Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Dan koji je prošao pored mene

Objavljeno prije

na

Neke želje su da nam se ne ostvare, da nam stalno izmiču, da za njima žudimo, da nam daju šarene razloge da poželimo da se probudimo i sutra… Što je želja teža za ostvariti, to mi je milije njeno postojanje i njena upornost

 

Vučić upisao fakultet, uhapsili lika iz Kursadžija zbog heroina i Čeda pretukao nekog reketom. Prokleta avlija 21. veka krcata. Ne možeš više naći slobodnog čoveka. Svako je nečim ucenjen – životom, decom, poslom… Izem ti ovo doba. Život je izvestan samo u svesti ograničenog uma. To što imaš uredan, spokojan, isplaniran život i sijaset želja – to ne znači da imaš kontrolu. To je samo privid. Jer, neke želje su da nam se ne ostvare, da nam stalno izmiču, da za njima žudimo, da nam daju šarene razloge da poželimo da se probudimo i sutra… Koliko god paradoksalno zvučalo, što je želja teža za ostvariti, to mi je milije njeno postojanje i njena upornost. Slabo mi koristimo svoje postojanje na ovoj planeti. Sve sam više sigurna da je smak sveta naša slamka spasa.

Biva mi se moja tetka, ona je na svaku lošu vest odgovarala: „Nemoj meni o tome, imam slabo srce“. Inat je kada zaboravljeni čovek drži glavu gore, iako sutrašnjica nije stvorena za njega. Uvek smo zaboravljeni brže nego sto zaboravljamo. Ja stvarno debelo verujem da kada neko ode od nas, nešto u nama dehidrira, pocrni i osuši se. Ne znam šta, još nikada to nešto nisam napipala. Neki ljudi jednostavno moraju da ti prirastu za srce umesto da jednostavno gledaju svoja posla. Jednom ćete shvatiti da je život sve ono što nisu imali petlje da nam kažu u školi, i da život baš briga koliko Maša i Moša imaju jabuka. Prestalo je da me nervira, i to me nervira. Jer kad prestane da me nervira onda više nije važno, a nervira me da prestaje da bude važno, uložila sam previše sebe tu. Dovesti emotivca do ravnodušnosti je težak posao. Ali konačan. Uzdah posle kojeg se umorno spustiš na najbližu meku površinu. Dugo je putovao.

Ne ćutim. Samo više ne pričam. Navikneš da kroz život ideš sam, pa kad ti neko pruži ruku ti se braniš iako te ne napada. Svako svoj život upropasti onako kako misli da je najbolje.

Nekada davno je bilo i tih noći kada me ipak obasja neko svetlo. Iz frižidera. Mnogi podležu predrasudama, nemaju snage ni volje da vide preko zida napolje, u izmaštani svet, u kojem, na sreću, ne određuju pravila rigidni, uštirkani i uplašeni od svega što nije konvencija – ljudi… A životu je svejedno. On prolazi pa prolazi. Na nama je čime ćemo ga obojiti.

Jednu od najlepših epskih, ili kako ih Vuk naziva, muških pesama „Propast carstva srpskog”, koja je nesumnjivo jedna od najznačajnijih usmenih tvorevina za konstituisanje kosovskog zaveta, ispevala je slepa guslarka iz Grgurevaca, dakle žena, kojoj ni ime nije upamćeno.

A ja pišem, da pobedim neizgovorenu stvarnost. Ali ponekad, svete se moje reči što im oduzimam melodiju izgovorenog. Osvete mi se noću, neizgovorene, nesanicom.

Jednom će sve biti dobro. Blago tom jednom.

P.S. Zagrlilo me ništa i ne pušta.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Pravi čas za pogrešan trenutak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Živim udobno u krajnjem lijevom dijelu svoje skale: tiče me se – ne tiče me se. Udobno, ali i  Naoružano

 

 

Utorak nije dan. Utorak je koncept. Zla, dosadna, besmislena ideja koja postoji samo da bi nas podsetila da ponedeljak nije bio najgora stvar, već samo zagrevanje. Da je utorak osoba, bio bi ona što ti ukrade poslasticu iz frižidera. Evo, gledam kako bezvoljno pada kiša, kao reda radi, liči mi na neiskrenu podršku.

Danas me samo zanima podvarak sa dimljenom slaninom i butkicom i, naravno, da dođe moje proleće i otera kišu. Znam gde živi moje proleće. Ali skrivam svoje namere kao čelične klopke u mekoj travi. Oštrice se presijavaju u mirno popodne, presijavaju se upadljivo, kao osmeh ispao iz konteksta.

U velikom opskurnom Mediusu, na svojoj puš-pauzi, nekoliko prodavačica, tvrdokornih gospođetina grubih dlanova… samo su se grohotom nasmejale rečima pesme sa radija: „…slobodno me rani, to sam i zaslužila…“, dok sam tiho stavljala tri kilograma jabuka u kesu. Živim udobno u krajnjem levom delu svoje skale: tiče me se – ne tiče me se. Udobno, ali i naoružano. Kako vreme odmiče, a iskustvo se nagomilava, sve je manje stvari koje slute na dobro. Dani tamnog vilajeta. Ako nešto prozboriš, kajaćeš se, ako ne kažeš ništa, kajaćeš se jopet. Samo da je pameti, a meni misao u glavi kao beskućnik. Operem i kosu pre nego što počnem da mislim. I opet ništa.

Gde su mi moji aršini? Imala sam aršine! Nije fer da ih sad više nemam, a neki imaju dvostruke, pa čak i trostruke. Dajte, sestre i braćo, da podelimo sa gomile, pa da svi imamo jednake hrpe. Predrasude ćemo da rešavamo kad podela zaživi u punom obimu. Kada vidim da samo jedna kap fali da bi prelila čašu, ja nalijem iz flaše, pa neka se vidi raskoš.

Veče je poodmaklo i približava se gluvi sat, a gluvi sat bira uspomene kako se njemu ćefne. A ćefne mu se vazda da mi izabere pokojnu babu, iznenađujuće žilavu i neumornu. Evo je, pere mast u devet voda, dobro je protiv kašlja.

Ne mogu da prestanem da razmišljam o propuštenoj prilici da kupim čvarke danas.

„Dan je okrugao kao Zemlja. Iznenadićete se kad na kraju današnjeg puta ponovo ugledate krevet iz koga ste jutros krenuli, ili tek treba da krenete“. Duško Radović

P.S. Ide mi se u tri lepe, ali zapuco red za tu destinaciju pa se plašim da neću uspeti da se ukrcam.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Dalekovito

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izašla sam iz djetinjstva prinudno, samo zato što su mi rekli da tako treba, ali sad mogu da budem dijete doživotno i pustim sve daljine da struje kroz mene kao razvigor

 

txt: Sveti Luka sneg do struka, Sveti Mrata sneg do vrata. A danas, još ni lišće nije opalo. Još koliko juče bile su prolećne temperature, na moju radost. Došao strah, potukao integritet do temelja. Jutro je mirisalo na so, hleb se rasprodao. Snove odnosi jesen. Sad znam, važno je ne dozvoliti toj zveri nikad više da se raspojasa.

Taman sam došla do nekih epohalnih saznanja u vezi geopolitike, koje sam želela da podelim i ovde, pa ipak, pošto je tu sve jasno, smatranja ću da zadržim za sebe, a ovde ću da podelim to da sam pronašla smrdibubu u tastaturi, poštedela joj život i nazvala je Spasenija. Da ne bih davala više povoda za ovu nebesku komeNdiju, nema planova. Ionako se nikad nisu ni ostvarivali. Šta mora, mora. Šta bude, biće. Mali lični napredak: više ne uzdahnem glasno i ne prevrćem očima kad slušam vesti. Sad se momentalno isključim i počnem da planiram šta ću da kuvam u toku nedelje ili šta bi trebalo da se kupi od namirnica ili kad da uključim veš mašinu… Dozvolila sam da se život previše uozbilji, pa samim tim postane težak, a ja sumorna, plačljiva i zabrinuta. Eto, to se dogodilo. Pustila sam da radost bude proterana. Ona što se nalazi u malim stvarima. Sad ćemo je polako vratiti. Izašla sam iz detinjstva prinudno, samo zato što su mi rekli da tako treba, ali sad mogu da budem dete doživotno i pustim sve daljine da struje kroz mene kao razvigor.

Sve osobe u mojoj glavi imaju jednu zajedničku stvar. Mene. I sve se pitaju: „Koji nam je klinac ova trebala u životu?!“

Jeste li čuli da je izabrana najbolja nova srpska reč? Za tekuću godinu. Bezrečica – kao stanje velikog uzbuđenja kada se dogodi nešto potpuno neočekivano, lepo ili ružno, pa ne možemo da nađemo prave reči. Bezrečica… hm, značenje te reči za mene je mesto bez reke… al ’ajd, to sam samo ja.

Istina je da posle kiše uvek dođe sunce, ali ako je padala dugo ostaje brdo blata. Tako je i u životu. Jesen je da se sretneš sa sobom, suočiš, bez žurbe, polako i bez maske.

Rek’o bi čovek da se svaki dan sve ranije smrkava, a kad otvori četvore oči, vidi da se smrklo još pre trideset godina… Dotakne me taj miris noći i kaže: „Polazi na spavanje!“

P. S. Kako sam sinoć slatko prespavala film od početka do kraja, odličan, sve preporuke.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Hladna preporuka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su svi fokusirani na očekivanja i na njih bacaju drvlje i kamenje, kao na glavne krivce za propadanje u raznim situacijama, pretpostavke crkavaju od smijeha i potpuno neopaženo razvaljuju sve što dotaknu

 

 

„Zbog bolova u potiljku promenite jastuk; uzmite anatomski određene visine; spavate li na boku ili leđima“, pa nastavlja „premijum kvalitet, antialergijska navlaka, lateks, bambus…“, i na kraju, „ako ti posle dve nedelje ne odgovara, uzmi drugi“. Od kojih para drugi, čoveče?!

Pre se nije ložilo u spavaćim sobama, pa kad glavu metneš u perjani jastuk, sa onom navlakom sa džinovskim dugmadima, pa baba preko tebe prebaci onaj jorgan stokilaš, pa dunju punjenu perjem i paperjem, nit ti zima, nit se mrdneš do jutra. A sad svila i saten, a vrtiš se ko na ražnju… Nešto razmišljam: da li je izraz ušuškavanje nastao zbog šuštanja slame ili perjanih jastuka i jorgana?

Svo to jurcanje za vestima, trendovima, stvaranje kritičkog mišljenja… Sve je to distrakcija. Da ne bismo zatvorili oči pred onim što nam se servira, a, ne daj bože, otvorili za ono što stvarno jeste naš život. Jer bismo postali besni. Vrlo. I mnogo.

Imam prijatelja Slobodana. On je pisac za decu (i odrasle) koji se druži sa klincima u školama, a i inače. Pišu zajedno pesme, smeju se, druže, grle… pa me usreći i omogući mi da vidim koliko su dečije glave otvorene i pametne, a koliko se zagušimo kroz vreme. Ima malo nade za radoznale da se dobro ostari, ali nije lako, mora stalno razgibavanje.

Laslo Krasnahorkai dobio Nobelovu nagradu. Da li je njena reputacija opala ili ne, svejedno, njegova Melanholija otpora mi je bila otkrovenje. Poput nas: „Mračne dubine opustošenog sveta u kojem više ne važi svakodnevna logika i u kojem se sve uobičajene zamisli o životu nemilice ruše.“

Dok su svi fokusirani na očekivanja i na njih bacaju drvlje i kamenje, kao na glavne krivce za propadanje u raznim situacijama, pretpostavke crkavaju od smeha i potpuno neopaženo razvaljuju sve što dotaknu. Podigni glavu. Pogledaj oko sebe. Dobro pogledaj. Sve što treba da znaš je tu. Svesno biraš da ne vidiš. Glupo je da budeš iznenađen kad ti je sve pred nosom. Reči naviru kao talas, da uguše, a iza njih tišina.

„Pritisak u idealnom vakuumu je po definiciji nula.“ Ne znam zašto mi je ovo palo na pamet, ali dok se ne setim, neka mi stoji tu kao beleška.

Jedna nepoznata žena mi je jutros hrlila u susret, stala ispred mene i izgovorila: „Rano jutros je baš jako duvalo. Sad kao da je prestalo.“ I ode. Ušlo na jednu stranu, izašlo na drugu. Prostrelna rana, delovala je smrtonosno, ali nije pogodila ništa bitno. Ništa, ništa bitno.

P.S. Život je gorak, a kupus je kiseo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo