Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ALEKSANDRA SMILJANIĆ, PROFESORICA ELEKTROTEHNIČKOG FAKULTETA U BEOGRADU: Skupo ćemo platiti rasprodaju

Objavljeno prije

na

Prodaja opštih dobara odavno je uzela maha u svijetu balkanske tranzicije. Namjera da se sve što nije lična svojina proda po bilo kojoj cijeni i bilo kome, dobila je razmjere „privredne” epidemije. U Srbiji je spremnost Vlade da nacionalnog operatera Telekom Srbija, sa mrežama u Republici Srpskoj, Crnoj Gori i na Kosovu, proda i mimo zakona i ispod minimalne cijene, pokazala dokle se može stići sa tim fenomenom. Dr Aleksandra Smiljanić se suprotstavila tome, i učešćem u za to specijalno formiranom udruženju građana. Dr Smiljanić je bila ministarka telekomunikacija i informatičkog društva 2007-2008, doktorirala je na Prinstonu,a pored Beograda,kao pridruženi profesor predaje i na Politihničkom univerzitetu i Univerzitetu Stouni Bruk u Njujorku. MONITOR: U udruženju građana koje je formirano u vezi sa prodajom Telekoma Srbija, često govorite o opštem dobru kao neotuđivom resursu,nečemu što se ne može prodati. Mnogi ljudi u regionalnim zemljama u tranziciji ne znaju ništa o tome.
SMILJANIĆ:Prodaja infrastrukture i resursa nema smisla jer se time odričemo kontrole sopstvene privrede i ekonomije. Potrebni su vreme i velike investicije da se izgradi telekomunikaciona infrastruktura kakvu imamo. Firma koja kupi telekomunikacionog operatora, kao što je npr. Telekom Srbija, dobija monopolski položaj, jer se nikome ne isplati da gradi ponovo takvu infrastrukturu. Telekom Srbija mora da pokrije samo održavanje kroz određene cene telekomunikacionih usluga, a sa tako niskim cenama novom operatoru bi se izgradnja mreža isplatila tek za nekoliko decenija što je izuzetno rizična investicija. Kupac Telekoma Srbije, kao monopolista može da digne cene i da izvlači iz Srbije velika devizna sredstva što kroz profit, što kroz strane kooperante koji će zameniti domaće kooperante. Telekom Srbije ima veliki zagarantovan prihod čiji veliki deo troši na kupovinu opreme, usluga, softvera. Kada je u državnom vlasništvu, Telekom će kupovati od domaćih firmi i tako će zadržavati velika devizna sredstva u zemlji. Možemo očekivati da će novi vlasnik Telekoma kupovati od firmi iz svoje matične zemlje, ili svojih standardnih dobavljača. Tako će se velika devizna sredstva odlivati iz Srbije. To se desilo u zemljama regiona koje su prodale dominantne operatore: Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji. Zvanični podaci govore da su cene telekomunikacionih usluga znatno više u zemljama regiona koje su prodale svoje operatore nego u Srbiji (bar dva puta), dok su investicije bile manje, kao i broj zaposlenih prema broju korisnika. To govori da su velika sredstva izvučena iz ovih zemalja kroz njihove dominantne telekomunikacione operatore. Izgleda da se rasprodaja resursa i infrastrukture dešava u svim zemljama bivše Jugoslavije. Građani su postali svesni da je prodaja resursa loša, što je bilo jasno na primer na nedavnim demonstracijama u Hrvatskoj gde su se mogle videti mnoge parole protiv privatizacije i prodaje resursa. Ali postoje problemi sa institucijama zemalja u tranziciji koje ne štite interese građana.

MONITOR: Prodaja Telekoma i posebno način i uslovi prodaje kojem ste se, uz kolege iz struke i javnosti ,snažno suprotstavljali, poprimila je groteskne forme.Kako tumačite najnovije zamešateljstvo sa jedinim ponuđačem na tenderu, Telekomom Austrija, koji nije ni ispunio osnovni uslov tenderske prodaje?
SMILJANIĆ: Mislim da su sve ovakve prodaje po svojoj prirodi sumnjive jer su u suprotnosti sa interesima građana. S obzirom da prodaja nije u skladu ni sa Ustavom ni sa nekoliko zakona, ona može biti samo u domenu skandala. U Srbiji je javnost obratila pažnju na ovu prodaju, a podučena lošim primerima iz regiona, i bahatost ove prodaje je jasno izašla na videlo.

MONITOR: Ako bi Ustavni sud potvrdio Vaše mišljenje da je kršen ustav, da li bi moglo doći do raskida ugovora sa Telekomom Austrija, ukoliko uopšte dođe do vantenderske prodaje?
SMILJANIĆ: Ukoliko bi dobili vlast koja će raditi u interesu svojih građana, i poštovati zakone, ona će sigurno poništiti ovu prodaju, odnosno pustiće Ustavni sud da nezavisno i profesionalno uradi svoj posao. Naravno, nije jednostavno građanima izboriti se za takvu vlast sa centrima moći koji su vođeni pojedinačnim interesima. S druge strane, sigurno je da trenutna politika ekonomije ,,rasprodaj i potroši” nema dugu budućnost. Poništavanje prodaje neće biti jednostavno, jer će kupac sigurno pokušati da iskoristi finansijsku moć da izađe iz takvog konflikta sa što manje štete. Ali dugoročno, poništavanje ove prodaje može imati samo pozitivne posledice. Ne samo da ćemo vratiti dobit koju ostvaruje Telekom u zemlju, nego će to biti veliki korak ka izgradnji stabilnog pravnog sistema koji će biti mnogo privlačniji za investitore, nego sadašnji haos.

MONITOR: Sve zemlje regiona uporno pričaju o svom suverenitetu. Ali,ako opšta dobra dolaze u ruke drugih država ili međunarodnih investicionih fondova, a građani su upućeni kao potrošači da ispunjavaju zahtjeve novih vlasnika, šta će biti od suvereniteta građana i njihovih državnih zastupnika?
SMILJANIĆ: Prodajom resursa uključujući i infrastrukturu suverenitet zemlje se praktično gubi. Građani više nemaju načina da utiču na svoju sudbinu. Kada je na primjer telekomunikacioni operator u državnim rukama, država će držati niske cene jer zna će visoke cene negativno uticati na privredu i standard građana, te da će to doneti negativne političke poene, što nije slučaj sa stranom koorporacijom na koju građani nikako ne mogu da utiču. Slična je priča i sa ostalim resursima. Kada država poseduje telekomunikacionog operatora ona može da podstiče razvoj sopstvene telekomunikacione industrije, tako što će taj operator kupovati opremu, softver i usluge od domaćih firmi. To je upravo najlakši i najprirodniji način da se podrži domaća privreda jer ne zahteva dodatna izdvajanja iz budžeta. Kada se proda telekomunikacionani operator taj mehanizam se nepovratno gubi. Slična priča važi i za ostale velike javne sisteme koji upravljaju resursima ili infrastrukturom.

MONITOR: Zanimljivo je da se ostale republike bivše SFRJ nisu ugledale na Sloveniju koja je dala interesantan primjer privatizacije koji neki neoliberali međutim, nazivaju „nacionalističkim”?
SMILJANIĆ: Slovenija se ponaša u skladu sa idejom decentralizacije kao jednom od osnovnih premisa EU. Decentralizacija podrazumeva da ekonomija treba da se vodi na lokalnom nivou jer se tako može postići najveća efikasnost. Međutim u praksi se dešava nešto sasvim suprotno. Dolazi do ukrupnjavanja preduzeća, na primer Dojče Telekom je kupio dominantne operatore u našem regionu, Telekom Austrije mobilne operatore. Ja ne mislim da je ovakav trend dobar, jer se upravljanje seli na udaljene destinacije na koje možemo slabo da utičemo. U ekonomskom smislu, ovako velike i finansijski moćne firme postaju neefikasne. Vrlo je teško organizovati firme tih veličina na efikasan način. S druge strane one po pravilu koriste finansijsku moć da lobiranjem ostvare svoje ciljeve a ne kvalitetnim poslovanjem. Vode se trenutno istrage i protiv Dojče Telekoma i protiv Telekoma Austrije da su potkupljivali političare kako bi ostvarili svoje interese. Neoliberali koji su navodno za slobodno tržište i efikasnost, svojim zalaganjima zapravo podržavaju monopole i kartele. Kada vidite rezultate njihovog zalaganja, onda počinjete ozbiljno da sumnjate u njihovu iskrenost. Ja lično verujem da je veliki broj neoliberala, naročito onih najglasnijih, na neki način plaćen od strane velikih korporacija da pruže „teorijsku osnovu” za njihovo širenje. Slična je situacija, verujem, i sa političarima koji prodaju velikim korporacijama resurse svojih zemalja, i to po niskim cenama.

Prelivanje bogatstva

MONITOR: Zapadne države su zadržale velika preduzeća u većinskom vlasništvu države. Sada bi austrijska država mogla doći u posed infrastrukture Telekoma Srbije u Srbiji, Crnoj Gori, BIH i, vjerovatno, Kosovu?
SMILJANIĆ: Postoji vrlo jasan trend da razvijene zemlje kupuju resurse i infrastrukturu u zemljama u razvoju. Naravno, veliko je pitanje koliko će se ove zemlje u razvoju dalje razvijati bez resursa. Posledica ovakve politike jeste činjenica koju je nedavno u vašem listu iznio Jože Mencinger, bivši ministar finansija Slovenije, da se iz novih EU zemalja (slabije razvijenih istočnoevropskih) u prvoj polovini 2010. godine odlilo u stare EU (razvijene zapadne) zemlje 50 milijardi eura dok je istovremeno u nove EU zemlje ušlo samo 10 milijardi investicija iz starih EU zemalja. Ovakva ekonomsko politička situacija nije održiva, i jedan je od razloga za krizu EU i sveta. Slična je situacija u afričkim i bliskoistočnim zemljama koje su prodale dobar deo svojih resursa, i vidimo šta se tamo sada dešava.

Vlada ne odlučuje

MONITOR: Mnoge su privatizacije u Srbiji oborene na sudu ili odlukama Agencije za privatizaciju. Vi ste bili i ministarka u Vladi Srbije: kakvi su motivi državnih predstavnika koji su dopustili mnogo više lošu nego brzu privatizaciju?
SMILJANIĆ: Moram da kažem da je moj utisak bio da se bitne odluke ne donose u Vladi nego negde drugde, a u Vladi se samo završava formalna procedura. Takav je bio slučaj i sa privatizacijom Telekoma koja je inicirana još dok sam ja bila ministarka. Od mene se očekivalo da dam pozitivno mišljenje u roku od bukvalno tri-četiri dana na privatizaciju nekoliko velikih preduzeća uključujući Telekom, za koje nije bilo praktično nikakvih obrazloženja. Taj predlog je potekao iz Ministarstva ekonomije. Dala sam negativno mišljenje, ali se sa inicijativom privatizacije nije stalo. Ja sam bila vanpartijska ličnost, i nisam imala pristup sastancima na kojima su se ovakve odluke zaista donosile, pa ne mogu da znam šta je tačno razlog. Ali kao i većina građana, moj utisak je da iza lošeg procesa privatizacije stoje lični interesi političara i tajkuna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo