Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SLUČAJ DRŽAVNI UDAR U APELACIONIM SUDU: Čija je istina istinitija

Objavljeno prije

na

„Od pravosuđa u Crnoj Gori očekujem da oni što su montirali ovaj proces budu što pre uhapšeni i procesuirani“, saopštio je advokat Miroje Jovanović, najavljujući dešavanja u sudnici Apelacionog suda gdje je Bratislav Dikić ponudio sasvim novu verziju svoje uloge u slučaju terorizma u pokušaju

 

Pokušaj državnog udara u slučaju državni udar u pokušaju. Tako bi se, ukratko, moglo opisati sve ono što se ove nedjelje dešavalo u sudskom postupku za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine.

Poznavaoci rada sudova znaju da suđenja po žalbama počinju čitanjem prvostepene  presuda i obrazloženje. U konkretnom slučaju, za to bi trebalo najmanje jedan radni dan. Pošto je javnost upućena u ključne detalje presude sutkinje Suzane Mugoše, prisutni novinari su dolazak advokata odbrane iskoristili da ih pitaju šta očekuju od sudija Apelacionog suda. I tu je završena svakodnevna rutina izvještavanja iz sudnice.

„Od pravosuđa u Crnoj Gori očekujem da oni što su montirali ovaj proces budu što pre uhapšeni i procesuirani“, saopštio je advokat Miroje Jovanović, koji u ovom slučaju brani jednog od lidera Demokratskog fronta Andriju Mandića i njegovog saradnika (vozača)  Mihaila Čađenovića.

Uskoro je postalo jasno na koga je to ciljao advokat Jovanović. Nakon konstatovanja prisustva predstavnika Tužilaštva i advokata odbrane, za riječ se javio Bratislav Dikić, jedini optuženi koji se pojavio pred Vijećem sudija Apelacionog suda. Dikić je insistirao „da saopšti pravu istinu“ o svemu optužujući glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i specijalnog tužioca Sašu Čađenovića da su ga 23 puta tajno iz Spuža dovodili na saslušanje, vršeći pritisak na njega.

Sudije Apelacionog suda Milenka Žižić, Zoran Smolović i Seka Piletić, su pokušale da mu objasne da procesno nije u mogućnosti da govori i da to ostavi za završnu riječ, ali su se upornom Dikiću pridružili i advokati odbrane konstatujući da je već ono što je do tada izgovorio dovoljno za krivičnu prijavu i da mu je (Dikiću) zbog toga već ugrožena bezbjednost. Sudsko vijeće je nakon toga odlučilo da popusti i dopusti penzionisanom generalu srpske Žandarmerije da nastavi sa svojom pričom.

Tako je javnost dobila priliku da se upozna sa još jednom u nizu istina generala Dikića koji sada kaže da je njemu i njegovoj porodici prijećeno kako bi on bio primoran da prizna krivicu. Dikić kaže da mu je specijalni tužilac Čađenović, nudio 50 hiljada eura da prizna članstvo u kriminalnoj grupi osuđenoj za državni udar i da za organizatora grupe koja je, navodno, planirala nasilan upad u Skupštinu imenuje DF i Andriju Mandića.

„Na žutom ljepljivom papiru je napisao 50 i pružio mi listicu. Dopisao sam oznaku za eura, nakon čega mi je rekao da toliko mogu odmah da mi isplate ako priznam krivicu i optužim Mandića da je organizator kriminalne grupe. Rekao mi je da novac odmah mogu da pošalju mojoj porodici“, pričao je Dikić sudijama Apelacionog suda. Osim novca, Dikić tvrdi da mu je  nuđeno da dobije 15 mjeseci zatvora umjesto zaprijećenih 10 godina (nepravosnažnom presudom osuđen je na osam godina zatvora). „U pritvoru sam bio već 14 mjeseci, i nijesam htio da osudim ljude koji nemaju nikakve veze sa krivičnim djelom“, rekao je Dikić.

Zbog tog odbijanja, smatra on, u Nišu je u februaru 2018. napadnuta njegova kćerka koja je tada imala 18 godina. „Taj manijak je uhvatio moju kćerku za kosu, povukao je i rekao ‘viđi dijete kaži svom ocu da ispriča sve na sudu, da vas ne pobijem’. Prijavio sam to Specijalnom tužilaštvu, ali sam shvatio da je to njihova igra“, kaže Dikić.

Napad na kćerku, tvrdi, bio je razlog da počne da laže pred sudom. I iznosi da  su samo dvije osobe znale istinu koju je saopštio u ponedjeljak pred Vijećem sudija Apelacionog suda. „Sve sam do detalja 10. februara 2018. ispričao psihijatrici Jelici Živković, u Istražnom zatvoru. Ozbiljno sam razmišljao o suicidu, da bih zaštitio svoju porodicu. Obraćao sam se i njegovom pravosveštenstvu mitropolitu Amfilohiju, koji me posjetio i kojem sam sve ispričao. Rekao mi je da ja na sudu govorim istinu, a Bog će me nagraditi pravdom. Vjerujte da me to održalo u životu“.

Dikić je rekao i da je u januaru 2018. godine otkazao svoje branioce na zahtjev tužilaca i prijetnju da će i oni biti uhapšeni. Spreman je, kaže, da svoj iskaz potvrdi i na poligrafskom testiranju i da mu je žao što tužioci Katnić i Čađenović nijesu u sudnici, da im može sve ovo reći u oči. Na kraju svoje ispovijesti,  Dikić je tražio da sud pokrene istragu i zaštiti njega i njegovu porodicu.

„On je danas izneo šokantne tvrdnje da je on celo vreme ovog postupka bio pod strahovitim pritiskom, prinudama, da je morao da određene izjave daje mimo svoje volje, mimo istine, da je ucenjivan na različite načine, da je prećeno njemu i njegovoj porodici i da je prećeno i njemu da će njegovi advokati – ja i kolega koji je bio u predmetu – biti uhapšeni“, čudio se po izlasku iz sudnice nekadašnji Dikićev advokat Milan Petrović (Dikić mu otkazao punomoćje) nakon što se u Apelacionom sudu pojavio kao pravni zastupnik Dikićeve prijateljice Kristine Hristić  koja je nepravosnažno osuđena na uslovnu kaznu. „Zaista smatram da je on prvi put izneo istinu koju smo mi predosećali jer smo tokom celog postupka videli da se nešto dešava“.

Sjednica je prekinuta nakon Dikićevog obraćanja. Sjutra se javnosti obratio glavni SDT Milivoje Katnić insistirajući da su navodi Bratislava Dikića „u cjelosti“ netačni i neistiniti, i da su dati u cilju vršenja pritiska na sud. „Odbrana nastoji da iskoristi političku situaciju koja je nastala nakon parlamentarnih izbora i lažno obavijesti javnost o navodnim nezakonitostima koje su vršene od strane glavnog specijalnog tužioca i specijalnog tužioca u predmetu terorizam u pokušaju“, tumači Katnić, objašnjavajući da se sve to radi „kako bi se lakše sprovelo čišćenje nepodobnih sudija i tužilaca i poduprlo donošenje tzv. Zakona o lustraciji, u skladu sa najavama nekih političkih subjekata“.

Katnić podsjeća da je optuženi Dikić neposredno prije glavnog pretresa od  25. januara 2018. godine otkazao punomoćje svojim braniocima kada je kao razlog naveo da je u toj fazi postupka, došlo do nerazumijevanja između njega i njih.

„Imajući u vidu dalje postupanje optuženog B.D. pred sudom, jasno je da su branioci koji su do tada okrivljenog B.D. zastupali besplatno bili u sudnici sa zadatkom da se na bilo koji način spriječi da okrivljeni B.D. iznese istinu i govori bilo šta o krivičnim djelima stvaranje kriminalne organizacije i terorizma u pokušaju, a sve kako bi se zaštitili drugi pripadnici kriminalne organizacije“, tvrdi Katnić, demantujući i Dikićeve tvrdnje o navodnom pokušaju mita optuženog. „Ističemo da tužilaštvo nema nikakvu kasu iz koje bi davalo novac bilo kome. A i zašto bi se nudio okrivljenom B.D. taj novac (50.000 eura) kada je tokom postupka utvrđeno da je za mnogo manji novac bio spreman i došao u Crnu Goru da vrši terorizam“.

Konačno, glavni SDT je ponudio i zvaničnu interpretaciju napada na Dikićevu porodicu u Nišu. Do napada je, kaže, došlo nakon priznanja koje je optuženi  iznio na glavnom pretresu, a SDT i UP su, čim su saznali za taj događaj,   „odmah reagovali i učinili sve u cilju zaštite okrivljenog i njegove porodice“.

Katnić dodaje da je jasno ko je i zbog čega prijetio članovima Dikićeve porodice. „To su mogli biti samo pripadnici kriminalne organizacije i lica koja su povezana sa njim, a kako bi se spriječio da dalje govori o događajima koji su predmet postupka“.

Sjednica Apelacionog suda je (vjerovatno) nastavljena dok se štampa ovaj broj Monitora, pa nije isključeno da je još neko od učesnika javnosti ponudio novu verziju priče o pokušaju državnog udara/terorizma iz oktobra 2016.

Tako da je za sada jedina istina ta da je 9. maja prošle godine sudija Specijalnog odjeljenja Suzana Mugoša donijela presudu prema kojoj su optuženi (njih 13) osuđeni na ukupno 68 godina i dva mjeseca zatvora.

Suđenje u ovom slučaju direktno je prenošeno preko televizije, a obilježio ga je svjedok –saradnik Saša Sinđelić koji je optužio okrivljene za učešće u pokušaju puča što je prelomno uticalo na sud da ih osudi. Sinđelić je kasnije u više navrata mijenjao svoju priču u gostovanjima na televiziji i raznim snimcima koji su objavljeni na internetu, ali to nije uticalo na konačnu presudu.

Dikić tražio sporazum, tužioci ga odbili

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, posebno se osvrnuo na Dikićeve tvrdnje da je nad njim od strane Specijalnog tužilaštva vršen pritisak, ili kako to advokati navode „tortura“. Do podizanja optužnice okrivljeni je u prostorije SDT-a dovođen sedam puta, radi izjašnjenja na nove dokaze i zbog provođenja pojedinih dokaznih radnji  (pretres mobilnog telefona…), navodi Katnić u svom reagovanju. „Od podizanja optužnice optuženi B.D. je u SDT dovođen od strane službenika ZIKS-a ukupno 17 puta, i svaki put po sopstvenim zahtjevima koje je upućivao preko uprave ZIKS-a, pisanim putem ili usmeno. O svakom dolasku optuženog B.D. u SDT Uprava ZIKS-a je shodno zakonu obavještavala Viši sud u Podgorici, iz čega proizilazi da nije bilo nikakvog tajnog dovođenja ili komunikacije između B.D. i Specijalnog državnog tužilaštva“.

Katnić tvrdi: „Okrivljeni je u tom periodu tražio razgovore sa tužiocima u pravcu zaključenja Sporazuma o priznanju krivice, na što mu je ukazano da je nemoguće zaključiti sporazum s obzirom na to da je glavni pretres već otpočeo“.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZNACI: Zbog ugrožavanja sigurnosti novinarke tri mjeseca zatvora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Božidar Filipović osuđen na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti Milke Tadić-Mijović. Ovakve, preblage presude, ohrabruju nasilje nad novinarima.

 

Božidar Boško Filipović (56) osuđen je u srijedu na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti direktorice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore Milke Tadić-Mijović.

Tu odluku donijela je sutkinja Osnovnog suda u Kotoru Momirka Tešić, koja je Filipoviću produžila pritvor. U njenoj sudnici saslušani su svjedoci, a sutkinja je nakon više opomena, udaljila Filipovića iz sudnice. Tokom iznošenja završnih riječi, državna tužiteljka Anđa Radovanović tražila je da se produži pritvor Filipoviću.

Punomoćnik oštećene Tadić-Mijović, advokat Aleksandar Đurišić u završnim riječima ocijenio je da je dokaznim postupkom nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje, odnosno dokazano da su ostvareni elementi bića krivičnog djela koje se optužnim predlogom Filipoviću stavlja na teret. On je istakao da dugogodišnja novinarka ne podnosi imovinsko-pravni zahtjev i da se pridružuje krivičnom gonjenju okrivljenog Filipovića.

Đurišić je istakao da, kada se radi o otežavajućim okolnostima, podržavaju završne riječi tužiteljke: ,,I smatramo da su dvije osnovne – njegovo (Filipovićevo) nepriznavanje djela i neiskreno odnos sa jedne strane, a sa druge povrat u konkretnoj pravnoj stvari, čak i specijalni, što se vidi iz izvoda kaznene evidencije”.

Branilac okrivljenog, advokatica Slavica Ilić, u završnim riječima tražila je ukidanje pritvora Filipoviću. Isto je tražio i okrivljeni.

Podsjetimo – sredinom avgusta Filipović je psovao i prijetio novinarki, na parkingu u Petrovcu kod supermarketa Voli. Novinari Vijesti lažu, pišu bez dokaza protiv škaljaraca i Mila Đukanovića, ispričala je detalje napada na nju Tadić – Mijović. Prijetnje su se ređale od toga da će izbušiti gume do toga da pojedine treba ubiti. Policija je ovoga puta brzo reagovala, pa je Filipovića uhapsila za manje od pola sata.

Filipović, bivši bokser koji je u policijskoj evidenciji označen kao bezbjednosno interesantno lice, ni u jednoj fazi postupka nije priznao krivicu, već je tvrdio da je pokušavao da novinarku zaštiti od verbalnog napada izvjesne osobe u trenutku dok se parkirala.

Njega je sud u Beogradu u julu 2018. osudio  na 11 mjeseci kućnog pritvora zbog prijetnji smrću predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i bivšem ministru MUP-a Nebojši Stefanoviću. On je skinuo ,,nanogicu” i utočište našao u Crnoj Gori, gdje je ubrzo uhapšen nakon što je u jednom petrovačkom kafiću vitlao pištoljem i prijetio osoblju i gostima. Beogradski mediji su pisali da srpsko tužilaštvo i sud razmatraju da Crnoj Gori pošalju zahtjev za uvažavanje presude srpskih sudova, na osnovu koje će Filipović biti poslat u zatvor.

,,Kod specijalnog povrata vrlo je neuobičajeno da se dobije ista kazna kao i ranije, obično se dobija oštrija kazna u ovom slučaju najmanje dvostruko veća”, kaže za Monitor advokat Aleksandar Đurišić. ,,Ići će  žalba koju će na prvostepenu presudu, ne sumnjam u to, uložiti tužilaštvo. Vidjećemo  kakav će biti epilog pravosnažne presude”.

Ovakve,  preblage presude,  ohrabruju nasilje nad novinarima.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo