Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM IZ NOVOG SADA: Srbiju osvaja palanački duh

Objavljeno prije

na

Svaki razlog je dobar sadašnjim turbo patriotama iz vladajuće stranke da u svaku poru društva usade klicu nacionalizma, pa i populizma, zavijajući najveće gadosti u patriotsku oblandu. Na taj način iz njih izbijaju samo sitne palanačke duše

 

MONITOR: Beograd je ovih dana skrenuo na sebe pažnju šire javnosti zbog najave da će biti promijenjena imena ulicama koje nose nazive po „geografskim pojmovima iz republika bivše Jugoslavije”. Kako to Vi komentarišete?

POPOV: Ovo je samo deo šire priče gde se na sve načine – kroz razne rijalitije, kroz primitivističko ponašanje i izjave političara, satanizovanje i saplitanje po vlast nepodobnih kulturnih radnika, ne samo u Beogradu, nego i u celoj Srbiji, stvara jedan palanački duh, koji će ostaviti skoro nepopravljivu štetu koju će trpeti buduća pokolenja. Beograd je u vreme legendarnih gradonačelnika Branka Pešića, Živorada Kovačevića i Bogdana Bogdanovića bio pravi evropski grad sa mundijalističkim duhom, a u vreme samita nesvrstanih 1961. godine, pa i Titove sahrane 1980. i centar sveta. U vreme nekadašnje Jugoslavije Beograd je postajao utočište i za intelektualce iz drugih republika gde su zbog svojih disidentskih stavova bili na udaru vlasti, jer je imao tolerantniji duh u odnosu na drugačije misleće intelektualce. I sada dođoše ljudi sitnih duša, još sitnijih intelektualnih i stvaralačkih dometa da i na ovaj način verifikuju svoj palanački mentalitet i istu takvu politiku, sve ih zavijajući u patriotsku oblandu. I još se time ponose, umesto da se stide što su od jednog otvorenog grada, koji je bio poznat po svojoj širini, napravili jedno mrzilačko mesto prema svemu što nije srpsko i srpskoga duha. I što je najgore oni se time ponose.

MONITOR: Ne treba da budemo mazohisti i da imamo imena ulica koja su iz sredina gde se zatire sve što podseća na srpstvo”, rekao je zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić.

POPOV: Svaki razlog je dobar sadašnjim turbo patriotama iz vladajuće stranke da u svaku poru društva usade klicu nacionalizma, pa i populizma, zavijajući najveće gadosti u patriotsku oblandu. Na taj način iz njih izbijaju samo sitne palanačke duše.

MONITOR: Vesić, glavna Vučićeva poluga u Bogradu, kazao je i ovo: „Ne može Matija Gubec biti zaslužniji za Srbiju od Ružice Sokić, koja nema svoju ulicu u Beogradu”.

POPOV: Ima toliko ulica u Beogradu koja nose imena bez ikakve simbolike da je moglo biti mesta i za Matiju Gupca, koji je na jugoslovenskim prostorima bio simbol pobune potlačenih, ali i za Ružicu Sokić, posebno u novim delovima grada čije ulice tek treba da dobiju imena. Loše opravdanje za lošu nameru.

MONITOR: Beogradski list Danas objavio je da je od 2000. u Beogradu čak devet hiljada ulica dobilo nova imena. Kako to Vi komentarišete?

POPOV: Od promena imena ulica nisu bili imuni ni oni koji su bili na vlasti nakon 5. oktobra 2000. godine. Jedan od nonsensa je bio da su ukinuli imena i našim i sovjetskim vojskovođama koji su komandovali jedinicama koje su oslobađale Beograd. Tek kada je Putin prilikom jedne od prvih poseta Beogradu rekao da je nedozvoljiv čin ukidanje imena sovjetskih generala koji su učestvovali u bici za Beograd, generalu Ždanovu i još nekim generalima su vraćene njihove ulice. Tako da sada imamo karikaturalnu situaciju da na uglovima nekih ulica, radi lakšeg snalaženja stoje tri imena iste ulice.

MONITOR: Istoričari kažu da promjena imena ulica i u Srbiji i u Hrvatskoj predstavlja brisanje sjećanja na antifašističku borbu i jugoslovensko nasljeđe.

POPOV: Prilikom promene imena ulica prvi su se našli na udaru baš borci protiv fašizma, koji su zbog svoje pripadnosti komunističkom pokretu simbolično proterani iz Beograda i na taj način se pokušalo da se proteraju i iz kolektivnog sećanja na njih i antifašističku borbu. Tu su posebno pre naprednjaka bili agilni Koštuničini članovi Komisije za imena ulica u Beogradu. To se, naravno, nastavilo i sa dolaskom naprednjaka na vlast. Međutim, opet na Putinov prigovor oko ukidanja imena ulica oslobodiocima Beograda, Koča Popović i Peko Dapčević su ponovo dobili svoje ulice. Ali ni tu nije mogla da bude izbegnuta domišljatost bahatih junaka urbicida jer je nekadašanja Zagrebačka ulica postala ulica Koče Popovića. Verovatno se i mrtav Koča Popović od ovoga okreće u grobu.

MONITOR: Istoričarka Dubravka Stojanović smatra da se radi o učvršćivanju novog talasa nacionalizma u Srbiji, koji predstavlja pokušaj vlasti da skrene pažnju javnosti od gorućih problema.

POPOV: Dubravka Stojanović je apsolutno u pravu, jer većina režima u državicama nastalim raspadom nekadašnje Jugoslavije opstaje na populizmu i nacionalizmu, pa i ovaj u Srbiji. Kod nas je taj proces išao postepeno, od Vučićevih pomirljivih tonova kada je tek došao na vlast, do sadašnjih izjava da niko neće baciti Srbiju na kolena i da on neće dozvoliti da je iko ponizi. To liči na ono Miloševićevo: „Srbija se saginjati neće”. To od Srbije niko nije ni tražio niti traži, sem da se konstruktivno ponaša u odnosu na susede, a da na domaćem terenu neguje demokratske vrednosti. I kako ističe Dubravka Stojanović, sve to je u funkciju da se skrene pažnja sa urušavanja vladavine prava, slobode medija, urušavanja institucija i visoke korupcije.

MONITOR: Dubravka Stojanović, poznata kao borkinja protiv istorijskog revizionizma u Srbiji, kazala je da je poseban problem davanje ulice Blagoju Jovoviću, atentatoru na Antu Pavelića, jer „davanje ulice tom čoveku znači da Beograd podržava uzimanje pravde u svoje ruke, da slavi krvnu osvetu, ubice i nasilnike”. Jovović, inače rodom iz Crne Gore, prvo je bio na strani partizana, da bi potom prešao u četnike i bio u jedinicama koje su se borile na strani italijanskih fašista i njemačkih nacista.

POPOV: I ovde ne mogu da ne podržim Dubravku Stojanović, jer stvarno takvi ljudi ne zaslužuju da se po njim daju imena beogradskim ulicama. To tim pre što je i istorijski i činjenično krajnje problematičan lik ovog čoveka. Čudno je da je neko u ovom trenutku iskopao njegovo ime ističući ga kao borca protiv fažizma, samo zato što je izvršio atentat na Pavelića. To nije u funkciji namirivanja istorijske pravde, nego rehabilitacije četnika i na ovaj način. Kada je 2014. godine uz Putinovo prisustvo obeležavana sedamdeseta godišnjica oslobođenja Beograda, pokušano je da se među zastave partizanskih jedinica koje su oslobađale Beograd ubaci poneka četnička, ali je ipak pobedila činjenica da su četnici jedini doprinos oslobađanju Beograda dali tako što su se povukli zajedno sa svojim nemačkim saveznicima.

MONITOR: Na internetu se pojavila peticija „Protiv legalizacije fašizma od strane Dubravke Stojanović i Nikole Samardžića”, a objavljeno je i protestno pismo 26 univerzitetskih profesora koji istupe Dubravke Stojanović i Nikole Samardžića smatraju „uvredom na račun srpskog naroda, struke, zdravog razuma i osnovnog ljudskog morala”.

POPOV: Nije ovo jedina peticija koju su do sada pokrenuli vladajući krugovo protiv ljudi koji su im se suprotstavili na bilo koji način. Na kraju krajeva i Memorandum SANU nisu pisali radnici i seljaci nego ljudi iz akademskih krugova.

MONITOR: Hoće li i Srpska pravoslavna crkva promijeniti naziv Zagrebačko-Ljubljanske eparhije i da li će se ostvariti Šešeljev predlog da FK Crvena zvezda postane FK Beli orlovi, a FK Partizan – FK Četnik?

POPOV: Kada je reč o crkvi, dotle sigurno neće ići, jer bi se onda promenilo celo njeno ustrojstvo van Srbije. A kad je reč o fudbalskim klubovima, imena su ipak isuviše utemeljena kod navijača da bi se tek tako olako menjala. Poučan je primer Dinama koji je Tuđman pokušavao da preimenuje u HAŠK Građanski, pa u Croatia, ali u tome nije uspeo, nego je svaki put kada bi se pojavio na stadionu bio izviždan i dobijao pogrdne povike od navijača. Na kraju je Dinamo ipak ostao Dinamo.

MONITOR: U Srbiji već sedam godina raste nezadovoljstvo zbog Vučićeve politike i on se s pravom smatra direktno odgovornim za sva dešavanja u državi. Kako će se narednih mjeseci odvijati situacija u Srbiji?

POPOV: Ima više faktora od kojih to zavisi. Jedan od njih je svakako Kosovo, jer se sada nalazi pod velikim pritiskom i Evrope i Amerike da se ovo pitanje reši u dogledno vreme. Drugi faktor je COVID-19 zbog kojeg će veliki broj ljudi ostati bez posla, a privreda zabeležiti osetan pad što će ugroziti opstanak mnogih porodica. To može da bude ona prava inicijalna kapisla koja može ozbiljno da ugrozi njegovu vlast. Ali mislim da će sve to da kulminira tek na proleće 2021. godine.

                                                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo