Povežite se sa nama

OKO NAS

SLUČAJ SPORTSKO-KULTURNOG CENTRA UNIVERZITETA CRNE GORE: Univerzitetski biznis pod velom tajnosti

Objavljeno prije

na

Univerzitetski sportsko-kulturni centar Podgorica (SKCUCG) preduzeće je koje je Univerzitet Crne Gore osnovao prije pet godina, uloživši preko tri miliona eura. Na koji način i koliko su od tada UCG i građani Crne Gore, koji su indirektno učestvovali u finansiranju, profitirali – ne zna se

 

I pored toga što ima nezavisne prihode, pa bi time trebalo da bude i samoodrživ, Univerzitetski sportsko-kulturni centar Podgorica (SKCUCG) dobija novac i iz budžeta UCG-a, odnosno od građana Crne Gore. Koliko i u koje sve svrhe, nije poznato.

SKCUCG DOO je preduzeće koje je 2015. godine osnovao Univerzitet Crne Gore (UCG), uloživši preko tri miliona eura. Nedavno je za izvršnog direktora ovog preduzeća ponovo izabran nekadašnji predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta Crne Gore (SPUCG) i magistar političkih nauka Miloš Pavićević, na period od tri godine.

Pavićević je direktorsku fotelju preuzeo gotovo po odlasku iz Studentskog parlamenta. Dvije godine, od 2015. do 2017. obavljao je funkciju v.d. direktora SKCUCG-a, iako, prema Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, vršilac dužnosti pojedinac može biti najduže do šest mjeseci.

SKCUCG prihoduje od izdavanja prostora. Prema cjenovniku, u koji je Monitor imao uvid, za sat vremena treninga u sportskoj dvorani treba izdvojiti 30, odnosno 40 eura – zavisno od termina. Zakup dvorane za potrebe takmičenja kreće se od 70 do 300 eura, u zavisnosti od termina, starosti ekipa i važnosti meča. Korišćenje dvorane za ,,ostale manifestacije” iznosi 700 eura. Izdaju se i mala i velika multimedijalna sala od 30 do 50 eura po satu, odnosno od 100 do 200 eura po danu. Godišnji zakup centra terena za reklamu iznosi dvije hiljade eura, prostora u reketu za koš hiljadu I po, a za rukometni šesterac hiljadu eura.

Pavićević je, na pitanje čemu su namijenjena sredstva prikupljena od izdavanja sala SKCUCG-a, kazao da najveći dio ide na zarade zaposlenih. ,,Važno je naglasiti da društvo svoje poslovanje obavlja sa minimalnim brojem radnika, koji je manji od broja dozvoljenog Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji. Prosječna zarada zaposlenih je primjerena i potvrđuje opredijeljenost racionalnom poslovanju”. Kako je još rekao, iz tih prihoda SKCUCG-a servisiraju se i ,,drugi troškovi svakodnevnog poslovanja” i ulaže u razvojnu komponentu koja je, kako je napomenuo, veoma značajna, imajući u vidu jaku konkurenciju objekata koji nude istu ili sličnu vrstu usluga.

U finansijskom planu UCG-a za 2020. godinu, pod stavkom Transferi SKCUCG-u, navodi se suma od 70 hiljada eura, što je godišnji iznos koji ovo preduzeće dobija od UCG-a. Isti iznos navodi se u finansijskim planovima UCG-a i za 2019. i 2018. godinu. U perodu kad se SKCUCG nalazio u v.d. stanju u finansijskim planovima UCG-a ta stavka nije navedena.

Viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO) Snežana Kaluđerović za Monitor je kazala da nije jasno zbog čega se iz budžeta UCG-a izdvajaju sredstva za SKCUCG. ,,SKCUCG ne predstavlja organizacionu jedinicu UCG-a i nije jasno zašto se sredstva iz budžeta UCG opredjeljuju za to privredno društvo, koje ima i poslovne prihode kroz iznajmljivanje imovine. Mi ne znamo ni da li se ta sredstva opredjeljuju za zarade 13 zaposlenih ili u druge svrhe”, navodi ona.

Pavićević je, na pitanje zbog čega Univerzitet izdvaja dodatan novac za funkcionisanje SKCUCG-a, kada bi ono trebalo da se izdržava iz sopstvenih prihoda, kazao da se, od redovnih mjesečnih transfera koje društvo dobija od osnivača, izmiruju obaveze za dio mjesečnih računa, i to za električnu energiju, vodu, obezbjeđenje objekta i drugo. ,,U strukturi prihoda privrednog društva, većinu čine sopstveni prihodi SKCUCG-a, a iz kojih se izmiruju obaveze po osnovu zarada zaposlenih, ulaganja u održivost sistema i razvojnu komponentnu, kako bi se proširila i obogatila ponuda koju centar nudi studentima i drugim korisnicima”.  Kako je istakao, transfer u periodu od osnivanja društva nikada nije dostigao iznos koji je planiran finansijskim planom UCG-a. ,,To jasno ukazuje na to da društvo većinu obaveza servisira iz sopstvenih prihoda”.

Iz UCG-a za Monitor navode da SKCUCG ,,svake godine ostvaruje sve veće prihode”, pa da je tako u prilici da u najvećoj mjeri, iz sopstvenih prihoda, servisira obaveze koje proizilaze iz poslovanja.

Kaluđerović napominje da javnosti ostaje nepoznato da li se neraspoređena godišnja dobit SKCUCG-a sliva u budžet UCG-a, kao i koliku i koju korist od SKCUCG-a ima UCG. Ona još upozorava da CGO godinama ukazuje na netransparentnost rada UCG-a. ,,To je naročito izraženo kada je u pitanju finansijsko poslovanje UCG-a. Mi smo o tome pisali i u našim analizama, uključujući i posljednju, pod nazivom Finansijska alhemija UCG – uvid u finansiranje od 2015. do 2019. godine”.

Ti podaci ne nalaze se ni u godišnjem konsolidovanom finansijskom izvještaju UCG-a.

Iz razgovora sa mnogobrojnim studentima, proizilazi da većina nije zadovoljna uslugama SKCUCG-a. Tvrde da od ovog objekta imaju najmanje koristi. ,,Prelazak iz studentskih klupa ravno u direktorsku fotelju nikako ne može biti dobar primjer. To je srž svih problema kojih ima u izobilju”, navodi jedan od studenata.

Pavićević je i te navode demantovao, kazavši da ,,brojne činjenice pokazuju da su studenti prioritetni i korisnici koji usluge centra koriste bez naknade ili pod povlašćenim uslovima”. ,,Studentska sportska društva osnovana na fakultetima na raspolaganju imaju termine za rekreaciju bez naknade, a sva studentska sportska takmičenja, koja okupljaju više hiljada studenata, održavaju se upravo u našem objektu. U multimedijalnoj sali organizovane su brojne aktivnosti studentskih organizacija, kojima su termini stavljeni na raspolaganje, bez naknade. Takođe, studenti usluge teretane i fitness centra koriste po cijeni koja je značajno niža od one koju za mjesečnu članarinu plaćaju drugi korisnici. Dio nastave nekih fakulteta odvija se u objektu, a UCG i njegove organizacione jedinice za to ne plaćaju naknadu“, navodi on.

Na koji način je UCG profitirao od osnivanja SKCUCG-a i kako se to vratilo građanima Crne Gore, koji su indirektno učestvovali u finansiranju otvaranja ovog objekta, ostaje nejasno. Praksom zaštite umjesto sankcionisanja netransparentnosti ne bi se smjela pohvaliti nijedna institucija, a naročito ne ustanova koja bi drugima trebalo da posluži kao uzor u poštovanju zakona.

 

Zašto je trajalo v.d. stanje

U odgovoru na pitanje Monitora zbog čega se SKCUCG tako dugo nalazio u v.d. stanju Pavićević se osvrnuo samo na period kad je UCG izvršio izbor za izvršnog direktora. ,,Nije tačno da se SKCUCG d.o.o. sve ove godine nalazi u v.d. stanju. UCG je izbor izvršnog direktora izvršio 2017. i 2020. godine, na osnovu odredbi Statuta SKCUCG-a, kojima je predviđeno da mandat traje tri godine. Oba puta imenovanje izvršnog direktora uslijedilo je nakon sprovedenog javnog konkursa i nakon što su Komisija za izbor izvršnog direktora i Upravni odbor UCG-a ustanovili da ispunjavam sve uslove propisane konkursom i Statutom SKCUCG-a“.

U sličnom maniru, Monitoru je odgovoreno i sa adrese UCG-a. Zbog čega je SKCUCG od 2015. do 2017. poslovao u v.d. stanju – nisu objasnili. U odgovoru su, zato, naveli zanimljivu slučajnost – na konkurs za ovu funkciju, koji je objavljen u Biltenu UCG, na sajtu Zavoda za zapošljavanje i dnevnim novinama, prijavio se samo jedan kandidat – Pavićević.

Andrea JELIĆ
Jovana DAMJANOVIĆ

 

 

 

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo