Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Vlatko Kadić

Objavljeno prije

na

Vlatko Kadić rođen je 1978. godine u Podgorici. Mašinbravar je i turistički vodič. Promijenio je preko 50 zanimanja, ali, ističe, ostaje vjeran svom hobiju – građanskom aktivizmu

Šta za Vas znači biti građanski aktivista?

Hobi. Strast! Pokušaj da se učini korak bolje u ovom učaurenom društvu u kom institucije ne rade svoj posao! Način da kanališemo nezadovoljstvo i energiju izazvanu svakodnevnim nepravdama sa kojima se srijećemo. I način da svojim primjerom okuražimo neke ljude za borbe koje im predstoje, a da damo podršku onima koji se bore. I prilika da našim potomcima ostavimo nešto od ove ljepote kojom smo okruženi.

Odazivate se brojnim akcijama, a nedavno ste učestvovali i u gašenju požara na Veljem Brdu. Šta Vas motiviše da činite takve stvari za društvo?

Bukvalno nas “pojede“ svejednoća! Nemaran odnos prema svemu, a razlog su neke ružičaste naočari i režimski mediji koji će vjerovatno i ovaj požar opisati kao uspjeh ove (bez)vlasti. Da svi damo makar malo sebe za zajednički interes, ovo bi bilo puno ljepše mjesto za život. Teško je stajati sa strane i zatvarati oči na sve nepravde koje nas okružuju. Ovaj požar se neće sam ugasiti! Institucije i država nemaju mogućnosti, želje, znanja, sredstava da rade ono što treba da rade, a sve na štetu svih nas i prirode. Mi smo se, gaseći taj požar, borili protiv vatre i za bolju Crnu Goru. A ako nešto gori već godinama, onda je to sistemski problem koji nikako da se riješi.

Učestovali ste i u brojnim protestima protiv izgradnje mini hidroelektrana širom Crne Gore…

OKG je u Skupštini, u decembru 2015, protivustavno i protivzakonito ozakonila pljačku svojih građana kroz izmjene i dopune Zakona o energetici, kroz član 23 i 24. Ove protivustavno donesene odluke za posljedicu imaju bezobzirno uništavanje i najmanjih vodenih tokova i čitavih ekosistema u Crnoj Gori. Građani žive u jednom neznanju koje očigledno ne može da osvijetli preskupa električna energija koju plaćaju. Ono što je najtragičnije je što predstavnici opozicije ne pružaju podršku malobrojnim građanima koji se bore i sa ulice, ali i kroz uspavane institucije sistema pokušavajući ovo da promijene.

Prave li građani Crne Gore razliku između građanskog aktivizma i rada nevladinih organizacija?

Sve češće prepoznaju i razlikuju ljude koji sa iskrenom namjerom dolaze da ih podrže i pomognu im u skladu sa svojim mogućnostima, od onih koji iz svojih udobnih kancelarija šalju pisma podrške ili saopštenja kojima konstatuju da je šteta učinjena, a sve sa ciljem opravdavanja dobijenih sredstava. Građanski aktivizam nema finansijsku pozadinu, dok veliki dio NVO ima. To se još ogleda u odluci da građanski aktivisti principijelno iznose svoje stavove, čak i po cijenu slobode, dok dobar dio NVO nikad neće “ujesti ruku koja ih hrani”. To se može utvrditi i uvidom u budžete svih tih organizacija, pa se dolazi do zaključka da je “za mnogo novca, premalo muzike”.

Po Vašem mišljenju, zbog čega je većina protesta u Crnoj Gori kratkog daha?

Pitanje je kad će se neko od nas naći u situaciji da se bori za svoja osnovna prava kad ga pritisne ovaj glomazni i neefikasni sistem. Solidarnost je preduslov za tu borbu, ali, nažalost, građani su toliko uplašeni, da ih je strah čak i da budu viđeni na protestu, zbog sitnih pakosti koje ovaj sistem, preko mreže svojih poslušnika, može da im priredi. Ćutanje i ravnodušnost je pasivno saučesništvo u nepravdi koja se dešava. Treba podržati svakoga ko se bori protiv sistemske nepravde na svojoj koži. Pored toga, osim što su nezadovoljni vlašću, birači su nezadovoljni i opozicijom koja je malo šta ponudila za ovih 30 godina. Izgubiti na izborima ne predstavlja stvaran gubitak političkim partijama. Na gubitku su samo građani iz čijeg se džepa finansiraju ti neradnici. Kad bi apstinent doživio situaciju da čuje: ,,Naš cilj je pad DPS-a i mi ćemo tome doprinijeti sa X osvojenih mandata! U slučaju neuspjeha, svi mi koji smo vodili ovu kampanju ćemo podnijeti ostavke!” i te kako bi uzeo učešće u borbi, jer bi opoziciju doživio kao časne saborce. Narod sve više predstavnike opozicije doživljava kao odnarođene, jer su ovi izgubili vezu sa stvarnim problemima građana.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

Lično – Jasna Zeković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jasna Zeković je rođena 1999. godine u Podgorici. Dobitnica je nagrade 19. decembar za najbolje studente. Radi u NVO PRONA (Montenegrin Science Promotion Foundation), u okviru koje je postala i jedan od autora prvog udžbenika iz oblasti astronomije u Crnoj Gori

Kako ste se zainteresovali za nauku i zbog čega?

Još prije početka osnovne škole iskazala sam interesovanje prema brojevima i ljubav prema matematici, na šta je bitno uticao moj nastavnik Dragan Popović. Rješavanje logičkih problema me je ispunjavalo, a potom sam se okrenula i fizici, nauci u kojoj je takav način razmišljanja jako potreban. Ono što me je privuklo je mogućnost da objasnim stvari koje vidim oko sebe i da, njegujući te svoje sklonosti, nekada budem od pomoći okolini. Moja nastavnica fizike Biljana Stojkanović je sve to brzo primijetila i uz snažnu volju, počela je i mene, a i ostale darovite učenike, pripremati za takmičenja. Uz sate rada, druženja, razgovora i raznih vannastavnih aktivnosti uvukla me je u svijet nauke. Pamtim prvo takmičenje, kada nam je rekla: ,,Prva mjesta, ređajte se kako hoćete”. To se obistinilo, i naša mala ekipa je od tada ozbiljan igrač sa ozbiljnim liderom.

Studentkinja ste Elektrotehničkog fakulteta u Podgorici. Kako izgledaju Vaši studentski dani i za koju oblast se obučavate?

Trenutno sam na završnoj godini osnovnih studija na smjeru elektronika na Univerzitetu Crne Gore, kao i na Fakultetu primijenjene nauke, smjer matematika, na Univerzitetu Donja Gorica. Studentski dani su mi jako zanimljivi, pomalo užurbani, ali navikla sam na samostalnost u organizovanju svog dana. Uvijek se trudim da se posvetim dovoljno obavezama, ali na efikasan način, tako da nikada ne ostanem bez slobodnog vremena za porodicu, šetnju, odmor sa prijateljima, trening… Želim da budem matematičarka i inženjerka elektronike ili automatike, a sve zavisi od smjera za koji se opredijelim na master studijama. Voljela bih da se zadržim u naučnoj zajednici i da nastavim da doprinosim edukaciji mlađih od sebe, jer u tome istinski uživam.

Na šta se fokusira rad fondacije PRONA?

Fondacija PRONA se od 2004. godine bavi promocijom nauke u Crnoj Gori i to organizovanjem različitih aktivnosti kao što su ljetnje i zimske škole nauke za učenike osnovnih i srednjih škola, brojne manifestacije na kojima se sve generacije mogu upoznati sa savremenim naučnim izazovima i eksperimentalnim radom, raznim edukativnim programima, obukama, saradnjama sa inostranim naučnim institutima i univerzitetima, inovacionim projektima… Škole nauke, čiji sam bila redovni učesnik, su jako inspirativni programi za učenike koji žele da pristupe nauci na drugačiji način u odnosu na klasično obrazovanje. Imaju priliku da se sretnu sa uspješnim predavačima iz svih krajeva svijeta i da čuju iskustva ljudi koji su uključeni u rad najboljih svjetskih laboratorija. Kao polaznik ovih aktivnosti, postala sam svjesna velikog broja ljudi sa kojima dijelim interesovanja i tako se ohrabrila da ne upadnem u režim „ovdje se ne može, mala je sredina za velike stvari”. Prošle godine, PRONA i Zavod za udžbenike i nastavna sredstva su izdali prvi udžbenik iz oblasti astronomije u Crnoj Gori, Osnove astronomije. Na prilici da budem jedan od autora ovog udžbenika mogu da se zahvalim profesorici Valentini Komarovoj, koja mi je dala ideju za početak napornog rada. Kao studentkinja, angažovana sam kao saradnica u PRONI, a sada sam rukovoditeljka praktikuma astronomije i članica Astronomskog kluba PRONE.

Koju školu nauke posebno pamtite?

Najdraže uspomene sa PRONINIH škola nauke su mi susreti sa mnogo skromnih starijih ljudi koji rade velike stvari. Pamtim i šetnje, mnogo društvenih igara, muzičke večeri, izlete, nespavanje, posmatranje kiše meteora… U okviru inženjerske škole nauke, koju je organizovala organizacija KSAN (Korak sa naukom), posjetila sam i TE Pljevlja. Prvobitna ideja KSAN-a je popularizacija inženjerstva i tehničkih nauka na sjeveru Crne Gore, sa akcentom na Pljevlja. Biomedicinski inženjering, elektronika i medicina, energija Sunca, inženjerstvo u astronomiji, Arduino mikrokontroleri, samo su neke teme na koje su učenici naišli tokom ove škole.

Šta biste posavjetovali one koji žele da krenu Vašim stopama?

U čemu god da se pronalaze, tome treba da pristupe skromno, konstantno analizirajući i poboljšavajući svoj rad, i održavajući sklad interesovanja za neku struku sa svakodnevnim životom.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO – Stanko Jovanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stanko Jovanović rođen je 1996. godine u Podgorici. Završio je studije arheologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Obrazovanje je sticao u SAD-u, a potom i na Univerzitetu Comenius u Slovačkoj, na Carskom londonskom koledžu (Imperial College of London) u Velikoj Britaniji, kao i na Evropskoj diplomatskoj akademiji u Poljskoj

Odakle zanimanje za arheologiju?

Još u osmom razredu osnovne škole izjavio sam da ću da studiram arheologiju. Nakon devet mjeseci, na moj četrnaesti rođendan, tetak mi je za poklon kupio knjigu Uvod u arheologiju od Kevina Grina. Tada je to za mene bila ne mnogo zanimljiva knjiga, međutim, obavezna literatura na prvoj godini studija. U srednjoj školi sam lutao između misli da li da studiram istoriju ili političke nauke, ali sam se, što bi se reklo – u pet do 12, odlučio za prvobitnu opciju, arheologiju.

Šta znači biti arheolog?

Na prvom predavanju svi studenti su se upoznali sa rečenicom: ,,Vjerovatno postoji više definicija šta je arheologija nego arheologa u svijetu”. U tome je možda i smisao ovog zanimanja. Simplifikovano, arheolog izučava prošlost na osnovu materijalnih dokaza. Međutim, on izučava i svaki aspekt određene kulture i ljudske zajednice, od posuđa koje se svakodnevno koristilo, do čuvenih piramida, starih Grka, Rimljana… Arheolog mora poznavati istorijske okolnosti, ali i mnoge drugi stvari koje se nadovezuju na ,,arhe’’: arhezoologiju, bioarheologiju, arheologiju životne sredine… kao i neizostavnu antropologiju. Arheolog može biti specijalista za staklo, što običnom čovjeku može biti apsolutno nerelevantno…

Koja Vas oblast iz ove nauke najviše interesuje? Zbog čega?

Period kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Teorijska arheologija mi je od prvog dana studija bliska.

Kako izgleda proces arheološkog iskopavanja?

To je prvenstveno dug proces i najčešće kad krene, nikada se i ne završi. Ukratko, na početku se radi rekognisciranje terena, pronalazak lokaliteta, iskopavanje, analize materijala i datacija, a potom obrada i interpetacija.

Često u Crnoj Gori studiranje društvenih nauka poput arheologije zna biti okarakterisano kao uzaludno, zbog poteškoća u pronalasku posla. Kako to komentarišete?

Velika se debata vodi da li je arheologija društvena ili prirodna nauka ili nešto između. Na stranu, mislim da se danas, prilikom odlučivanja o studijama, više obraća pažnja na to da li od tih studija ima novca? Po mom osjećanju, to je pogrešno. Najvažnija uloga arheologije je da daje suštinu, smisao ili barem njihov djelić. Na kraju, jednog dana ćemo i mi, kao i prostor u kom živimo, biti dio arheološkog materijala. Svi treba da se zamislimo kako će se interpetirati ova ’kultura’ u dalekoj budućnosti.

Koja je najveća zabluda ili predrasuda koju ljudi imaju o arheologiji?

Prije nekoliko godina sam sreo komšiju, a kada je čuo šta studiram, odgovorio je: A, ti znači izučavaš dinosauruse. Upravo ti dinosaurusi su razne pseudonaučne teorije i ’istorijske činjenice’ koje se svakodnevno serviraju. Nažalost, dobijaju sve više na značaju.

Koji projekat u kom ste učestvovali posebno pamtite?

Prije par godina sam učestvovao u iskopavanju Samograda. Riječ je o lokalitetu između Berana i Bijelog Polja gdje je pronađena ranohrišćanska bazilika. Radujem se i predstojećim magistarskim studijama, na kojima ću istraživati Martinićku gradinu kod Spuža, za koju smatram da je jedan od najvažnijih lokaliteta na prostoru Crne Gore.

Šta biste posavjetovali one koji žele da krenu Vašim putem?

Kada sam počinjao sa studijama, na odjeljenju za arheologiju je bilo i studenata koji nisu prošli prijemne ispite za njihove primarne želje (psihologiju, sociologiju…) pa su se odlučili za studije arheologije kao za drugu opciju. Ubrzo su odustajali. Važno je upisati i baviti se onim što voliš i u čemu uživaš, u suprotnom uspjeh i zadovoljstvo koje on donosi će izostati.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

Stevan Žugić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stevan Žugić rođen je 1987. godine. Hobi mu je uzgajanje zmija.

Odakle interesovanje za sakupljanje zmija?

Još kao osnovac izrazio sam interesovanje za zmije, jer su to bile životinje o kojima smo, pored ostalih, učili u školi, ali su informacije koje smo dobijali o njima bile oskudne. Iz tog razloga, odvažio sam se za lično proučavanje ovih životinja. Sa nekih sedam ili osam godina, nedaleko od zgrade u kojoj sam tada stanovao, uhvatio sam svoju prvu zmiju. Od tog momenta pa nadalje, moje interesovanje za hvatanje i uzgajanje zmija je raslo.

U Crnoj Gori zakonski nije regulisano da se zmije mogu čuvati kao kućni ljubimci. Šta radite sa njima?

Iako je i zmije moguće uzimati u ruke, one za razliku od pasa i mačaka, primarno spadaju u grupu ljubimaca za posmatranje, prije nego li za interakciju. S obzirom na to da mi je teraristika hobi, zmije primarno uzgajam zbog divljenja prema ovim bićima. Svakoj jedinki je potrebno obezbijediti adekvatne uslove, ta u prevashodno mislim na dimenzije terarijuma, rasvjetu, grijanje, kao i na adekvatan unutrašnji aranžman terarijuma koji bi vjerodostojno trebalo da podsjeća na prirodno stanište vrste o kojoj se radi. Što se zakonske regulative tiče, primjetno je poboljšanje na tom polju, pa je od Agencije za zaštitu prirode i životne sredine moguće dobiti dozvole za držanje, ukoliko su ispunjeni svi parametri što se uslova tiče.

Kakve su zmije životinje?

Zmije bih opisao kao neopravdano omražene životinje. Njihov pozitivan uticaj na čovjeka je nazamjenjiv, s obzirom na to da svojom ishranom intezivno utiču na brojnost glodara, koji su prenosioci raznih bolesti. Sa aspekta ljubitelja zmija, opisao bih ih kao bića vrijedna divljenja. Njihov način kretanja, način lova, boje njihovog tijela, tekstura krljušti i mnoge druge karakteristike su za mene uvijek živa senzacija.

Recite nam nešto o Vašoj kolekciji zmija.

Moja kolekcija zmija je proizvod dugogodišnjeg zalaganja, jer teraristika nije pristupačan hobi, pogotovu ne ako se radi o većem broju zmija. Trenutno imam oko desetak zmija, a planiram da nastavim sa sakupljanjem. Prva vrsta koju sam uhvatio je bio je stepski smuk. Moja omiljena za sada je Vaglerova ljutica, zbog toga što je jako rijetka kao vrsta, a njene boje i krljušti su kao iz nekog naučno-fantastičnog filma, Avatara, najpribližnije.

Zbog pojedinih vrsta ste odlazili i u inostranstvo… Kakvo je to iskustvo?

U Švajcarsku sam išao sa drugom kolima, konkretno po Vaglerovu ljuticu. Nju na Balkanu niko ne uzgaja, bar ne da je meni poznato. Zmije transport jako stresno podnose, te je stoga bilo potrebno obezbijediti adekvatan transporter, kako bi se moguće posljedice svele na minimum.

Koje vrste su specifične za Crnu Goru, a koje se nalaze na spisku onih čija je trgovina zabranjena?

Što se herpetofaune tiče, Crna Gora je uz Hrvatsku sa svojih 15 vrsta zmija jedna od najbogatijih zemalja u regionu. Za naše podneblje jako je karakterističan crveni poskok sa Ade Bojane. Što se trgovine tiče, sve vrste iz Zakona o zaštiti divljih životinjskih vrsta je zabranjeno stavljati u promet.

Kako komentarišete to što, za razliku od zemalja regiona i Evrope, Crna Gora nije zakonom zaštitila otrovnice, pa su one predmet krijumčarenja i trgovine. Poznato je da se njihov otrov koristi u kozmetici i medicini za proizvodnju ljekova, ali i za liječenje od pojedinih bolesti…

Nažalost, na spisku onih koje zakon štiti ne nalaze se crnogorske otrovnice, poput poskoka, šarke i šargana. Smatram da je i otrovnice potrebno zaštiti zakonom, ali ujedno uraditi i monitoring, kako bi se znalo u kakvom se stanju nalaze populacije istih. Ne ugrožava ih samo krijumčarenje, već i urbanizacija, požari, uništavanje prirodnih staništa, kao i namjerno proganjanje i ubijanje.

Kakve planove u okviru ovog hobija imate za budućnost?

Planiram da proširim postojeće kolekcije zmija i da eventualno napravim neku izložbu u bliskoj budućnosti.

Andrea JELIĆ

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo