DANAS, SJUTRA

Dok se slobodi pjeva

Objavljeno prije

5 godina

20 Oktobra, 2020

Objavio:

Esad Kočan

Ne postoji niti je ikada postojala nekakva dokona sloboda. Sloboda je dok se slobodi pjeva. Zato je u sumrak minulog vijeka rođen Monitor. Čućete nas još

Tri broja. Tri mjeseca. Možda godinu i možda čak tri. To se moglo upisati u životne planove. Ali, trideset? Trideset ravnih godina. Kršeći sva pravila na kojima počiva osnivanje medija. Monitor. U zemlji sa šesto hiljada duša. Koja ga nije htjela. Kojoj je bio izlišan i on i oni koji su mu u dugim noćima mržnje i bijesa udahnjivali život. Da svjedoči, opominje i uznemirava. Da bijemo bitke koje u novinarstvu jedino imaju smisla – sa jačima od sebe.

Obično su nam govorili da smo hrabri. Strah i hrabrost imaju neobičan odnos, i čudne veze. Često je porijeklo hrabrosti u strahu. U našem slučaju u strahu da će zavladati zlo, da ćemo, ako pokleknemo, godine i godine trajati kao ljušture koje hodaju. Pristati na to, bila je za nas preteška kazna. Zato Monitor nije projekt, već egzistencijalni refleks, svih koji nisu htjeli i koji neće da budu ljudi mrtve duše.

To osobito važi za Monitorove čitaoce. Oni su čuvali naš stid od straha, u početku tako malobrojni, bili naša inspiracija da ne odustanemo. Jedni drugima smo bili izvor snage. Terapija. Znak da smo živi. Uobičajenim kategorijama, nemoguće je objasniti okle Monitor trideset godina potom. Kao što je nemoguće objasniti sve najvažnije u životu, pa i smisao života.

Znamo da je najteže bilo podnijeti samoću i osjećaj izlišnosti. Ko to može, može sve. Znamo da se sumnje ne treba plašiti. Isprobali smo: sumnja je gnijezdo i nade i vjere.

Godinama su nam, kao crni gavranovi, najavljivali kraj. Naredne sedmice gotov je, govorili su naši prebjezi u režimske redove, koji nikada nisu shvatili u čemu je smisao Monitora. Monitor se iznutra gasio samo onih ne-koliko godina kad je pao u njihove ruke i kad je s vlašću upražnjavao drugarsku kritiku. Nismo ga dali. Onda smo sa ove stranice obećali: trajaćemo makar dan duže nego Đukanovićev režim, koji je sve činio da se u vlastitoj zemlji osjećamo kao u neprijateljskom okruženju. Da se moralo, pisali bismo po zidovima. Odustali ne bi.

Izdržali smo. Ovog ljeta, mimo naših procjena, Đukanović je izgubio izbore, koje je raspisao pa vlastitim pravilima. Nije naš poziv da slavimo pobjednike, niti da oplakujemo ili da progonimo poražene. Naše je da svjedočimo. Kapitalizam nesmjenjive vlasti je jedan od najokrutnijih sistema u ljudskoj istoriji. To je jednopartizam sa fasadom koja ovlaš skriva neobuzdanu pohlepu, grabež malog sloja povlaštenih koji sadistički uživaju u bespomoćnosti većine. To je u svojih trideset godina vladanja Crnom Gorom dokazao i režim Mila Đukanovića.

Smjena takvog režima na izborima, u zemlji u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima, trenutak je koji zaslužuje da se pamti. Promjene uvijek mogu biti taljiganje po istome, kretanje na bolje ili na gore. Ako budemo krenuli naprijed, vidjeće se po tome što će ići mučno, sa zastojima. Ako se budemo sunovratili, biće veselo – sve će odjekivati od rodoljublja.

Uglavnom, pobjedom dosadašanje opozicije, ulazimo u svijet mogućnosti. To nije malo. O Đukanoviću smo rekli sve što smo imali reći dok je gospodario ovom zemljom. Neka cijena za to je morala biti plaćena. To je normalno. Biti nevina žrtva nasilničkog režima je ponižavajuće. Tražićemo odgovornost. Ali, bićemo protiv hajki prema onima koji su na izborima ostali u manjini. U Monitoru će, kad ne budu imali gdje, imati prostor da kažu svoju verziju. Mnogo puta smo rekli da ćemo braniti pravo na fer suđenja i silnika, ako do njih dođe. Održaćemo i tu riječ.

U fokus dolaze pobjednici. Kritikovati, znači prosijava-ti. Zato kritika ima smisla samo ako je kritika svega postojećeg. Monitor nema dva sita. Ono koje je važilo i važi za Đukanovića, važiće i za nove lidere, i za sve koji imaju društvenu moć u kojim god bili odorama. Bez popusta.

Monitor nikada neće odustati od suočavanja sa prošlošću, kažnjavanja zločinaca, i razobličavanja zločinačkih programa. Ne možemo sve. Ali, mira im nećemo dati, ni dok su živi ni kad umru. Samo se tako može osujetiti trijumfalni povratak prerušene prošlosti u bućnost.

Griješe oni koji samoj smjeni vasti kliču kao već ostvarenoj slobodi. Iz tih redova najlakše će se regrutovati buduće skutonoše budućih vlasti. Ili cinici, bezvoljni unutrašnji emigranti, koji smatraju da ništa nema smisla jer im obećana sloboda nije pala na tjeme.

Ne postoji, niti je ikada postojala, nekava dokona sloboda, koja je obavila poslove pa prilegla. Slo-boda je dok se slobodi pjeva. Zato je onog 19. okto-
bra ‘90, u sumrak vijeka rođen Monitor. Čućete nas još.

Esad KOČAN

Komentari

POVEZANE VIJESTI:1565

Sljedeće

Opasnosti

Ne propusti

Bez napretka

DANAS, SJUTRA

Tekovine

Objavljeno prije

3 dana

20 Februara, 2026

Objavio:

Milena Perović

Sve je tu, od zarobljenih institucija do selektivne pravde. Dodatno, ne samo da je vlast preuzela Đukanovićeve mehanizme vladanja, nego je dobar dio te vlasti na njegovim podešavanjima od prije 1997. godine. Crna Gora će ili biti gurnuta u bezdan te prošlosti, ili smoći snage da uđe u EU

Bivša ministarka prosvjete Vesna Bratić uhapšena je početkom ove sedmice pod svjetlima kamera i svezana lisicama, kao da je u najmanju ruku vodila kakvu terorističku ćeliju, a ne uradila ono što je decenijama radila i radi vlast. Smjenjuje tuđe političke kadrove da postavi svoje. Bivša ministarka smijenila je politički postavljene direktore škola da bi napravila mjesto za one sa njenim političkim predznakom. Istina, neopreznije nego njeni prethodnici. Institucije nijesu ni mrdnule prstom dok je kao aktuelna ministarka prosvjete sijala govor mržnje i raspirivala nacionalnu netrepeljivost.

Bivšoj ministarki određen je tridesetodnevni pritvor, da ne pobjegne i ne utiče na svjedoke. U zemlji u kojoj je šef organizovane kriminalne grupe Miloš Medenica, samo koju sedmicu ranije, lagano odšetao iz kućnog pritvora u kom je boravio bez nanogice.

Neki bi rekli i da je baš Medeni za sve kriv. Otkako se krajem prošle sedmice stvarni ili vještački kreirani Miloš Medenica poigrao sa cjelokupnim bezbjednosnim sektorom i institucijama, izvedene su četiri spektakularne tužilačko policijske akcije. Hapšenje za hapšenjem. Tri njihova i Bratićka, za balans. No, pokušaj da se pokaže da sistem radi proizveo je kontra utisak – nepravde i duboko politizovanih institucija. Zvižudci iz političkih redova ne pomažu.

Hapšenje bivše ministarke javno je osudio dio prosrpskih partija u vlasti. I normalno, SPC. Organizovan je i protest podrške Vesni Bratić – “Srpkinji” koja je zadala udarac mrznom DPS-u. Tvrde da se radi o protestu borbe za pravdu i principe. Pljeskali su, međutim, kada je nedavno uhapšen bivši DPS ministar Milutin Simović, jer je za pet godina pojeo 5000 eura o državnom trošku. U zemlji u kojoj se na račun građana te pare i dan danas pojedu za jedan funkcionerski obrok.

I Simović je, naravno, imao svoje borce za „pravdu“. Iz DPS –a su nakon njegovog hapšenja ocijenili da je tužilaštvo formalizovalo politički progon Demokratske partije socijalista.

Za sad nema protesta podrške Veselinu Baroviću. Crnogorski kontroverzni biznismen, kako je nazivan, kum i prijatelj dugogodišnjeg vođe, uhapšen je tek koji dan prije bivše ministarke Bratić. Zbog dva pištolja koje je legalno posjedovao, i zato što je, tvrdi tužilaštvo, utajio porez od oko 300 hiljada eura. Krajem prošle godine ukupan nenaplaćeni porez dužnika na crnoj listi iznosio je oko 300 miliona eura. I nikom ništa. Barović je pušten da se brani sa slobode. O njegovoj imovini koja je misteriozno porasla preko milijarde u vrijeme Đukanovića, institucije nijesu rekle ni riječ. Za razliku od Kuma, danas počasnog predsjednika DPS, Barovića se institucije eto sjete.

Znakova da je pravosuđe ostalo crna rupa, iako je zemlja pred vratima Evrope, ne nedostaje. Gotovo niko nije ni primijetio da je ove sedmice Osnovno tužilaštvo odbacilo krivičnu prijavu u slučaju policijske torture u Zlatarskoj ulici. Prijava je odbačena zbog zastare. Iz Akcije za ljudska prava (HRA) podsjetili su da je zastara uslijedila pošto su i Ustavni sud Crne Gore i Evropski sud za ljudska prava utvrdili da državno tužilaštvo nije sprovelo istragu u skladu s međunarodnim standardima. Ne tako davno, zastarela je i afera Telekom, priča koja je vodila do familije Đukanović.

Odavno je jasno da je zastarelo i obećanje nove vlasti da će stvoriti sistem pravedniji od Đukanovićevog. Umjesto toga, preuzeli su njegove mehanizme vladanja. Sve je tu, od zarobljenih institucija do selektivne pravde. Dodatno, dobar dio vlasti je na podešavanjima Đukanovića prije 1997. godine. Kad je mrzio hrvatsku šahovnicu, i izvršavao naredbe Slobodana Miloševića. Izbor je tu: Crna Gora će ili biti gurnuta u bezdan te prošlosti, ili smoći snage da uđe u EU.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Život ispred prava

Objavljeno prije

1 sedmica

13 Februara, 2026

Objavio:

Milena Perović

Čelnici policije i pravosuđa, premijer i ministar pravde održali su „jedan lijep sastanak“, i zaključili da niko nije kriv što su pobjegli Miloš i Lidija. Sistem je kriv, presudili su. Istovremeno, sve zakonske nedostatke koje nova vlast evo peta godina ispravlja, potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić je podrobno izložio mještanima Trnovača. Čini se da su mu njih petnaestoro povjerovali

„Život ide uvijek ispred prava“, utješio je zabrinutu javnost ove sedmice ministar pravde Bojan Božović, nakon što je dvoje zvučnih bjegunaca plastično demonstriralo kako to kod nas izgleda u praksi. Osude te posle sto godina na jedvite jade, pa imaš kad da se spakuješ i dogovoriš s jatacima. Onda na oči policije, koja nije fikus ne daj Bože, lagano odšetaš iz kućnog privora, ili zemlje. I fino živiš ispred prava. Izdaleka pišeš pisma javnosti, kritikuješ tužilaštvo, šegačiš se sa organima reda video snimcima. Život je lep, što bi rekli.

Lijepo je i vlastima. Čelnici policije i pravosuđa, premijer i ministar pravde održali su ove sedmice „jedan lijep sastanak“, i zaključili – niko nije kriv. Što bi rekao ministar Božović: „Ne mislim da iko treba da podnese ostavku“. Sistem je kriv, presudili su. A sistem ko sistem, nije lična imenica.

Na sastanku je dodatno „afirmisano da svaka institucija unutar svog sistema aktivira mehanizme koji su joj na raspolaganju”. Niko nije vidio ništa sporno u tome što mehanizama ima, samo nijesu na vrijeme „aktivirani“.

Akcija za ljudska prava zatražila je da državno tužilaštvo hitno i temeljno ispita okolnosti bjekstva Miloša Medenice. Precizirali su da je Uprava policije bila dužna da spriječi njegovo bjekstvo , jer je u njihovoj nadležnosti izvršenje mjere zabrane napuštanja stana koja mu je je bila određena. Pobrojali su više odredbi različitih zakona, koji policiju ne samo obavezuju, nego joj i omogućavaju da kontinuirano i djelotvorno sprovodi tu mjeru. “Suprotno tumačenje, koje je javno saopštio direktor Uprave policije, prema kojem policija nakon konstatovanja kršenja mjere nema nikakvu dalju obavezu postupanja, upućuje na krivičnu odgovornost za neizvršavanje sudske odluke (čl. 395 KZCG), pored toga što vodi obesmišljavanju instituta mjera nadzora”, upozorili su iz HRA.

Na odgvoornost nijesu slijepi samo ministar pravde i vrh policije. Zar slučajno- ne prepoznaju je ni u DPS-u. „DPS ne ośeća bilo kakvu odgovornost tim povodom, budući da već šestu godinu djelujemo iz opozicije”, izdeklamovala je poslanica te partije Aleksandra Vuković Kuč . Vješto izbjegavajući pitanje koje joj je u stvari postavljeno – o odgovornosti DPS za sistem koji je proizveo medenice i ostale. “Poznat vam je stav da ne komentarišemo nepravosnažne sudske odluke i ni ovaj slučaj u tom smislu nije izuzetak”, napomenula je. Šta ti je poštovanje na djelu, prezumpcije nevinosti. Nevini počasni preśednik sigurno ośeća radost zbog“reformisanog” podmlatka.

Potpredsjednik Vlade za bezbjednost Aleksa Bečić izašao je na teren da objasni voljenom “većinskom narodu”, što bi rekli njegovi, da nisu Demokrate odgovorne. Bečić je “žiteljima” Trnovača kod Bijelog Polja pojasnio sve zakonodavne nedostatke, zbog kojih je Medenica navodno utekao. Za sve je normalno kriv DPS, a nova vlast evo peta godina nikao da ispravi te zakone, ni da su kriva Drina. Kad hoće, uspiju za dva dana da usvoje i po 400 zakona. Čini se da su Bečiću njih petnaestoro u Trnovaču povjerovali.

Ima još važnih zgoda u Montenegru. Milan Knežević se, javio je, čuo sa Aleksandrom Vučićem prije desetak dana, u četvrtak oko 23h. Poslao mu je poruku nakon utakmice Crvena Zvezda – Selt. Proćaskali su i razveselili se. Mandiću, međutim, još nije bratski odgovorio ostaju li zajedno. Utješili su ipak voljeni narod, gdje god da ih put odnese, cilj ostaje isti. Zastave, jezik, kapele, i ostale identitetske magle neće stati. Bjekstva i utvrđivanje odgovornosti nisu više njihova tema. Ne računajući Kneževićev jeftini vic.

Ono, u pravu je ministar. Jedno je pravo, drugo je život. Sistem s rupama svima odgovara.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Makar Milan ode

Objavljeno prije

2 sedmice

7 Februara, 2026

Objavio:

Milena Perović

Odlazak Kneževića iz vlasti odškrinuo je vrata ka Briselu. Ali, za suštinsku evropeizaciju Crne Gore nije dovoljno ne biti Milan Knežević, i ne pripadati Vučićevom dvoru. Nisu dovoljni ni evropski štrikovi. Potrebni su rezultati na unutrašnjem preobražaju društva. Za početak, bilo bi dobro da nam svake sedmice ne pobjegne po jedna osuđena krupna riba.

Dok „krupne ribe“ bježe na oči policije i pravosuđa u godini kada Crna Gora treba da dokaže Briselu da je zemlja vladavine prava i efikasnih institucija, evropski put postao je prohodniji makar zbog jedne vijesti – Milan Knežević i njegova DNP napustili su vlast. Sad su opozicija, na površini. Dubine se ne napuštaju lako.

Nakon najave da će iz „krvave vlade“ izaći zbog Botuna, Knežević je uslovljavanje svog ostanka u vlasti proširio na cijeli set identitetskih pitanja, pa su na kraju njegovi ministri Mulun Zogović i Maja Bulatović Vladu napustili zbog srpskog jezika. Teme, naposljetku, nijesu ni bitne. Samo dok je Beograd zadovoljan. Što bi rekla Ana Brnabić: „Smijem se od tuge što Crna Gora ide u EU, a Srbija ne može“.

Odlazak Kneževića je otškrinuo vrata i jednom mogućem razlazu. Za petak ove sedmice Mandić je sazvao sjednicu svih stranačkih organa na kojoj će se raspravljati o sudbini koalicije sa Kneževićem. Iz te stranke su pojasnili – odluku će donijeti “iz glave cijelog naroda” i slijediti njegove želje i uputstva. Možda treba napomenuti da istraživanja potvrđuju da bi većina crnogorskih građana na kraju najradije bila dio evropskih naroda. Ako može. Ono, ima i narodnih glava različitih a i različitih evropa. Sve je u previranju. Nije se lako prestrojiti na dobitnički peron.

Mandićeva epika nije samo slučajna stilska figura. Ona u sebi krije i aktuelnu borbu između njega i Kneževića – ko će se na političkoj sceni sada predstaviti kao ekskluzivni predstavnik srpskog naroda, a nakon što je Milana Vučić već proglasio za lidera srpskog naroda u Crnoj Gori.

Bez obzira na ishod, Knežević i Mandić kažu da će ostati freinds. Sa istim ciljem, na različitim putevima, objasnili su. U prevodu, Knežević će nastaviti da provodi slave sa Vučićem i tamo ćaska o rečnim ribama, dok Mandić nastavlja da puca na sastanke sa Donaldom i Benjaminom. Joj razlike, joj drastične, rekli bi u svoje vrijeme nadrealisti. I u našoj surovoj realnosti, razlike nijesu neke, ali nije ni svejedno. Ako Mandić skupi snage da se otisne iz Vučićevog krila i kreće kroz vijugave hodnike međunarodne moći gdje jednoga dana možda može shvatiti da se bez Crne Gore, nema gdje vratiti. Vidjećemo.

Opstrukcija ne nedostaje. Ove sedmice pljuštale su i međusobne optužbe parlamenta i Vlade s jedne strane, i predsjednika države na drugoj, o tome ko opstruira ulazak u EU. Mrtva trka. Još nema zvaničnog pobjednika, ni odgovora jesu li krivci Vlada i “taster” poslanici koji štancaju i usvajaju desetine zakona u parlamentu za dan kako bi ispunili evropske obaveze, ili je to Milatović koji vraća zakone poslanicima da ih ipak pročitaju. Pa ih sjutradan ipak potpiše jer imaju “plavu zastavicu”, odnosno zeleno svjetlo Brisela. Tako im evropejstva i opjevanog domaćeg dostojanstva.

Nakon odlaska Kneževićeve DNP u opoziciju, na državnom nivou, ako za njim ne krene Mandić, ostaje dovoljan broj vladajućih ruku. U Podgorici je klizavo. Može doći do krize. Svejedno, gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, ne djeluje uznemireno. Preporučio je Kneževiću da „uživa u penzionerskim danima“. Onda nazivajući Kneževića destruktivnim i nedobronamjernim političarom: “ Nemamo pravo dati mu za pravo da nas zaustavi”. Mujović je objelodanio da nakon Kneževićevog izlaska iz gradske vlasti neće tražiti podršku ni od koga mimo vladajuće koalicije. Onda je odškrinuo vrata tvrdnjom da ko god da podršku evropski usmjerenim mjerama vlasti( čitaj Botun) ona neće biti odbijena. Igranka se nastavlja, razni obrti su mogući. Zgusnulo se vrijeme, A ishod raspleta, po svojoj mjeri, poguraće i evropske adrese.

Sigurno je: za evropeizaciju Crne Gore nije dovoljno ne biti Milan Knežević, i ne pripadati dvoru Vučićevom. Nisu dovoljni ni evropski štrikovi. Potrebni su rezultati na unutrašnjem preobražaju društva. Za početak, bilo bi dobro da nam, eto, svake sedmice ne pobjegne po jedna osuđena krupna riba.

Milena PEROVIĆ