Vladavina prava se ne mjeri brojem konferencija za medije, niti brojem spektakularnih hapšenja koje političari koriste za neprimjerene promocije. Mjeri se time da li zakon jednako važi za svakoga, bez obzira na političku funkciju ili partijsku pripadnost. A upravo tu Crna Gora još nije napravila odlučujući iskorak

MONITOR: Zbog gradnje hotelskog kompleksa kompanije Carine u Baošićima podnijeli ste krivičnu prijavu. Što je suština vaše prijave?

RADULOVIĆ: Suština prijave prevazilazi ovaj građevinski projekat. Jasno je da su Crnoj Gori potrebne investicije, ali je ozbiljan problem što se one u velikom broju slučajeva sprovode uz kršenje zakona koje ukazuje da se radi o korupciji na najvišem nivou. U ovom slučaju postoje ozbiljne sumnje da je investitoru omogućeno da nastavi izvođenje radova uprkos rješenju urbanističko-građevinske inspekcije kojim je građenje bilo zabranjeno. Ako se takve sumnje potvrde, a sve govori u prilog takvom zaključku, onda se moramo suočiti sa poražavajućom činjenicom da se državni organi stavljaju u funkciju zaobilaženja zakona koje su sami dužni da primjenjuju.

Nažalost, moram istaći da ovaj slučaj nije izolovan. Svjedočimo kontinuiranoj devastaciji prostora, posebno na području Bokokotorskog zaliva, koji je pod zaštitom UNESCO-a. Umjesto da bude primjer odgovornog upravljanja svjetskom kulturnom i prirodnom baštinom, zaliv se pretvara u ogromno gradilište, okruženo kamenolomima, sa sve intenzivnijom betonizacijom obale i trajnim narušavanjem prostora koji predstavlja jedno od najvrednijih prirodnih dobara Crne Gore.

Dakle, suština prijave je u tome što ona pokazuje da najveći problem nije nezakonita gradnja, već činjenica da institucije koje bi morale da štite javni interes često djeluju kao nijemi posmatrači. U ovom slučaju čak postoji osnov za sumnju da institucije svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinose da se nezakonitosti nastave. Time se obesmišljava cijeli sistem prostornog planiranja i zaštite životne sredine, ali i vladavina prava uopšte.

MONITOR: Da li imate bilo kakvu informaciju iz tužilaštva povodom prijave?

RADULOVIĆ: Nemam. Zapravo, nemam je ni za većinu drugih prijava koje sam podnio protiv funkcionera izvršne vlasti. Od kraja avgusta prošle godine podnio sam ukupno 15 krivičnih prijava protiv funkcionera Demokratske Crne Gore zbog sumnji u izvršenje više teških krivičnih djela, uz obimnu dokumentaciju i brojne dokaze, ali do danas nijesam obaviješten da je po bilo kojoj od njih preduzeta bilo kakva procesna radnja, iako sam to više puta tražio.

Takvo postupanje, ili preciznije rečeno izostanak postupanja, objektivno stvara utisak da postoji poseban oprez u tužilaštvu kada su predmet prijava nosioci izvršne vlasti. Tome dodatno doprinosi iskustvo iz prethodnih godina, koje pokazuje da se postupci protiv visokih funkcionera često pokreću tek kada oni izgube političku funkciju ili političku zaštitu. To nije obrazac koji doprinosi povjerenju građana u nezavisnost tužilaštva.

Ipak, želim da vjerujem da će tužilaštvo u konačnom postupiti isključivo u skladu sa zakonom, makar to bilo i sa određenom vremenskom distancom. Vladavina prava podrazumijeva da nijedna prijava ne bude odbačena ili ignorisana zbog političkog položaja lica na koje se odnosi, a činjenice i dokazi na kojima se zasniva ova prijava, ali i druge koje sam podnio, nalažu za početak bar ozbiljnu provjeru.

MONITOR: Imamo odluke Upravnog i Vrhovnog suda da u ovom slučaju plažu u Baošićima treba vratiti u prvobitno stanje. Kako to tumačite?

RADULOVIĆ: To smatram jednim od najboljih pokazatelja stvarnog odnosa izvršne vlasti prema pravnoj državi.

Nije dovoljno da sudovi donose zakonite odluke ako izvršna vlast smatra da ih može ignorisati. Pravosnažne i izvršne sudske presude predstavljaju obavezu za sve državne organe. Njihovo neizvršavanje nije samo administrativni problem, već ozbiljno podriva ustavni princip podjele vlasti i princip vladavine prava.

Kada država ne izvršava sopstvene presude, ona građanima šalje poruku da ni oni nijesu dužni da poštuju odluke institucija. Time se urušava pravna sigurnost i stvara utisak da pojedini organi izvršne vlasti sebe smatraju iznad zakona.

Istovremeno, ovakva praksa otvara i pitanje odgovornosti. Ako nema posljedica za ignorisanje izvršnih sudskih odluka, stvara se utisak da pojedini nosioci vlasti računaju da neće odgovarati upravo zato što vjeruju da imaju političku kontrolu nad ključnim institucijama sistema.

MONITOR: Ministarstvo unutrašnjih poslova napravilo je radikalan zaokret kada je u pitanju politika državljanstva, saopštio je ministar policije. Vidite li taj zaokret?

RADULOVIĆ: O pitanjima državljanstva, prebivališta i biračkog spiska mora se govoriti sa najvećim stepenom opreza, jer se radi o pravima koja neposredno utiču na demokratski poredak. Moja zabrinutost proizlazi iz načina na koji ista politička struktura već sprovodi takozvani veting u policiji. Ombudsman je već utvrdio ozbiljne povrede ljudskih prava u pojedinim predmetima. Policijski službenici i kandidati proglašavaju se bezbjednosno nepodobnim na osnovu operativnih podataka koje ne mogu vidjeti, osporiti, niti provjeriti pred sudom.

Istovremeno, svjedočimo brojnim slučajevima koje funkcioneri iste partije koriste za svoju političku promociju, a u kojima pojedini sudovi određuju pretrese upravo na osnovu operativnih informacija, nakon čega se ispostavi da tokom pretresa nije pronađen nijedan dokaz koji bi potvrdio njihovu tačnost. To pokazuje koliko ozbiljne posljedice mogu proizvesti neprovjerene informacije kada postanu osnov za ograničavanje ljudskih prava.

Ukoliko se isti model prenese na odlučivanje o prebivalištu ili državljanstvu, postoji ozbiljan rizik da će se otvoriti prostor za proizvoljnost i političke zloupotrebe. Kada vidimo na koji način se ponaša politička partija koja rukovodi bezbjednosnim sektorom, onda je gotovo i izvjesno da će i pitanja prebivališta i državljanstva „rješavati” na isti način, odnosno isključivo u partijskom i ličnom interesu. U demokratskoj državi nijedan građanin ne smije izgubiti statusno pravo, niti mu to pravo smije biti dovedeno u pitanje na osnovu tajnih i proizvoljnih procjena koje ne može osporiti pred nezavisnim sudom.

Ne treba zaboraviti da sljedeće godine predstoje redovni parlamentarni izbori. Upravo zato svako proširenje diskrecionih ovlašćenja u pitanjima prebivališta i državljanstva nosi ozbiljan rizik političkih zloupotreba, odnosno mogućnosti da se kroz administrativne postupke utiče na birački spisak tako što bi se stvarali uslovi da se jednom političkom subjektu obezbijedi dodatna izborna podrška, dok bi se politički protivnici oslabili brisanjem njihovih birača iz evidencija. U demokratskom društvu izborna pravila ne smiju postati sredstvo političkog inženjeringa, već moraju ostati garant slobodnog i ravnopravnog izbornog procesa.

MONITOR: Da li se zakoni sa „plavom zastavicom“, kako ih vlasti zovu, donose na prečac i bez šire rasprave i kakve to posljedice može imati?

RADULOVIĆ: Nažalost, da. Evropske integracije ne mogu biti opravdanje za zaobilaženje demokratske procedure. Naprotiv, evropski standardi podrazumijevaju kvalitetnu javnu raspravu, transparentnost i uključivanje stručne javnosti. Kada se zakoni usvajaju ubrzano, bez ozbiljne analize i bez uvažavanja stručnih primjedbi, povećava se rizik od neustavnih i neprimjenjivih rješenja, što kasnije proizvodi pravnu nesigurnost i veliki broj sudskih sporova. Brzina ne bi smjela da bude važnija od kvaliteta zakona.

MONITOR: Da li ima napretka u pravosuđu, i ako ga ima u čemu se on ogleda?

RADULOVIĆ: Napretka ima u pojedinim segmentima, posebno kada je riječ o većoj otvorenosti institucija i određenim rezultatima u pojedinim predmetima organizovanog kriminala. Međutim, ključni problem ostaje percepcija selektivnosti.

Vladavina prava se ne mjeri brojem konferencija za medije, niti brojem spektakularnih hapšenja koje političari koriste za neprimjerene promocije. Ona se mjeri time da li zakon jednako važi za svakoga, bez obzira na političku funkciju ili partijsku pripadnost. A upravo tu Crna Gora još nije napravila odlučujući iskorak.

MONITOR: Koji su problemi  najočigledniji?

RADULOVIĆ: Najveći problem je selektivna primjena zakona. Država ne može uvjerljivo govoriti o borbi protiv korupcije ako istovremeno postoje ozbiljne sumnje da pojedini predmeti ostaju bez institucionalne reakcije zbog političkog statusa prijavljenih lica. Govorili smo o ozbiljnim sumnjama u korupciju u oblasti uređenja prostora i zaštite životne sredine. Sjećamo se opravdanih kritika i brojnih krivičnih prijava podnešenih u vrijeme kada su tim resorom rukovodili funkcioneri DPS-a. Danas svjedočimo još ozbiljnijim kršenjima zakona, nelegalnoj gradnji i devastaciji životne sredine, ali institucionalne reakcije za sada nema. Zato je teško oteti se utisku da se zakon primjenjuje selektivno i zavisno od statusa i položaja prijavljenih lica.

Drugi veliki problem jeste sve učestalije ograničavanje osnovnih ljudskih prava na osnovu neprovjerenih operativnih podataka. To se vidi kroz bezbjednosne provjere, kroz brojne pretrese koje pojedini sudovi odobravaju, a nakon kojih se pokaže da informacije na kojima su zasnovani nijesu potvrđene nijednim dokazom.

Borba protiv kriminala ne smije biti izgovor za odustajanje od osnovnih pravnih standarda. Naprotiv, upravo u toj borbi država mora pokazati najveći stepen poštovanja ljudskih prava. Bojim se da danas svjedočimo tome da se pod izgovorom zaštite bezbjednosti ugrožavaju vrijednosti koje bezbjednosni sektor upravo treba da štiti.

Vladavina prava ne podrazumijeva samo efikasne institucije, već i institucije koje su nezavisne i ograničene zakonom. Bez te ravnoteže nema ni pravne države.

Na kraju, država nije pravna zato što njeni funkcioneri često govore o borbi protiv kriminala. Država postaje pravna tek onda kada jednako primjenjuje zakon prema investitoru, ministru, direktoru policije, policajcu i običnom građaninu i kada su ljudska prava djelotvorno zaštićena svima onako kako to propisuju Ustav i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Predrag NIKOLIĆ

Odnosi među političkim liderima nisu odnosi prijateljstva nego političke koristi.  Dodik i Vučić nikada nisu bili prirodni ili dobrovoljni saveznici. To je saradnja između dva moćna čovjeka i njihovih političkih pozicija. Vučić bi želio nekog drugog u Banjoj Luci, ali je svjestan da se to neće dogoditi. Dodiku je potpuno svejedno ko je u Beogradu. On i dalje ostaje najjači politički faktor u Republici Srpskoj. Njegova najveća prednost nije samo politička organizacija koju vodi nego činjenica da je uništio opoziciju u RS

MONITOR: Pred BiH su opšti izbori zakazani za 4. oktobar. Iako kampanja ne može da se vodi prije 4. septembra u punom obimu, da li je ona već počela i nazire li se „ko na koga računa“?

BAHTIJAR: Predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini traje onoliko koliko traje i politički život – praktično svakog dana. Zakonski rokovi uređuju formu kampanje, ali ne i njenu suštinu. Svaka odluka vlasti, svaka konferencija za medije, svaki sukob među političkim akterima dio je kampanje. Već sada se vidi da će izbori biti vođeni po starom obrascu. Problem je što u Bosnii i Hercegovini identitet gotovo uvijek pobijedi kvalitet života. To nije posljedica političkog primitivizma građana, nego činjenice da je država organizovana tako da proizvodi osjećaj trajne ugroženosti.

MONITOR: Kako razumjeti ponašanje HDZ-a u Mostaru, gdje se tvrdi da je u toku etnički motiv za otpuštanje jednog broja bošnjačkog stanovništva? Može li se to staviti u predizborni kontekst?

BAHTIJAR: Ako se odluke formalno donose u skladu sa zakonom, to još ne znači da one nisu politička poruka. U Mostaru se godinama vodi politička borba oko toga ko kontroliše institucije grada. SDA je u prošlom mandatu gradonačelniku iz HDZ-a u ruke predala sve mehanizme vlasti, a sada imamo posljedice te odluke. Zašto su to uradili, da li je tadašnji čelnik lokalne SDA pogriješio svjesno ili je politički nepismen kada su u pitanju sami procesi, manje je bitno. Mostar je grad u kojem je simbolika često važnija od samih odluka. Zato svako kadrovsko pitanje jeste političko pitanje. Sasvim je sigurno da Mostar ulazi u period velikih političkih bitaka. Teško je predvidjeti pobjednika, mada HDZ trenutno ima dobru poziciju. Ja lično navijam da pobjednici budu građani Mostara, bez obzira na etničko porijeklo.

MONITOR: Da li se u predizbornoj kampanji može očekivati zalaganje HDZ-a BiH za treći, hrvatski entitet?

BAHTIJAR: Može, ali ne nužno kroz direktan zahtjev za trećim entitetom. Politički narativi evoluiraju. Danas se mnogo češće govori o institucionalnoj jednakopravnosti, legitimnom predstavljanju ili ustavnim reformama nego o samom entitetu. Suština, međutim, ostaje ista – redefinisati ustavni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Koliko će taj zahtjev biti glasan zavisit će prije svega od procjene da li mobilizira biračko tijelo ili odbija međunarodne partnere. Velike političke ideje rijetko nestaju. One samo mijenjaju rječnik.

MONITOR: Državna koalicija SNSD–HDZ–Trojka odavno ne funkcioniše. Da li je ona ipak moguća poslije izbora?

BAHTIJAR: Bosanskohercegovačke koalicije nikada nisu zasnovane na političkoj bliskosti nego na matematici vlasti. Nakon izbora neće pobijediti politička dosljednost nego broj mandata. Zato je gotovo svaka kombinacija moguća ukoliko omogućava formiranje vlasti. Najveći kompromis uvijek pravi onaj kome je vlast politički potrebnija nego opozicija. Zato će poslije izbora biti manje važno šta su političari govorili u kampanji, a mnogo važnije šta im je potrebno da ostanu dio izvršne vlasti. U Bosni i Hercegovini ideologije često završavaju tamo gdje počinje raspodjela ministarskih mjesta.

MONITOR: SDA je na prošlim izborima imala najveći broj glasova, ali nije uspjela formirati vlast. Da li je u međuvremenu „okajala grijehe“ i podigla nivo svog koalicionog kapaciteta?

BAHTIJAR: Najveći broj glasova nije isto što i najveći politički kapacitet. SDA je ostala ista. Vratila je dio desnih glasača koji su se bili priklonili gospodinu Konakoviću. Koalicioni kapacitet nije moralna kategorija. To je sposobnost da različiti politički akteri procijene kako im saradnja donosi više koristi. SDA i SDP tajkuni jako dobro sarađuju i mislim da je to temelj koalicije koji mnogi predviđaju. Kontinuitet korupcije je ovdje političkim strankama jako važan. Ako SDA uspije uvjeriti dio političkog centra da je stabilnost važnija od međusobnih sukoba, njen koalicioni potencijal će rasti. Ako ostane dominantan simbol prošlih političkih konflikata, taj proces će biti mnogo sporiji.

MONITOR: Napisali ste da Milorad Dodik, poslije skidanja američkih sankcija i prihvatanja određenih ustupaka, ostaje politički nedodirljiv u Republici Srpskoj. Da li to znači da će u RS sve ostati po starom?

BAHTIJAR: Da. Dodik i dalje ostaje najjači i jedini ozbiljan politički faktor u Republici Srpskoj. Njegova najveća prednost nije samo politička organizacija koju vodi nego činjenica da je uništio opoziciju u Republici Srpskoj. Dodikov jedini protivnik je biologija, ali vidimo da se mnogi političari u svijetu danas dobro nose s biologijom.

MONITOR: Dodik je skeptičan prema evropskom putu BiH, smatra neizbor Visokog predstavnika svojim uspjehom, često boravi u SAD. Da li mu Aleksandar Vučić više nije potreban kao promoter?

BAHTIJAR: Odnosi među političkim liderima nisu odnosi prijateljstva nego političke koristi. Dok je Vučić bio glavni kanal međunarodne komunikacije za Dodika, njihova saradnja imala je jasnu logiku. Ta saradnja je primarno koristila Vučiću. Dodik je procijenio da može direktno razgovarati s određenim međunarodnim centrima moći. Zavisnost od Vučića je nestala. Mislim da Dodik jedino svoje ozbiljne političke poteze dogovara s Ruskom Federacijom, a ključne i uživo s Putinom. Zato je bila smiješna priča da će se Putin osvetiti Dodiku zbog dogovora s Amerikancima. Rusija je ozbiljnija politička sila i zna koje poteze Dodik mora uraditi da bi opstao. Ne dvojim da imaju puno povjerenje u njega. Dodik i Vučić nikada nisu bili prirodni ili dobrovoljni saveznici. To je saradnja između dva moćna čovjeka i njihovih političkih pozicija. Vučić bi sigurno želio nekog drugog u Banjoj Luci, ali je svjestan da se to neće dogoditi. Dodiku je potpuno svejedno ko je u Beogradu.

MONITOR: Odlaganje izbora Visokog predstavnika izazvalo je različite spekulacije – od geopolitičkog sukoba između administracije Donalda Trumpa i Evropske komisije do uticaja privatnih ekonomskih interesa. Šta se dešava?

BAHTIJAR: Velike političke odluke gotovo nikada nisu rezultat jednog razloga. Na Balkanu postoji sklonost da svaku međunarodnu odluku tumačimo kao veliku zavjeru, dok međunarodna politika mnogo češće funkcioniše kao tržište interesa. Evropska unija želi stabilnost, Sjedinjene Američke Države žele predvidivost, regionalni akteri žele prostor za vlastite političke projekte, a privatni kapital uvijek traži sigurnost ulaganja. Kada se svi ti interesi sudare, nastaje privremena blokada koju mi nazivamo političkom krizom. Filozofski gledano, najveća greška u razumijevanju politike jeste vjerovanje da postoji jedan centar moći koji upravlja svim procesima. Stvarnost je mnogo složenija. Politika nije šah u kojem jedan igrač povlači sve poteze, nego partija pokera u kojoj svi skrivaju karte, a niko nije siguran kakvu kombinaciju protivnik zaista ima.

Nastasja RADOVIĆ

Proces suočavanja s prošlošću i pozive na pravo na istinu o unutrašnjoj problematičnoj prošlosti i kršenjima ljudskih prava, aktuelna politička elita i stranačke strukture uglavnom doživljavaju kao svojevrsne „nagazne mine” koje se najčešće izbjegavaju zbog navodne bezrezervne posvećenosti evropskoj budućnosti

MONITOR: Povodom 13. jula ponovo ste aktuelizovali inicijativu, upućenu Vladi u aprilu ove godine, da se adekvatnije odredi i posveti prema trajnijoj memorijalizaciji i institucionalnom sjećanju na Milovana Đilasa. Između ostalog inicirali ste i podizanje Đilasovog spomenika u Podgorici, kao i  objavljivanje njegovih sabranih djela. Da li Vaša inicijativa ima odjeka u institucijama i javnosti? 

ZEKOVIĆ: Demokratska javnost Crne Gore postaje svjesna nasljeđa koje je ostalo iza Milovana Đilasa. Njene reakcije su pozitivne i ohrabrujuće. Uz dalju političku i vrijednosnu tranziciju, suočavanje s njegovim stvarnim uticajem u svijetu može da otvori i novu perspektivu našeg nacionalnog prepoznavanja i legitimisanja. Djela Milovana Đilasa su udžbenici na vodećim svjetskim univerzitetima. Demokratizacija sjećanja pomaže da značajno popuste višedecenijska osporavanja. Đilas se sve intenzivnije proučava. Crnogorskom društvu postaje jasno koliko je otpor prema njemu bio neosnovan i lažno projektovan od nedemokratskog režima. Širi se i akademski, intelektualni, aktivistički, medijski pa i politički milje koji je svjestan povezanosti Đilasovog disidenstva sa današnjim slobodama i kvalitetom demokratije i civilnog društva u najširem smislu. Osim što se zahtijeva uspostavljanje sjećanja na Đilasa, aktivno se istražuje i preispituje prostor njegovog osporavanja i nametnute, definisane, nepopularnosti.

Predložio sam Vladi Crne Gore okvir sjećanja na Milovana Đilasa, smatrajući ga i nužnim korakom dalje demokratizacije. Dijalog je pokrenut. Potpredsjednik Momo Koprivica je podržavajući prema toj inicijativi. Prepoznao je značaj Istorijskog instituta Crne Gore kao jedinstvene i otvorene naučne ustanove istorijskog, društvenog i humanističkog karaktera koja gotovo osam decenija vjerodostojno služi nauci, crnogorskom društvu i kvalitetu javnog pamćenja i sjećanja. Sa direktorom Istorijskog instituta dr Radenkom Šćekićem je razgovarano o mogućnostima i oblicima trajnije memorijalizacije. Ocijenjeno je da jugoslovenska i savremena crnogorska demokratija imaju svoju prošlost a Đilas je njen važan dio. Osim organizacionih pitanja, štampanja sabranih djela, razgovarano je i o mogućnosti da se na Istorijskom institutu osnuje centar ili odjeljenje koje bi nosilo njegovo ime a koje bi se Đilasom bavilo bez trunke idolopoklonstva.

MONITOR: Đilasovi dnevnici, uspomene savremenika, brojne knjige o ovom revolucionaru, književniku i prvom disidentu izdate su posljednjih godina u Srbiji. Koliko je Đilas prisutan u društvenom i političkom pamćenju u Crnoj Gori? 

ZEKOVIĆ:  Uspostavljanje odgovarajuće politike sjećanja prema Đilasu decenijama je u Crnoj Gori uglavnom zanemareno pitanje. Posebno njegovo ljudskopravaško nasljeđe koje sam pokušao reafirmisati kroz trinaestojulsko oglašavanje. Simpatije koje je imao na Zapadu jesu važne ali ne i presudne kod oblikovanja domaćeg sjećanja na Đilasa. Treba imati u vidu da su svi socijalistički disidenti u liberalnim demokratijama nailazili i na nekritički publicitet. Za nas su ključne njegove dobro razrađene poruke o ljudskim pravima. Ne samo one koje je definisao kao otvoreni kritičar jugoslovenske komunističke birokratije, već i tokom narodnooslobodilačke borbe (NOB) i kao vodeći partijski i državni fukcioner. Đilas se odmah po ratu zalaže za „faktičko učešće” manjina u vlasti što u potpunosti odgovara onom što danas poznajemo kao efikasno učešće pripadnika nacionalnih manjina u javnim poslovima i kulturnom, društvenom i ekonomskom životu – član 15 Okvirne konvencije Savjeta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina, usvojena 1995. godine.

Pažljiva analiza toka Osnivačkog kongresa Komunističke partije Srbije, maja 1945. godine, vodi osnovanom zaključku da je suštinski usmjerio pa i preokrenuo njegov tok. Otvoreno je govorio o politici istrebljenja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini zbog njihove muslimanske vjeroispovijesti koju je uspješno zaustavila i spriječila NOB predvođena Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ). Razotkrio je rasizam i namjere asimilacije u diskusijama brojnih članova KPJ. Nakon njegovog izlaganja dolazi do konstatovanja brojnih grešaka i priznanja najtežih kršenja ljudskih prava. To je i danas aktuelno i važno. Posebno ističem masovno pogubljenje regruta Albanaca i Bošnjaka sa Kosova u Baru, 1. aprila 1945. godine.

Institucionalno, u kulturološkom i političkom smislu, sjećanje na Đilasa naročito su „odmrznuli” pozorišna rediteljka Radmila Vojvodić i bivši gradonačelnik Podgorice prof. dr Ivan Vuković. Na tome im trebamo zahvaliti. Imenovanje ulice po Milovanu Đilasu u Podgorici predstavlja pozitivno nasljeđe Demokratske partije socijalista (DPS) Crne Gore i jedan od dobrih pravaca za definisanje njenog novog političkog identiteta i kapitala.

MONITOR: U decembru 2025. godine podnijeli ste Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) Crne Gore dopunu krivične prijave zbog zločina nad Albancima i Bošnjacima s Kosova u Baru u aprilu 1945. godine. O ovom, kao ni o brojnim drugim zločinima nije se pričalo, izazvali ste brojne reakcije? 

ZEKOVIĆ: Dio građanske i proevropske javnosti je podržavajući prema rasvjetljavanju svih zločina van Crne Gore ali, interesantno, ne i u samoj Crnoj Gori. U početku je nastala uzbuna i veliko ogorčenje tzv. suverenističke inteligencije i suverenističkih centara političke i šire moći. Masovno pogubljenje regruta u Baru je decenijama ignorisano ili marginalizovano. Sa aspekta ljudskih prava to znači da je postojala namjera i da je dopušteno uništavanje, „iskorijenjivanje” svih tragova i dokaza o mrtvima. Činjenično ukazivanje na poslijeratni zločin u Baru za koji su isključivo odgovorne partizanske jedinice, koje su ga pokušale prikriti spaljivanjem više stotina mrtvih tijela, nije bila poželjna aktivnost. Tvrdilo se da je odabran pogrešan trenutak, navodno pogibeljan po Crnu Goru kao i da su žrtve same izazvale svoju viktimizaciju. Etiketiranje, zbog drugačijeg mišljenja, išlo je i u pravcu da sam psihijatrijski slučaj a dovelo me je i u određenu vrstu izolacije. Uglavnom strah od istine i otpori se prevazilaze. Na snazi je zdrava i argumentovana rasprava. Bez politizacije, u okvirima nauke i ljudskih prava kako bi memorijalizacija bila inkluzivnija i uz što veće razumijevanje javnosti. Konsultativna tijela manjinskih naroda – Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori i Albanski nacionalni savjet daju stabilnost i ozbiljnost procesu suočavanja s prošlošću. Nažalost, reakcija i odnos lokalnih vlasti u Baru (DPS, SD, SDP, LP…) treba biti poboljšana i bojim se da je, trenutno, na nivou političke manipulacije. Rasvjetljavanje masovnog pogubljenja regruta u Baru i memorijalizacija tih žrtava na bilo koji način ne predstavlja umanjivanje nesporne i jedinstvene zasluge partizana u borbi protiv okupatora i izdajničkih pokreta. Specifičnosti vezano za masovno pogubljenje regruta u Baru postale su prilično jasnije nakon pisanja Monitora i odluke Željka Vujovića i novinara Jova Martinovića da autentičnu ljudsku priču, svjedočenje, Marka Vujovića učine javnim i na moj predlog ustupe nauci i politikama sjećanja na dalju obradu.

MONITOR: Ne samo pričom o zločinima u Baru, pokrenuli ste debatu o nevinim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata. Da li smo kao društvo spremni da se suočimo i sa tim zločinima, s obzirom na iskustvo suočavanja sa ’90-ima?

ZEKOVIĆ:  Za suočavanje s prošlošću u cjelini, u crnogorskom kontekstu i iskustvu, nikada nije pogodan trenutak. Međutim proces ne možemo odložiti niti usporiti do navodno povoljnijih prilika. Relativizovanje stvarnog stanja i činjenica je svakodnevno. To uključuje i potrebu određenih struktura da uvećavaju ili u potpunosti ignorišu žrtve komunizma. Pojedinci i interesne grupe sa pozicija političke ljevice i desnice djeluju i trude se da održe krajnje ispolitizovanu i polarizovanu  atmosferu u društvu. U našem se okruženju 1990-ih dogodio i genocid u Srebrenici, koji se i dalje na različite načine negira. Poricanje zločina se događa u kontinuitetu i prenosi se na nove generacije. Tako se stvara potencijal za nove zločine. Tome se svi skupa trebamo odlučno suprostaviti.

MONITOR: Kako gledate na političku i ideološku zloupotrebu zločina kako iz novije tako i starije prošlosti? 

ZEKOVIĆ: Proces suočavanja s prošlošću i pozive na pravo na istinu o unutrašnjoj problematičnoj prošlosti i kršenjima ljudskih prava, aktuelna politička elita i stranačke strukture uglavnom doživljavaju kao svojevrsne „nagazne mine” koje se najčešće izbjegavaju zbog navodne bezrezervne posvećenosti evropskoj budućnosti ili se, vrlo rado, podmeću političkom protivniku kada je to god moguće, zgodno i korisno. Tako neozbiljan pristup pogoduje revizionizmu i nastavku sveukupne neracionalnosti i ne doprinosi društvenoj koheziji.

Predrag NIKOLIĆ