Povežite se sa nama

FOKUS

MILOVI, AMFILOHIJEVI, VUČIĆEVI: Razvrstavanje

Objavljeno prije

na

Vidimo da su sve tri strane – vlast, procrkvena opozicija i sveštenstvo – spremni da tokom izborne kampanje demonstriraju odlučnost, ne mareći mnogo za cijenu i eventualne posljedice

 

Još trideset dana do izbora koji, tvrdi predsjednik, neće biti odloženi. Nakon višemjesečnih priprema vlast je ponudila predizbornu šargarepu upakovanu u treći paket mjera podrške građanima i privredi. Što se štapa, odnosno pendreka tiče tu smo redovno uobročeni.

I opozicija se zaputila na izbore. Nakon što su jedni drugima postali izgovor za kršenje zadate riječi o bojkotu, pristali su na političko prebrojavanje pod nikad lošijim uslovima. Drugi su krenuli prije nas, pravdaju se opozicioni lideri, dok   neki od njih  još traže model za izborni nastup. Pokazuje se kako to baš i nije lak posao. Valja premostiti sujete i dugo njegovana rivalstva, pa u najvećoj mogućoj mjeri zadovoljiti ambicije i želje finansijskih i političkih moćnika iz sjenke. Domaćih i stranih.

„Vjerujem da ćemo narednog mjeseca imati punu kontrolu nad situacijom sa koronavirusom“, prorokuje Milo Đukanović. Ili zapovijeda. „Zato kažem da ne razmišljam o odlaganju izbora“, precizira predsjednik DPS i države, informisan kako takvi zahtjevi „stižu sa raznih strana“. Bez dodatnih objašnjenja.

Ni u redovima opozicije nijesu bez vizije. „U ovom vremenu napada virusa na ljudski organizam i nasrtaja bezbožnog režima na našu vjeru, jedini siguran recept za pobjedu nad tim zlom je dogovor i zajedništvo“, cijeni Andrija Mandić u razgovoru za agenciju MINA. Pokušavajući, još jednom, da za koaliciju koja se okuplja oko DF-a obezbijedi naklonost starješina SPC. Ako ne ovih sa Cetinja, onda makar onih iz Beogradske patrijaršije. „Zajedništvo koje smo prethodnih mjeseci praktikovali u krsnom hodu samo treba pretočiti u jedinstvenu listu i bratski dogovor svih onih koji žele da Crna Gora bude drugačija, da bude bogatija, uspješnija, zemlja svih njenih građana a ne vlasništvo omanje grupe nepristojno bogatih i sebičnih ljudi“, kaže Mandić pred finalni pokušaj da na jednu listu okupi srpstvo u Crnoj Gori. Makar ono koje priznaje Aleksandra Vučića za vrhovnog komandanta.

Za sada je sasvim izvjesno da će mjesto na zajedničkoj listi sa DF-om naći Prava Crna Gora Marka Milačića. DF će do posljednjeg trena čekati odluku SNP-a. Prema insajderskim informacijama, lideri DF i SNP nalaze se pod velikim pritiskom predstavnika zvaničnog Beograda da se nađu na jedinstvenoj listi. Problem je što je unutarstranački otpor zajedničkom izbornom nastupu istog, ako ne i još većeg intenziteta. SNP ima i rezervnu varijantu – izlazak na izbore u koaliciji sa Narodnim pokretom koji ovih dana promoviše Miodrag Daka Davidović, kontroverzni biznismen, crkveni ktitor i (ne)zvanični finansijer dijela ovdašnje opozicije.

Davidović je razgovoru za portal In4s pojasnio da pokret čiji je pokrovitelj „čini grupa nezavisnih poslanika, Ujedinjena Crna Gora, Radnička partija, Demokratska srpska stranka, Miholjski zbor, Demokratska stranka jedinstva, Podgorička gospoda, kao i veliki broj slobodomislećih intelektualaca…“ Zvanično, konstituisanje pokreta najavljeno je za četvrtak 30. jul (Monitor će u to vrijeme biti u štampariji) dok će odluka o eventualnim koalicijama biti donijeta do nedjelje 2. avgusta. Samo dva dana prije isteka roka za predaju izbornih lista. „Prednost ovog pokreta je i ta što nema obaveze ni prema kome, osim prema narodu i Gospodu“, kazao je Davidović. Koji će se, prema našim saznanjima, i lično naći na izbornoj listi Narodnog pokreta (sa ili bez SNP-a). „Negdje pri dnu“, tvrde oni što vjeruju da su dobro verzirani. A to komplikuje pitanje: koja će izborna lista dobiti (najveću) podršku Srpske pravoslavne crkve.

Da će SPC i pitanje njene imovine u Crnoj Gori igrati važnu ulogu na predstojećim izborima to smo znali još od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem prošle godine. Sada smo pametniji, utoliko više što vidimo  da su sve tri strane – vlast, procrkvena opozicija i sveštenstvo – spremni za demonstraciju odlučnost, ne mareći mnogo za cijenu i eventualne posljedice.

Kad iz opozicije uskliknu kako će i život dati braneći srpske i pravoslavne svetinje od nevjernika, komunista, sorošoida… (kao da su malo puta već poginuli u balkanskim ratovima posljednje decenije prošlog vijeka), vlast ima spremnu priču o vlastitom junaštvu i pregalaštvu. I obrnuto.

„Do posljednjeg daha ću, dok budem na vlasti i u životu, raditi na stvaranju pravoslavne crkve. To ne znači da zbog toga moramo da budemo u ratu“, poručio je prvi čovjek DPS u intervju za TV Prva konstatujući kako „SPC služi anticrnogorskim interesima i pokušava da se stavi u ulogu nekoga ko je nadređen Crnoj Gori“. Nije, opet, Đukanović tvrdoga srca, posebno ne pred izbore. Pruža ruku pomirenja. I kaže kako će, opet, „do kraja mandata ali i života“ tražiti zajedničkog imenitelja dvije podijeljene Crne Gore, most koji ih spaja. „Nema važnijeg interesa od toga da mirimo Crnu Goru…“, poručio je predsjednik.

Gledaoci su za to vrijeme mogli da primijete kako Đukanović trajanje sopstvene vladavine zlokobno povezuje i sa opstankom Crne Gore. Sve sa crkvom kao začinom koji toj čorbi može dati prihvatljiv ukus. „Crkva je posljednji adut koji bi trebalo da pomogne da dođe do smjene vlasti. A kada se to desi onda nema ni Crne Gore“, straši Đukanović podanike. Koji treba da povjeruju kako Crna Gora ne bi mogla trajati ako je neko ne preprodaje i ne potkrada.

I još jedan „detalj“ koji svjedoči o karakteru i ove kampanje DPS. Dok  Đukanović uvjerava javnost kako će „do kraja života“ raditi na stvaranju crnogorske pravoslavne crkve, njegovi partijski saborci iz Vlade, SPC nude, prema zvaničnom obraćanju nakon propalih pregovora, da usvoje „potpuno novi član 64 Zakona, i jasno isključili mogućnost da vjerske objekte može korisiti bilo koja vjerska zajednica osim Mitropolije crnogorsko-primorske i drugih eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori“. Znači li to da u Vladinim planovima nema mjesta za vjersku organizaciju za koju će se njihov partijski šef boriti do posljednjeg daha? Ili je riječ samo o bacanju različitih predizbornih mreža kako bi se u njih ulovilo što više glasača.

Da se i SPC ozbiljno priprema za dolazeće dane potvrdio je i rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović. On je, kako prenosi sajt Mitropolije crnogorsko-primorske, sa jedne tribine poručio kako crkva ima više kondicije od bilo koje vlasti. „Crkva je starija, više pamti, bolje zna, utemeljena je na dubljim osnovama nego što je to bilo koji zemaljski prolazni identitet i ona će na kraju objediniti narod jer ne može dozvoliti da se narod i po tom pitanju podijeli“, kazao je Perović.

Stiješnjeni u prostoru između starih znanaca koji će još jednom u borbi za vlast zaigrati na emocije svojih glasača, odvraćajući im pažnju od ovozemaljskih problema koji tište građane, mjesto u budućem sazivu parlamenta traže i predstavnici tzv. građanskih partija. Oni koji pitanje vjere i nacije neće staviti u središte kampanje.

Predizbornu koaliciju su formirali Demokratska Crna Gora, Demos, Nova ljevica, Partija penzionera, invalida i restitucije i Društvo za istraživanje politike i političke teorije. „U okruženju subjekata i grupacija koje imaju izražen nacionalni predznak, bilo da govorimo o jednom, drugom ili trećem, ova koalicija nema namjeru da ide ni u srpske, ni u albanske, ni u crnogorske, ni u bošnjačke, niti u bilo koje druge nacionalne blokove“, stoji u njihovom saopštenju. „Mi smo građanski blok, mi smo predstavnici umjerene, pristojne Crne Gore, Crne Gore koja ne mrzi i diskriminiše bilo kog, mi smo predstavnici istinski građanske Crne Gore…“

Demokrate su se uspjele oduprijeti pritiscima da zajedničkim nastupom potpomognu jedinstvenu opozicionu listu jednog nacionalnog i religijskog predznaka. Potpredsjednik NOVE Slaven Radunović nije tajio, u jeku pregovora u jedinstvenom nastupu opozicije (bez SDP-a), da on i njegova partija na zajedničkoj listi ne žele ni građanski pokret URA. Valjda da neko ne bi imao ideju o suštinskom karakteru liste koju su protežirali Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, predsjednik SPS i najglasniji promoter ruskih interesa u vladajućim krugovima u Srbiji. Ostaje da se vidi da li će za svoju odluku Demokrate i njihovi izborni saveznici bit nagrađeni adekvatnim izbornim rezultatom. I oni  računaju na podršku SPC.

„Naš protivnik je jasan – to su snage kriminala, korupcije, nepravne države, sve ono što su naši građani, a i relevantne međunarodne adrese konstatovali. Konačno, nas protivnik su podstrekivači raskola i mržnje u Crnoj Gori, sa svim teškim posljedicama za zemlju, s ciljem skretanja pažnje sa suštinskih, životnih pitanja naših građana“, zaključeno je u saopštenju koalicije koju će, očekuje se, predvoditi Aleksa Bečić.

Za model koalicionog nastupa opredijelio se i Građanski pokret URA Dritana Abazovića. Oni su sa Građanskim savezom CIVIS, uz podršku sve brojnije grupe intelektualaca, sportista, umjetnika, promovisali platformu Crno na bijelo koju su, prethodno, bezuspješno ponudili ostatku opozicije (bez SDP-a). Siže ponuđenog plana je smjena korumpiranog režima, pa obnova društva i države kroz reformu pravosudnog, ekonomskog, obrazovnog i zdravstvenog sistema, uz izgradnju „istinski ekološke države“ zasnovane na održivom razvoju i zelenoj ekonomiji.

„Ovo društvo izjeda kriminal, korupciju i nacionalizam – između dva zla izaberite dobro”, poručio je Abazović glasačima navodeći kako nema rata sa opozicijom, i da sve snage treba usmjeriti ka tome da Crna Gora dobije novu vlast. Time je, valjda, stavljena tačka i na međusobne optužbe URA i Demokrata.

Od početka nije bila tajna da će i SDP na izbore ići sam. Dijelom i zbog toga što, u ovom  političkom trenutku, ta partija ima najmanji koalicioni potencijal u Crnoj Gori. Niti bi oni u koaliciju sa većim dijelom „tradicionalne“ opozicije, niti se bilo ko od ozbiljnih političkih takmaca otima za predizborni savez sa partijom Draginje Vuksanović Stanković. A poslije… Svi imamo prilično jasnu predstavu o tome šta bi se moglo desiti poslije izbora. Pod određenim uslovima, naravno. „Pozivamo sve građane da nam pomognu u borbi za jaku evropsku Crnu Goru”, kaže Vuksanović Stanković, uz obećanje da će „najevropskija SDP“ pomoći da Crna Gora postane članica EU do 2024. U DPS, vjerujemo, umiju da čitaju poruke.

SD Ivan Brajovića ide sama na izbore, uz tvrdu vjeru da će poslije 30. avgusta DPS i dalje trebati njihove usluge (mandate) kako bi ušao u četvrtu deceniju neprekidne vladavine. Opet, način na koji se pocijepao njihov opštinski odbor u Plavu, čini se uz nemalu podršku koalicionog  DPS-a i Bošnjačke stranke, ne obećava funkcionerima SD miran san u narednih 30-ak dana. Možda i mnogo duže, ne uspiju li da se zaogrnu poslaničkim imunitetom i svoju bezbjednost pritvrde članstvom u novoj-staroj vladajućoj koaliciji. Koja bi ih od dolazećih političko-ekonomskih afera sačuvala onako kako je njene članove mazila i pazila nakon pravosnažnih osuđujućih presuda u slučaju Ramada.

Tu se u ovom trenutku krije i jedna od najvećih predizbornih nepoznanica. DPS uoči samih izbora podriva svoje tradicionalne saveznike iz suverenističkog bloka, dok kampanju temelji na navodnoj odbrani domovine i nacije. Suštinsko pitanje glasi: može li DPS, sa sada već unaprijed pridruženim mandatima nacionalnih partija Albanaca, Bošnjaka i Hrvata, a bez SD dosegnuti do 41. mandata?

Ili bi se mogle obistiniti priče koje se već godinama pričaju u pola glasa, da Đukanović i Vučić ugovaraju ulazak u vladu jedne prosrpske partije (koalicije), sve pod firmom „samo da rat ne bude“. Onda bi ta pravoslavna koalicija imala širom otvorena vrata za nove decenije nekontrolisane vladavine. I sve ono što takvu vlast prati.

Nekako u sjenci predizbornog razvrstavanja ostala je znakovita vijest. Džemal Perović, jedan od lidera građanskog pokreta Odrupri se, najavio je da se povlači iz javnog života. Ne želi, kaže, na bilo koji način da bude smetnja narastajućem predizbornom opozicionom optimizmu. Poručio je: ostaće privržen  Sporazumu o budućnosti. I svom potpisu na njemu.

 

Manjinske partije idu po svoje

Nacionalne partije Bošnjaka, Albanaca i Hrvata koje su zastupljene u aktuelnom sazivu crnogorskog parlamenta predstojeće izbore dočekuju u nadi da će, makar, ponoviti rezultat iz 2016. godine.

Zapravo, predstavnici albanskih nacionalnih partija očekuju da poprave izborni rezultat pošto će na ove izbore izaći „u dvije kolone“ za raziku od prošlih izbora na kojima su nastupale tri različite liste, pa su zbog rasipanja glasova izgubili jedan mandat (osvojio ga DPS).

Bošnjačka stranka ponovo na izbore izlazi samostalno. Na prošlim izborima Hrvatska građanska inicijativa je, kao tada jedina nacionalna partija ovdašnjih Hrvata, jedva prešla izborni cenzus (0,3 odsto u njenom slučaju) i to uz veliku pomoć DPS-ovog izbornog inženjeringa, pošto je vladajuća partija dio svojih aktivista sa sjevera (Andrijevica, Pljevlja, Žabljak) preusmjerila da glasaju HGI. Tako je „zaradila“ najjeftiniji a odlučujući mandat za vladajuću koaliciju (odnos vlast – opozicija u parlamentu je 41:40). Stvar bi se mogla zakomplikovati ukoliko se obistine najave da će na predstojeće izbore izaći još jedna hrvatska nacionalna partija čije je osnivanje, ljetos, na portalu bokanews propraćeno naslovom: Hrvatski reformisti protiv desničara iz HGI.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo