Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM IZ NOVOG SADA: Srbiju osvaja palanački duh

Objavljeno prije

na

Svaki razlog je dobar sadašnjim turbo patriotama iz vladajuće stranke da u svaku poru društva usade klicu nacionalizma, pa i populizma, zavijajući najveće gadosti u patriotsku oblandu. Na taj način iz njih izbijaju samo sitne palanačke duše

 

MONITOR: Beograd je ovih dana skrenuo na sebe pažnju šire javnosti zbog najave da će biti promijenjena imena ulicama koje nose nazive po „geografskim pojmovima iz republika bivše Jugoslavije”. Kako to Vi komentarišete?

POPOV: Ovo je samo deo šire priče gde se na sve načine – kroz razne rijalitije, kroz primitivističko ponašanje i izjave političara, satanizovanje i saplitanje po vlast nepodobnih kulturnih radnika, ne samo u Beogradu, nego i u celoj Srbiji, stvara jedan palanački duh, koji će ostaviti skoro nepopravljivu štetu koju će trpeti buduća pokolenja. Beograd je u vreme legendarnih gradonačelnika Branka Pešića, Živorada Kovačevića i Bogdana Bogdanovića bio pravi evropski grad sa mundijalističkim duhom, a u vreme samita nesvrstanih 1961. godine, pa i Titove sahrane 1980. i centar sveta. U vreme nekadašnje Jugoslavije Beograd je postajao utočište i za intelektualce iz drugih republika gde su zbog svojih disidentskih stavova bili na udaru vlasti, jer je imao tolerantniji duh u odnosu na drugačije misleće intelektualce. I sada dođoše ljudi sitnih duša, još sitnijih intelektualnih i stvaralačkih dometa da i na ovaj način verifikuju svoj palanački mentalitet i istu takvu politiku, sve ih zavijajući u patriotsku oblandu. I još se time ponose, umesto da se stide što su od jednog otvorenog grada, koji je bio poznat po svojoj širini, napravili jedno mrzilačko mesto prema svemu što nije srpsko i srpskoga duha. I što je najgore oni se time ponose.

MONITOR: Ne treba da budemo mazohisti i da imamo imena ulica koja su iz sredina gde se zatire sve što podseća na srpstvo”, rekao je zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić.

POPOV: Svaki razlog je dobar sadašnjim turbo patriotama iz vladajuće stranke da u svaku poru društva usade klicu nacionalizma, pa i populizma, zavijajući najveće gadosti u patriotsku oblandu. Na taj način iz njih izbijaju samo sitne palanačke duše.

MONITOR: Vesić, glavna Vučićeva poluga u Bogradu, kazao je i ovo: „Ne može Matija Gubec biti zaslužniji za Srbiju od Ružice Sokić, koja nema svoju ulicu u Beogradu”.

POPOV: Ima toliko ulica u Beogradu koja nose imena bez ikakve simbolike da je moglo biti mesta i za Matiju Gupca, koji je na jugoslovenskim prostorima bio simbol pobune potlačenih, ali i za Ružicu Sokić, posebno u novim delovima grada čije ulice tek treba da dobiju imena. Loše opravdanje za lošu nameru.

MONITOR: Beogradski list Danas objavio je da je od 2000. u Beogradu čak devet hiljada ulica dobilo nova imena. Kako to Vi komentarišete?

POPOV: Od promena imena ulica nisu bili imuni ni oni koji su bili na vlasti nakon 5. oktobra 2000. godine. Jedan od nonsensa je bio da su ukinuli imena i našim i sovjetskim vojskovođama koji su komandovali jedinicama koje su oslobađale Beograd. Tek kada je Putin prilikom jedne od prvih poseta Beogradu rekao da je nedozvoljiv čin ukidanje imena sovjetskih generala koji su učestvovali u bici za Beograd, generalu Ždanovu i još nekim generalima su vraćene njihove ulice. Tako da sada imamo karikaturalnu situaciju da na uglovima nekih ulica, radi lakšeg snalaženja stoje tri imena iste ulice.

MONITOR: Istoričari kažu da promjena imena ulica i u Srbiji i u Hrvatskoj predstavlja brisanje sjećanja na antifašističku borbu i jugoslovensko nasljeđe.

POPOV: Prilikom promene imena ulica prvi su se našli na udaru baš borci protiv fašizma, koji su zbog svoje pripadnosti komunističkom pokretu simbolično proterani iz Beograda i na taj način se pokušalo da se proteraju i iz kolektivnog sećanja na njih i antifašističku borbu. Tu su posebno pre naprednjaka bili agilni Koštuničini članovi Komisije za imena ulica u Beogradu. To se, naravno, nastavilo i sa dolaskom naprednjaka na vlast. Međutim, opet na Putinov prigovor oko ukidanja imena ulica oslobodiocima Beograda, Koča Popović i Peko Dapčević su ponovo dobili svoje ulice. Ali ni tu nije mogla da bude izbegnuta domišljatost bahatih junaka urbicida jer je nekadašanja Zagrebačka ulica postala ulica Koče Popovića. Verovatno se i mrtav Koča Popović od ovoga okreće u grobu.

MONITOR: Istoričarka Dubravka Stojanović smatra da se radi o učvršćivanju novog talasa nacionalizma u Srbiji, koji predstavlja pokušaj vlasti da skrene pažnju javnosti od gorućih problema.

POPOV: Dubravka Stojanović je apsolutno u pravu, jer većina režima u državicama nastalim raspadom nekadašnje Jugoslavije opstaje na populizmu i nacionalizmu, pa i ovaj u Srbiji. Kod nas je taj proces išao postepeno, od Vučićevih pomirljivih tonova kada je tek došao na vlast, do sadašnjih izjava da niko neće baciti Srbiju na kolena i da on neće dozvoliti da je iko ponizi. To liči na ono Miloševićevo: „Srbija se saginjati neće”. To od Srbije niko nije ni tražio niti traži, sem da se konstruktivno ponaša u odnosu na susede, a da na domaćem terenu neguje demokratske vrednosti. I kako ističe Dubravka Stojanović, sve to je u funkciju da se skrene pažnja sa urušavanja vladavine prava, slobode medija, urušavanja institucija i visoke korupcije.

MONITOR: Dubravka Stojanović, poznata kao borkinja protiv istorijskog revizionizma u Srbiji, kazala je da je poseban problem davanje ulice Blagoju Jovoviću, atentatoru na Antu Pavelića, jer „davanje ulice tom čoveku znači da Beograd podržava uzimanje pravde u svoje ruke, da slavi krvnu osvetu, ubice i nasilnike”. Jovović, inače rodom iz Crne Gore, prvo je bio na strani partizana, da bi potom prešao u četnike i bio u jedinicama koje su se borile na strani italijanskih fašista i njemačkih nacista.

POPOV: I ovde ne mogu da ne podržim Dubravku Stojanović, jer stvarno takvi ljudi ne zaslužuju da se po njim daju imena beogradskim ulicama. To tim pre što je i istorijski i činjenično krajnje problematičan lik ovog čoveka. Čudno je da je neko u ovom trenutku iskopao njegovo ime ističući ga kao borca protiv fažizma, samo zato što je izvršio atentat na Pavelića. To nije u funkciji namirivanja istorijske pravde, nego rehabilitacije četnika i na ovaj način. Kada je 2014. godine uz Putinovo prisustvo obeležavana sedamdeseta godišnjica oslobođenja Beograda, pokušano je da se među zastave partizanskih jedinica koje su oslobađale Beograd ubaci poneka četnička, ali je ipak pobedila činjenica da su četnici jedini doprinos oslobađanju Beograda dali tako što su se povukli zajedno sa svojim nemačkim saveznicima.

MONITOR: Na internetu se pojavila peticija „Protiv legalizacije fašizma od strane Dubravke Stojanović i Nikole Samardžića”, a objavljeno je i protestno pismo 26 univerzitetskih profesora koji istupe Dubravke Stojanović i Nikole Samardžića smatraju „uvredom na račun srpskog naroda, struke, zdravog razuma i osnovnog ljudskog morala”.

POPOV: Nije ovo jedina peticija koju su do sada pokrenuli vladajući krugovo protiv ljudi koji su im se suprotstavili na bilo koji način. Na kraju krajeva i Memorandum SANU nisu pisali radnici i seljaci nego ljudi iz akademskih krugova.

MONITOR: Hoće li i Srpska pravoslavna crkva promijeniti naziv Zagrebačko-Ljubljanske eparhije i da li će se ostvariti Šešeljev predlog da FK Crvena zvezda postane FK Beli orlovi, a FK Partizan – FK Četnik?

POPOV: Kada je reč o crkvi, dotle sigurno neće ići, jer bi se onda promenilo celo njeno ustrojstvo van Srbije. A kad je reč o fudbalskim klubovima, imena su ipak isuviše utemeljena kod navijača da bi se tek tako olako menjala. Poučan je primer Dinama koji je Tuđman pokušavao da preimenuje u HAŠK Građanski, pa u Croatia, ali u tome nije uspeo, nego je svaki put kada bi se pojavio na stadionu bio izviždan i dobijao pogrdne povike od navijača. Na kraju je Dinamo ipak ostao Dinamo.

MONITOR: U Srbiji već sedam godina raste nezadovoljstvo zbog Vučićeve politike i on se s pravom smatra direktno odgovornim za sva dešavanja u državi. Kako će se narednih mjeseci odvijati situacija u Srbiji?

POPOV: Ima više faktora od kojih to zavisi. Jedan od njih je svakako Kosovo, jer se sada nalazi pod velikim pritiskom i Evrope i Amerike da se ovo pitanje reši u dogledno vreme. Drugi faktor je COVID-19 zbog kojeg će veliki broj ljudi ostati bez posla, a privreda zabeležiti osetan pad što će ugroziti opstanak mnogih porodica. To može da bude ona prava inicijalna kapisla koja može ozbiljno da ugrozi njegovu vlast. Ali mislim da će sve to da kulminira tek na proleće 2021. godine.

                                                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo