Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ALEKSANDRA SMILJANIĆ, PROFESORICA ELEKTROTEHNIČKOG FAKULTETA U BEOGRADU: Skupo ćemo platiti rasprodaju

Objavljeno prije

na

Prodaja opštih dobara odavno je uzela maha u svijetu balkanske tranzicije. Namjera da se sve što nije lična svojina proda po bilo kojoj cijeni i bilo kome, dobila je razmjere „privredne” epidemije. U Srbiji je spremnost Vlade da nacionalnog operatera Telekom Srbija, sa mrežama u Republici Srpskoj, Crnoj Gori i na Kosovu, proda i mimo zakona i ispod minimalne cijene, pokazala dokle se može stići sa tim fenomenom. Dr Aleksandra Smiljanić se suprotstavila tome, i učešćem u za to specijalno formiranom udruženju građana. Dr Smiljanić je bila ministarka telekomunikacija i informatičkog društva 2007-2008, doktorirala je na Prinstonu,a pored Beograda,kao pridruženi profesor predaje i na Politihničkom univerzitetu i Univerzitetu Stouni Bruk u Njujorku. MONITOR: U udruženju građana koje je formirano u vezi sa prodajom Telekoma Srbija, često govorite o opštem dobru kao neotuđivom resursu,nečemu što se ne može prodati. Mnogi ljudi u regionalnim zemljama u tranziciji ne znaju ništa o tome.
SMILJANIĆ:Prodaja infrastrukture i resursa nema smisla jer se time odričemo kontrole sopstvene privrede i ekonomije. Potrebni su vreme i velike investicije da se izgradi telekomunikaciona infrastruktura kakvu imamo. Firma koja kupi telekomunikacionog operatora, kao što je npr. Telekom Srbija, dobija monopolski položaj, jer se nikome ne isplati da gradi ponovo takvu infrastrukturu. Telekom Srbija mora da pokrije samo održavanje kroz određene cene telekomunikacionih usluga, a sa tako niskim cenama novom operatoru bi se izgradnja mreža isplatila tek za nekoliko decenija što je izuzetno rizična investicija. Kupac Telekoma Srbije, kao monopolista može da digne cene i da izvlači iz Srbije velika devizna sredstva što kroz profit, što kroz strane kooperante koji će zameniti domaće kooperante. Telekom Srbije ima veliki zagarantovan prihod čiji veliki deo troši na kupovinu opreme, usluga, softvera. Kada je u državnom vlasništvu, Telekom će kupovati od domaćih firmi i tako će zadržavati velika devizna sredstva u zemlji. Možemo očekivati da će novi vlasnik Telekoma kupovati od firmi iz svoje matične zemlje, ili svojih standardnih dobavljača. Tako će se velika devizna sredstva odlivati iz Srbije. To se desilo u zemljama regiona koje su prodale dominantne operatore: Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji. Zvanični podaci govore da su cene telekomunikacionih usluga znatno više u zemljama regiona koje su prodale svoje operatore nego u Srbiji (bar dva puta), dok su investicije bile manje, kao i broj zaposlenih prema broju korisnika. To govori da su velika sredstva izvučena iz ovih zemalja kroz njihove dominantne telekomunikacione operatore. Izgleda da se rasprodaja resursa i infrastrukture dešava u svim zemljama bivše Jugoslavije. Građani su postali svesni da je prodaja resursa loša, što je bilo jasno na primer na nedavnim demonstracijama u Hrvatskoj gde su se mogle videti mnoge parole protiv privatizacije i prodaje resursa. Ali postoje problemi sa institucijama zemalja u tranziciji koje ne štite interese građana.

MONITOR: Prodaja Telekoma i posebno način i uslovi prodaje kojem ste se, uz kolege iz struke i javnosti ,snažno suprotstavljali, poprimila je groteskne forme.Kako tumačite najnovije zamešateljstvo sa jedinim ponuđačem na tenderu, Telekomom Austrija, koji nije ni ispunio osnovni uslov tenderske prodaje?
SMILJANIĆ: Mislim da su sve ovakve prodaje po svojoj prirodi sumnjive jer su u suprotnosti sa interesima građana. S obzirom da prodaja nije u skladu ni sa Ustavom ni sa nekoliko zakona, ona može biti samo u domenu skandala. U Srbiji je javnost obratila pažnju na ovu prodaju, a podučena lošim primerima iz regiona, i bahatost ove prodaje je jasno izašla na videlo.

MONITOR: Ako bi Ustavni sud potvrdio Vaše mišljenje da je kršen ustav, da li bi moglo doći do raskida ugovora sa Telekomom Austrija, ukoliko uopšte dođe do vantenderske prodaje?
SMILJANIĆ: Ukoliko bi dobili vlast koja će raditi u interesu svojih građana, i poštovati zakone, ona će sigurno poništiti ovu prodaju, odnosno pustiće Ustavni sud da nezavisno i profesionalno uradi svoj posao. Naravno, nije jednostavno građanima izboriti se za takvu vlast sa centrima moći koji su vođeni pojedinačnim interesima. S druge strane, sigurno je da trenutna politika ekonomije ,,rasprodaj i potroši” nema dugu budućnost. Poništavanje prodaje neće biti jednostavno, jer će kupac sigurno pokušati da iskoristi finansijsku moć da izađe iz takvog konflikta sa što manje štete. Ali dugoročno, poništavanje ove prodaje može imati samo pozitivne posledice. Ne samo da ćemo vratiti dobit koju ostvaruje Telekom u zemlju, nego će to biti veliki korak ka izgradnji stabilnog pravnog sistema koji će biti mnogo privlačniji za investitore, nego sadašnji haos.

MONITOR: Sve zemlje regiona uporno pričaju o svom suverenitetu. Ali,ako opšta dobra dolaze u ruke drugih država ili međunarodnih investicionih fondova, a građani su upućeni kao potrošači da ispunjavaju zahtjeve novih vlasnika, šta će biti od suvereniteta građana i njihovih državnih zastupnika?
SMILJANIĆ: Prodajom resursa uključujući i infrastrukturu suverenitet zemlje se praktično gubi. Građani više nemaju načina da utiču na svoju sudbinu. Kada je na primjer telekomunikacioni operator u državnim rukama, država će držati niske cene jer zna će visoke cene negativno uticati na privredu i standard građana, te da će to doneti negativne političke poene, što nije slučaj sa stranom koorporacijom na koju građani nikako ne mogu da utiču. Slična je priča i sa ostalim resursima. Kada država poseduje telekomunikacionog operatora ona može da podstiče razvoj sopstvene telekomunikacione industrije, tako što će taj operator kupovati opremu, softver i usluge od domaćih firmi. To je upravo najlakši i najprirodniji način da se podrži domaća privreda jer ne zahteva dodatna izdvajanja iz budžeta. Kada se proda telekomunikacionani operator taj mehanizam se nepovratno gubi. Slična priča važi i za ostale velike javne sisteme koji upravljaju resursima ili infrastrukturom.

MONITOR: Zanimljivo je da se ostale republike bivše SFRJ nisu ugledale na Sloveniju koja je dala interesantan primjer privatizacije koji neki neoliberali međutim, nazivaju „nacionalističkim”?
SMILJANIĆ: Slovenija se ponaša u skladu sa idejom decentralizacije kao jednom od osnovnih premisa EU. Decentralizacija podrazumeva da ekonomija treba da se vodi na lokalnom nivou jer se tako može postići najveća efikasnost. Međutim u praksi se dešava nešto sasvim suprotno. Dolazi do ukrupnjavanja preduzeća, na primer Dojče Telekom je kupio dominantne operatore u našem regionu, Telekom Austrije mobilne operatore. Ja ne mislim da je ovakav trend dobar, jer se upravljanje seli na udaljene destinacije na koje možemo slabo da utičemo. U ekonomskom smislu, ovako velike i finansijski moćne firme postaju neefikasne. Vrlo je teško organizovati firme tih veličina na efikasan način. S druge strane one po pravilu koriste finansijsku moć da lobiranjem ostvare svoje ciljeve a ne kvalitetnim poslovanjem. Vode se trenutno istrage i protiv Dojče Telekoma i protiv Telekoma Austrije da su potkupljivali političare kako bi ostvarili svoje interese. Neoliberali koji su navodno za slobodno tržište i efikasnost, svojim zalaganjima zapravo podržavaju monopole i kartele. Kada vidite rezultate njihovog zalaganja, onda počinjete ozbiljno da sumnjate u njihovu iskrenost. Ja lično verujem da je veliki broj neoliberala, naročito onih najglasnijih, na neki način plaćen od strane velikih korporacija da pruže „teorijsku osnovu” za njihovo širenje. Slična je situacija, verujem, i sa političarima koji prodaju velikim korporacijama resurse svojih zemalja, i to po niskim cenama.

Prelivanje bogatstva

MONITOR: Zapadne države su zadržale velika preduzeća u većinskom vlasništvu države. Sada bi austrijska država mogla doći u posed infrastrukture Telekoma Srbije u Srbiji, Crnoj Gori, BIH i, vjerovatno, Kosovu?
SMILJANIĆ: Postoji vrlo jasan trend da razvijene zemlje kupuju resurse i infrastrukturu u zemljama u razvoju. Naravno, veliko je pitanje koliko će se ove zemlje u razvoju dalje razvijati bez resursa. Posledica ovakve politike jeste činjenica koju je nedavno u vašem listu iznio Jože Mencinger, bivši ministar finansija Slovenije, da se iz novih EU zemalja (slabije razvijenih istočnoevropskih) u prvoj polovini 2010. godine odlilo u stare EU (razvijene zapadne) zemlje 50 milijardi eura dok je istovremeno u nove EU zemlje ušlo samo 10 milijardi investicija iz starih EU zemalja. Ovakva ekonomsko politička situacija nije održiva, i jedan je od razloga za krizu EU i sveta. Slična je situacija u afričkim i bliskoistočnim zemljama koje su prodale dobar deo svojih resursa, i vidimo šta se tamo sada dešava.

Vlada ne odlučuje

MONITOR: Mnoge su privatizacije u Srbiji oborene na sudu ili odlukama Agencije za privatizaciju. Vi ste bili i ministarka u Vladi Srbije: kakvi su motivi državnih predstavnika koji su dopustili mnogo više lošu nego brzu privatizaciju?
SMILJANIĆ: Moram da kažem da je moj utisak bio da se bitne odluke ne donose u Vladi nego negde drugde, a u Vladi se samo završava formalna procedura. Takav je bio slučaj i sa privatizacijom Telekoma koja je inicirana još dok sam ja bila ministarka. Od mene se očekivalo da dam pozitivno mišljenje u roku od bukvalno tri-četiri dana na privatizaciju nekoliko velikih preduzeća uključujući Telekom, za koje nije bilo praktično nikakvih obrazloženja. Taj predlog je potekao iz Ministarstva ekonomije. Dala sam negativno mišljenje, ali se sa inicijativom privatizacije nije stalo. Ja sam bila vanpartijska ličnost, i nisam imala pristup sastancima na kojima su se ovakve odluke zaista donosile, pa ne mogu da znam šta je tačno razlog. Ali kao i većina građana, moj utisak je da iza lošeg procesa privatizacije stoje lični interesi političara i tajkuna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo