Povežite se sa nama

OKO NAS

BEZ RIBOLOVAČKE SLUŽBE NA KOLAŠINSKIM RIJEKAMA: Tara, Morača i pritoke – raj za krivolovce

Objavljeno prije

na

Na ponovljenom konkursu Ministarstva poljoprivrede nije bilo onih koji su zadovoljili uslove za gazdovanje kolašinskim rijekama. Zbog toga su vodotoci mjesecima bez ribočuvarskih službi, a krivolovci pustoše riblji fond. U najboljem slučaju, proći će  mjeseci dok se ne nađe alternativa za bezvlašće na Tari, Morači i njihovim pritokama

 

Prema izjavama čelnika lokalne vlasti, stanje na kolašinskim rijekama je katastrofalno. Navodno, krivolovci pustoše riblji fond na Tari, Morači i njihovim pritokama. Na rijekama mjesecima nema ribočuvarske službe. Vrhovni sud proljetos je poništio rješenje kojim je Ministarstvo poljoprivrede prije dvije godine dodijelilo upravljanje ribljim fondom na području kolašinske opšitne Sportsko-ribolovnom klubu (SRK) Tara i Morača. Ta presuda je donešena nakon što je Sportski flaj fišing klub (SFFK) Maniro, koji je ranije gazdovao kolašinskim vodama, osporio rješenje resornog ministarstva, tvrdeći da je nezakonito. Na ponovljenom konkursu Ministarstva niko nije zadovoljio uslove neophodne za gazdovanje kolašinskim vodama, pa je sada 150 km vodotoka bez kontrole i zaštite. Do kada, teško da iko može precizno kazati.

Predsjednik Skupštine opštine (SO) Milan Đukić za Monitor kaže da prema njegovim informacijama, krivolovci haraju na svim kolašinskim vodotocima. On obim krivolova naziva ekološkom nepogodom.

„Iako nijesam ribolovac, neću pogriješiti ako kažem da je trenutno stanje na kolašinskim vodama katastrofalno. Vodotoke Tare, Morače i njihovih pritoka niko ne čuva od nezakonitog izlova i uništavanja ribljeg fonda, koji je jedno od najvećih bogatstava opštine Kolašin i Crne Gore. Svakodnevno dobijam informacije od ljubitelja prirode i mještana da krivolovci bjesomučno i nekontrolisano izlovljavaju stotine kilograma ribe. Sve to uz pomoć struje, dinamita, mreža i ostalih nedozvoljenih sredstava” – kaže Đukić.

Krivolovci, tvrdi on, nijesu samo Kolašinci, već dolaze iz drugih opština. Đukić kaže da je neophodna hitna reakcija nadležnih organa.

Momir Živković, predsjednik SRK Tara i Morača, kluba koji je do skoro gazdovao kolašinskim rijekama, smatra da vode nijesu nezaštićene. On objašnjava da umjesto ribočuvarske službe, sada kontrolu obavlja inspektor za slatkovodno ribarstvo.

„To su informacije koje mi imamo. Previše je ovih dana zabrinutih za stanje ribljeg fonda. Njihovu podršku nijesmo osjetili minulih godina dok smo, na najbolji mogući način, štitili vode od krivolovaca. Taj posao je vrlo zahtjevan, naročito na vodama koje su udaljene od grada desetine kilometara” – kaže on.

Iz SFFK Maniro, međutim, smatraju da su  Živkovićev klub i resorno ministarstvo odgovorni za sadašnje stanje.  Predsjednik Manira Mile Lazarević tvrdi da je, dok je njegov klub, od 2015. do 2018. godine, bio zadužen za vodotoke, Kolašin imao šansu da se pozicionira na karti reprezentativnih lokacija za sportske ribolovce. Prema njegovim riječima, u tom periodu mnogo je urađeno na zaštiti rijeka, formirana je ribočuvarska služba sa pet do osam ribočuvara… Podsjeća i da je, pored novca, uložen i ogroman volonterski rad, probijeno oko 8 kilometara ribolovačkih staza i očišćeno oko 10 kilometara korita rijeka.

„Nekoliko entuzijasta ribolovaca iz Kolašina, među kojima su bili najuspješniji reprezentativci Crne Gore u mušičarenju Nikola Trebješanin i Ivica Rajković, pomogli su da na teritoriji kolašinske opštine napravimo mušičarske revire. Takav način organizacije poznat je u svijetu, a našem gradu je mogao donijeti veliku finansijsku korist… Saradnja sa Ministarstvom poljoprivrede bila je dobra sve do dolaska Milutina Simovića. Tada počinju problemi” – kaže Lazarević.

Za vrijeme dok je SFFK Maniro bio zadužen za kolašinske rijeke, podsjeća sagovornik  Monitora, organizovan je Kup jadransko-podunavskih zemalja u mušičarenju, zbog kojeg je Crna Gora lani dobila organizaciju prvenstva Evrope u mušičarenju. Kolašin je, tvrdi Lazarević, trebalo da dobije organizaciju Svetskog prvenstva 2022. godine, a ta manifestacija trebalo je da promoviše grad  kao svjetski poznatu ribolovnu destinaciju.

Sve je to, objašnjavao on, palo u vodu kada je resorno ministarstvo gazdovanje rijekama, pod uticajem nekih državnih i lokalnih funkcionera, dodojelilo SRK Tara i Morača.

„Taj klub se pokazao kao nesposoban da se brine o rijekama.  Rezultati njihovog  rada svakome su vidljivi, riblji fond je skoro potpuno uništen, rijeke su devastirane… Biće  potrebne godine ozbiljnog rada i novca da se isprave te greške” – tvrdi Lazarević.

Predsjednik SO je ponudio rješenje. On će resornom ministarstvu predložiti formiranje opštinskog preduzeća čija bi djelatnost bila zaštita, unapređivanje i promocija ribolova.  Smatra i da za to postoji dobar zakonski okvir. „Smatram da je potrebno da se lokalna uprava uključi u ovu problematiku i svojim kapacitetima pokuša da riješi dugogodišnji problem u oblasti slatkovodnog ribarstva na području naše opštine. Zakon daje mogućnost da se sadašnje stanje na našim rijekama značajno unaprijedi, to jest, da SO bude osnivač privrednog društva koje će upravljati ribljim fondom” – objašnjava on.

Održivost takvog privrednog društva, kaže Đukić, ne bi bila vezana za finansije osnivača, već za bogatstvo i potencijal ribljeg fonda koji treba da se koristi isključivo u turističke i sportsko-rekreativne svrhe. On podsjeća da je uspješnost takvih preduzeća  poznata u regionu i da mali gradovi u tim državama žive od sportsko-ribolovnog turizma.

Rezervu prema toj ideji imaju i Živković i Lazarević. „Ko god preuzme rijeke, mora biti svjestan da bi to, uz najbolji rad, godinama morao da radi sa gubitkom. Prihod od svih ribolovnih dozvola je toliki da može da finansira samo jednog ribočuvara na pola godine. Treba da prođu godine dok bi to preduzeće stiglo do „pozitivne nule”. „Bojim se da bi to bilo sa istim rezultatima kao kad je vodama gazdovao SRK Tara i Morača” – kaže Lazerević.

Rješenje je, smatra on, da lokalni čelnici, ukoliko žele da se rijeke oporave, pozovu ribolovce entuzijaste i da traže savjete. To je jedini način, tvrdi sagovornik Monitora, da se projekat realizuje.  „U priču oko zaštite ribljeg fonda nikad više ne treba uključivati one koji su do sada pokazali nesposobnost i neodgovornost” – kaže Lazarević.

U najboljem slučaju, proći će mjeseci dok se ne nađe altenativa za bezvlašće na Tari, Morači i njihovim pritokama. Sve do tada će ti vodotoci, uključujući i Kapetanovo jezero, biti raj za krivolovce.

                                                                                      Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo