Povežite se sa nama

PERISKOP

Zlatonosna magija Miodraga Tabačkog

Objavljeno prije

na

Miodrag Mića Tabački je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže. Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može bukvalno sve

 

Miodrag Mića Tabački po formalnom obrazovanju je arhitekta i scenograf (diplomirao na Arhitektonskom fakultetu i na Akademiji scenskih umetnosti u Beogradu), dapače profesor je scenografije na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Ali, Tabački je mnogo više, on je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže.

Najmanje tri su bitne komponente kvaliteta kompletnog opusa ovog scenografa: originalnost promišljanja teatarskih scenografija; atraktivno senzibiliziranje odnosa oblika i boja koje instalira da bi omogućio kazališnu propulzivnost svakog scenskog akta kojem se posvećuje; konačno, kao temeljnu vrijednost valja istaći funkcionalnost prostora za glumačku ili baletnu igru.

Tabački s istim žarom i stvaralačkom poletnošću kreira scensku likovnost za prestoničke kao i za teatre van kazališnog main streama.

U svojim scenografijama, i kada su scenski oneobičajenih oblika i kada realističnost pokušava pobjeđivati atraktivnom, čistom likovnošću, umjetnik stvara novu, izmaštanu stvarnost u funkcionalno mišljenim tlorisima, a scenske okomice su panoi prave maštovitosti i lucidnog poklonjenja čudu boje.

Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može sve, bukvalno sve.

Mića je i drugar svojim studentima i glumcima, ali u trenu on postaje otmjeni vojvođanski gospodin, što stvarno i jeste, iznimno strog i pravedan, ali i tada lalinski širokog osmjeha.

Čovjek je to koji je napravio najefektniju scenografiju koju sam vidio u životu (Orffova Carmina Burana u Narodnom pozorištu Sarajevo), kojom je dobrim dijelom  i redateljski rješio predstavu.

Tabački je graditelj i useljivač kazališnog prostora, ali on je u isto vrijeme i uljepšivač tih scenografskih ploha. Mići nije teško da u širokom potezu napravi čitave gradove na pozornici, ali i da na cipeli, stilskoj dakako, napravi vremenu adekvatnu, prijemčivu podvezicu.

Tabačkog obožavaju teratarski stolari, krojači osobito, šminkeri i vlasuljari…

On jedini od scenografa nema nikada, bukvalno nikada, problema sa teatarskim garderoberkama i spremačicama.

Ali zlaćani vezovi u klasičnim komadima i metal koji isijava modernitet jednako pristaju petici Miodraga Tabačkog.

Kada prijepor između urednice mojih knjiga i mene nastane po estetskim pitanjima, samo je jedan slučaj općeg konsenzusa – on se zove Miodrag Tabački, iz ugledne obitelji vojvođanskih učitelja.

I moja baka je imala golemu želju da budem učiteljem…

Kod velikog Tabačkog se to sretno poklopilo i neka je. S razlogom je!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Najveći kompliment

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na promociji mojih knjiga: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica, prije nekoliko godina, Gorčin Stojanović je kazao da su pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom. Objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim predivnom starosrpskom riječi: pozorje

 

Čovjek za ovozemaljskog života doživi nizove prijatnih, ali, logično, i neprijatnih stvari.

Lijepo sjećanje nosim iz Beograda, iz Centra za kulturnu dekontaminaciju, u Birčaninovoj ulici, u kultnom okupljalištu beogradskog kulturnog, ali naglašavam i poštenog i čestitog svijeta.

Na promociji dvije moje knjige: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica prije nekoliko godina, o mom pisanju su zborili Saša Ćirić, ugledni književni kritičar, legendarni dramaturg, sada pokojna Borka Pavićević i moj kolega kazališni reditelj i umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta Gorčin Stojanović.

Ubijeđen sam da mi je najveći kompliment učinio Gorčin Stojanović, a Borka Pavićević to podcrtala… Gorčin je tada kazao da su moje knjige pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom!

U zemljopisnom smislu Jugoslavija i dalje živi kroz bantu državice stvorene njenim krvavim raspadom, ali živi i jezik kojim smo većina nas, Jugoslavena govorili. Preživio je srpskohrvatski jezik, kojeg se nisam odrekao ni u najtežim trenucima agresije na BiH, preživio i nadživio državu u kojoj je bio službeni jezik!

Zašto je meni Gorčinova konstatacija i Borkina potvrda najveći kompliment, ne samo te književne večeri nego uopšte?

Zato jer je to za mene bio i ostao maternji jezik, jezik kojim sam otpočeo osnovno i okončao sveučilišno obrazovanje. Nesalomljiv je taj moj srpskohrvatski jezik!

Naši polupismeni političari vođeni idejom krvi i tla mislili su da tlo određuje i jezik. Kad prave novu državu da ona mora imati i svoj jezik. Vjerovatno i danas vjeruju da se u ozbiljnoj državi Švajcarskoj govori švajcarski jezik.

Pa su tako hrvatski jezikoslovci pokušali praviti na krajnje umjetan način tuđmanovski novohrvatski jezik u koji su se zapleli i sapleli kao pile u kučinu. Nije mane ni pojedinim barjaktarima čuvanja srpstvujuščeg starog nekog jezika, a vidim u posljednje doba prepravljaju riječi i pojmove misleći da su moderni.

Mjesto normalne riječi dramaturg, koju smo koristili za osobu koja u teatru brine o izboru dramskih tekstova, mijenjajući je po rodovima, što ni najtvrđe feministkinje u svijetu ne dozvoljavaju (na primjer u engleskom), uvode nezgrapnu, najmanje poetičnu riječ dramaturškinja, teatrološkinja. I ne samo, naravno, u teatarskim disciplinama nego i u svim drugim strukama ima ovih škinja!? Kao kardiološkinja, ali ima i pedijatarki…

Kazaću ono što osjećam i mislim: silovanje je to prelijepog i poetičnog srpskohrvatskog jezika.

To stravično nasilje nad jezikom političkog je, a ne jezikoslovnog i umjetničkog porijekla.

Srpskohrvatski jezik bogat toliko da je veliki Miroslav Krleža tvrdio da je to jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Zato nemalo iznenađuje da se uopće usude ti navodni autoriteti činiti tako rodoskrnavljenje nad mojim materinjim jezikom.

Na pomenutoj književnoj večeri objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim jednom predivnom starosrpskom riječi: pozorje.

Sve što nije prirodno, što narod kroz vrijeme ne prihvati odumrijeće, pa tako novohrvatski naum tuđmanovih jezikoslovaca već odumire.

I gluposti poput ginekološkinja i kardiloškinja otići će u ropotarnicu zaborava.

Zato mi je kompliment iz Birčaninove ulice tako srcu drag.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

A morali bismo ih se sjetiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto se ponekad ne sjetimo ljudi i ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta? Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju

 

Jutrošnji prijatni razgovor sa Harijem Ejubovićem, slikarom i scenografom, dušom Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, pred Akademijom likovnih umjetnosti na Obali Maka Dizdara u Sarajevu, okončavamo sjetnim prisjećanjem na negdanje Harijeve profesore, iznimno ozbiljne stvaraoce u oblasti estetike i likovne kritike, sad već na bolji svijet otišlog Muhameda Karamehmedovića i Sadudina Musabegovića. Obojica su predavali teoretske discipline na sarajevskoj likovnoj univerzi i ostavili duboki trag na programskim sadržinama, ali i u ukupnom umjetničkom i društvenom životu Grada na Miljacki.

Karamehmedović je bio čudo od čovjeka. Nevjerojatnom hercegovačkom energijom ovaj je Trebinjac povlačio najavangardnije poteze u Sarajevu i BiH toga doba. Zaslužan je za pokretanje i utemeljenje Akademije likovnih umjetnosti; meni osobno pomogao je usred agresije na BiH da pokrenem u Kamernom teatru 55 likovnu Galeriju Gabrijel; bio je svakodnevno do kraja angažirani intelektualac u ratnim vremenima kad to nije bilo ni malo lako.

I Sado i Muhamed su kao dekani unapređivali rad Akademije likovnih umjetnosti. Njihovi teoretski radovi i knjige omeđili su etape razvoja bosanskoherceghovačke likovne umjetnosti kontekstirajući je u suvremene evropske tokove.

Prisjećanje njihovog studenta Harija Ejubovića na ova dva stupa duhovnosti u Sarajevu narojilo je niz pitanja u mom promišljanju današnjeg našeg neveseloga življenja.

Prije svega zašto se ponekad ne sjetimo tih ljudi?

Zašto ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta?

Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju?

A nisu to jedini koriofeji sarajevske i bh. Likovnosti, kojih bi se češće i sustavnije valjalo sjećati.

Nedavno su životnu pozornicu napustili i veliki slikar Seid Hasanefendić i jedan od najvećih svjetskih grafičara Dževad Hozo.

Niti jedan niti drugi nisu adekvatno ispraćeni od sarajevske kulturne javnosti.

Kad se samo sjetim kako je bijedan oproštaj Sarajeva bio sa članom Ruske akademije umjetnosti Mersadom Berberom, tuga me mori. Čini se da su imali manji prostor od inače minijaturne galerije Roman Petrović, tamo bi grande Berberu držali posmrtno slovo.

Sve ovo govori da je na sceni kultura zaborava u ovom nesretnom dobu, umjesto tako nam potrebne kulture sjećanja.

Mogao bih redati umjetnike koji su ostavili zamašne opuse, a bili tako brzo i tako lako zaboravljeni u sredini kojoj su dali svojim ostvarenjima evropski, pa u nekim slučajevima i svjetski sjaj!

Takav odnos prema perjanicama likovne umjetnosti, a nije drukčije ni u drugim oblastima života, govori najbolje o propasti jednog društva, a kad društvo propada i državu je iznmino teško sačuvati…

Nažalost, ko se danas sjeća Emerika Bluma, Zlatana Karavdića, Uglješe Uzelca, privrednika i političara koji su aktivno podržavali razvojnice umjetnosti koje su upravo trasirali Muhamed Karamehmedović i Sadudin Musabegović.

BiH je sve više zemlja zaborava. A imala je, i danas ima, ljude koji bi i u većim državama i razvijenijim civilizacijama imali zasluženo visoku poziciju u povjesnicama i, što je značajnije, bili svakodnevno prisutniji u našim sjećanjima, a njihova djela u našoj praksi. Kao međaši evropske, multietničke, prave istinske Bosne i Hercegovine.

Tabloidizrano vrijeme ne trpi ozbiljne razgovore, pa ni sjećanja na najbolje što je BiH imala u pojedinim oblastima života.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Vrijeme bez Pervića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno

 

Sretne me ovih dana stari poznanik i pita zašto nema ozbiljnije teatarske kritike za moju predstavu Pijana noć 1918, kad je ta predstava festivalski hit u Bosni i Hercegovini (dvije nagrade na Susretima pozorišta u Brčkom i čak šest nagrada na Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu!).

Ne znam kako objasniti dobronamjenom pratitelju kulturnih događaja, kojem to nije posebno bliska oblast, tu, u najmanju ruku, paradoksalnu situaciju.

Da mu kažem da nema ko da napiše neće mi čovjek povjerovati, da izmišljam i da se izmotavam nije red pred dobronamjernim pitcem.

Ipak, činjenica je da klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno.

Prisjećam se vremena kada su korifeji teatarske kritike bili Eli Finci, Muharem Pervić, Jozo Puljizević, Dalibor Foretić, kada se strahovalo u svim teatarskim kućama šta će ovi nesumnjivi autoriteti napisati, kako će ocjeniti neku predstavu, režisera i ansambl. To su bila vremena ozbiljne kritičke valorizacije teatra kao i ostalih grana umjetnosti. Danas, u vremenu pomjerenih, nerijetko i potpuno uništenih kriterija, nema prave žudnje da se sazna šta će sutrašnja izdanja medija napisati o večerašnjoj predstavi.

Sve je ipak do ljudi, do umjetničkih persona koje su autoritativnim stavovima formirale intelektualno i kritičko mišljenje. Moja generacija i ja osobno najviše se sjećamo britkog, ali i poetičnog pera Muharema Pervića, čije kritičke prikaze na stranicama beogradske Politike nije lako zaboraviti.

Bili su to više eseji nego kritike. Repetitoriji kritičke misli zasigurno. Pervić, koji je sjajno pisao i književnu kritiku, posebno o Ivi Andriću, davao je i književnu i teatarsko-izvedbenu preciznu analizu svega što se na sceni dešavalo.

Pervićevi eseji bili su koliko slike viđenog u teatru, još više izrazi briljantnosti, gracilnosti i elegancije u pogledu stila. On se nikada nije zadovoljavao prepričavanjima dramskog zbitija, njegove analize ulazile  su u suštine teksta, a potom u predstavljačke aspekte, s dozom autoritativnosti, koja je besprijekorna i nesumnjiva u svakom pogledu.

Današnje površno novinsko pisanje o teatru više vrijeđa protagoniste nego što ih može realno valorizovati u njihovim pozorničkim naporima da dosegnu određeni umjetnički nivo.

Nedostatak persone kakva je bio esteta Muharem Pervić nenadoknadiv je na nivou današnjeg južnoslovenskog teatra.

Svima nama koji smo bili njegovi savremenici ostaje da nastojimo na njegovim estetičkim zasadama graditi bar približnu estetičku razinu, da bismo spasili ono što je od ugleda jugoslovenskog teatra još ostalo.

Mladi kritičari, početnici u kritičkim prosudbama, trebali bi češće čitati Pervićeve kritike i eseje, jer to su sigurna vrela ozbiljnog teatrološko-kritičkog prosuđivanja, ozbiljne analize u kojima je pravilo bilo postići visoki stil prosudbe, ali i obaveznu eleganciju  u jezičkoj strukturi teksta.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo