Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM IZ NOVOG SADA: Srbiju osvaja palanački duh

Objavljeno prije

na

Svaki razlog je dobar sadašnjim turbo patriotama iz vladajuće stranke da u svaku poru društva usade klicu nacionalizma, pa i populizma, zavijajući najveće gadosti u patriotsku oblandu. Na taj način iz njih izbijaju samo sitne palanačke duše

 

MONITOR: Beograd je ovih dana skrenuo na sebe pažnju šire javnosti zbog najave da će biti promijenjena imena ulicama koje nose nazive po „geografskim pojmovima iz republika bivše Jugoslavije”. Kako to Vi komentarišete?

POPOV: Ovo je samo deo šire priče gde se na sve načine – kroz razne rijalitije, kroz primitivističko ponašanje i izjave političara, satanizovanje i saplitanje po vlast nepodobnih kulturnih radnika, ne samo u Beogradu, nego i u celoj Srbiji, stvara jedan palanački duh, koji će ostaviti skoro nepopravljivu štetu koju će trpeti buduća pokolenja. Beograd je u vreme legendarnih gradonačelnika Branka Pešića, Živorada Kovačevića i Bogdana Bogdanovića bio pravi evropski grad sa mundijalističkim duhom, a u vreme samita nesvrstanih 1961. godine, pa i Titove sahrane 1980. i centar sveta. U vreme nekadašnje Jugoslavije Beograd je postajao utočište i za intelektualce iz drugih republika gde su zbog svojih disidentskih stavova bili na udaru vlasti, jer je imao tolerantniji duh u odnosu na drugačije misleće intelektualce. I sada dođoše ljudi sitnih duša, još sitnijih intelektualnih i stvaralačkih dometa da i na ovaj način verifikuju svoj palanački mentalitet i istu takvu politiku, sve ih zavijajući u patriotsku oblandu. I još se time ponose, umesto da se stide što su od jednog otvorenog grada, koji je bio poznat po svojoj širini, napravili jedno mrzilačko mesto prema svemu što nije srpsko i srpskoga duha. I što je najgore oni se time ponose.

MONITOR: Ne treba da budemo mazohisti i da imamo imena ulica koja su iz sredina gde se zatire sve što podseća na srpstvo”, rekao je zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić.

POPOV: Svaki razlog je dobar sadašnjim turbo patriotama iz vladajuće stranke da u svaku poru društva usade klicu nacionalizma, pa i populizma, zavijajući najveće gadosti u patriotsku oblandu. Na taj način iz njih izbijaju samo sitne palanačke duše.

MONITOR: Vesić, glavna Vučićeva poluga u Bogradu, kazao je i ovo: „Ne može Matija Gubec biti zaslužniji za Srbiju od Ružice Sokić, koja nema svoju ulicu u Beogradu”.

POPOV: Ima toliko ulica u Beogradu koja nose imena bez ikakve simbolike da je moglo biti mesta i za Matiju Gupca, koji je na jugoslovenskim prostorima bio simbol pobune potlačenih, ali i za Ružicu Sokić, posebno u novim delovima grada čije ulice tek treba da dobiju imena. Loše opravdanje za lošu nameru.

MONITOR: Beogradski list Danas objavio je da je od 2000. u Beogradu čak devet hiljada ulica dobilo nova imena. Kako to Vi komentarišete?

POPOV: Od promena imena ulica nisu bili imuni ni oni koji su bili na vlasti nakon 5. oktobra 2000. godine. Jedan od nonsensa je bio da su ukinuli imena i našim i sovjetskim vojskovođama koji su komandovali jedinicama koje su oslobađale Beograd. Tek kada je Putin prilikom jedne od prvih poseta Beogradu rekao da je nedozvoljiv čin ukidanje imena sovjetskih generala koji su učestvovali u bici za Beograd, generalu Ždanovu i još nekim generalima su vraćene njihove ulice. Tako da sada imamo karikaturalnu situaciju da na uglovima nekih ulica, radi lakšeg snalaženja stoje tri imena iste ulice.

MONITOR: Istoričari kažu da promjena imena ulica i u Srbiji i u Hrvatskoj predstavlja brisanje sjećanja na antifašističku borbu i jugoslovensko nasljeđe.

POPOV: Prilikom promene imena ulica prvi su se našli na udaru baš borci protiv fašizma, koji su zbog svoje pripadnosti komunističkom pokretu simbolično proterani iz Beograda i na taj način se pokušalo da se proteraju i iz kolektivnog sećanja na njih i antifašističku borbu. Tu su posebno pre naprednjaka bili agilni Koštuničini članovi Komisije za imena ulica u Beogradu. To se, naravno, nastavilo i sa dolaskom naprednjaka na vlast. Međutim, opet na Putinov prigovor oko ukidanja imena ulica oslobodiocima Beograda, Koča Popović i Peko Dapčević su ponovo dobili svoje ulice. Ali ni tu nije mogla da bude izbegnuta domišljatost bahatih junaka urbicida jer je nekadašanja Zagrebačka ulica postala ulica Koče Popovića. Verovatno se i mrtav Koča Popović od ovoga okreće u grobu.

MONITOR: Istoričarka Dubravka Stojanović smatra da se radi o učvršćivanju novog talasa nacionalizma u Srbiji, koji predstavlja pokušaj vlasti da skrene pažnju javnosti od gorućih problema.

POPOV: Dubravka Stojanović je apsolutno u pravu, jer većina režima u državicama nastalim raspadom nekadašnje Jugoslavije opstaje na populizmu i nacionalizmu, pa i ovaj u Srbiji. Kod nas je taj proces išao postepeno, od Vučićevih pomirljivih tonova kada je tek došao na vlast, do sadašnjih izjava da niko neće baciti Srbiju na kolena i da on neće dozvoliti da je iko ponizi. To liči na ono Miloševićevo: „Srbija se saginjati neće”. To od Srbije niko nije ni tražio niti traži, sem da se konstruktivno ponaša u odnosu na susede, a da na domaćem terenu neguje demokratske vrednosti. I kako ističe Dubravka Stojanović, sve to je u funkciju da se skrene pažnja sa urušavanja vladavine prava, slobode medija, urušavanja institucija i visoke korupcije.

MONITOR: Dubravka Stojanović, poznata kao borkinja protiv istorijskog revizionizma u Srbiji, kazala je da je poseban problem davanje ulice Blagoju Jovoviću, atentatoru na Antu Pavelića, jer „davanje ulice tom čoveku znači da Beograd podržava uzimanje pravde u svoje ruke, da slavi krvnu osvetu, ubice i nasilnike”. Jovović, inače rodom iz Crne Gore, prvo je bio na strani partizana, da bi potom prešao u četnike i bio u jedinicama koje su se borile na strani italijanskih fašista i njemačkih nacista.

POPOV: I ovde ne mogu da ne podržim Dubravku Stojanović, jer stvarno takvi ljudi ne zaslužuju da se po njim daju imena beogradskim ulicama. To tim pre što je i istorijski i činjenično krajnje problematičan lik ovog čoveka. Čudno je da je neko u ovom trenutku iskopao njegovo ime ističući ga kao borca protiv fažizma, samo zato što je izvršio atentat na Pavelića. To nije u funkciji namirivanja istorijske pravde, nego rehabilitacije četnika i na ovaj način. Kada je 2014. godine uz Putinovo prisustvo obeležavana sedamdeseta godišnjica oslobođenja Beograda, pokušano je da se među zastave partizanskih jedinica koje su oslobađale Beograd ubaci poneka četnička, ali je ipak pobedila činjenica da su četnici jedini doprinos oslobađanju Beograda dali tako što su se povukli zajedno sa svojim nemačkim saveznicima.

MONITOR: Na internetu se pojavila peticija „Protiv legalizacije fašizma od strane Dubravke Stojanović i Nikole Samardžića”, a objavljeno je i protestno pismo 26 univerzitetskih profesora koji istupe Dubravke Stojanović i Nikole Samardžića smatraju „uvredom na račun srpskog naroda, struke, zdravog razuma i osnovnog ljudskog morala”.

POPOV: Nije ovo jedina peticija koju su do sada pokrenuli vladajući krugovo protiv ljudi koji su im se suprotstavili na bilo koji način. Na kraju krajeva i Memorandum SANU nisu pisali radnici i seljaci nego ljudi iz akademskih krugova.

MONITOR: Hoće li i Srpska pravoslavna crkva promijeniti naziv Zagrebačko-Ljubljanske eparhije i da li će se ostvariti Šešeljev predlog da FK Crvena zvezda postane FK Beli orlovi, a FK Partizan – FK Četnik?

POPOV: Kada je reč o crkvi, dotle sigurno neće ići, jer bi se onda promenilo celo njeno ustrojstvo van Srbije. A kad je reč o fudbalskim klubovima, imena su ipak isuviše utemeljena kod navijača da bi se tek tako olako menjala. Poučan je primer Dinama koji je Tuđman pokušavao da preimenuje u HAŠK Građanski, pa u Croatia, ali u tome nije uspeo, nego je svaki put kada bi se pojavio na stadionu bio izviždan i dobijao pogrdne povike od navijača. Na kraju je Dinamo ipak ostao Dinamo.

MONITOR: U Srbiji već sedam godina raste nezadovoljstvo zbog Vučićeve politike i on se s pravom smatra direktno odgovornim za sva dešavanja u državi. Kako će se narednih mjeseci odvijati situacija u Srbiji?

POPOV: Ima više faktora od kojih to zavisi. Jedan od njih je svakako Kosovo, jer se sada nalazi pod velikim pritiskom i Evrope i Amerike da se ovo pitanje reši u dogledno vreme. Drugi faktor je COVID-19 zbog kojeg će veliki broj ljudi ostati bez posla, a privreda zabeležiti osetan pad što će ugroziti opstanak mnogih porodica. To može da bude ona prava inicijalna kapisla koja može ozbiljno da ugrozi njegovu vlast. Ali mislim da će sve to da kulminira tek na proleće 2021. godine.

                                                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo