BAŠTE BRIGANJA
Apstinencija uma i tri na karte

Morate imati neko mjesto. Da se šćućurite i pomislite da ste spašeni, bar na kratko. Vrijeme između perioda kad trčimo za golubovima uz smijeh i perioda kad ih hranimo sa klupe u parku, proleti brzo. Prokleti golubovi
Dobar dan svima koji danju ne spavaju, a noću ne. Sve krupnije od komarca što mi uveče proleti pored uha, za mene je NLO ili neka pesma, davno zaboravljena, koja budi uspomene. U trenutku dok kompletno čovečanstvo užasnuto dršće pred nastupajućim talasom galopirajuće zaraze, podatak da se u svinjcima na dalekom istoku već širi nova vrsta zloćudnih mikroba, nesposobnih da uoče onu finu nit koja razlikuje krmka od čoveka, vas sigurno neće obodriti. Ustala sam sredinom leta i otišla da pijem kafu, kući sam se vratila početkom jeseni… takvo neko vreme. Kakva neuzvraćena ljubav od godine!
U čekanju boljeg sutra, prođe ceo dan. Stisnem zubima često to neizgovoreno i progutam. Moglo bi se reći čak i da preživam. Kad reči postanu suvišne, trenutak postaje reka. Tamo u dubini, u skrivenoj muzičkoj kutiji mog bića, praćena tihom, aritmičnom melodijom, balerina od porcelana izvodi trzav ples na zarđalim oprugama. Ponekad ispričam neki potresan detalj iz lične biografije u slivnik i otvorim slavinu kako bi voda odnela zlu kob. Vodovodne instalacije i kanalizacione cevi čuvaju tajnu mojih oslobođenih vapaja. Nije problem ako ste podeljene ličnosti, sve dok znate gde vam je međa. Evo, recimo ja kad sam se podelila na nekoliko suverenih i autokefalnih ličnosti, kanonski priznatih od vaseljenske mene, ja sam odmah postavila kamenove međaše da se zna šta je i dokle čije! Sejala sam cveće u ponorima. Da sam znala da će ovako biti, ne bih kao klinka iz mora izlazila kada su mi smežurani prsti, već bih čekala da mi se smežura mozak od te divne, slane ljubavi…
Danas radim do 28˚C. Posle ću da se nadam košavi jer ona služi da pročisti disajne organe grada. Da kad mi kaže: „Ti plačeš…“, ja odgovorim: „Ne, to je od vetra…“ Eto, tome služi košava. Prema Karlu Jaspersu smrt iza sebe uvek ostavlja dve samoće: samoću samrtnika koji mora da smrt u oči pogleda sam, i samoću onoga koji je samrtnika u poslednjem trenutku morao da ostavi, jer ga dalje na putu smrti nije bilo moguće slediti. Ali ostavlja i život za bližnjega njegovog. Jer jedna od graničnih situacija je smrt, tako da bi bližnji pokojnikov trebalo da kroči prema smislu zbog te patnje… Kao da negde u meni vetar ljulja praznu ljuljašku. Ima tih istina koje su toliko ružne da je najbolje proglasiti ih za laži.
Neki ljudi mirišu. Mirišu na mir, na sigurnost, na radost, na osmeh u mraku. I ako ste im dovoljno blizu i udahnete, sve to pređe na vas i obuzme vas od glave do pete. (Njemu je sigurno lepo i kad žmuri, jer su mu oči pune vidika.) Morate imati neko mesto. Da se šćućurite i pomislite da ste spašeni, bar na kratko. Vreme između perioda kad trčimo za golubovima uz smeh i perioda kad ih hranimo sa klupe u parku, proleti brzo. Prokleti golubovi.
Uprkos svemu, iako u nosu, nosim dušu punu želje za životom.
P.S. „DA JE SREĆE, DA JE SREĆE TUGE NE BI BILO” – Rade Lacković, starogrčki filozof. Upravo saznadoh…
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Lokalni solista

Kad ti ispucaju usne, znaj da ti je vjetrometina spolja i iznutra
Txt. Sat drugi otkako radim dekompresiju misli… Da kroz čakre isteram svu tuđu energiju, dok ne ostane samo moja. Kad me ocrtaš i drhtim i strepim. Vidiš me i izvan gleda. Nikad niko nije rekao stvarnije reči kao kad ih ti prozboriš. I da stvarne nisu, žive su. A življe je uvek kad prianja uz dušu. Uz dušnik se uzveralo, a obrasta kao bršljen, pada da uzdiže, a ti misliš njega nosiš niz strmine. U tišini sa ovim osećajima koji gmižu po celom telu, poput stidljivih gusenica. Postaće leptiri, ali neće odleteti do tebe. Znaju.
Uhvati me neki samoprekor, pa moram sve ispočetka sebi da objašnjavam. Vreme ne pokazuje ništa, mi smo ti koji pokazujemo. Iznova i iznova, sve se vidi. Dok nam je stalo. I kada više nije. Ne znam da li je ono što sledi bolje, ali znam da ovo trenutno ne valja. Ukoliko ne iskoračim pristajem na loše, ako napravim, bar korak, imam šanse. Mislim da je to cela priča.
U jednoj mišici mi stanuje snaga koja roni breg, iz druge raste cveće. To mi je po babinoj liniji. Baba je bila onaj pripovedač koji je znao da priča, a da nikada ne budeš sigurna govori li o sebi ili o tebi, ili je sve izmislila, da li ti predviđa ili te blagosilja. Poseban čar je imala ona stanka nakon poslednje izgovorene rečenice, gde bi mogao i da vidiš da će se sada uvući u sebe, kao kornjača u svoj oklop, samo traži pogodan pokret. Baba mi je jednom rekla da ko preklinje u mladosti, proklinje u starosti, i ja sam to pamtila za dane kad ću uspeti da razumem.
Nisam ja toliko okrenuta sebi, iako me ova pisanija možda ocrtava takvom, iza svake priče nalazi se stvaran događaj i stvaran svet za koji se bojim i bojim se da ispričam, jer jednostavno ne postoji način da se takve priče ispričaju, a da se sve ne isprlja. Nekad je dobro s emocijama kao i ručkom u šerpi. Isključiš ringlu i ostaviš da se tišti još malo. Ali neki vole da stoje pored šporeta uključenog na trojku i da se plaše da jelo ne zagori, a onda sklone šerpu i duvaju da se ohladi. Oni „mnogo rade“ na problemu. Suočavam se sa činjenicom da je energija koju imam ograničena i da moram da je raspoređujem mudro, po prioritetima. To mi smeta, jer donedavno nije bilo tako. Delovalo je da je neiscrpna.
Kad ti ispucaju usne, znaj da ti je vetrometina spolja i iznutra. Tamu zvezda prećuti i kad od nje prsne, tama ostaje prećutana.
P.S. Neće to narod pozlatiti, ne može…
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Odustala na levu nogu

Ščepam i neke pridjeve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete
Kiša, vetar, dan već ko zna koji… Sve je mutno, maglovito, samo lavež u daljini, lep i vedar. Kad se sakrije sunce, sam nečastivi se uvlači u ljude, kvari im crte lica i u stopala im gura olovo. Možda sam slepa, kada je percepcija sveta u pitanju. Ali, ono malo svog mikrosveta, ne moram da vidim očima, da bih znala. Pokupim opalo lišće tih emocija, sa biljke koja se suši… I protrljam između prstiju, da osetim miris… Kao sa citrusima. I znam, bila bi to predivna biljka, da (me) je preživela. Sam si dok te neko ne nađe. Nevolja je kad niko ne zna da treba da te traži. Prepoznam sebe, ili barem želim da sam to ja, u tom momentu spokoja kad bradom potražim rame i odlutam. Uhvatila sam sebe da to sve češće radim i van svoja četiri zida… Ščepam i neke prideve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete.
Na rubu živaca, a rub nekako gleda u pošumljenu kotlinu i sad ću samo da se skotrljam. Umor prođe da podmetne nogu i hopla-hop. Valjalo bi mi da vrisnem. A teško mi pustiti glas. Odvajkada. I kad treba progovoriti, načeka se čovek dok se ja iznutra malo zgusnem da bude zvuk kad dograbim vazduh. Ostane svet u čekanju jer misli da ću da progovorim, a ja samo ispratim sopstveno disanje i nastavim dalje.
I kao i uvek današnji novinski naslovi su dovoljan razlog da odemo odavde:
Ministarstvo prosvete: Dojave u 115 škola, nastava prekinuta do okončanja provere policije; Rumenko 80 dinara; Iz kase gradske Crkve u Vranju nestala veća suma novca. (Nije nestala, neko ju je vozdigao. Amin.); 52,50 dinara će koštati karta od 50 dinara – Gradonačelnik Beograda; REM o pojavljivanju Kristijana Golubovića na TV: Ne smemo da uskraćujemo prava bivšim robijašima; MIRA U 23 KVADRATA SPAKOVALA DVOSOBAN STAN A IVANA SVE U SAMO 15!: Do sada predato 17.890 komada nelegalnog oružja…
Vrlo je bitno izoštriti čulo gađenja, da ne bi promakla niti jedna sitnica, gest, šušanj suglasnika. Od esencijalne važnosti je dostići nivo prezira koji preuzima funkciju oklopa.
Sovjetska anegdota iz sedamdesetih: Čingačuk (poslednji Mohikanac) saopštava svom narodu: –– Braćo moja indijanska, imam dobru i lošu vest, s kojom da počnem? – Daj prvo lošu. – Ove zime ćemo biti gladni, bukvalno ćemo jesti konjski izmet. – Koja je dobra? – Znam mesto gde ga ima mnogo!
P.S. Kad imaš milion stvari da uradiš, pa ne znaš odakle da počneš i onda samo ne počneš.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Razoružani do zuba

Ne mogu stvari same da odu predaleko, neko je morao mnogo da se potrudi da ih tamo dogura
Noći su opasne. Tada je čovek umoran i sve budalaste misli nekako se promole i iskradu… A nada, koju čovek izgazi tokom dana, strese prašinu sa sebe i utekne, da je ovaj ne može stići… Pa mu nevino sija na nebu i podseća ga, uz pobednički osmeh… Da je i dalje živ. Ne možeš sanjaru ukrasti snove, obnovljiv je to resurs.
Snovi umeju fino da se poigraju sa nama. A onda nas ostave danu, nakrivo nasađene. Nevoljiva sam od malih nogu zbog nekih tamo bajalica koje sam sama smišljala ispod stola, uz Baš-Čelikovu pomoć, dok smo jedno drugog nadmudrivali. Jer ja nisam htela da me nađu, a on nije hteo da jurcam svim tim hodnicima. Na kraju je pristao da bude od pomoći i povrati svoj mir. Sva čudovišta koja sam upoznala vole svoj mir i najviše se boje, da ne poverujete, tabananja kroz vijugave hodnike njihovih jazbina. Ako ikada dopadnete šaka nekom čudovištu, puno buke treba da je u vašim stopalima. Kod zaglavljivanja u vremenu, najpogubnija je ta iluzija da vreme ne teče.
Nisu strasti umrle. Sakrile su se. Sklonile. Ućutale. Pritajile. I čekaju svoj trenutak. I odjednom… klik! Osetiš tu vatru ponovo. Setiš se da uživaš da slikaš, kuvaš, planiraš, pišeš, štrikaš, pevaš… šta već… I pitaš se: kako je to moglo da se zaboravi?! Strasti su uvek žive.
Ovaj svet je bez ljubavi, sve mi to donosimo odnekud daleko. Pa pelcujemo i pričamo kako je život lep. Nekom se primi, a neko samo tako misli. I opet je dobro. Trenuci koji se uglave između onih redovnih, očekivanih. Izrove prazninu u koju bismo svi mogli da stanemo. I čekaju. I sve stane. Dok nas ne dočekaju. Tek onda život nastavi svojim običnim tokom. Ne mogu stvari same da odu predaleko, neko je morao mnogo da se potrudi da ih tamo dogura. Kada se instinkti, srce i mozak ne usaglase, stvara se kakofonija ogromnih razmera, pepuna rušilačke snage. U toj buci postaje nemoguće da se bilo šta čuje. A nespokoj narasta. Lična sloboda ima obavezan deo koji se zove poštovanje drugih. Bez toga nismo slobodni nego bezobrazni.
Danica Grujičić za ukidanje društvenih mreža na mesec dana, za to vreme deca da odu po Srbiji i obilaze manastire.
Lepo se poludelo u skladu s onom: ko u ruci drži čekić, sve mu liči na ekser.
Samo sedite na bicikl i vozite dok vrelina u mišićima ne sagori sve što ne može da putuje sa vama.
P.S. Nisam u toku i potrudiću se da tako i ostane.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU2 sedmice
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
INTERVJU2 sedmice
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
Izdvojeno4 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
Izdvojeno2 sedmice
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
FOKUS4 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
DUHANKESA3 sedmice
Zašto smo na zemlji?