Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ALEKSANDRA SMILJANIĆ, PROFESORICA ELEKTROTEHNIČKOG FAKULTETA U BEOGRADU: Skupo ćemo platiti rasprodaju

Objavljeno prije

na

aleksandra-smiljanic-5

Prodaja opštih dobara odavno je uzela maha u svijetu balkanske tranzicije. Namjera da se sve što nije lična svojina proda po bilo kojoj cijeni i bilo kome, dobila je razmjere „privredne” epidemije. U Srbiji je spremnost Vlade da nacionalnog operatera Telekom Srbija, sa mrežama u Republici Srpskoj, Crnoj Gori i na Kosovu, proda i mimo zakona i ispod minimalne cijene, pokazala dokle se može stići sa tim fenomenom. Dr Aleksandra Smiljanić se suprotstavila tome, i učešćem u za to specijalno formiranom udruženju građana. Dr Smiljanić je bila ministarka telekomunikacija i informatičkog društva 2007-2008, doktorirala je na Prinstonu,a pored Beograda,kao pridruženi profesor predaje i na Politihničkom univerzitetu i Univerzitetu Stouni Bruk u Njujorku. MONITOR: U udruženju građana koje je formirano u vezi sa prodajom Telekoma Srbija, često govorite o opštem dobru kao neotuđivom resursu,nečemu što se ne može prodati. Mnogi ljudi u regionalnim zemljama u tranziciji ne znaju ništa o tome.
SMILJANIĆ:Prodaja infrastrukture i resursa nema smisla jer se time odričemo kontrole sopstvene privrede i ekonomije. Potrebni su vreme i velike investicije da se izgradi telekomunikaciona infrastruktura kakvu imamo. Firma koja kupi telekomunikacionog operatora, kao što je npr. Telekom Srbija, dobija monopolski položaj, jer se nikome ne isplati da gradi ponovo takvu infrastrukturu. Telekom Srbija mora da pokrije samo održavanje kroz određene cene telekomunikacionih usluga, a sa tako niskim cenama novom operatoru bi se izgradnja mreža isplatila tek za nekoliko decenija što je izuzetno rizična investicija. Kupac Telekoma Srbije, kao monopolista može da digne cene i da izvlači iz Srbije velika devizna sredstva što kroz profit, što kroz strane kooperante koji će zameniti domaće kooperante. Telekom Srbije ima veliki zagarantovan prihod čiji veliki deo troši na kupovinu opreme, usluga, softvera. Kada je u državnom vlasništvu, Telekom će kupovati od domaćih firmi i tako će zadržavati velika devizna sredstva u zemlji. Možemo očekivati da će novi vlasnik Telekoma kupovati od firmi iz svoje matične zemlje, ili svojih standardnih dobavljača. Tako će se velika devizna sredstva odlivati iz Srbije. To se desilo u zemljama regiona koje su prodale dominantne operatore: Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji. Zvanični podaci govore da su cene telekomunikacionih usluga znatno više u zemljama regiona koje su prodale svoje operatore nego u Srbiji (bar dva puta), dok su investicije bile manje, kao i broj zaposlenih prema broju korisnika. To govori da su velika sredstva izvučena iz ovih zemalja kroz njihove dominantne telekomunikacione operatore. Izgleda da se rasprodaja resursa i infrastrukture dešava u svim zemljama bivše Jugoslavije. Građani su postali svesni da je prodaja resursa loša, što je bilo jasno na primer na nedavnim demonstracijama u Hrvatskoj gde su se mogle videti mnoge parole protiv privatizacije i prodaje resursa. Ali postoje problemi sa institucijama zemalja u tranziciji koje ne štite interese građana.

MONITOR: Prodaja Telekoma i posebno način i uslovi prodaje kojem ste se, uz kolege iz struke i javnosti ,snažno suprotstavljali, poprimila je groteskne forme.Kako tumačite najnovije zamešateljstvo sa jedinim ponuđačem na tenderu, Telekomom Austrija, koji nije ni ispunio osnovni uslov tenderske prodaje?
SMILJANIĆ: Mislim da su sve ovakve prodaje po svojoj prirodi sumnjive jer su u suprotnosti sa interesima građana. S obzirom da prodaja nije u skladu ni sa Ustavom ni sa nekoliko zakona, ona može biti samo u domenu skandala. U Srbiji je javnost obratila pažnju na ovu prodaju, a podučena lošim primerima iz regiona, i bahatost ove prodaje je jasno izašla na videlo.

MONITOR: Ako bi Ustavni sud potvrdio Vaše mišljenje da je kršen ustav, da li bi moglo doći do raskida ugovora sa Telekomom Austrija, ukoliko uopšte dođe do vantenderske prodaje?
SMILJANIĆ: Ukoliko bi dobili vlast koja će raditi u interesu svojih građana, i poštovati zakone, ona će sigurno poništiti ovu prodaju, odnosno pustiće Ustavni sud da nezavisno i profesionalno uradi svoj posao. Naravno, nije jednostavno građanima izboriti se za takvu vlast sa centrima moći koji su vođeni pojedinačnim interesima. S druge strane, sigurno je da trenutna politika ekonomije ,,rasprodaj i potroši” nema dugu budućnost. Poništavanje prodaje neće biti jednostavno, jer će kupac sigurno pokušati da iskoristi finansijsku moć da izađe iz takvog konflikta sa što manje štete. Ali dugoročno, poništavanje ove prodaje može imati samo pozitivne posledice. Ne samo da ćemo vratiti dobit koju ostvaruje Telekom u zemlju, nego će to biti veliki korak ka izgradnji stabilnog pravnog sistema koji će biti mnogo privlačniji za investitore, nego sadašnji haos.

MONITOR: Sve zemlje regiona uporno pričaju o svom suverenitetu. Ali,ako opšta dobra dolaze u ruke drugih država ili međunarodnih investicionih fondova, a građani su upućeni kao potrošači da ispunjavaju zahtjeve novih vlasnika, šta će biti od suvereniteta građana i njihovih državnih zastupnika?
SMILJANIĆ: Prodajom resursa uključujući i infrastrukturu suverenitet zemlje se praktično gubi. Građani više nemaju načina da utiču na svoju sudbinu. Kada je na primjer telekomunikacioni operator u državnim rukama, država će držati niske cene jer zna će visoke cene negativno uticati na privredu i standard građana, te da će to doneti negativne političke poene, što nije slučaj sa stranom koorporacijom na koju građani nikako ne mogu da utiču. Slična je priča i sa ostalim resursima. Kada država poseduje telekomunikacionog operatora ona može da podstiče razvoj sopstvene telekomunikacione industrije, tako što će taj operator kupovati opremu, softver i usluge od domaćih firmi. To je upravo najlakši i najprirodniji način da se podrži domaća privreda jer ne zahteva dodatna izdvajanja iz budžeta. Kada se proda telekomunikacionani operator taj mehanizam se nepovratno gubi. Slična priča važi i za ostale velike javne sisteme koji upravljaju resursima ili infrastrukturom.

MONITOR: Zanimljivo je da se ostale republike bivše SFRJ nisu ugledale na Sloveniju koja je dala interesantan primjer privatizacije koji neki neoliberali međutim, nazivaju „nacionalističkim”?
SMILJANIĆ: Slovenija se ponaša u skladu sa idejom decentralizacije kao jednom od osnovnih premisa EU. Decentralizacija podrazumeva da ekonomija treba da se vodi na lokalnom nivou jer se tako može postići najveća efikasnost. Međutim u praksi se dešava nešto sasvim suprotno. Dolazi do ukrupnjavanja preduzeća, na primer Dojče Telekom je kupio dominantne operatore u našem regionu, Telekom Austrije mobilne operatore. Ja ne mislim da je ovakav trend dobar, jer se upravljanje seli na udaljene destinacije na koje možemo slabo da utičemo. U ekonomskom smislu, ovako velike i finansijski moćne firme postaju neefikasne. Vrlo je teško organizovati firme tih veličina na efikasan način. S druge strane one po pravilu koriste finansijsku moć da lobiranjem ostvare svoje ciljeve a ne kvalitetnim poslovanjem. Vode se trenutno istrage i protiv Dojče Telekoma i protiv Telekoma Austrije da su potkupljivali političare kako bi ostvarili svoje interese. Neoliberali koji su navodno za slobodno tržište i efikasnost, svojim zalaganjima zapravo podržavaju monopole i kartele. Kada vidite rezultate njihovog zalaganja, onda počinjete ozbiljno da sumnjate u njihovu iskrenost. Ja lično verujem da je veliki broj neoliberala, naročito onih najglasnijih, na neki način plaćen od strane velikih korporacija da pruže „teorijsku osnovu” za njihovo širenje. Slična je situacija, verujem, i sa političarima koji prodaju velikim korporacijama resurse svojih zemalja, i to po niskim cenama.

Prelivanje bogatstva

MONITOR: Zapadne države su zadržale velika preduzeća u većinskom vlasništvu države. Sada bi austrijska država mogla doći u posed infrastrukture Telekoma Srbije u Srbiji, Crnoj Gori, BIH i, vjerovatno, Kosovu?
SMILJANIĆ: Postoji vrlo jasan trend da razvijene zemlje kupuju resurse i infrastrukturu u zemljama u razvoju. Naravno, veliko je pitanje koliko će se ove zemlje u razvoju dalje razvijati bez resursa. Posledica ovakve politike jeste činjenica koju je nedavno u vašem listu iznio Jože Mencinger, bivši ministar finansija Slovenije, da se iz novih EU zemalja (slabije razvijenih istočnoevropskih) u prvoj polovini 2010. godine odlilo u stare EU (razvijene zapadne) zemlje 50 milijardi eura dok je istovremeno u nove EU zemlje ušlo samo 10 milijardi investicija iz starih EU zemalja. Ovakva ekonomsko politička situacija nije održiva, i jedan je od razloga za krizu EU i sveta. Slična je situacija u afričkim i bliskoistočnim zemljama koje su prodale dobar deo svojih resursa, i vidimo šta se tamo sada dešava.

Vlada ne odlučuje

MONITOR: Mnoge su privatizacije u Srbiji oborene na sudu ili odlukama Agencije za privatizaciju. Vi ste bili i ministarka u Vladi Srbije: kakvi su motivi državnih predstavnika koji su dopustili mnogo više lošu nego brzu privatizaciju?
SMILJANIĆ: Moram da kažem da je moj utisak bio da se bitne odluke ne donose u Vladi nego negde drugde, a u Vladi se samo završava formalna procedura. Takav je bio slučaj i sa privatizacijom Telekoma koja je inicirana još dok sam ja bila ministarka. Od mene se očekivalo da dam pozitivno mišljenje u roku od bukvalno tri-četiri dana na privatizaciju nekoliko velikih preduzeća uključujući Telekom, za koje nije bilo praktično nikakvih obrazloženja. Taj predlog je potekao iz Ministarstva ekonomije. Dala sam negativno mišljenje, ali se sa inicijativom privatizacije nije stalo. Ja sam bila vanpartijska ličnost, i nisam imala pristup sastancima na kojima su se ovakve odluke zaista donosile, pa ne mogu da znam šta je tačno razlog. Ali kao i većina građana, moj utisak je da iza lošeg procesa privatizacije stoje lični interesi političara i tajkuna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo