Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR, PUBLICISTA I KOLUMNISTA IZ ZAGREBA: Nova ljevica  nije zakopana u prošlost

Objavljeno prije

na

Nova ljevica komunicira s problemima modernog svijeta. To se na duge staze mora odraziti na društvo i političku scenu Hrvatske, u najmanju ruku da SDP odvuče ulijevo i prema savremenim temama, što se već počelo događati

 

MONITOR: Prošlog mjeseca u Zagrebu je predstavljena platoforma ,,Možemo! – Nova ljevica – Radnička fronta – ORaH – Zagreb je naš! – Za grad”. Radi se o šest lijevih i zelenih stranaka. Koji su vaši prioritetni ciljevi?

MARKOVINA: Prije svega moram reći da je praktično identična koalicija stranaka i ljudi nastupila na prošlim lokalnim izborima u Zagrebu, postigavši odličan rezultat na izborima, nakon čega je četvero ljudi s te liste ušlo u Gradsku skupštinu, gdje su se vrlo brzo dokazali kao jedina ozbiljna i artikulirana opozicija. Taj konkretni rad je postavio i temelje za nastanak platforme Možemo i koaliciju s parlamentarnih izbora, ali je i uvjerio značajan broj građana da će ih ti ljudi vjerno zastupati. Činjenica je da su prvi put i to u značajnom broju u Sabor ušli ljudi koji su već izgradili ozbiljne profesionalne karijere, ali se i godinama izlagali u borbi za ideju pravednijeg društva, očuvanja javnih prostora i općenito za jednu ideju, novu ljevicu. K tome, svi su to povjerenje zaslužili vlastitim radom i ugledom, a ne preko leđa neke velike stranke. Ciljevi daljnjeg rada su u nastavku borbe za pravednije društvo i za potpuno moderan program zelene ljevice.

MONITOR:  Kakve su šanse platforme ,,Možemo!” da promijeni političku sliku Hrvatske?

MARKOVINA: Ta promjena neće doći preko noći, ali nema nikakve sumnje da će se dogoditi. Već sada u mainstream javnom prostoru i u parlamentu su neke teme, pa i izrazi poput socijalizma iznova dobili pravo građanstva, a kao što rekoh ljudi koji ih iznose u javnosti su artikulirani, promišljeni, ne govore napamet i imaju istinski integritet, što ljudi vide. Posebno vide da ta nova ljevica nije zakopana u prošlosti, poput onih s druge strane i da komunicira s problemima modernog svijeta. To se na duge staze mora odraziti na društvo i političku scenu, u najmanju ruku da SDP odvuče ulijevo i prema suvremenim temama, što se već počelo događati.

MONITOR: Ljevica je sada dobila priliku da izađe iz defanzive, kakvu nije imala u protekle tri decenije…

MARKOVINA: Istina. Što se tiče Hrvatske, svi prethodni pokušaji, koje su pokušali organizirati također ozbiljni ljudi s integritetom, poput Mike Tripala, Branka Horvata i Stipe Šuvara nisu uspjeli, ponajprije jer su bili preuranjeni i nisu mogli doći do izražaja u atmosferi straha koja je vladala s jedne strane i sa svježim iskustvom poraza ljevice s druge strane. No, ima tu još nešto. Bez obzira na to što je Tomislav Tomašević s pravom istureno lice pokreta, sada je ipak riječ o kolektivu utemeljenom u bazi i s čitavim nizom snažnih ličnosti. Na nekom pak općejugoslavenskom planu počelo je s Levicom u Sloveniji, sada se nastavilo u Hrvatskoj i sad idemo dalje.

MONITOR: Frontmen zeleno-lijeve koalicije Tomislav Tomašević najavio je da će koalicija u Saboru ‘biti oporba kakvu HDZ nikad nije vidio’. 

MARKOVINA: To je rekao zbog svih ovih činjenica i iskustva s radom u zagrebačkoj gradskoj skupštini, s razlogom, što se već kroz prve nastupe, na primjer, Sandre Benčić i pokazuje.

MONITOR: Je li tačno da četiri članice koalicije – Možemo!, Zagreb je naš!, Nova ljevica i Radnička fronta – čak nemaju ni svoj kancelarijski prostor?

MARKOVINA: Istina je. Iako Grad Zagreb ima obavezu ponuditi prostorije svakoj stranci koja ima mjesto u skupštini, gradonačelnik Bandić je retroaktivno promijenio pravila, navodeći tri zastupnika kao uvjet, pa je nudio jedan zajednički prostor za sve stranke, a potom pokušao sa svakom posebno, na što nitko nije pristao.

MONITOR: Zbog nesvakidašnjih razmjera krize izazvane pandemijom korona virusa, stranke ljevice iz Hrvatske (Radnička fronta i Nova ljevica), Srbije (Socijaldemokratska unija) i Slovenije (Levica) inicirale su donošenje Deklaracije o regionalnoj solidarnosti. Šta su glavni programski ciljevi Deklaracije?

MARKOVINA: Deklaracija samo javno obznanjuje sve ono čega smo svi na ovim našim prostorima svjesni, ali se mnogi boje ili ne žele to naglas izgovoriti, a to je da živimo zajedno, dijelimo praktično iste probleme, imamo zajedničko iskustvo i jedini način da se suprotstavimo tim problemima su solidarnost i zajedničko djelovanje ljevice na ovim prostorima. Pandemija je sve te stvari samo dodatno naglasila.

MONITOR: Na kakav je odziv naišla Deklaracija?

MARKOVINA: Na iznenađujuće veliki. Iskreno govoreći očekivao sam da će je mainstream mediji prešutiti, da će biti tema među istomišljenicima i stati na tome. Međutim, s obzirom na to da se dogodilo upravo suprotno, očito je da ovdašnja društva vape za alternativom ovome u čemu živimo.

MONITOR: Ljevica je u krizi i u velikom padu širom Evrope. Je li uopšte moguća istinska obnova ljevice u našem regionu?

MARKOVINA: To je dobro pitanje. Ja mislim da jeste i da je konačno nakon tri desetljeća krenula ka obnovi. Ima već i više od deset godina da je obnova krenula s raznim festivalima i školama, poput zagrebačkog Subversivea, sarajevskog Otvorenog univerziteta ili Korčulanske škole koju smo obnovili. Također, ne treba zanemariti niti studentske blokade i građanske proteste, a sada se konačno sve to počelo prelijevati prema konkretnoj političkoj akciji. Ta obnova neće ići preko noći, ali se neće niti zaustaviti. Nacionalizam još uvijek izgleda nepobjediv, ali sve manje ljudi istinski vjeruje u tu ideologiju.

MONITOR: Vi ste predsjednik stranke Nova ljevica osnovane 2016. godine. Koji su dosadašnji najbitniji rezultati Vaše stranke ostvareni na političkoj sceni Hrvatske?

MARKOVINA: Predsjednik sam još samo formalno, jer smo morali odgoditi novu skupštinu, ponajprije iz razloga što smatram da je politika ozbiljan posao, pa i životni poziv i definitivno nije kompatibilan s mojim radom u medijima, historiografiji i općenito s angažmanom javnog intelektualca. Stranku smo osnovali praktično iz očaja zbog stanja na ljevici i toga što nas nitko zapravo nije predstavljao, da bismo danas, nakon nimalo lake skoro četiri godine i čitavog niza porođajnih muka postali parlamentarna stranka. Kad sve zbrojim i oduzmem, iznimno sam zadovoljan što sam u toj promjeni sudjelovao i što će Nova ljevica nastaviti svoj život.

MONITOR: Prije četiri godine rekli ste u intervjuu Monitoru da ste po osnivanju stranke bili izloženi prijetnjama, etiketiranju i hajci. Kako na vašu stranku danas gledaju u Hrvatskoj?

MARKOVINA: Da, dovoljno je bilo izreći jasne stavove koji dovode u pitanje konstitutivne mitove zemlje i ne ustuknuti pred nacionalističkim pritiskom da bi vas proglasili za izdajnika i neprijatelja. No, to se još nekako i moglo tolerirati dok nisam odlučio ući izravno u politiku. Tad je krenuo najžešći pritisak. Danas je situacija puno bolja. Ne zato što je opća atmosfera napredovala, nego zato što smo svi skupa pa i ja, da se vratim na početak razgovora, legitimirali čitav niz pitanja i pokazali se kao oni koji nisu opsjednuti s prošlošću i jednom temom. Stavove naravno nisam promijenio.

MONITOR: Objavili ste prije pet godina knjigu Povijest poraženih i rekli da se jedino iz perspektive poraženih može vidjeti kakvi smo mi i kakva su ova naša društva u cjelini. Kakva su nam ova naša društva danas?

MARKOVINA: Ova društva danas vide da im je loše i pokušavaju na razne načine okončati to stanje, ali nikako da se vrate na početak i suoče s devedesetima, pa i vlastitom ulogom u tim godinama. Svi bi generalno željeli da se sve to potisne, da se tom dobu dignu spomenici, naivno vjerujući da će tolike traume, vlastitu odgovornost i krive političke izbore pomesti pod tepih. Tek kad se iskreno suoče s devedesetima i raskrste s njima naša društva će krenuti naprijed.

MONITOR: Prilikom osnivanja stranke rekli ste da nudite zemlju u kojoj ćete smjestiti ustaški pokret na mjesto koje mu pripada. Koliko ste u tome uspjeli?

MARKOVINA: Mi sami naravno na to nismo mogli ozbiljnije utjecati, ali smo slobodnim govorom o toj traumi i nasljeđu radili pritisak koji je na koncu doveo do jedne pat pozicije u kojoj čak i vladajući HDZ nominalno želi raskrstiti s tim nasljeđem, ali još uvijek nema dovoljno političke hrabrosti da to tako i kaže. Postoji naravno u društvu ozbiljnih 15-ak posto ljudi koji u ustaštvu ne vide ništa sporno, što je ogroman broj, ali mislim da je dosegao limite.

MONITOR:  U Mostaru, iz kojeg ste rodom, nakon 12 godina održaće se  lokalni izbori. Šta će to značiti za Mostar i BiH?

MARKOVINA: U Mostaru se konačno održavaju izbori i to isključivo zaslugom Irme Baralije, koja je imala dovoljno građanske hrabrosti i upornosti da stvari dovede do kraja pred Europskim sudom za ljudska prava. Sve ovo što su dogovorile dvije stranke, koje de facto vladaju gradom zadnjih trideset godina, HDZ i SDA, mogli su davno dogovoriti, ali jednostavno im nije odgovaralo da imaju bilo kakvu odgovornost ili Gradsko vijeće u kojem bi imali opoziciju. I opet će se izbori održati po njihovim pravilima, ali je jako bitna stvar da će se održati. Sad je doista sve na nama Mostarcima, bilo onima koji žive u Mostaru ili onima koji imaju pravo glasa, a žive u egzilu. Za početak bi apsolutno svi, ukoliko nam je stalo do Mostara i do toga da konačno izađe iz ratnih podjela, trebali izaći na izbore. Apsolutno sam siguran da su, čak i ako nas izađe samo 70 odsto dvije vladajuće stranke gotove, jednako kao što sam nažalost siguran da se to neće dogoditi. Ali ukoliko tako i bude, sami smo za to odgovorni.

                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo