Povežite se sa nama

DRUŠTVO

STAV: Izborno obećanje novog početka

Objavljeno prije

na

Koalicije oko Dritana Abazovića i Alekse Bečića pred sobom imaju veoma težak zadatak da definišu i sprovedu inicijalne reforme koje bi omogućile funkcionisanje države u teškoj ekonomskoj situaciji i da, istovremeno, djeluju kao korektivni faktor u odnosu na trećeg koalicionog partnera

 

Uprkos mješavini osjećanja nevjerice i euforije nakon završenih izbora, ne treba odbaciti mogućnost poslovičnih crnogorskih političkih prelatača. U ovoj komplikovanoj izbornoj utakmici, brzina (slavljenja pobjede) nije vrlina, jer još uvijek nije nemoguće da DPS formira novu vladu.

Ipak, u nadi da postizborna dešavanja neće potvrditi da je poslovični politički preletač Drago Đurović crnogorska sudbina, ono što građanima i novoj vlasti predstoji jeste dugotrajan i težak rad na restrukturiranju Crne Gore u istinsku državu svih njenih građana, istinski nezavisnu i suverenu državu nezavisnih i efikasnih institucija, državu-članicu Evropske Unije, državu čija mladost ne kupuje karte u jednom pravcu do Njemačke, Švedske, Kanade…, državu u kojoj ne postoje narodne kuhinje…

Ne treba se zavaravati da je vrijeme na strani izbornih pobjednika, jer se oni moraju odmah angažovati na mučnom poslu reforme private države. Dostizanje pomenutih ciljeva zahtijeva generacijski angažman koji se mora započeti danas, kako bi buduće generacije naslijedile solidne državne temelje. Nadam se da su izborni pobjednici dorasli tom zadatku.

Iako je još rano za donošenje konačnih ocjena, čini se da su rezultati izbora, u najvećoj mjeri, proizvod dva kompleksna faktora.

Prvi je decenijska vlast jedne partije i njenog lidera koji odavno ne nudi nadu za prosperitet svih. Nije teško dokumentovati tvrdnju da je tokom skoro tri decenije vlasti, DPS privatizovala državu i pretvorila je u partijsku kooperativu korisnu samo svojim članovima i saputnicima ka neizbježnoj zadnjoj stanici: autokratiji. Partija koja je do juče bila na vlasti nije uspjela (ili nije imala namjeru/želju) da kreira institucije sposobne da se nose s izazovima modernog vremena nezavisno od toga ko sjedi u fotelji predsjednika i premijera. Od 1990. do danas, državne institucije Crne Gore su funckionisale kao servis vladajuće partije. Bilo je samo pitanje vremena, odnosno, povoljne prilike, kada će se nagomilano nezadovoljstvo građana izliti na ulice i politički definisati kao potreba za političkom i sistemskom promjenom.

Drugi je svojevrsno i teško razumljivo „samoranjavanje” DPS-a, tako što je donošenjem problematičnog zakona o vjerskim zajednicama, partijski lider otvorio sukob sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori. Uslijedio je ulazak crkve u politiku na velika vrata, litije, radikalizacija identitetske politike, i buđenje nacionalizama. Stiče se utisak da je, vodeći se ranijim iskustvima, (Milo) Đukanović vjerovao da mu ovaj sukob može donijeti jos jednu izbornu pobjedu. Možda se nadao da će glasači DPS-a odabrati partiju umjesto crkve i oltara pred kojim pale svijeće, a da će se takozvani „suverenistički glasači” još jedanput okupiti oko njegove retorike o ugroženoj državi. Izborni poraz je pokazao da je Đukanović precijenio partijsku lojalnost značajnog segmenta DPS glasačkog tijela, a potcijenio sumnjičavost i decenijsku netrpeljivost koju suverenisti gaje prema njemu.

Rezultat je, de facto, pobjeda Mitropolita SPC u CG Amfilohija Radovića, koji je bio katalizator i lider višemjesečnih vjersko-političkih protesta iniciranih pomenutim zakonom o vjerskim zajednicama. Koalicija okupljena oko DF-a je samo politička forma i izraz ove pobjede crkve nad državom. Političke smjernice, ideološka matrica i viđenje sebe i svijeta ove koalicije su snažno ankerisani u temelje hegemonog srpskog nacionalnog diskursa i svetosavske verzije pravoslavlja. Uz dužno poštovanje onih koji zagovaraju drugačije viđenje stvarnog izbornog pobjednika, nema osnove tvrditi da je Đukanovića porazila građanska Crna Gora. Građanska Crna Gora jos uvijek nije dovoljno brojčano snažna da sama odnese izbornu pobjedu. Naravno, treba raditi na jačanju tih kapaciteta, ali i biti svjestan da je kontraproduktivno tvrditi ono što postizborne cifre ne opravdavaju. Građanske kapacitete treba jačati i izgrađivati jer je potrebno nositi se istovremeno sa dva protivnika: DPS-om i velikosrpskim nacionalizmom. Oba protivnika imaju isti cilj: ubijanje nade da je građanska, multietnička i proevropska Crna Gora moguća.

Postizborna aktivnost lidera ove koalicije je, s pravom, zabrinula sve one koji baštine suverenističku viziju crnogorske državnosti i crnogorskog identiteta. Naime, prvi javni čin njenog lidera (Zdravka) Krivokapića nakon objavljivanje preliminarnih razultata, koji su ukazivali na poraz DPS-a, je bio odlazak pred Hram Hristovog Vaskrsenja i susret sa Mitropolotom Amfilohijem. Situacija na ulicama crnogorskih gradova u postizbornoj noći se razvijala na način koji je produbljivao sumnju mnogih u iskrenost novopečenih pobjednika kad su govorili o toleranciji, iskoraku izvan nacionalističkog diskursa i želji da iza sebe ostave identitetsku politiku, odnosno, u njihovu snagu da takve iskorake učine. Postizborno slavlje se brzo pretvorilo u nešto što se može okarakterisati kao euforična manifestacija srpskog nacionalizma: od ranije poznato četničenje uz poneku crnogorsku zastavu kao masku koja treba da sakrije ružno lice srpskih hristofašista.

Iako su lideri tri opozicione koalicije ovakvo ponašanje uopšteno ocijenili kao štetno za Crnu Goru, izostala je oštrija kritika velikosrspke nacionalističke euforije. Izrazili su i sumnju da je repriza onoga što smo već mjesecima gledali na crnogorskim ulicama za vrijeme litija organizovana od tajnih službi koje su još uvijek pod kontrolom DPS-a. Takav organizacioni napor DPS-a nije nezamisliv, ali ni opozicioni aktivisti i političari nijesu nevinašca po pitanju prizivanja nasilja i atavističkih strasti nacionalizma. Izbornim pobjednicima bi bilo bolje da se ostave takve retorike. Mnogo je efektnije kada se njihovi partisjki članovi i aktivisti angažuju na fizičkom obezbjeđivanju imovine i života svojih komšija druge vjere. Euforične manifestacije srpskog nacionalizma koji sebe vidi kao jedinog pobjednika izbora i realnost postizbornih pritisaka na manjine se moraju prepoznati, osuditi i njima se suprotstaviti na način i u mjeri u kojoj to može uraditi izborni pobjednik koji još uvijek nije preuzeo poluge vlasti. Važno je podsjetiti izborne pobjednike, ali i sve dobronamjerne građane, da je njihovo oštro suprotstavljanje nacionalizmu (svejedno da li srpskom ili crnogorskom) i vjerskom ekstremizmu savremenih hristovih vojnika jedan od važnih elemenata u izgradnji građanske i proevropske Crne Gore.

Zatvaranje očiju pred uličnim izrazima želje za osvetom najviše govori o onima koju žmure. Na moja pitanja o tome šta se dešava na ulicama, neki crnogorski političari, medijski poslenici i opozicioni aktivisti su tvrdili da ne znaju jer nijesu „pratili” razvoj situacije i da se svakako radi o marginalcima koje ne treba uzimati za ozbiljno, već ih treba integrisati. Neki su tvrdili da su na ulicama frustrirani ljudi koji su decenijama patili pod režimom DPS-a, pa je njihov bijes razumljiv i treba biti tolerisan. Drugi su smatrali da u Crnoj Gori ne postoje četnici i da onima koji nose krstove, slave osuđene ratne zločince i pjevaju ode Draži Mihailoviću, nije fer lijepiti takvu etiketu. Konačno, bilo je i onih koji su tvrdili da je sve to organizovao DPS – sekta satanista na kokainu.

Uprkos svemu, važno je nadati se (kao što znamo, nada umire posljednja) da se definisalo jezgro onoga što bi moglo postati temelj centrističke i socijalno progresivne građanske opcije. Njeno postojanje je od vitalne važnosti za razvoj Crne Gore kao nezavisne, multietničke i proevropske države. Od vremena raspada SFRJ, u Crnoj Gori nije postojala smislena i funkcionalna centristička, proevropska, građanska politička alternativa koja je bila u stanju odnijeti izbornu pobjedu. Ovo je jedan od najvećih grijehova decenijske vladavine Đukanovićevog DPS-a i djelovanja MCP pod budnim okom Mitropolita Amfilohija. Kao decenijski partneri na vlasti, njih dvojica su Crnu Goru držali u okovima binarnog političkog izbora između dva zla koja se međusobno hrane i održavaju u životu: autoritarni i kriminalizovani DPS, s jedne strane, i agresivni srpski nacionalizam, s druge. U vakuumu koji je među njima postojao, nijesu dopuštali kreiranje i opstanak bilo kakve smislene političke alternative. Ova spoznaja hrani moju rezervisanost prema koaliciji okupljenoj oko DF-a, ali i moju nadu da će 14 skupštinskih poslanika dvije manje koalicije ipak uspjeti da obuzdaju hegemonističke tendencije svojih brojčano jačih i ideološki radikalnijih opozicionih kolega.

Koalicije oko Dritana Abazovića i Alekse Bečića mogu predstavljati obećanje pomenute alternative. One pred sobom imaju veoma težak zadatak da definišu i sprovedu inicijalne reforme koje bi omogućile funkcionisanje države u teškoj ekonomskoj situaciji i da, istovremeno, djeluju kao korektivni faktor u odnosu na trećeg koalicionog partnera. Ova korektivna funkcija u odnosu na koaliciju okupljenu oko DF-a bi trebala da se odnosi prvenstveno na retoriku i politički jasno definisane ciljeve koji u pitanje dovode međunarodni položaj Crne Gore, rekomponovanje odnosa unutar države, i davanje primata identitetskoj politici. Iako skeptici poput mene strahuju da bi se ove dvije koalicije mogle pretvoriti u političke značke na reveru velikosrpskog nacionalizma koji je legitimizovan na izborima, treba im dati šansu da nas razuvjere. Efikasnost na ovom korektivnom poslu će, između ostalog, biti mjera snage progresivne i prozapadne građanske opcije koju sada projektuju Abazović i Bečić.

Na kraju, najznačajniji rezultat izbora u Crnoj Gori jeste činjenica da se vlast promijenila preko glasačke kutije, a ne na barikadama i pod budnim okom snajperista. Promjena vlasti mirnim putem i prihvatanje te promjene od strane DPS-a je znak postojanja demokratskih kapaciteta koji se dalje trebaju razvijati. Ja se iskreno nadam da će državu voditi oni kojima je u srcu nezavisna, suverena i evropska Crna Gora, a na umu ekonomski oporavak devastirane države. Nadam se da će nova vlast sebe i svoj rad vidjeti samo kao prvi korak na teškom putu reformi.

Dr Srđa PAVLOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ODUSTAJE LI VLADA OD SUMNJIVE KUPOVINE STUDENTSKOG DOMA OD  TOMISLAVA ČELEBIĆA: Rupa u zakonu i u budžetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto novog raspisivanja tendera, Vlada je posao kupovine novog studentskog doma, odlučila da obavi drugačije. Studentski dom će, da bi izbjegla zakonske implikacije,  kupiti odlukom, tako što će ove godine platiti 3,6 miliona iz budžetskih rezervi, dok će dodatna sredstva obezbijediti naredne godine. Baš onako kako je ranije dogovoreno sa Tomislavom Čelebićem

 

Ministarstvo prosvjete i Vlada ne odsustaju od namjere da milionima iz budžeta pomognu Tomislava Čelebića i Đukanovićev Univerzitet Donja Gorica (UDG). Prošle srijede su, nakon pisanja Monitora, poništili tender o kupovini studentskog doma u blizini UDG od kompanije Čelebić City. Tender je bio sporan i zbog toga što je prihvaćena duplo veća cijena od ponuđene (6,3 miliona umjesto 2,9), zbog čega je Vladi, osim javnog suda, prijetila i reakcija nadležnih institucija.

Činilo se da je Vlada  odustala od tog posla. No, samo dva dana  nakon poništenja tendera, u petak, 1.novembra, na telefonskoj sjednici, Vlada je, odlukom većine članova, dala  saglasnost za kupovinu nepokretnosti za potrebe povećanja smještajnih kapaciteta studenata. Kako Monitor nezvanično saznaje, dio ministara nije želio da aminuje tu odluku.

Umjesto novog raspisivanja tendera, Vlada je posao kupovine novog studentskog doma, odlučila da obavi drugačije. U priču je uključila Upravu za državnu umovinu  i Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem je čelu Slaven Radunović.  Prema dokumentima razmatranim na sjednici Vlade, Uprava se obratila Radunovićevom ministarstvu samo  noć nakon poništavanja tendera, sa Informacijom o kupovini  objekta za potrebe povećanja smještajnih kapaciteta studenata, koju je prethodno iniciralo Ministarstvo prosvjete.  To znači da je Ministarstvo prosvjete, koje vodi Anđela Jakšić-Stojanović, u trenutku poništenja tendera već imalo spreman novi model realizacije ovog posla. Sa kojim se Vlada brže bolje saglasila na telefonskoj sjednici.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VIŠE OD DESET DANA POTJERE ZA  ALIJOM BALIJAGIĆEM: Bjegunac izmiče i Crnoj Gori i  Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se Balijagić skriva po planinama između Crne Gore i Srbije, a dvije države prepucavaju ko je bolji, građani strijepe za svoje najbliže jer institucije koje plaćamo da bi bili bezbjedni, očigledno ne rade svoj posao

 

 

Više od deset dana prošlo je kako je osuđivani pljačkaš, ubica, silovatelj, Alija Balijagić ubio dvoje starih ljudi, brata i sestru  Jovana i Milenku Madžgalj, a za njim se još traga između Bijelog Polja i Prijepolja. U potragu su uključene dvije države – Crna Gora i Srbija, na čijim teritorijama se kreće bjegunac.

U cijelom regionu vlada strah. Mještani sela dvije države – od Sokolca, gdje su Madžgalji ubijeni, pa do Brajkovca (Prijepolje), gdje je Balijagić posljednji put viđen, strahuju za svoje i živote svojih familija. Nastave u školama se odlažu ili se obavljaju onlajn, dok su sela puna uniformisanih lica – policije, specijalnih jedinica, vojske…

Uz svu savremenu tehnologiju i opremu, kojom raspolažu bezbjednosni organi obje države, od kojih je jedna članica NATO Alijanse, čini se da nijesu ni blizu opasnom bjeguncu. Prema kazivanju mještana, Balijagić mirno ide od sela do sela, popriča i popije po koju s žiteljima polupraznih sela, dok su  obje države upregle sve resurse, kako tvrde same vlasti, da bi ga zarobili.

Mještanin Brajkovca kaže da je vidio čovjeka koji je iskočio iz žbunja, imao je pušku i ranac. Predstavio mu se kao lovac i rekao da se ne plaši.

„Ostavio je pušku uz jednu bukvu, i rekao ajde da popijemo po jednu rakiju. Ja sam tada rekao, ima neki čovjek kog traže zbog ubistva. On je dodao – pa jesu li ga našli, ja sam rekao – ne, a on je kazao – naći će ga. Malo smo popričali, sve to je kratko trajalo i on je otišao dalje“ prepričava svoj susret.

On tvrdi da je odmah prepoznao o kome se radi, ali je ćutao kako ne bi svoj život izložio opasnosti. Zbog straha da se Balijagić ne vrati u njegovu kuću kao što se vratio kod Madžgalja i ubio ih, kaže da je spavao kod komšije.

„Strah je i mene, strah je i sve ljude koji žive u selu. Sve vrijeme su vrata zaključana, sigurni smo samo kad policiju vidimo u blizini naših kuća. Policajci nam kažu da se ne plašimo i da su oni tu, ali sve je uzalud. Mi ćemo biti mirni tek kad ga pronađu“, kaže mještanin.

U potrazi za Alijom Balijagićem dnevno je angažovano oko 200 policijskih službenika i preko 70 pripadnika Vojske Crne Gore (VCG), saopšteno je ranije iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP). Pripadnici vojske su noćili kod mještana Sokolca, sela ubijenih Madžgalja. Sa druge strane, u Srbiji su angažovane jedinice Uprave kriminalističke policije, Specijalne antiterorističke jedinice, Žandarmerije, granična policija i policijski službenici policijskih uprava u Prijepolju i Užicu, saopšteno je iz njihovog MUP-a. Do sada je, tvrde, pregledano više od 80 napuštenih objekata,  koristi se sva moguća tehnika i oprema MUP-a Srbije – dronovi, termovizija i psi tragači.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ANDRIJA MANDIĆ I ALEKSA BEČIĆ NE MOGU SLUŽBENIM AVIONOM PREKO HRVATSKE: Ni  zemljom, ni nebom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor od više dobro obaviještenih izvora u crnogorskoj vlasti i državnoj upravi, saznaje da  predsjednik parlamenta Andrija Mandić i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić ne mogu Vladinim avionom preko Hrvatske. To je  iznenadilo   crnogorske vlasti, koje su  mislile da  odluka susjedne Hrvatske iz jula ove godine, da se Mandić, Bečić i lider DNP Milan Knežević, proglase osobama non grata, važi samo na – zemlji

 

Da predsjednik parlamenta Andrija Mandić i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić ne mogu službenim, Vladinim avionom preko Hrvatske, crnogorske vlasti shvatile su kada je Mandić, nedavno, planirao službeni put  preko Hrvatske, saznaje Monitor od više dobro obaviještenih izvora u crnogorskoj vlasti i državnoj upravi. Do tada se mislilo da odluka susjedne Hrvatske iz jula ove godine, da se Mandić, Bečić i lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević, proglase osobama non grata, važi samo na – zemlji.

Odluka Hrvatske da proglasi tri crnogorska funkiconera za osobe non grata, podsjećamo, donešena je nakon što je crnogorski parlament krajem juna ove godine usvojio Rezoluciju o Jasenovcu, čija je svrha u stvari bila da relativizuje  glas Crne Gore u UN o Srebrenici. Crna Gora je prethodno, u maju ove godine, u skupštini UN glasala za Rezoluciju o Srebrenici, a nakon velikog pritiska koji je dolazio od strane srpskih vlasti, SPC, ali i unutrašnjih političkih struktura koje su pod uticajem tih adresa.

Hrvatska je  tada obrazložila da je Mandića, Kneževića i Bečića proglasila nepoželjnima “zbog sistemskog djelovanja na narušavanju dobrosusjedskih odnosa i kontinuiranog zloupotrebljavanja Republike Hrvatske u unutrašnje političke svrhe”.

Monitor je pokušao da dobije zvanične odgovore od nadležnih o tome zašto i kako Mandić i Bečić ne mogu službenim avionom preko hrvatskog neba, i šta to znači za Crnu Goru. Niko nije javno želio da govori o tome.  Jasno je, međutim, iz nezvaničnih razgovora, da crnogorske vlasti nijesu znale da se hrvatska odluka odnosi i na nebo.

Na pitanje da li je Mandić već krenuo na službeni put, pa  saznao da ne može preko Hrvatske , ili se to shvatilo ranije, dok je naumio  da putuje,  izvor u crnogorskoj vlasti koji je želio da ostane anoniman kazao je: „Naumio“.

Hrvatska strana ima  obrazloženje zabrane prelaska neba službenim avionom za Bečića i Mandića . „ To je uobičajeno kada su u pitanju odluke ovakve vrste, da se neko proglasi personom non grata. Takoreći, standard u međunarodnom pravu.  Budući da se radi o vladinom, državnom  avionu, njegovi putnici moraju biti evidentirani kada se prelazi preko zemlje. Što nije slučaj sa civilnim avionima“, objasnili su za Monitor iz hrvatske diplomatske mreže. Ni oni nijesu zvanično htjeli da komentarišu slučaj.

Generalni sekretarijat Vlade je nedavno objavio Dokumenta  o korišćenju aviona u vlasništvu Generalnog sekretarijata Vlade Crne Gore u periodu od 01. 07. do 27. 09.2024. godine. Ta dokumenta, odnosno zahtjevi za korišćenje aviona, i putni nalozi, prethodno su nosili  oznaku tajno.  Prema njima, Mandić nije u tom periodu putovao u pravcu koji bi uključivao i hrvatsko nebo, dok  Bečića nema na spsiku putnika.  Prema objašnjenju Monitorovih dobro upućenih izvora,  Bečiću po funkciji i ne pripada da koristi službeni, Vladin avion.  Ipak, mogao bi biti putnik kao član neke Vladine delegacije. Za razliku, Mandić ima pravo na korišćenje službenog aviona, i prema podacima koje su nedavno objavljeni u periodu od juna do kraja septembra, u kom je važila zabrana Hrvatske, koristio ga je dva puta – za Maroko  i Maltu. Tamo se nije išlo  preko hrvatskog neba.

Slučaj proglašenja Mandića, Bečića i Kneževića personama non grata, pominje se i u najnovijem, ove sedmice objavljenom, Izvještaju Evropske Komisije (EK) za Crnu Goru, u kontekstu pogoršanja odnosa sa Hrvatskom

U Izvještaju se ocjenjuje da su ti odnosi pogoršani, nakon usvajanja Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu.  Brisel takođe ocjenjuje da su tenzije, kako stoji u Izvještaju,  proizašle iz „nerazriješenih bilateralnih pitanja“.

“Nije bilo napretka u vezi sa neobilježenom granicom između dvije zemlje ili vlasništvom nad brodom ‘Jadran’. Usvajanje rezolucije u crnogorskom parlamentu u junu, koja se fokusira na istorijske događaje u Jasenovcu, Mauthauzenu i Dahauu, izazvalo je snažnu diplomatsku reakciju Hrvatske, uključujući proglašenje tri visoka crnogorska zvaničnika za persone non grata”, piše u Izvještaju.

Ovih je dana u parlamentu, povodom godinu dana Vlade Milojka Spajića, od strane Adrijana Vuksanovića,  poslanika Hrvatske građanske inicijative (HGI, problematizovana izjava Andrije Mandića na jednom od Vučićevih glasila. Vuksanović je pitao  premijera Spajića za komentar  Mandićeve izjave u emisiji Ćirilica na Televiziji Happy,  da se danas Hrvati “identifikuju sa NDH”.

Spajić je odgovorio da nije vidio tu izjavu,  da Hrvatsku vidi kao partnera, te da su oni potpuni diskonituitet onog što se dešavalo 90-tih.

“Mi smo mlada generacija koja kaže da sve ono što je rađeno u ime Crne Gore nije u naše ime”, saopštio je premijer. Takođe, upitan za mišljenje, kazao je da on ne povezuje Hrvatsku sa bilo kojom Hrvatskom iz prošlosti, kao i da, ko god je spreman da pomogne na evropskom putu, njegov je saveznik.

Bilo bi dobro, ako Spajić zaista planira  da uvede Crnu Goru u EU, da ipak “poveže Hrvatsku sa nekom Hrvatskom iz prošlosti”. Recimo, onom  kojoj je Crna Gora, tokom devedesetih godina,  napala Dubrovnik.  Taj ratni zločin ne samo što nije dobio epilog pred pravosuđem, nego se o njemu gotovo ne govori, izuzev na godišnjicu napada,  u rijetkim medijima.

Nerijetko se čuju upozorenja da bi Crna Gora ukoliko želi da uđe u EU, morala da popravi odnose sa Hrvatskom, koja bi mogla da  joj taj put uspori, potencijalno i blokira. U tome joj neće pomoći samo  premijerov evropski govor u parlamentu, ili posjeta Dubrovniku  predsjednika Crne Gore. Toga smo se „napretka na evoropskom putu“ nagledali.

Stvar je mnogo složenija i od  toga kako dobiti štrik za dobrosusjedske odnose u izvještaju Brisela. Ukoliko Crna Gora zaista želi da postane društvo evropskih vrijednosti, ona to mora istinski i da postane. A to ne može biti dok  politiku budu krojili oni koji podržavaju ideologije devedesetih, koje su  proizvele hiljade i hiljade žrtava  na ovim prostorima, samo zbog njihovog imena, ili vjere.

To što naši zvaničnici  moraju službenim avionom da kruže oko Hrvatske, – nije suštinski hrvatsko već naše pitanje.  Sve i da mogu, sve dok njihova politika bude kočila suočavanje ove zemlje sa ratnom prološću, budila nacionalne strasti i tenzije  i kočila stvaranje normalnog društva, uzalud će biti i štrikovi Brisela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo