Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM IZ NOVOG SADA: Srbiju osvaja palanački duh

Objavljeno prije

na

Svaki razlog je dobar sadašnjim turbo patriotama iz vladajuće stranke da u svaku poru društva usade klicu nacionalizma, pa i populizma, zavijajući najveće gadosti u patriotsku oblandu. Na taj način iz njih izbijaju samo sitne palanačke duše

 

MONITOR: Beograd je ovih dana skrenuo na sebe pažnju šire javnosti zbog najave da će biti promijenjena imena ulicama koje nose nazive po „geografskim pojmovima iz republika bivše Jugoslavije”. Kako to Vi komentarišete?

POPOV: Ovo je samo deo šire priče gde se na sve načine – kroz razne rijalitije, kroz primitivističko ponašanje i izjave političara, satanizovanje i saplitanje po vlast nepodobnih kulturnih radnika, ne samo u Beogradu, nego i u celoj Srbiji, stvara jedan palanački duh, koji će ostaviti skoro nepopravljivu štetu koju će trpeti buduća pokolenja. Beograd je u vreme legendarnih gradonačelnika Branka Pešića, Živorada Kovačevića i Bogdana Bogdanovića bio pravi evropski grad sa mundijalističkim duhom, a u vreme samita nesvrstanih 1961. godine, pa i Titove sahrane 1980. i centar sveta. U vreme nekadašnje Jugoslavije Beograd je postajao utočište i za intelektualce iz drugih republika gde su zbog svojih disidentskih stavova bili na udaru vlasti, jer je imao tolerantniji duh u odnosu na drugačije misleće intelektualce. I sada dođoše ljudi sitnih duša, još sitnijih intelektualnih i stvaralačkih dometa da i na ovaj način verifikuju svoj palanački mentalitet i istu takvu politiku, sve ih zavijajući u patriotsku oblandu. I još se time ponose, umesto da se stide što su od jednog otvorenog grada, koji je bio poznat po svojoj širini, napravili jedno mrzilačko mesto prema svemu što nije srpsko i srpskoga duha. I što je najgore oni se time ponose.

MONITOR: Ne treba da budemo mazohisti i da imamo imena ulica koja su iz sredina gde se zatire sve što podseća na srpstvo”, rekao je zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić.

POPOV: Svaki razlog je dobar sadašnjim turbo patriotama iz vladajuće stranke da u svaku poru društva usade klicu nacionalizma, pa i populizma, zavijajući najveće gadosti u patriotsku oblandu. Na taj način iz njih izbijaju samo sitne palanačke duše.

MONITOR: Vesić, glavna Vučićeva poluga u Bogradu, kazao je i ovo: „Ne može Matija Gubec biti zaslužniji za Srbiju od Ružice Sokić, koja nema svoju ulicu u Beogradu”.

POPOV: Ima toliko ulica u Beogradu koja nose imena bez ikakve simbolike da je moglo biti mesta i za Matiju Gupca, koji je na jugoslovenskim prostorima bio simbol pobune potlačenih, ali i za Ružicu Sokić, posebno u novim delovima grada čije ulice tek treba da dobiju imena. Loše opravdanje za lošu nameru.

MONITOR: Beogradski list Danas objavio je da je od 2000. u Beogradu čak devet hiljada ulica dobilo nova imena. Kako to Vi komentarišete?

POPOV: Od promena imena ulica nisu bili imuni ni oni koji su bili na vlasti nakon 5. oktobra 2000. godine. Jedan od nonsensa je bio da su ukinuli imena i našim i sovjetskim vojskovođama koji su komandovali jedinicama koje su oslobađale Beograd. Tek kada je Putin prilikom jedne od prvih poseta Beogradu rekao da je nedozvoljiv čin ukidanje imena sovjetskih generala koji su učestvovali u bici za Beograd, generalu Ždanovu i još nekim generalima su vraćene njihove ulice. Tako da sada imamo karikaturalnu situaciju da na uglovima nekih ulica, radi lakšeg snalaženja stoje tri imena iste ulice.

MONITOR: Istoričari kažu da promjena imena ulica i u Srbiji i u Hrvatskoj predstavlja brisanje sjećanja na antifašističku borbu i jugoslovensko nasljeđe.

POPOV: Prilikom promene imena ulica prvi su se našli na udaru baš borci protiv fašizma, koji su zbog svoje pripadnosti komunističkom pokretu simbolično proterani iz Beograda i na taj način se pokušalo da se proteraju i iz kolektivnog sećanja na njih i antifašističku borbu. Tu su posebno pre naprednjaka bili agilni Koštuničini članovi Komisije za imena ulica u Beogradu. To se, naravno, nastavilo i sa dolaskom naprednjaka na vlast. Međutim, opet na Putinov prigovor oko ukidanja imena ulica oslobodiocima Beograda, Koča Popović i Peko Dapčević su ponovo dobili svoje ulice. Ali ni tu nije mogla da bude izbegnuta domišljatost bahatih junaka urbicida jer je nekadašanja Zagrebačka ulica postala ulica Koče Popovića. Verovatno se i mrtav Koča Popović od ovoga okreće u grobu.

MONITOR: Istoričarka Dubravka Stojanović smatra da se radi o učvršćivanju novog talasa nacionalizma u Srbiji, koji predstavlja pokušaj vlasti da skrene pažnju javnosti od gorućih problema.

POPOV: Dubravka Stojanović je apsolutno u pravu, jer većina režima u državicama nastalim raspadom nekadašnje Jugoslavije opstaje na populizmu i nacionalizmu, pa i ovaj u Srbiji. Kod nas je taj proces išao postepeno, od Vučićevih pomirljivih tonova kada je tek došao na vlast, do sadašnjih izjava da niko neće baciti Srbiju na kolena i da on neće dozvoliti da je iko ponizi. To liči na ono Miloševićevo: „Srbija se saginjati neće”. To od Srbije niko nije ni tražio niti traži, sem da se konstruktivno ponaša u odnosu na susede, a da na domaćem terenu neguje demokratske vrednosti. I kako ističe Dubravka Stojanović, sve to je u funkciju da se skrene pažnja sa urušavanja vladavine prava, slobode medija, urušavanja institucija i visoke korupcije.

MONITOR: Dubravka Stojanović, poznata kao borkinja protiv istorijskog revizionizma u Srbiji, kazala je da je poseban problem davanje ulice Blagoju Jovoviću, atentatoru na Antu Pavelića, jer „davanje ulice tom čoveku znači da Beograd podržava uzimanje pravde u svoje ruke, da slavi krvnu osvetu, ubice i nasilnike”. Jovović, inače rodom iz Crne Gore, prvo je bio na strani partizana, da bi potom prešao u četnike i bio u jedinicama koje su se borile na strani italijanskih fašista i njemačkih nacista.

POPOV: I ovde ne mogu da ne podržim Dubravku Stojanović, jer stvarno takvi ljudi ne zaslužuju da se po njim daju imena beogradskim ulicama. To tim pre što je i istorijski i činjenično krajnje problematičan lik ovog čoveka. Čudno je da je neko u ovom trenutku iskopao njegovo ime ističući ga kao borca protiv fažizma, samo zato što je izvršio atentat na Pavelića. To nije u funkciji namirivanja istorijske pravde, nego rehabilitacije četnika i na ovaj način. Kada je 2014. godine uz Putinovo prisustvo obeležavana sedamdeseta godišnjica oslobođenja Beograda, pokušano je da se među zastave partizanskih jedinica koje su oslobađale Beograd ubaci poneka četnička, ali je ipak pobedila činjenica da su četnici jedini doprinos oslobađanju Beograda dali tako što su se povukli zajedno sa svojim nemačkim saveznicima.

MONITOR: Na internetu se pojavila peticija „Protiv legalizacije fašizma od strane Dubravke Stojanović i Nikole Samardžića”, a objavljeno je i protestno pismo 26 univerzitetskih profesora koji istupe Dubravke Stojanović i Nikole Samardžića smatraju „uvredom na račun srpskog naroda, struke, zdravog razuma i osnovnog ljudskog morala”.

POPOV: Nije ovo jedina peticija koju su do sada pokrenuli vladajući krugovo protiv ljudi koji su im se suprotstavili na bilo koji način. Na kraju krajeva i Memorandum SANU nisu pisali radnici i seljaci nego ljudi iz akademskih krugova.

MONITOR: Hoće li i Srpska pravoslavna crkva promijeniti naziv Zagrebačko-Ljubljanske eparhije i da li će se ostvariti Šešeljev predlog da FK Crvena zvezda postane FK Beli orlovi, a FK Partizan – FK Četnik?

POPOV: Kada je reč o crkvi, dotle sigurno neće ići, jer bi se onda promenilo celo njeno ustrojstvo van Srbije. A kad je reč o fudbalskim klubovima, imena su ipak isuviše utemeljena kod navijača da bi se tek tako olako menjala. Poučan je primer Dinama koji je Tuđman pokušavao da preimenuje u HAŠK Građanski, pa u Croatia, ali u tome nije uspeo, nego je svaki put kada bi se pojavio na stadionu bio izviždan i dobijao pogrdne povike od navijača. Na kraju je Dinamo ipak ostao Dinamo.

MONITOR: U Srbiji već sedam godina raste nezadovoljstvo zbog Vučićeve politike i on se s pravom smatra direktno odgovornim za sva dešavanja u državi. Kako će se narednih mjeseci odvijati situacija u Srbiji?

POPOV: Ima više faktora od kojih to zavisi. Jedan od njih je svakako Kosovo, jer se sada nalazi pod velikim pritiskom i Evrope i Amerike da se ovo pitanje reši u dogledno vreme. Drugi faktor je COVID-19 zbog kojeg će veliki broj ljudi ostati bez posla, a privreda zabeležiti osetan pad što će ugroziti opstanak mnogih porodica. To može da bude ona prava inicijalna kapisla koja može ozbiljno da ugrozi njegovu vlast. Ali mislim da će sve to da kulminira tek na proleće 2021. godine.

                                                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo