Povežite se sa nama

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, JEDNA OD ĆERKI HALITA NURKOVIĆA, KOJE DVADESET JEDNU GODINU TRAGAJU ZA OCEM: Dvije decenije mraka

Objavljeno prije

na

Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, radeći kao taksista, odvezao je posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada,  potraga za ocem obojila je živote nas šest Halitovih ćerki

 

Šest kćerki Rožajca Halita Nurkovića, koji je prije dvadeset jednu godinu, nakon tek završenog rata, nestao na Kosovu, ni danas ne odustaju od portage za njim. Jednu od njih, Elsanu,  je nekoliko godina kasnije životni put odveo u Holandiju, gdje je radeći jedno vrijeme u Haškom tribunalu, pokušavala da pronađe odgovore – kako, gdje, zašto? Tih odgovora danas nema, a ona i dalje kao da se nalazi u onom autobusu od prije dvije decenije kada je putovala kući iz Sarajeva sa mučnim i mračnim mislima.

Pitali smo je šta se dogodilo toga dana prije više od dvije decenije?

NURKOVIĆ: Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, Halit Nurković, radeći kao taksista, odvezao je svoju posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci.

MONITOR: Imali ste tek dvadesetak godina i tu vijest ste slučajno čuli na autobuskoj stanici u Sarajevu.

NURKOVIĆ: Tako je. Da se tati nešto dogodilo, jula 1999. saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam došla da kupim kartu za povratak kući. Rožajac na koga sam naišla me je upitao da li imamo novosti o Halitu. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali se u meni nešto zaledilo. Taj put od Sarajeva do Rožaja trajao je, činilo mi se beskrajno, uz neprekidni niz istih, mučnih misli. Dvadeset jednu godinu kasnije, kao da sam u istom tom autobusu, kao da i dalje traje ta ista, beskrajna vožnja, sa istim mislima i pitanjima koja proganjaju – gdje je tata i šta mu se dogodilo.

MONITOR:  Vi i Vaše sestre ste same krenule u potragu?

NURKOVIĆ:  Naša potraga je obojila živote nas šest Halitovih ćerki u posljednje dvije decenije. Moj je iz korijena promijenila. Prve mjesece i godine nakon tatinog nestanka provela sam dobrim dijelom na Kosovu, zajedno sa amidžom Medom Nurkovićem, dajući izjave, prateći glasine i tragove tragova, obilazeći institucije, moleći ljude i neljude za pomoć, prevrćući leševe, bivajući ucijenjena, preplašena, izložena prijetnjama i obasuta lažnim obećanjima. Odlazili smo tamo gdje je ležala moć‚ došli do Tačija i Kušnera – ali se i hvatali za svaku, i najtanju slamku. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica, uvjeravanja, obećanja – da će tata biti pušten, da mu spremimo odijelo, da su ga videli, da nam je poslao poruku. Tokom potrage, stric je takođe bio zadržan, opljačkan pa pušten, a u tri navrata nam je iznuđen novac.

MONITOR: Neko bi iz takve lične drame razvio bijes i mržnju. Vi i Vaše sestre ste, tragajući za ocem, počele da radite na pomirenju naroda.

NURKOVIĆ: Kao dio potrage, od 2009. godine, sestre i ja organizujemo Memorijal pod nazivom Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića. Ovaj dvodnevni dogadjaj koji okuplja učesnike iz Crne Gore, Kosova, kao i iz desetak drugih zemalja, sastoji se iz 18 km duge planinske trke i pohoda na Hajlu, te dječije gradske trke Tragom budućnosti u kojoj učestvuju i koju organizuju Halitovi unuci.

Memorijal se organizuje sa ciljem očuvanja sjećanja na tatu, ali i podsjećanje na problem nestalih osoba tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, činjenicu da su sudbine hiljade njih ostale nerazjašnjene i patnju žrtava koja traje i danas. Na taj način, želimo da damo glas našem tati i svim nestalima, jer su oni zločinom koji je nad njima izvršen brutalno ućutkani i niko ne govori u njihovo ime. Dječija gradska trka Tragom budućnosti, te memorijalna planinska trka i pohod na Hajlu, imaju za cilj da pokažu da se nestanak nadilazi postojanjem, slavljenjem života i nasleđa nestalih. Memorijalom se takođe promoviše zajednička budućnost regiona, koja će se temeljiti na iskrenom odnosu prema prošlosti.

 MONITOR: Da li ste u čitavoj situaciji i, takoreći, privatnoj istrazi imali pomoć državnih institucija Crne Gore i Kosova?

NURKOVIĆ: Odnos institucija prema slučaju našeg oca, kao uostalom i prema problemu prisilno nestalih uopšte, je praktično nepostojeći. Postoji samo forma, obećanja, riječi i planovi. Porodice nestalih, uključujući i moju, potpuno su same u potrazi za voljenima, i nemaju nikakvu institucionalnu podršku, bez koje je praktično nemoguće razriješiti slučajeve prisilnih nestanaka. Ni od strane kosovskih, ni crnogorskih institucija nikada nije uložen stvaran napor da se slučaj riješi. Nijedna vlada Crne Gore u posljednjih 21 godinu nije pokazala da joj je stalo da se sazna sudbina njenih građana prisilno nestalih na teritoriji susjedne države i nije se založila za to u kontaktima sa predstavnicima Kosova. Često čitam o saradnji institucija na svim poljima, uključujući i policije i tužilaštva Crne Gore i Kosova; čitam o potpisanim protokolima, sporazumima o saradnji, čak i konkretno na riješavanju sudbine nestalih tokom ratnih sukoba; ali u svim ovim dokumentima i planovima, nacrtima i memorandiumima nema ljudi. Nema nestalih, nema onih koji za njima tragaju. Za ove dvije decenije susrela sam se sa desetinama crnogorskih državnih službenika, policajaca, tužilaca, diplomatskih predstavnika i ministara, i još uvijek nijedna od institucija koje predstavljaju nije preduzela nijedan konkretan i cilju usmjeren korak na rješavanju pitanja tatinog, ili drugih prisilnih nestanaka naših sugrađana. Policija ne istražuje tragove, tužilastvo ne uzima izjave, Vlada ne postavlja pitanje prisilnih nestanaka kao dio dijaloga sa Vladom Kosova. Naša država ne mari za nas. Ne mari za nestale“.

 MONITOR: I dalje ste u Holandiji. Da li ima ikakve nade da se dođe do istine o tome kako je i gdje nestao Vaš otac.

NURKOVIĆ: Pomno pratim rad Specijalizovanih vijeća za zločine na Kosovu, koji se takođe nalazi u Hagu. Ohrabruje me njihov dosadašnji rad. Kada sam nedavno saznala da su podignute prve optužnice Specijalizovanih vijeća, protiv Hašima Tačija i Kadrija Veseljija, osjetila sam nemir. To su dvojica ljudi koji su bili među prvima kojima smo se obratili nakon tatinog nestanka, od kojih smo očekivali i dobili obećanja da će pomoći u razjašnjenju tatinog nestanka.

Radeći na projektu u haškom Tribunalu, prateći suđenja i proces međunarodne pravde izbliza, vidjela sam i razumjela koliki je značaj pravnog procesuiranja ratnih zločina i koliko on doprinosi razumijevanju i razotkrivanju onoga što se desilo tokom rata, pa i otkrivanju sudbina nestalih. Za razliku od porodice, koja uz sve napore i sredstva, sama, ne može osim slučajno da dođe do istine‚ institucionalizovani pristup ovom teškom problemu jedini je način da se on rješava na način koji je odgovoran prema žrtvama, njihovim porodicama, ali i društvu uopšte. Ne možemo graditi budućnost, ignorišući prošlost.

Utvrđivanje istine o sudbini prisilno nestalih tokom ratova 1990-ih dužnost je svih zemalja u regionu. Ne samo zbog žrtava i njihovih porodica, već i zato što nije moguće izgraditi zdrava i napredna društva bez utvrđivanja istine o onome što se dogodilo tokom ratova iz naše bliske prošlosti. Ako dozvolimo da naša djeca odrastaju u uvjerenju da društvo ne mari za žrtve, da je traganje za nestalima uzaludni posao očajnih porodica, a da počinioci ne moraju biti kažnjeni, već naprotiv, da su slavljeni zbog svojih nedjela, onda ćemo osigurati da će generacije koje dolaze iza nas ponoviti naše najgore greške.

 

Zločin prisilnog nestanka nastavlja se nad porodicom

MONITOR: Kako ste se našli u Hagu?

NURKOVIĆ: Potraga za tatom me je 2005. odvela u Hag, gdje sam radila na projektu Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, u Tribunalu za bivšu Jugoslaviju. To mi je omogućilo da iz prve ruke pratim suđenja koja su se bavila ratnim zločinima počinjenim na Kosovu, uključujući i ona pripadnicima OVK.

Na taj način sam došla do puno informacija o kontekstu, jedinicama i ljudima koji su mogli biti uključeni u zločin nad mojim ocem. Van samih suđenja, susreti i razgovori sa akterima – sudijama, advokatima, porodicom i prijateljima optuženih, ljudima iz njihovog okruženja, stručnjacima, diplomatama, novinarima – sve su to za mene bile prilike da pitam, čujem, provjerim, saznam. U toku svog rada u Tribunalu, dobila sam priliku da slušam, ali i da postavljam pitanja, da debatujem sa tužiocima i sudijama Tribunala, da analiziram tatin slučaj sa najboljim istražiteljima i forenzičarima. Ipak, to mi nije donijelo odgovore. Nakon svih ovih godina, i dalje sam u istom autobusu, od Sarajeva ka Rožajama, s istim pitanjima i istom sveprisutnom neizvjesnošću i strijepnjom.

Zločin prisilnog nestanka zato je tako specifičan, i posebno okrutan, jer se ne završava nakon što je počinjen, već traje i nastavlja se nad porodicom sve dok se istina o nestaloj osobi ne sazna. Neznanje, neizvjesnost, nemogućnost da prihvatite, ili ne prihvatite da vam je otac ubijen, da ne znate kako, ni zašto, da se nadate da je ubijen brzo i neprestano pitate, šta je govorio, šta je pokušao, šta je posljednje vidio. A odgovora nema, šta god da učinite. Ipak, i dalje ne možete da odustanete, da ne nastavite, premda znate unaprijed da je ogroman napor i trud koji ulažete uzaludan“.

                                                                                    Tufik SOFTIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo