Povežite se sa nama

PERISKOP

Zlatonosna magija Miodraga Tabačkog

Objavljeno prije

na

Miodrag Mića Tabački je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže. Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može bukvalno sve

 

Miodrag Mića Tabački po formalnom obrazovanju je arhitekta i scenograf (diplomirao na Arhitektonskom fakultetu i na Akademiji scenskih umetnosti u Beogradu), dapače profesor je scenografije na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Ali, Tabački je mnogo više, on je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže.

Najmanje tri su bitne komponente kvaliteta kompletnog opusa ovog scenografa: originalnost promišljanja teatarskih scenografija; atraktivno senzibiliziranje odnosa oblika i boja koje instalira da bi omogućio kazališnu propulzivnost svakog scenskog akta kojem se posvećuje; konačno, kao temeljnu vrijednost valja istaći funkcionalnost prostora za glumačku ili baletnu igru.

Tabački s istim žarom i stvaralačkom poletnošću kreira scensku likovnost za prestoničke kao i za teatre van kazališnog main streama.

U svojim scenografijama, i kada su scenski oneobičajenih oblika i kada realističnost pokušava pobjeđivati atraktivnom, čistom likovnošću, umjetnik stvara novu, izmaštanu stvarnost u funkcionalno mišljenim tlorisima, a scenske okomice su panoi prave maštovitosti i lucidnog poklonjenja čudu boje.

Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može sve, bukvalno sve.

Mića je i drugar svojim studentima i glumcima, ali u trenu on postaje otmjeni vojvođanski gospodin, što stvarno i jeste, iznimno strog i pravedan, ali i tada lalinski širokog osmjeha.

Čovjek je to koji je napravio najefektniju scenografiju koju sam vidio u životu (Orffova Carmina Burana u Narodnom pozorištu Sarajevo), kojom je dobrim dijelom  i redateljski rješio predstavu.

Tabački je graditelj i useljivač kazališnog prostora, ali on je u isto vrijeme i uljepšivač tih scenografskih ploha. Mići nije teško da u širokom potezu napravi čitave gradove na pozornici, ali i da na cipeli, stilskoj dakako, napravi vremenu adekvatnu, prijemčivu podvezicu.

Tabačkog obožavaju teratarski stolari, krojači osobito, šminkeri i vlasuljari…

On jedini od scenografa nema nikada, bukvalno nikada, problema sa teatarskim garderoberkama i spremačicama.

Ali zlaćani vezovi u klasičnim komadima i metal koji isijava modernitet jednako pristaju petici Miodraga Tabačkog.

Kada prijepor između urednice mojih knjiga i mene nastane po estetskim pitanjima, samo je jedan slučaj općeg konsenzusa – on se zove Miodrag Tabački, iz ugledne obitelji vojvođanskih učitelja.

I moja baka je imala golemu želju da budem učiteljem…

Kod velikog Tabačkog se to sretno poklopilo i neka je. S razlogom je!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Žak ili o nedostajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru

 

Već duže vrijeme razmišljam o permanentnom kadrovskom i ostalom siromašenju južnoslavenskih kultura uopšte. Ipak, najsnažnije tu devastaciju ukupnog kulturnog prostora osjećam kroz nestanak markantnih ličnosti, koje su svojim djelima omogućavale kontinuitet naših priključaka evropskim civilizacijskim tokovima. Jedna od takvih ličnosti, koja manjka u našim kulturama, svakako je Aleksandar Popović Žak, komediograf, istinski veličanstveni pisac, ali i svojevrsna kulturna pojava i kulturološka činjenica.

Njegov književni opus, koji je na reprezentativan način spašen od trajnog zaborava zahvaljujući Verzal presssu i Vojnoizdavačkom zavodu iz Beograda, više je nego markantan.

Dramski tekstovi Ljubinko i Desanka, Čarapa od sto petlji, Sablja dimiskija, Smrtonosna motoristika, Razvojni put Bore Šnajdera, Utva ptica zlatokrila, Krmeći kas, Druga vrata levo, Bela kafa, Mrešćenje šarana, Kus petlić, Pazarni dan, Kape dole, Mravlji metež, Tamna je noć, Komunistički raj samo je dio opusa ovog ne samo teatarskog autora, nego i TV scenariste. Žak Popović bio je uz Branislava Nušića najizvođeniji dramski autor u Jugoslaviji.

Pisao je odlične tekstove i iz oblasti dječije književnosti, a autor je i nekoliko proznih djela. Na omotu njegovog antologijski intoniranog skupa dramskih tekstova izdavač je imao potrebu da zapiše i ovo: …Sa stanovišta pozorišne umetnosti Popović je prevratnički pisac, njegovom pojavom sredinom šezdesetih godina evazivna, ezopovska dramaturgija ustupila je mesto dramaturgiji otvorene forme i asocijacija. Gledaocima je ponudio bogatstvo leksike i srpskog jezika, dubinski uvid u karakteristike mentaliteta…

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru. Znao je Žak, obrazovan i izvorno talentovan, naći mjeru da njegovo dopadanje publici iz čijih života je crpio inspiraciju bude u dobrom odnosu s kritikom, koja je tih godina bila pod permanentnim uticajem evropskih trendova.

Mudar, a ne tek i samo predestiniran da piše odlične dramske i komedijske dijaloge, Popović s bogatim životnim iskustvom, koje nije mašila ni golootočka sudba, inteligentno je pronicao u život oko sebe, unoseći u svoje dramske tekstove sočan srpski jezik, posebice iz prigradskih sredina.

Zašto ovaj pisac, vezan za srpski ambijent, ali po dramatskoj orkestraciji evropski dramatičar par excellence, nije na evropskoj teatarskoj sceni dobio značaniju poziciju, zasluga je neaktivnog srpskog i jugoslovenskog rediteljstva, velikim dijelom neinventivnog da prepozna njegove suštinske vrijednosti.

Zaslužio je to prije svega po svojim izvanredno ispisanim dijalozima, koji su velikoj plejadi glumaca pružili priliku da budu veliki, prije svega radi dobro ispisane dijaloške fakture, a tek onda radi njihove manje ili više uspješne scenske interpretacije.

Čast režiseru i profesoru Egonu Savinu, koji čestito vodi lične borbe da Žak Popović bude i danas, kao i mnogo godina ranije, prisutan i teatarski aktualan u svim južnoslavenskim sredinama.

Zato, profesore Savin, moj šešir dolje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Stil kao suština

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora

 

Sarajevski slikar Borko Močević izlazi pred likovnu publiku, ne samo za njega već u mnogo širim razmjerama, projektom kojeg naziva Autoportret. Kažem projektom, zapravo tražeći i ne nalazeći adekvat jezičke supstance za ono što nam je priredio ovaj talentirani i nadahnuti slikar kroz dvadeset platana velikog formata.

Močević je izveo Autoportret iz dva suštastveno povezana dijela. U prvom, pak, on crtački moćno donošenjem finih naznaka unutarnje psihologije portretira ličnosti za koje tvrdi da su veoma bitno uticali na njegov artistički uspon i krajnje rezultante njegovih umjetničkih traganja…

Tu su od klasika jugoslovenske književnosti i najvećeg našeg komediografa Branislava Nušića, preko pjesnika Duška Trifunovića, slikarskog barda profesora Radenka Miševića, pisca i slikara Mome Kapora, fudbalera i fudbalskog pedagoga Branka Stankovića, teatarskog i filmskog glumca Bekima Fehmiua, pa sve do kritičara i pjesnika Vojislava Vujanovića.

Sve snažne posebnosti koje su praktično činile kulturnu, sportsku, društvenu u najširem smislu srčiku duhovnosti Jugoslavije, onoga s čime se većina nas bukvalno identificirala, onoga što je bila naša komparativna prednost u književnosti, slikarstvu, sportu, glumi u odnosu na druge europske i svjetske civilizacijske identitete. Svaki portret nosi poneku od duboko zapretenih unutarnjih karakteristika, što je Močević suptilno cizelirao u portretnoj sadržini… A, opet, svi zajedno, bez obzira kojoj sferi umjetnosti pripadaju i u kojim su vremenima svojim djelima oplemenjivali našu stvarnost, nose pečat snažne Močevićeve osviještenosti njihovim tvoračkim nezaboravima. Galerija je to odlično crtanih, psihološko krajnje produbljenih personaliteta.

Ovaj dio Močevićevog projekta snažno potcrtava njegov poglavito crtački talenat!

Naznačajnijim dijelom Močevićevog projekta smatram cerebralno premoćni slikarov svojevrsni aristički bijeg od surove, ničim obećavajuće sadašnjice. I u nekim ranijim traganjima Močević je rukama zaklonjeni pogled koristio kao umjetničko-društvenu metaforu svjevrsnog bijega savremenog čovjeka od sure današnjice, sociopolitičkih i inih opterećenja kojima smo u svakodnevlju podvrgnuti.

Ovoga puta slikar ovu temu daje kao odgovor na sjajne angažmane i društveno trajanje osoba koje su mu bile i ostale uzorima i vodiljama životnim i umjetnički zapretenim putevima.

Taj čudesni grč koji ruku na neki način izobličava je poenta slikarevog angažmana u sferama najšireg i najdubljeg humaniteta.

Močević ovim pokazuje rijetko angažiran umjetnički akt sav u funkciji temeljne čovjekoljubne ideje.

Snaga grča i nabrekle žile odslik su onoga što ne korespondira sa finom duhovnošću odličnika iz različitih oblasti života.

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora.

Močević razantno, upravo u grču ruku, u zaklonjenosti pogleda da se ne gleda u surovost oblika liberalno kapitalističke kamarile daje suštinske odgovore svoga istinskog autoportreta.

Nismo imali i nemamo na ovaj suštastven način angažiranih likovnih umjetnika.

Treba konstatirati dosljednost stilskog pisma u svim dijelovima ovog složenog autorskog projekta. Tako da je projekat Močevićev trijumf koliko umjetničke imaginacije toliko i decentnog i krajnje dosljednog stila u umjetničkoj izvedbi Autoportreta.

Istinski veliki događaj u našoj recentnoj umjetničkoj zbilji.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Genij iz Mravinaca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mravinac, malo mjesto kraj Goražda, dao je jednog od najznačajnijih grafičara Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. U tom seocetu rođen je Emir Dragulj, čovjek najtačnijeg prezimena

 

Malo ko i dan danas zna za geografski toponim Mravinac, malo mjesto onkraj Goražda. A upravo taj Mravinac dao je jednog od najznačajnijih grafičara Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. U tom seocetu rođen je Emir Dragulj, za koga je antropologinja, spisateljica i direktorica NVO Gariwo nedavno zapisala da je to čovjek najtačnijeg prezimena.

Istinski dragulj grafičke umjetnosti, bio je redovni profesor na beogradskoj Likovnoj akademiji, umjetnik rijetkog senzibiliteta koji je čudom svjetla i boje dosezao rembrantovske putanje, kojem je prelamanje svjetla bilo temeljno likovno sredstvo dosezanja rijetke grafičke taktilnosti.

Emir Dragulj pripadao je skupini bosanskohercegovačkih grafičara koji su pronijeli slavu bh. likovne umjetnosti širom svijeta, a kojoj su doprinos davali i akademik Dževad Hozo, Halil Tikveša, Petar Waldeg, Mirsad Konstantinović, Bosanac s negdanjih pariških adresa Virgilije Nevjestić…

Iako su revolucionirali likovne, a posebno grafičke procese, iako je toj skupini pripadao i član Ruske akademije umjetnosti Mersad Berber nisu se ovi veliki umjetnici i skromni ljudi prebogatih umjetničkih referenci izborili da zaživi pojam Sarajevske grafičarske škole, što je bilo logičnije nego mnoge druge stvaralačke grane koje su taj epitet ponijele.

No, unutar ove skupine velikih likovnih potencijala, Emir Dragulj se, bar za mene osobno, izdvaja po nježnom  grafičkom pismu u kojem su likovi, što je konstanta njegovih grafika, uglavnom okrenuti leđima u odnosu na prvi plan slike. Ta oneobičajenost slikanja i promatranja svijeta puno govori o ljudskoj boli koju je Dragulj i sam doživljavao na različite načine. Umjetnik stišane emotivne game, stvaralac koji je mogao biti samo i jedino najbolji interpretator suptilnog poetskog realizma, tkao je svjetove bosanskih kućica iz kojih je izlazila ljepota življenja u skromnosti i nepatetičnosti, ali i razorna snaga genijalnosti originalnog Draguljevog promatranja svijeta i ljudi u njemu.

Emir Dragulj, taj genij iz Mravinca, stvarao je svijet duboke likovne intime, konsekventan u stilskoj provedbi, a zamaman po sredstvima kojima je svoj imaginacijski plan uspjevao dovoditi do harmonija, koje se mogu porediti samo sa onima iz helenističkog osjećanja umjetnosti.

Draguljev svijet je magična tvoračka kutija likovnosti iz koje se koncentrično šire krugovi svijeta kojem ne manjka veza sa realitetom i realnošću, koji je sav u poetskoj zapitanosti i grafičkom simbolizmu u koji su mogli, a i danas mogu kročiti rijetki ljudi koji znaju i umiju sanjati…

Ako se ikada na ovom nesretnom svijetu i u još nesretnijem vremenu koje živimo budu ispravljale nepravde najveći broj njih morao bi biti vezan uz ime i djelo genija iz Mravinca, umjetnika izvorne snage i najlucidnijeg grafičara kada je u pitanju aspekt odnosa svjetla i tame.

Nije zato iznenađujuće što je Dragulj neka svoja djela posvetio upravo majstoriji rembrantovskih svjetala. Nije legenda nego sušta istina kako je ta svjetla veliki Emir Dragulj u svjetske galerije u kojima je bio čest gost ponio upravo iz pitoresknosti rodnih Mravinaca.

Jedan i jedinstven u svojoj uzdžanoj otmjenosti bio je i ostao genij, Emir Dragulj!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo