Povežite se sa nama

OKO NAS

ANDRIJEVICA: SVI POSLOVI IGORA MAŠOVIĆA: Građani kao najamnici

Objavljeno prije

na

Brat predsjednika andrijevičke opštine razvija biznis na sve strane. Novcem pomaže kampanju DPS-a. Prije devet godina bio je vlasnik trafike

 

Nakon što je u javnosti otkriven dio biznisa i poslova Igora Mašovića, brata dosadašnjeg predsjednika opštine Srđana Mašovića (DPS), opozicioni lideri u Andrijevici su optužili Demokratsku partiju socijalista da građane te varoši tretiraju kao svoje najamnike i radnu snagu.

Nosilac liste „Za budućnost Andrijevice, SNP, DF“, privatni preduzetnik Željko Ćulafić rekao je da sve što su iz DPS radili u proteklom periodu, radili su isključivo u korist lokalnih tajkuna.

„Oni su su devastirali šume i rijeke. Izgradili su dvanaest malih elektrana iz kojih izvlače enormnu dobit. Zato ne zaslužuju više ni četiri dana, a ne četiri godine da budu na vlasti“ – kaže Ćulafić.

Mještani Ulotine pozvali su predsjednika opštine Andrijevica Srđana Mašovića da dio donacija koje je DPS dobio za izbornu kampanju preusmjeri za izgradnju sistema za navodnjavanje u njihovom selu. To je, kažu, mnogo važnije nego izgradnja elektrana i finansiranje političkih partija.

„Opštinski čelnici su izdvojili pozamašna sredstva za finansiranje DPS-a uoči predstojećih izbora. Takođe smo vidjeli da je brat predsjednika opštine Igor Mašović s direktorima njegovih privatnih preduzeća priložio dosta novca za izbornu kampanju vaše partije. Ali je zato Igor Mašović pogazio obećanja kada je gradio elektranu u našem selu” – napisali su oni dosadašnjem predsjedniku opštine i sadašnjem nosiocu izborne liste kolaicije DPS, SD za lokalne izbore u Andrijevici.

Oni su podsjetili da je Igor smetnuo s uma da je obećao da će, uporedo sa elektranom, izgraditi sistem za navodnjavanje sa Šerametskog potoka, kako bi mogli nesmetano da navodnjavaju njihova imanja.

Kao što je Monitor već pisao, mještani Ulotine zavrnuli su ventil Igoru Mašoviću na njegovom postrojenju na vodoizvorištu Šerametski potok. Tako su zaustavili rad male elektrane u tom mjestu još krajem prošlog mjeseca.

Igor je jedan je od glavnih koncesionara na svim malim hidroelektranama na području andrijevičke opštine.

Mala elektrana u mjestu Šerametski potok u selu Ulotina, zapravo je u vlasništvu konzorcijuma Nord Enerdži, a Mašović je jedan od osnivača tog konzorcijuma.

Pored Mašovića, sa manjim udjelom suvlasnici su još Radenko Vuletić i Drago Vlahović.

Kada je građena ova hidroelektrana, portparolka konzorcijuma Nord Enerdži, Andrijevčanka Tamara Kokić, pohvalila se na javnom servisu kako su vlasnci postigli dogovor sa mještanima i kako je to primjer dobre prakse na sjeveru. Dio sredstava za izgradnju, kako je kazala, finansirao je Investiciono-razvojni fond, a drugi dio obezbijedila kompanija.

Pozvavši se na podatke MANS-a, TV Vijesti je objavila da su Igor Mašović, Tamara Kokić i Milić Novović donirali DPS-u 13.000 eura.

Ta partija je za svega nekoliko sedmica prikupila više od pola miliona eura, uoči izbora zakazanih za 30. avgust.

Kokić i Novović su direktori u kompanijama koje su od Vlade dobile koncesije za proizvodnju struje iz mHE.

Zakon o finansiranju političkih subjekata propisuje da kompanije i fizička lica koja sa državom imaju neki ugovorni odnos, ili vrše posao od javnog interesa, ne mogu davati priloge političkim partijama. Zakonom o energetici definisano je da proizvodnja struje spada u posao od javnog interesa.

Podaci MANS-a pokazuju da pomenuti donatori DPS-a imaju više aktivnih ugovora sa državom, po osnovu dobijenih koncesija i dozvola za gradnju mHE. Mašović je DPS-u za ove izbore donirao 5.000 eura.

Tamara Kokić, koja je DPS pomogla sa 3.000 eura, izvršni je direktor dvije firme koje je osnovao konzorcijum u kome udio ima Mašović, a do avgusta 2018. ona je radila kao direktor njegove kompanije Igma Grand, objavila je TV Vijesti.

Milić Novović je, kao izvršni direktor kompanije Dekar Energy, donirao DPS-u 5.000 eura, dok firma na čijem je čelu trenutno gradi tri hidroelektrane u opštini Kolašin. On je brat od ujaka Igora i Srđana Mašovića.

Novović je i direktor i vlasnik kompanije Igma Product, koja je bila u vlasništvu firme Mašovića Igma Grand.

Iz MANS-a su poručili da se ovim nastavlja praksa razrađene šeme ubacivanja gotovog novca u fond kampanje DPS-a, a ne dobrovoljnih donacija. Kazne za fizičko lice koje na ovaj način da prilog političkoj partiji kreću se od 500 do 2.000 eura, dok za partiju koja primi takvu donaciju nije predviđena nikakva kazna, objavila je TV Vijesti.

U Andrijevici kažu da je Igor Mašović vlasnik ili suvlasnik u svih dvanaest malih hidroelektrana. Od toga su četiri već u pogonu, a još osam bi trebalo brzo da budu.

Mašović je, podsjećamo, vlasnik Tehničkog pregleda automobila, jedinog u Andrijevici. Nezvanični je navodno vlasnik farme kokošaka u svom selu Trešnjevo, zatim nekoliko lokala u gradu i suvlasnik kladionice u tom mjestu.

Vlasnik je i građevisnke firme Igma koja izvodi radove po sjeveru sa najsavremenijim voznim parkom, a njega i njegovog brata Srđana neki dovode u vezu i sa vlasništvom nad velikom i savremenom fabrikom peleta Biotel.

On tvrdi da mještani Ulotine, koji mu drže pod blokadom malu elektranu na Šerametskom potoku, i svi ostali koji se bune, čine to zbog predstojećih izbora.

Igor Mašović grčevito pomaže opstanak na vlasti Demokratskoj partiji socijalista, jer on i njemu slični time, kako kažu u MANS-u, kupuju povjerenje za produžetak poslova koje su započeli. U kojoj bi drugoj državi, i pod kojom drugom vlašću, neko za devet godina od vlasnika trafike postao vlasnik ili suvlasnih brojnih firmi.

Samo sa firmom Igma Energy, u kojoj je stopostotni vlasnik, Igor je na dvije male elektrane zaradio u februaru 32.117 eura.  Za dvanaest mjeseci to je 385.404 eura.  Kada stavi u funkciju ostalih deset hidrolektrana, godišnje će prihodovati milionski iznos samo od tog biznisa.

Kako se može čuti u Andrijevici, plata radnika na malim elektranama kreće se oko 220 eura.  Može se čuti i da kod Mašovića radi oko stotinu Andrijevčana. Prijavljenih ili neprijavljenih, stalnih ili sezonskih. U najam.

                                                                                                                            Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo