom bili prvaci Evrope, a jedna vanserijska reprezentacija (stvorena i odgojena u jugoslovenskoj školi košarke) kao od šale pobjeđivala na svim takmičenjima na kojima se pojavljivala.

Četiri jugoslovenska tima osvajala su titule klupskih prvaka Evrope, kako se tada zvao pobjednik Kupa šampiona. Od Bosne, u Grenoblu 1979., pa preko dvije uzastopne Cibonine, 1985. i 1986. i tri splitske Jugoplastike/ Pop ’84 od 1989. do 1991., zaključno sa Partizanovom 1992. dokazali su kvalitet rada trenera u klubovima. Mlađi čitaoci treba da imaju na umu da je to period u kojem je svaki klub mogao da ima maksimalno dva strana igrača. Dakle, čisti kvalitet, kao plod talenta nadograđenog marljivim radom.

Treneri su bili genijalci da prepoznaju talenat, ubijede ga da dođe kod njih, da ga razviju kao igrača, kreativno i košarkaški. Nije bilo potrebe da crtaju akcije na tablama košarkašima koji su u svakoj situaciji imali više rješenja. Zato sad u NBA dominiraju izdanci tog načina shvatanja košarke Luka Dončić i Nikola Jokić.

A kod nas suprotno!

Kad je ULEB dobio rat sa FIBA i postao gazda evropske košarke, zaboravili su se korjeni kraljice igara. Euroliga vodi računa samo o njihovom takmičenju. Reprezentacije, nacionalna i kontinentalna prvenstva ih ne interesuju. Napravili su zatvoreni sistem, gdje svake godine odškrinu vrata za ponekog ko im se, finansijski ili projektno, dopadne. Uspjeh tima iznad je stvaranja igrača. Zato trpe mladi igrači, klubovi i treneri stvaraoci, reprezentacije… Profitiraju bogati vlasnici velikih klubova, košarkaški menadžeri i strani košarkaši – uglavnom iz SAD, oni  koji nijesu kvalitet za najjaču ligu na svijetu.

Onda su sistemom spojenih posuda na udar te pošasti došli i klubovi iz Jadranske ABA lige. Prvo su angažovali jednog – dvojicu stranaca, da bi prošle sezone gledali takmičenje u kojem su oni najbolji imali više stranih nego domaćh igrača!? A za to vrijeme samo par menadžera zadovoljno trlja ruke, uživajući u ulozi apsolutnih gospodara takmičenja. Dodatno, makijavelistički pristup nekolicine predsjednika klubova ozbiljno dovodi u pitanje ne samo sportski aspekt takmičenja. I to od preimenovanja i preregistrovanja lige u ABA. Dok je Sidro vodilo ligu, red se znao.

Ljudi koji su na prelasku dva vijeka vodili KK Budućnost donijelu su nekoliko vizionarskih odluka. Prva, da se priključe tada formiranoj Euroligi (koja nije bila sadašnji monstrum) rezultirala je situacijom da su imali tri igrača na NBA draftu na kraju treće euroligaške sezone. Druga da igraju Jadransku ligu, značila je spas za košarku u Crnoj Gori. Pored tri sezone u najjačem takmičenju na Starom kontinentu Podgoričani su bili manje-više redovan učesnik drugog po rangu ULEB takmičenja, nekad ULEB Kupa, sad Eurokupa. Treća je bila da se okrenu vraćanju domaćih igrača i da koliko je god moguće tim sačinjavaju Crnogorci (državljani da ne bude zabune).

Najveći uspjeh u XXI vijeku KK Budućnost Voli ostvarila je u sezoni 2017./2018. kad je osvojila titulu prvaka ABA lige! U timu je bilo deset domaćih igrača, jedan Bosanac, a kao domaći jer se razvio u Podgorici, te dva Amerikanca i jedan Kanađanin. Euforija povodom uspjeha kratko je trajala.

Iduće sezone, u Euroligi, glavnu riječ vodilo je šest Amerikanaca, dok su domaći igrači bili u epizodnim ulogama. Od tada se samo povećavao broj tamnoputih košarkaša u plavom dresu. Prošle godine ih je bilo duplo više. Kako je broj stranaca rastao, opadao je broj gledalaca na tribinama. Logično – itekako!

U američke rudnike Crnogorci su odlazili da zarade novac. Koliko će uspješno poslovati njihov rudnik nijesu marili. Niko ih nije motivisao da razmišljaju dalje od njihovog učinka. Slično razmišljaju i Amerikanci u Podgorici. Odrađuju ugovor, primaju platu, nemaju osjećaj da je to njihova sredina (kao i što nije). Prošle godine ih je bilo osam, a domaćih igrača duplo manje. I prošle godine je bila rekordno niska posjeta na utakmicama u Morači. Nema naše djece, nema žara u igri, nema društva, rodbine i prijatelja na tribinama, nema treme i pritiska. Stranci jednako završavaju utakmicu bez obzira na ishod. Tako su naučeni. Naši počeli da ih kopiraju. I to publika prepoznaje.

KK Budućnost Voli prije skoro deset godina kupio je halu u Kokotima i obećao fabriku košarke. Džaba hala u vlasništvu, džaba škola košarke sa desetak trenera, džaba stvaranje razvojnog tima KK Studentskog centra, džaba dovođenje trenera za rad s mladima. Iz sve te priče samo je Igor Drobnjak dobio priliku u prvom timu. O igračima koji su kao talenti iz drugih gradova dolazili u Podgoricu nećemo pisati jer to nije plod KK Budućnost. Teško je napraviti dobrog igrača, a još teže ga sačuvati od bogatih i moćnih. Kupovina je uvijek bila lakša. I to nije sporno. Sporno je što za takav koncept ljudi koji vode klub traže i naš – opštinski i državni novac. I dobijaju ga.

Prošle godine u ovo doba iz KK Budućnost Voli žalili su se da od dolaska nove vlasti nijesu dobili ni centa od države, uz tek simboličnu pomoć od opštine, da se tako ne može dalje, nudili da klub preuzme neko drugi… Epilog je bio – milion eura od Glavnog grada, skoro duplo više nego za socijalu!! Veći budžet plavo-bijeli su imali samo u godini kad su igrali Euroligu. Da je za taj novac Glavni grad organizovao da makar podgorički osnovci popune praznu halu u većini utakmica. Ali nije. Znamo svi da je Morača puna samo kad gostuju Partizan i Crvena zvezda i to kad njihovi navijači kupe papreno skupe karte. I koja je korist za Glavni grad, za Crnu Goru od tog miliona uloženog u profitni klub, da bi opet bio samo treći u ligi? I da nije bilo tog miliona bili bi na istoj poziciji, ili možda četvrti sa istim ishodom: praznom Moračom i sa još jednom sezonom u kojoj nije afirmisan nijedan igrač iz Podgorice (Andrija Slavković je sa 15 godina kao najveći talenat u svojoj generaciji došao u klub).

Da je takav koncept rezultatski neodrživ pokazuje i primjer Hrvatske. Njihovi najbolji klubovi, prvaci Evrope, Cibona i Jugoplastika životare jer niko ne ulaže milione u njih. Bogata Cedevita nije se “primila u Zagrebu, pa se prebacila u Ljubljanu, dodajući ime Olimpiji i spasivši i nju opstanka u regionalnoj ligi (zbog nedovoljnog budžeta da se kupuju stranci, a domaće niko ne stvara). Uz Cedevita Olimpiju i Budućnost, samo beogradski timovi još plaćaju toliko stranaca. A oni koji promovišu domaću djecu s njima nemaju šansi.

U toj situaciji i treneri su potrošna roba. Nema kontinuiteta u radu, svake godine pravi se novi tim, a imperativ rezultata visi nad glavom. Kreacije i šarma odavno ne viđesmo u Jadranskoj ligi. Crtanje na tablama je pod moranje. Minuti odmora su – na engleskom.

Elem, dok se minuti odmora ne budu držali na našem jeziku, a onda neki asistent prevodio jednom ili dvojici stranaca, dok se menadžeri budu pitali više od onih koji vode klub, nema spasa košarci na ovim prostorima, pa sve da osvoje nebrojeno Euroliga. A pitanje je i do kad će timovi iz ABA lige igrati u tom takmičenju.

Milivoje KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

FESTIVALI  NA SJEVERU: Kolašin i tango sve skladnije plešu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tango kamp se, lani, vratio u Kolašin na velika vrata. Ovogodišnjem izdanju prisustvovaće čak 800 plesača iz 160 gradova svijeta, što će tu opštinu pozicionirati na mapi destinacija za koje se zna u višemilionskoj tango zajednici

 

 

”Legenda je ponovo tu”, tako je lani, nakon petogodišnje pauze, najavljen povratak internacionalnog Tango kampa u Kolašin. Ove godine, 10–to izdanje manifestacije, koje će, prema najavama organizatora,  oboriti rekorde i u dužini trajanja i u posjećenosti,  ima moto Tango kamp se vratio da ostane.

Manifestacija je prestala da postoji  2018. godine, kada su se, nakon osam godina rada punog entuzijazma,  organizatori umorili od finansijskih, logističkih, pa i bezbjednosnih prepreka, koje su ih pratile od početke plesnog  festivala.  Sada, kako za Monitor kaže  Darko Dožić, jedan od osnivača, u tom gradu je i više  razumijevanja i više podrške za manifestaciju, po kojoj se Kolašin pročuo  u višemilonskoj tango zajednici.

Kolašinski tango festival je dobitnik Wild beauty nagrade crnogorske Nacionalne turističke organizacije (NTO)  i jedna od devet manifestacija koja je na spisaku onih koje “ne smijete propustiti ako dolazite u Crnu Goru“. Ovog ljeta,  na sjever Crne Gore dovodi čak 800 plesačica i plesače iz 41 zemlje i preko 160 gradova svijeta.

Način na koji je organizovan, kao spoj plesa, edukacije i aktivnog odmora, objašnjava Dožić, Kampu  je obezbijedio mjesto u istoriji tango zajednice, ali i ulogu trend setter-a među sličnim događajima u svijetu.  Po uzoru na kolašinski organizovani su brojni događaji širim svijeta. Fenomen atraktivnosti tanga i brojnost zajednice okupljene oko tog argentinskog plesa, sagovornik Monitora objašnjava kao „odgovor na savremenu otuđenost“. Ta zajednicu nema kontinuitet postojanja, iako je ples  star oko 120 godina.  Vojna diktatura u Aregentini i pop kultura, podsjeća Dožić, učinili su da  ples skoro nestane u toj zemlji, ali i u Evropi. Obnavljanje je, na zalasku minulog vijeka, krenulo prvo od velikih gradova.

„Zajednica se  aktivno razvija poslednjih 30-ak godina , tako da, u tom smislu,  nije  star fenomen, iako mi plešemo na muziku staru 70-80 godina. Međutim,  sve nas je više i zajednica će ubrzano rasti narednih godina, kao odgovor na otuđenost, ali i zbog činjenice da  okuplja  ljude koji među sobom mogu lako komunicirati, bilo od kuda da dolaze, jer „govore“ istim jezikom, koji se zove tango…”, kaže osnivač jednog od događaja po kojima su turistička ljeta u Kolašinu pamte.

Taj grad i tango, objašnjava Dožić, sada sve skladnije zajedno „plešu“ , iako nije oduvijek bilo tako.  Organizatore i tangerose u toj sjevernoj opštini u početku su dočekivale i predrasude i nerazumijevanje, kao strah od nepoznatog i palanačke navike.  Proces upoznavanja i navikavanja još traje, ali ide dobrim putem. Energija koju tangerosi ostavljaju po ulicama varoši, neposrednost i spontanost otopili su krutost male sredine.

U tom građenju odnosa između lokalaca i plesača važnu ulogu imala je i korist koju je imala turistička privreda. Kolašin, danima  tokom kojih se održavala manifestacija, mogao pohvaliti činjenicomda  u privatanom smještaju nije bilo slobodnog mjesta.

„Kamp je Kolašinu donio mnogo toga, veliki doprinos duhu i prepoznatljivosti grada na jedan specifičan način, nezabilježen ni u jednom malom mjestu na svijetu, a kamoli u Crnoj Gori.  U onom najpragmatičnijem  smislu donio je i stotine hiljada eura zarade.  Pored toga, osim što su turisti, tangerosi su i turistička ponuda. Kad oni izađu da plešu po trgu ili ulicama, Kolašin  dobija atraktivan turistički događaj. Oni su turisti koji uživaju u Kolašinu, ali gradu i daju ponudu, koja je jedinstvena  i neočekivana nekome  ko se slučajno zadesi u gradu“, kaže Dožić.

Kako se pokazalo, tokom devet godina,  manifestacija je mnogo više od plesnog događaja. Pored  plesnih i muzičkih sadržaja vezanih za argentinski tango, svakodnevno uključuje različite izlete, planinarenja, časove joge, relaks i antistres programe, biciklizam, penjanje, jahanje, streličarstvo, kreativne radionice za djecu, muzičke radionice, predavanja, projekcije, argentinske folklorne plesove… Za vrijeme događaja, svakog dana radi i škola tanga za početnike. I to sve je  besplatno za Kolašince i sve turiste, neplesače koji posjete grad.

Na muzičkom dijelu festivala  nastupala su značajna imena argentinskog tanga. Ovog ljeta gosti su Leonel Kapitano, Leonel Gaso, Huan Pablo Galjardo, Federiko Aranda, Lusio Klaros, kao i orkestar Tanguango, dok će muziku na plesnim događajima puštati neki od najpoznatijih evropskih DJ-eva.

“Nastavljamo gdje smo stali prošle godine. Ove ćemo otići i korak dalje. Tango kamp i njegovi brojni prateći sadržaji će Kolašin ponovo istaći kao mjesto kreativnog odmora, specifično i različito u odnosu na ostala turistička mjesta u Crnoj Gori. Fotografije prirodnih ljepota grada i okoline obićiće će svjetsku tango zajednicu. To je vrlo važna besplatna promocija kolašinske turistike ponude”, najavili su organizaori.

Prema Dožićevim  riječima, gosti kampa su turisti kakvi Kolašinu mnogo znače, s obzirom  da je njihov prosječni ostanak i ove godine oko osam dana, dok ima i dosta onih koji su odlučili da ostanu na događaju svih 19 dana, pa i duže. Gosti kampa, uz to,  većinu vremena provode u gradu, za razliku od uobičajenih tranzitnih turista.

“Činjenica je i da raznovrsni sadržaji koje kamp nudi u Kolašin privlače veliki broj neplesača koji nisu formalni gosti događaja, što ima mnogo dalekosežniji efekat nego da je u pitanju obični plesni događaj. Ovo je razlog zbog kojeg mnogi ljudi koji imaju kuće ili vikendice u Kolašinu produžavaju svoj boravak u gradu“, kaže on.

Tango zajednica, istovremeno, objašnjava Dožić,  sve više dobija od Kolašina na više načina. Opština minule dvije godine finansijski podržava tu manifestaciju, a ove godine iz lokanog budžeta za organizaciju je obezbijeđeno 20.000 eura.  To grantuje organizaorima da nijesu u „minusu“, kako je bilo na početku.

„Dobili smo i jednu lijepu poziciju za razvoj, podržavaju nas privrednici, ustanove. Naročito je podrška osnovne i srednje škole značajna. Imamo odličnu saradnju sa Skijalištima Crne Gore.  Dobili smo i atraktivan prostor za naše aktivnosti i za ovakav vid događaja, jer, u tom smislu, tango i Kolašin kao da su „šiveni“ jedno za drugo. To što je riječ o malom gradu, omogućava učesnicima da se svakodnevno sreću, komuniciraju, da se upoznaju sa Kolašincima i Kolašinkama, grade prijateljstva, razmjenjuju iskustva…“, kaže  Dožić.

Ipak, ostaje još mnogo prostora, da se ta saradnja unaprijedi, pa da događaj donese mnogo veću korist i Kolašinu i Crnoj Gori.   Organizatori se nadaju da će oni koji brinu o crnogorskom  turističkom proizvodu to i prepoznati, pa da Tango kamp u budućnosti bude i obimniji i sadržajniji događaj.

                                                                             Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo