Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Vlatko Kadić

Objavljeno prije

na

Vlatko Kadić rođen je 1978. godine u Podgorici. Mašinbravar je i turistički vodič. Promijenio je preko 50 zanimanja, ali, ističe, ostaje vjeran svom hobiju – građanskom aktivizmu

Šta za Vas znači biti građanski aktivista?

Hobi. Strast! Pokušaj da se učini korak bolje u ovom učaurenom društvu u kom institucije ne rade svoj posao! Način da kanališemo nezadovoljstvo i energiju izazvanu svakodnevnim nepravdama sa kojima se srijećemo. I način da svojim primjerom okuražimo neke ljude za borbe koje im predstoje, a da damo podršku onima koji se bore. I prilika da našim potomcima ostavimo nešto od ove ljepote kojom smo okruženi.

Odazivate se brojnim akcijama, a nedavno ste učestvovali i u gašenju požara na Veljem Brdu. Šta Vas motiviše da činite takve stvari za društvo?

Bukvalno nas “pojede“ svejednoća! Nemaran odnos prema svemu, a razlog su neke ružičaste naočari i režimski mediji koji će vjerovatno i ovaj požar opisati kao uspjeh ove (bez)vlasti. Da svi damo makar malo sebe za zajednički interes, ovo bi bilo puno ljepše mjesto za život. Teško je stajati sa strane i zatvarati oči na sve nepravde koje nas okružuju. Ovaj požar se neće sam ugasiti! Institucije i država nemaju mogućnosti, želje, znanja, sredstava da rade ono što treba da rade, a sve na štetu svih nas i prirode. Mi smo se, gaseći taj požar, borili protiv vatre i za bolju Crnu Goru. A ako nešto gori već godinama, onda je to sistemski problem koji nikako da se riješi.

Učestovali ste i u brojnim protestima protiv izgradnje mini hidroelektrana širom Crne Gore…

OKG je u Skupštini, u decembru 2015, protivustavno i protivzakonito ozakonila pljačku svojih građana kroz izmjene i dopune Zakona o energetici, kroz član 23 i 24. Ove protivustavno donesene odluke za posljedicu imaju bezobzirno uništavanje i najmanjih vodenih tokova i čitavih ekosistema u Crnoj Gori. Građani žive u jednom neznanju koje očigledno ne može da osvijetli preskupa električna energija koju plaćaju. Ono što je najtragičnije je što predstavnici opozicije ne pružaju podršku malobrojnim građanima koji se bore i sa ulice, ali i kroz uspavane institucije sistema pokušavajući ovo da promijene.

Prave li građani Crne Gore razliku između građanskog aktivizma i rada nevladinih organizacija?

Sve češće prepoznaju i razlikuju ljude koji sa iskrenom namjerom dolaze da ih podrže i pomognu im u skladu sa svojim mogućnostima, od onih koji iz svojih udobnih kancelarija šalju pisma podrške ili saopštenja kojima konstatuju da je šteta učinjena, a sve sa ciljem opravdavanja dobijenih sredstava. Građanski aktivizam nema finansijsku pozadinu, dok veliki dio NVO ima. To se još ogleda u odluci da građanski aktivisti principijelno iznose svoje stavove, čak i po cijenu slobode, dok dobar dio NVO nikad neće “ujesti ruku koja ih hrani”. To se može utvrditi i uvidom u budžete svih tih organizacija, pa se dolazi do zaključka da je “za mnogo novca, premalo muzike”.

Po Vašem mišljenju, zbog čega je većina protesta u Crnoj Gori kratkog daha?

Pitanje je kad će se neko od nas naći u situaciji da se bori za svoja osnovna prava kad ga pritisne ovaj glomazni i neefikasni sistem. Solidarnost je preduslov za tu borbu, ali, nažalost, građani su toliko uplašeni, da ih je strah čak i da budu viđeni na protestu, zbog sitnih pakosti koje ovaj sistem, preko mreže svojih poslušnika, može da im priredi. Ćutanje i ravnodušnost je pasivno saučesništvo u nepravdi koja se dešava. Treba podržati svakoga ko se bori protiv sistemske nepravde na svojoj koži. Pored toga, osim što su nezadovoljni vlašću, birači su nezadovoljni i opozicijom koja je malo šta ponudila za ovih 30 godina. Izgubiti na izborima ne predstavlja stvaran gubitak političkim partijama. Na gubitku su samo građani iz čijeg se džepa finansiraju ti neradnici. Kad bi apstinent doživio situaciju da čuje: ,,Naš cilj je pad DPS-a i mi ćemo tome doprinijeti sa X osvojenih mandata! U slučaju neuspjeha, svi mi koji smo vodili ovu kampanju ćemo podnijeti ostavke!” i te kako bi uzeo učešće u borbi, jer bi opoziciju doživio kao časne saborce. Narod sve više predstavnike opozicije doživljava kao odnarođene, jer su ovi izgubili vezu sa stvarnim problemima građana.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Luka Cakić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da studije nisu definitivan put u našim profesionalnim izborima dokazao je još jednom mladi Podgoričanin Luka Cakić, svršeni student ekonomije, koji je samouki ilustrator stripova. Cijela priča počela je na trećoj studijskoj godini

 

Samouki umjetnik crtanja stripova je Vaše glavno zanimanje. Kako je došlo do početka u ovoj profesiji, šta je bila glavna inspiracija i motiv?

Na trećoj godini studija Ekonomskog fakulteta (2011. godine) počeo sam da se bavim, iz hobija, crtanjem. Glavni pokretač da krenem nečim da se bavim su bile promašene studije, koje sam izgurao do kraja (kada nešto počneš, to i završiš), ali, naravno, glavna inspiracija su bili filmovi, stripovi i društvo.

Koji je bio Vaš prvi posao kada je riječ o crtanju stripova i koje ste sve stripove radili?

Prvi posao su bile ilustracije rađene za knjigu Razbojnik i dijamant Dragog Vujačića (što je bilo 2013. godine, ako se dobro sjećam). Ne mogu reći da je kvalitet tadašnjeg crteža bio ni blizu onoga što radim danas, ali taj prvi posao mi je dao samopouzdanja da nastavim i pokušam da napravim nešto više od hobija. Primarno sam ilustrator, i tokom svoje karijere sam najviše imao prilike da radim na manjim projektima od kojih su većina ilustrovane knjige, ali u posljednje tri godine sam najviše radio na stripovima. Stripovi na kojima sam radio su: Linije fronta (izdavač System comics), Crestfallen (u saradnji sa Kris Dybeckom, piscem iz Švedske, kickstarter projekat koji je prošao uspješno na istoj platformi), Lijepa Marija iz Nove Barselone (kratak strip po scenariju Predraga Đurića), Kassowitc (strip koji izlazi ovog avgusta, u izdavaštvu System comicsa, pisac Predrag Đurić).

Koliko je lako ili teško baviti se ovim poslom na našim prostorima?

Nije uopšte teško, ovim poslom se bave ljudi koji ovo primarno vole da rade, zna biti teških momenata, ali u suštini uživam u ovome poslu jer volim da crtam, a mislim i da govorim u ime svih kolega. Ovaj posao se ne počinje sa idejom „želim da zaradim dosta novca”, ko tako razmišlja onda su studije ekonomije prava stvar za takvu osobu. Ja lično uživam da držim olovku u ruci, povlačim linije, stvaram nešto iz ničega, sami taj čin mi daje veliku satisfakciju, ostalo je došlo samo od sebe, naravno, uz ogroman rad, trud i planiranje. Najljepše kod ovog posla jeste što je proces učenja konstantan, od prvog dana 2011. do danas.

Zašto smatrate bitnim čitanje stripova?

Stripovi, kao i knjige, pospješuju maštu, u Francuskoj se izjednačavaju sa književnošću i, recimo, kod njih stripovi imaju potpuno jednu drugačiju kulturološku formu (edukativnu, u istorijskom, socijalnom, i svakom drugom društveno bitnom pravcu).

Koji je Vaš omiljeni strip i koji bi strip junak Vas najbolje predstavio?

Omiljeni strip je Blacksad, mada i Škorpija od Marinija je možda imala najveći uticaj na moj rad i početak. Pa nisam siguran da postoji strip junak koji najviše vremena provodi crtajući.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

Ksenija Gomilanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ksenija Gomilanović, studentkinja magistarskih studija na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, zajedno sa Nađom Milaš i Andrijom Kandićem čini tim čije je rješenje za izgradnju malih montažnih kuća ušlo u uži izbor, sa još osam drugih, na konkursu koji je organizovao portal Gradnja.rs

 

Vaše rješenje male montažne kuće u prirodi ušlo je među osam najboljih na konkursu portala Gradnja.rs. Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatom?

Konkurisali smo prije svega zbog iskustva, dobrog druženja i prilike da proširimo naš portfolio za još jedan projekat. Samim tim, rezultat je neočekivan ali i više nego zadovoljavajući imajući u vidu da je pristiglo 130 radova studenata i arhitektonskih biroa iz regiona. Bilo je interesantno vidjeti toliku zainteresovanost za tematiku konkursa, ali i različita razmišljanja drugih učesnika. Svakako je veliko zadovoljstvo kada žiri vaš rad prepozna kao kvalitetan i vrijedan.

Jeste li ranije kao ekipa ili individualno učestvovali na sličnim konkursima?

Ovo je bio prvi put da sarađujemo kao tim što je bilo interesantno, ali i izazovno. Međutim, s obzirom na postignuti rezultat, vjerujemo da smo dobra ekipa! Zbog obaveza na fakultetu, do sada nije bilo vremena za učešće na kompleksnijim konkursima, ali smo se pojedinačno oprobali na manjim takmičenjima. Konkursi su važni za afirmaciju naše buduće profesije i sjajna prilika za svojevrsnu razmjenu mišljenja među učesnicima pa je korisno makar i samo učestvovati.

Koliko je lako ili teško bilo pronaći rješenje na zadatu temu i koliko vremena je trajala izdrada zadatka?

Bili smo u mogućnosti da se sastajemo svega jednom nedjeljno tokom četiri nedelje i velika količina vremena je otišla na pronalaženje koncepta, odnosno pristupa temi zadatka kao i prostornom rješenju. Dok smo taj dio zajedno radili (preko Zoom platforme, usljed Covid-19 okolnosti), u kasnijoj fazi je došlo do podjele zadataka kako bi se ispoštovala forma priloga za konkurs, pa su i sastanci tima bili intenzivniji u posljednjoj, petoj nedjelji. Sam zadatak formiranja životnog prostora u maloj kvadraturi nije bio nimalo lak, iako se na prvi pogled možda tako čini.

Ko su Vaši uzori i u kojoj vrsti gradnje se najviše pronalazite?

Kao studenti fokusiramo se da što više istražimo svijet arhitekture sa kritičke tačke gledišta te je još uvijek izuzetno rano formirati sopstveni arhitektonski senzibilitet. Sa svakim zadatkom dolazi novo istraživanje, novi primjeri svjetske i domaće arhitekture, pa je teško izdvojiti svega nekoliko imena koje smatramo uzorima. Situacija na globalnom nivou se stalno mijenja i arhitektura konstantno pokušava da odgovori na te promjene.

Kako biste opisali arhitekturu naše države?

Arhitektura je izuzetno vjerodostojan odraz društva i Crna Gora posjeduje sjajnu vernakularnu (tradicionalnu) arhitekturu i zaslužna imena u polju arhitekture, čak i u relativno bliskoj prošlosti. Danas se, međutim, u praksi daje ogromna prednost rentabilnosti objekta i isplativosti za investitora dok se mišljenje struke koja zagovara potrebe ljudi zapostavlja ili tek marginalno registruje prilikom donošenja prostornih odluka. Planiranje prostora je planiranje našeg okruženja i naše realnosti kakvu poznajemo i pristup tome treba da bude sveobuhvatniji, organizovaniji i obzirniji.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Andrija Marić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Andrija Marić ima 22 godine i rođen je u Podgorici. Odrastao je u muzičkoj porodici. Muzika ga je, kako kaže, odgojila. Sebe smatra umjetnikom i kreativnim preduzetnikom

 

Kako otkrivate talenat za muziku?

Talenat za muziku otkrivaju moja majka i tetka kada sam imao oko tri godine. Kako su se obje bavile pedagoškim poslom (majka mi je kompozitor i tekstopisac dječijih pjesama i osnivač prvog privatnog zabavišta u Crnoj Gori Petar Pan, a tetka je bila dekan Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju), imao sam svu slobodu da se izražavam kako je meni prijalo, kroz muziku. Od šeste godine nastupam na dječijim festivalima u Crnoj Gori i regionu, a od šesnaeste počinjem da radim i kao tekstopisac.

Odakle crpite inspiraciju za svoje stvaralaštvo?

Na početku mi je muzika bila tek vid samoterapije. Potreba da svojim osjećanjima dam neku validnost i da ih lakše „sažvaćem”. Danas mi muzika daje identitet. Ne znam ko bih bio bez nje. Shvatio sam da je moć volje jaka i da su manifestacije moguće, ali većinu vremena nemamo kontrolu nad životima. Jedino imamo kontrolu nad percepcijom, odnosno načinom na koji gledamo na život. Zato inspiraciju nalazim u rečenicama, terminima, fizici, hemiji, kulturi, nekulturi… Lakše mi ide život kada pišem o njemu.

Kakva je muzička scena u Crnoj Gori? Koliko je teško istaći se kao autor?

Muzička scena u Crnoj Gori je puna kvalitetnih umjetnika koji, nažalost, venu. Doduše, ne samo umjetnici, već generalno većina mladih ljudi svih profesija. Imam nadu u novu generaciju. Mnogo su svjesniji i znaju kako da iskoriste svoj talenat na pravi način. Želim da ih svojom muzikom inspirišem da uče i razvijaju sebe i u privatnom i u profesionalnom životu.

Šta svojim pjesmama poručujete publici?

Prvenstveno da vole sebe i druge, da se smiju, da plaču, da plešu, da dišu. Biti ljudsko biće je izuzetno teško, te truditi se da ne osjećamo naše iskustvo nas samo udaljava od naše suštine. Želim da ljudi nešto osjete u mojim pjesmama, što god to bilo. Dijelim je sa svijetom, jer znam da na taj način pokrećem kreativnost. Neko će čuti moju pjesmu i onda probati da napiše svoju. Neko će, slušajući je, iskoreografisati svoj originalni ples. Neko će učiti uz moju pjesmu, a neko ležati i razmišljati o životu.

Snimate li sada nešto?

Trenutno imam u planu realizaciju albuma na maternjem jeziku. Album je moja psihološka analiza Balkana, moje viđenje naše svakodnevice, i način kako se sa njom izboriti. Želim novim generacijama da poklonim pjesme pune ljubavi, snage, intelekta, samopouzdanja, zabave i igre. Želim da im kažem da je njihovo iskustvo validno i da zaslužuju da postoje. Da zaslužuju ljubav i šansu da bude uspješni nevezano gdje su se rodili, kako se zovu ili kako izgledaju.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Planiram da zadržim vlastito dostojanstvo. U 2021. godini buditi se uz rasprave o nacionalnosti, rodnoj ravnopravnosti, slobodi vjeroispovjesti, rasizmu, ratu, gladi, siromaštvu, jako je iscrpljujuće i definitivno nije život na zemlji kakav ja imam u glavi. Zato želim za sve nas da, koliko god nas sistem testirao iz dana u dan, svi kolektivno zadržimo dostojanstvo koje definiše ljudski život.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo