Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ALEKSANDRA SMILJANIĆ, PROFESORICA ELEKTROTEHNIČKOG FAKULTETA U BEOGRADU: Skupo ćemo platiti rasprodaju

Objavljeno prije

na

Prodaja opštih dobara odavno je uzela maha u svijetu balkanske tranzicije. Namjera da se sve što nije lična svojina proda po bilo kojoj cijeni i bilo kome, dobila je razmjere „privredne” epidemije. U Srbiji je spremnost Vlade da nacionalnog operatera Telekom Srbija, sa mrežama u Republici Srpskoj, Crnoj Gori i na Kosovu, proda i mimo zakona i ispod minimalne cijene, pokazala dokle se može stići sa tim fenomenom. Dr Aleksandra Smiljanić se suprotstavila tome, i učešćem u za to specijalno formiranom udruženju građana. Dr Smiljanić je bila ministarka telekomunikacija i informatičkog društva 2007-2008, doktorirala je na Prinstonu,a pored Beograda,kao pridruženi profesor predaje i na Politihničkom univerzitetu i Univerzitetu Stouni Bruk u Njujorku. MONITOR: U udruženju građana koje je formirano u vezi sa prodajom Telekoma Srbija, često govorite o opštem dobru kao neotuđivom resursu,nečemu što se ne može prodati. Mnogi ljudi u regionalnim zemljama u tranziciji ne znaju ništa o tome.
SMILJANIĆ:Prodaja infrastrukture i resursa nema smisla jer se time odričemo kontrole sopstvene privrede i ekonomije. Potrebni su vreme i velike investicije da se izgradi telekomunikaciona infrastruktura kakvu imamo. Firma koja kupi telekomunikacionog operatora, kao što je npr. Telekom Srbija, dobija monopolski položaj, jer se nikome ne isplati da gradi ponovo takvu infrastrukturu. Telekom Srbija mora da pokrije samo održavanje kroz određene cene telekomunikacionih usluga, a sa tako niskim cenama novom operatoru bi se izgradnja mreža isplatila tek za nekoliko decenija što je izuzetno rizična investicija. Kupac Telekoma Srbije, kao monopolista može da digne cene i da izvlači iz Srbije velika devizna sredstva što kroz profit, što kroz strane kooperante koji će zameniti domaće kooperante. Telekom Srbije ima veliki zagarantovan prihod čiji veliki deo troši na kupovinu opreme, usluga, softvera. Kada je u državnom vlasništvu, Telekom će kupovati od domaćih firmi i tako će zadržavati velika devizna sredstva u zemlji. Možemo očekivati da će novi vlasnik Telekoma kupovati od firmi iz svoje matične zemlje, ili svojih standardnih dobavljača. Tako će se velika devizna sredstva odlivati iz Srbije. To se desilo u zemljama regiona koje su prodale dominantne operatore: Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji. Zvanični podaci govore da su cene telekomunikacionih usluga znatno više u zemljama regiona koje su prodale svoje operatore nego u Srbiji (bar dva puta), dok su investicije bile manje, kao i broj zaposlenih prema broju korisnika. To govori da su velika sredstva izvučena iz ovih zemalja kroz njihove dominantne telekomunikacione operatore. Izgleda da se rasprodaja resursa i infrastrukture dešava u svim zemljama bivše Jugoslavije. Građani su postali svesni da je prodaja resursa loša, što je bilo jasno na primer na nedavnim demonstracijama u Hrvatskoj gde su se mogle videti mnoge parole protiv privatizacije i prodaje resursa. Ali postoje problemi sa institucijama zemalja u tranziciji koje ne štite interese građana.

MONITOR: Prodaja Telekoma i posebno način i uslovi prodaje kojem ste se, uz kolege iz struke i javnosti ,snažno suprotstavljali, poprimila je groteskne forme.Kako tumačite najnovije zamešateljstvo sa jedinim ponuđačem na tenderu, Telekomom Austrija, koji nije ni ispunio osnovni uslov tenderske prodaje?
SMILJANIĆ: Mislim da su sve ovakve prodaje po svojoj prirodi sumnjive jer su u suprotnosti sa interesima građana. S obzirom da prodaja nije u skladu ni sa Ustavom ni sa nekoliko zakona, ona može biti samo u domenu skandala. U Srbiji je javnost obratila pažnju na ovu prodaju, a podučena lošim primerima iz regiona, i bahatost ove prodaje je jasno izašla na videlo.

MONITOR: Ako bi Ustavni sud potvrdio Vaše mišljenje da je kršen ustav, da li bi moglo doći do raskida ugovora sa Telekomom Austrija, ukoliko uopšte dođe do vantenderske prodaje?
SMILJANIĆ: Ukoliko bi dobili vlast koja će raditi u interesu svojih građana, i poštovati zakone, ona će sigurno poništiti ovu prodaju, odnosno pustiće Ustavni sud da nezavisno i profesionalno uradi svoj posao. Naravno, nije jednostavno građanima izboriti se za takvu vlast sa centrima moći koji su vođeni pojedinačnim interesima. S druge strane, sigurno je da trenutna politika ekonomije ,,rasprodaj i potroši” nema dugu budućnost. Poništavanje prodaje neće biti jednostavno, jer će kupac sigurno pokušati da iskoristi finansijsku moć da izađe iz takvog konflikta sa što manje štete. Ali dugoročno, poništavanje ove prodaje može imati samo pozitivne posledice. Ne samo da ćemo vratiti dobit koju ostvaruje Telekom u zemlju, nego će to biti veliki korak ka izgradnji stabilnog pravnog sistema koji će biti mnogo privlačniji za investitore, nego sadašnji haos.

MONITOR: Sve zemlje regiona uporno pričaju o svom suverenitetu. Ali,ako opšta dobra dolaze u ruke drugih država ili međunarodnih investicionih fondova, a građani su upućeni kao potrošači da ispunjavaju zahtjeve novih vlasnika, šta će biti od suvereniteta građana i njihovih državnih zastupnika?
SMILJANIĆ: Prodajom resursa uključujući i infrastrukturu suverenitet zemlje se praktično gubi. Građani više nemaju načina da utiču na svoju sudbinu. Kada je na primjer telekomunikacioni operator u državnim rukama, država će držati niske cene jer zna će visoke cene negativno uticati na privredu i standard građana, te da će to doneti negativne političke poene, što nije slučaj sa stranom koorporacijom na koju građani nikako ne mogu da utiču. Slična je priča i sa ostalim resursima. Kada država poseduje telekomunikacionog operatora ona može da podstiče razvoj sopstvene telekomunikacione industrije, tako što će taj operator kupovati opremu, softver i usluge od domaćih firmi. To je upravo najlakši i najprirodniji način da se podrži domaća privreda jer ne zahteva dodatna izdvajanja iz budžeta. Kada se proda telekomunikacionani operator taj mehanizam se nepovratno gubi. Slična priča važi i za ostale velike javne sisteme koji upravljaju resursima ili infrastrukturom.

MONITOR: Zanimljivo je da se ostale republike bivše SFRJ nisu ugledale na Sloveniju koja je dala interesantan primjer privatizacije koji neki neoliberali međutim, nazivaju „nacionalističkim”?
SMILJANIĆ: Slovenija se ponaša u skladu sa idejom decentralizacije kao jednom od osnovnih premisa EU. Decentralizacija podrazumeva da ekonomija treba da se vodi na lokalnom nivou jer se tako može postići najveća efikasnost. Međutim u praksi se dešava nešto sasvim suprotno. Dolazi do ukrupnjavanja preduzeća, na primer Dojče Telekom je kupio dominantne operatore u našem regionu, Telekom Austrije mobilne operatore. Ja ne mislim da je ovakav trend dobar, jer se upravljanje seli na udaljene destinacije na koje možemo slabo da utičemo. U ekonomskom smislu, ovako velike i finansijski moćne firme postaju neefikasne. Vrlo je teško organizovati firme tih veličina na efikasan način. S druge strane one po pravilu koriste finansijsku moć da lobiranjem ostvare svoje ciljeve a ne kvalitetnim poslovanjem. Vode se trenutno istrage i protiv Dojče Telekoma i protiv Telekoma Austrije da su potkupljivali političare kako bi ostvarili svoje interese. Neoliberali koji su navodno za slobodno tržište i efikasnost, svojim zalaganjima zapravo podržavaju monopole i kartele. Kada vidite rezultate njihovog zalaganja, onda počinjete ozbiljno da sumnjate u njihovu iskrenost. Ja lično verujem da je veliki broj neoliberala, naročito onih najglasnijih, na neki način plaćen od strane velikih korporacija da pruže „teorijsku osnovu” za njihovo širenje. Slična je situacija, verujem, i sa političarima koji prodaju velikim korporacijama resurse svojih zemalja, i to po niskim cenama.

Prelivanje bogatstva

MONITOR: Zapadne države su zadržale velika preduzeća u većinskom vlasništvu države. Sada bi austrijska država mogla doći u posed infrastrukture Telekoma Srbije u Srbiji, Crnoj Gori, BIH i, vjerovatno, Kosovu?
SMILJANIĆ: Postoji vrlo jasan trend da razvijene zemlje kupuju resurse i infrastrukturu u zemljama u razvoju. Naravno, veliko je pitanje koliko će se ove zemlje u razvoju dalje razvijati bez resursa. Posledica ovakve politike jeste činjenica koju je nedavno u vašem listu iznio Jože Mencinger, bivši ministar finansija Slovenije, da se iz novih EU zemalja (slabije razvijenih istočnoevropskih) u prvoj polovini 2010. godine odlilo u stare EU (razvijene zapadne) zemlje 50 milijardi eura dok je istovremeno u nove EU zemlje ušlo samo 10 milijardi investicija iz starih EU zemalja. Ovakva ekonomsko politička situacija nije održiva, i jedan je od razloga za krizu EU i sveta. Slična je situacija u afričkim i bliskoistočnim zemljama koje su prodale dobar deo svojih resursa, i vidimo šta se tamo sada dešava.

Vlada ne odlučuje

MONITOR: Mnoge su privatizacije u Srbiji oborene na sudu ili odlukama Agencije za privatizaciju. Vi ste bili i ministarka u Vladi Srbije: kakvi su motivi državnih predstavnika koji su dopustili mnogo više lošu nego brzu privatizaciju?
SMILJANIĆ: Moram da kažem da je moj utisak bio da se bitne odluke ne donose u Vladi nego negde drugde, a u Vladi se samo završava formalna procedura. Takav je bio slučaj i sa privatizacijom Telekoma koja je inicirana još dok sam ja bila ministarka. Od mene se očekivalo da dam pozitivno mišljenje u roku od bukvalno tri-četiri dana na privatizaciju nekoliko velikih preduzeća uključujući Telekom, za koje nije bilo praktično nikakvih obrazloženja. Taj predlog je potekao iz Ministarstva ekonomije. Dala sam negativno mišljenje, ali se sa inicijativom privatizacije nije stalo. Ja sam bila vanpartijska ličnost, i nisam imala pristup sastancima na kojima su se ovakve odluke zaista donosile, pa ne mogu da znam šta je tačno razlog. Ali kao i većina građana, moj utisak je da iza lošeg procesa privatizacije stoje lični interesi političara i tajkuna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BORIS MARIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Neophodan zakon o lustraciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo

 

MONITOR: Razriješen je ministar Leposavić i donijeta Rezolucija o Srebrenici. Kako to komentarišete, kao i reakcije nakon tih odluka, ovdašnje, ali i one iz Srbije i regiona?  

MARIĆ: Razrješenje ministra Leposavića je usko vezano sa poštovanjem obaveza iz pregovaračkog procesa sa EU. DPS je kroz sprovođenje jednog prilično providnog političkog desanta aktuelizovao odnos prema ratnim zločinima, naglašavajući odnos prema priznanju genocida u Srebrenici. Taj manevar je uspio, izazvao je reakciju međunarodnih partnera Crne Gore, što je na kraju rezultiralo i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici, usvojene sa glasom više od dvotrećinske većine.

Reakcije su bile u skladu sa političkim interesima onih koji su ih upućivali, manje- više očekivane. Linija Vučićeva vlast – DF odreagovala je u skladu sa nacionalističkim narativom, naglašeno uvredljivog sadržaja i sa tendencijom crtanja izdajnika. Koliko god to bio govor koji šokira ili ulazi u zonu govora mržnje, radi se o osmišljenoj političkoj akciji sa jasnim ciljevima. Jedan od osnovnih je oslabiti Vladu u Crnoj Gori do mjere da podlegne pritiscima i bude rekonstruisana sa ministrima iz DF-a, ili ako to ne može da se izazovu novi izbori.

Građanski orijentisana javnost u Crnoj Gori i regionu, odreagovala je pozitivno na odluke crnogorske Skupštine. Ipak bih istakao da u tom polju već neko vrijeme nedostaja preispitivanje, kritički odnos prema određenim političkim izrazima ili akcijama. Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo.

MONITOR: Demokratski front najavio je bojkot parlamenta. Skupštinu već bojkotuje Demokratska partija socijalista. Kuda to može odvesti?

MARIĆ: DF i DPS demonstriraju poslaničku premoć, i šalju jasnu poruku da bez njih nema rada Parlamenta. Obje strukture se nalaze van izvršne vlasti, i ne smijemo zaboraviti da se radi o dvije najjače liste na predhodnim izborima. Vlada ima neki čudan oblik manjinske vlade, a u „sedlu” je dominantno drži antagonizam na relaciji DF – DPS i izražen politički rizik za DF da sa DPS-om obori Krivokapićevu Vladu.

MONITOR: Pregovori koji se najavljuju unutar nove parlamentarne većine, rekli ste, mogu se završiti različitim scenarijima, pa i dovesti i do izbora. Šta bi to značilo, i šta je, po Vašem mišljenju, izlaz iz ove političke krize?

MARIĆ: DF ima jasan politički cilj, da izazove krizu vlasti koja, po njima, mora rezultirali pregovorima u većini. Pregovori bi po DF-u trebali završiti ulaskom njihovih ministara u Vladu, ali i smjenom premijera. Naravno, to su ciljevi DF-a koji očigledno ne korespondiraju sa političkim ciljevima Demokrata i URE, što može produžiti trajanje ove Vlade na neko vrijeme.

Izbori su i dalje krajnje rješenje i još uvijek nijesu prioritet nijednom subjektu vladajuće većine, šta god da oni iskazuju u javnosti u kontekstu dnevnopolitičkih nadgornjavanja.

Negdje bi rješenje moglo biti da se parlamentarna većina dogovori o sastavu Vlade (ostaje ovaj sastav ili rekonstruiše se), da se dogovore o prioritetima rada Vlade, parlamentarnu većinu učine kooperativnom Vladi i odrede trajanje Vlade do novih izbora.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dejan Atanacković, pisac i vizuelni umetnik, kolumnista NIN-a: Jedino građanske pobune daju nadu da se u Srbiji nešto može promijeniti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori

 

MONITOR: Ima li pobednika u ratovima 90-ih u bivšoj SFRJ?

ATANACKOVIĆ: Ne znam na koji način se pobeđuje u ratu koji se vodi opsadama i granatiranjem gradova, snajperskim ubijanjem civila, proterivanjem stotina hiljada ljudi iz njihovih kuća, ubijanjem dece, masovnim silovanjima, u ratu kojim se sopstveni narod gura u propast, a koji pri tom vodi režim zasnovan na organizovanom kriminalu. Pa i kad se tome suprotstave zlodela druge strane, ne vidim nijedan ishod takvog rata koji bih mogao da smatram pobedom. Srbija je nesumnjivo vojno poražena, izgubila je u tom ratu deo svoje teritorije, i to je nesporna činjenica. Svako negiranje te činjenice graniči se sa psihotičnim poremećajem, ili makar nekom vrstom ozbiljne amnezije. Rat, jedan od vrhunskih oblika gluposti, sam po sebi je poraz, a koliko je i šta neko dobio ili izgubio, stvari su koje se analiziraju s protokom vremena. Nije isključeno da se, s vremena na vreme, dođe do sasvim različitih zaključaka, a mislim, pri tom, da do ozbiljnijih analiza posledica jugoslovenskih ratova još uvek nije došlo. Verujem da je jedina budućnost svih zemalja Jugoslavije u ozbilljnom radu na obnavljanju zajedničkog kulturnog prostora. To naravno ne može da bude samo kulturni već i politički cilj. Raspad Jugoslavije, sem uništenih života, bio je kulturna tragedija o kojoj svedoče mnogi sluđeni identiteti, nasilje nad jezikom i bizarno konstruisanje lažnih prošlosti.

MONITOR: Crnogorska Skupština je donijela  Rezoluciju kojom se konstatuje da je u Srebrenici počinjen genocid. Odmah je reagovao predsjednik Srbije, patrijarh SPC, mitropolit crnogorsko-primorski, na ujednačen način?

ATANACKOVIĆ: Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori. Razumem patrijarhovu brigu o podelama u crnogorskom društvu, ali je problematično kad se to primeni na Rezoluciju o Srebrenici. Ne vidim zašto bi se usaglašavanje s nalazima Međunarodog suda smatralo, kako je rekao, podelom na ,,crne i bele”. Ali imajući u vidu neke druge njegove izjave, mislim da bi novom patrijarhu Porfiriju trebalo dati malo vremena. Nasledio je upravljanje crkvom zaglibljenom u mnogim ovozemaljskim problemima, uprljanom politikom i nasiljem, obavijenom otrovnim pipcima naprednjačke vlasti, crkvom koja godinama nemilice i amoralno troši novac građana, koja lišena poreskih obaveza investira u izgradnju komercijalnih stambenih blokova, koja pozlaćuje  hram nadomak raspadnutih bolnica. Ima najava da bi se pod Porfirijem takva slika crkve mogla preispitivati i menjati.

Srbija je još 2010. donela rezoluciju kojom se, bez upotrebe reči genocid, osuđuje genocid u Srebrenici. Osuđen je zločin koji je izvršen na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, a gde stoji da je u Srebrenici počinjen genocid. To što je ta reč izbegnuta bio je izraz slabosti, pa i kukavičluka tadašnje demokratske vlasti koja je u bratskom zagrljaju sa SPS-om tražila, po principu nije šija nego vrat, način da to nekako prođe u skupštinskom ideološkom cirkusu. A koliko je takav princip bio uspešan, govori činjenica da je huligan koji je tada prelepljivao natpise Bulevar Zorana Đinđića imenom Ratka Mladića, par godina kasnije, prerušen u evropskog političara došao na vlast. I njemu bizarnom, i tako očigledno preobučenom i lažnom, Evropa je na kraju više verovala, a nažalost i građani Srbije.

MONITOR: Srbiju i tzv. region zahvatio je talas građanskih pobuna koje se uglavnom odnose na sprečavanje zloupotrebe prirodnih resursa i kvalitet življenja. Da li je to dovoljan osnov za progresivne promjene?

ATANACKOVIĆ: Građanske pobune  jedino  daju nadu da se u Srbiji nešto može promeniti. Aktivisti koji su odbranili baru Reva vodili su pravi rat na Staroj planini, i mada se o tome znalo i pisalo, to je bilo drugde, daleko od apatičnog Beograda gde godinama vlada svojevrstan građanski nihilizam. Nemoćno se posmatra kako grad uništavaju psihopate kojima je Beograd pljačkaški plen, kao uostalom i cela Srbija. Otkako je Stara planina jednog jutra osvanula sred Beograda, čini mi se da preovlađuje stav: idemo do kraja. Nadam se da će taj stav opstati, sve ostalo je gubljenje vremena. Značajnu ulogu u daljoj artikulaciji pobuna imaće Aleksandar Jovanović Ćuta. On je najavio osnivanje pokreta koji objedinjuje više aktivističkih grupa i koji bi mogao da ima posebnu težinu, ali i odgovornost za sve što predstoji u defnisanju razumnih političkih ciljeva i izbornih strategija opozicije na predstojećim beogradskim izborima. Pobunama su već prevaziđene striktno ekološke teme. Reaguje se na opšte zagađenje društva, jer nisu zagađene samo reke i šume, već i institucije, javni prostor, da ne govorimo o divljoj deponiji koju još samo iz navike zovemo Narodnom skupštinom. Građanske pobune su još nešto učinile izvesnim: građani nemaju poverenja u političke stranke, dosta im je uzajamnog gurkanja cenzus-karijerista i deprimirajuće nesposobnosti opozicije da godinama unazad uobliči jednu suvislu političku ideju. Na opozicionoj sceni ima sjajnih pojedinaca, ali se građanski ativizam i nepoverenje u stranke moraju uneti u jednačinu borbe za smenu vlasti, i  neke tačke povezivanja  se moraju naći. Nikom nije u interesu da se opoziciona Srbija, građanska i stranačka, dodatno deli. Protiv sam vrednosno i politički nedoslednih saveza, ali ne mogu ni da prihvatim da oni što dele iste vrednosti ne uspevaju da dođu do jedinstvene izborne strategije. Jedini koji na tome uporno radi je Nebojša Zelenović, čiju građansku platformu Akcija podržavam. Moja je želja da na beogradskim izborima vidim udruženi beogradski aktivizam, makar objedinjen zajedničkim postizbornim ciljevima: najavljeni Ćutin pokret aktivista i Ne davimo Beograd, uz podršku Zelenovićeve Akcije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

MONITOR: Vidite li razliku između odnosa prethodne i prošle vlasti prema RTCG? Medijski zakoni još čekaju izmjene.

ĐUROVIĆ: Odnos skupštinske većine prema zahtjevima NVO da se izmijeni Zakon o RTCG bio je do sada isti kao i odnos prethodne vlasti. Jedino je poslanički klub URA odgovorio na inicijativu 40 NVO koje su u januaru ove godine zahtijevale da se prije imenovanja novog saziva Savjeta RTCG promijeni Zakon o RTCG (kojeg je donio DPS o svojoj mjeri), kako bi se umanjio uticaj poltičkih partija na rad RTCG.  Skupštinska većina primijenila je Zakon o RTCG koji im je omogućio da se u Administrativnom odboru odaberu predstavnici NVO koji su po volji aktuelne većine. Ne vidim razloge za oduševljenje predsjednika Skupštine i poslanika većine sporvedenim procesom imenovanja novog Savjeta RTCG jer je uočljivo da u ovom procesu nisu učestvovali prepoznatljivi aktivisti NVO, koji imaju dokazani integritet i znanje, i koji mogu biti garant profesionalizacije javnog medijskog servisa. Iz komentara poslanika većine u Skupštini bi se dalo zaključiti da se njima sviđa zakon koji je za svoje potrebe donio DPS u julu 2020. Izgleda da je Zakon o RTCG jedini zakon koji odgovara novoj skupštinskoj većini a to stvara sumnju u namjere nove vlasti u odnosu na RTCG.

Ostaje da se uskoro vidi da li će nova vlast zauzeti RTCG i zaposliti njima odane kadrove „po dubini“ ili će krenuti u suštinske promjene. Uskoro počinje rad na medijskoj strategiji a nadam se i na izmjenama zakona pa ćemo na djelu vidjeti da li Vlada zaista želi poboljšanje stanja u oblasti medija ili su skloni DPS igricama i fingiranju promjena. U svakom slučaju nije pošteno osuditi samo Savjet RTCG ako se ne dese željene promene u javnom medijskom servisu jer veliku i presudnu odgovornost imaju Vlada i Skupština.

MONITOR: Mjesecima čekamo i budžet, a mnoge obećane reforme nijesu započele. S druge strane, prioriteti su Temeljni ugovor sa SPC, Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Neusvajanje budžeta ali i drugih važnih propisa (kao npr. Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oporezivanju imovine čije porijeklo nije objašnjeno, itd…) ukazuje na pogrešno postavljene prioritete u Vladi i Skupštini. Poslanici i Vlada u svom djelovanju treba da odrede prioritetne oblasti a to su valjda propisi i pitanja koja pogađaju 100 odsto građana a ne pitanja koja pogađaju samo jedan dio građana. Nije sporno da je bilo potrebno da se izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je on sadržao neustavne odredbe a nije sporno i da sa SPC treba potpisati temeljni ugovor (isti kao i sa drugim vjerskim zajednicama), ali je građanima očigledno da su do sada jedini konkreni rezultati postignuti u temama koje zanimaju SPC. Vjerujem da poljoprivrdnici ali i svi ostali čekaju sa nestrpljenjem usvajanje budžeta kako bi mogli da što normalnije žive. Vjerujem da se građani nadaju ispunjenju predizbornih obećanja u vezi sa oporezivanjem imovine čije se porijeklo ne može dokazati, kako bi se tim sredstvima punio budžet a onda i servisirale potrebe renoviranja škola, bolnica, puteva i svih drugih prijeko potrebnih davanja.

MONITOR: Od avgusta podjele su dublje. Može li nova parlamentarna većina donijeti pomirenje koje je  obećavala?

ĐUROVIĆ: Nažalost, prvih devet mjeseci od kako je nova vlast uspostavljena, ne ukazuje da će se desiti pomirenje jer su pojedni konstituenti vlasti više posvećeni ostvarenju partijskih interesa i ispoljavanju nacionalne pripadnosti nego profesionalizaciji institucija koje jedino mogu dovesti do suštinskog pomirenja. Institucije se ponašaju još uvjek ne različit način prema predstavnivima vlasti i prema onima koji to nisu. Ne sankcionišu se protivzakonita okupljanja vjernika dok se zabranjuju okupljnja građana koji traže poštovanje njihovih prava. Čak jedan činovnik Vlade ne može da bude razriješen iako su državni organi utvrdili da je ugrožavao bezbjednost u sabraćaju jer je vozio pod dejstvom alkohola. Da bi vlast bila prihvaćena od svih djelova društva, ona treba da pokaže da istinski želi vladavinu prava. Tek kad većina građana povjeruje da je vlast spremna da sve grđana tretira na isti način, može doći do pomirenja koje ne isključuje da svako ima svoje stavove ali da iznošenje tih stavova ne ugrožava nikoga, ne stvara tenzije po bilo kom osnovu i da ne remeti nacionalni i međuvjerski sklad. Pomirenje otežava opozicija predvođena DPS-om koja preko njima bliskih biznismena ulaže velika sredstva u dizanje tenzija i stvaranje buke i atmosfere koja u svakom momentu može podstaći incidente. To sa druge strane nije opravdanje za nesnalaženje vlasti koja još uvijek nije uspjela da preuzme mehanizme neophodne za uspostavljanje pravnog poretka. Uprava policije počinje da se profesionalizuje uz sve muke a od personalnih rješenja zavisi hoće li nova vlast osloboditi i profesionalizovati državno tužilaštvo. Ako se to desi, postoje šanse da dođe do jačanja vladavine prava što može biti podstrek da se i u drugim sferama društva, u javnim instititucijama i preduzećima poveća stepen odgovornosti a samim tim i povjerenje građana u institucije. Bez toga nema pomirenja.

MONITOR: Kako vidite incident sa spomenikom Ljubu Čupiću i reakcije koje su uslijedile?

ĐUROVIĆ: Počinilac ovog krivičnog djela zaslužuje maksimalnu kaznu. Smatram da ukupnu kaznenu poltiku treba pooštriti u Crnoj Gori kako se blagim kaznama ne bi motivisali počinioci. S druge strane vidljiva je buka koju stvara propagandna mašina DPS-a koja i ovo krivično djelo koristi da oblati vlast bez bilo kakvih dokaza da iza počinioca stoji bilo ko iz aktuelne vlasti. DPS je u prethodnim godinama privatizovao sve institucije, mnoge organizacije a pokušava i da privatizuje vrijednosti od kojih se najviše trudi da sebe prikaže kao jedinog branitelja antifašizma u Crnoj Gori. To naprosto nije tačno a temeljne vrijednosti crnogorskog društva, među kojima je i antifašizam, su upravo branjene od DPS-a svih ovih godina od strane pojedinih poltičkih pratija, NVO i medija. Zamislite da jedna partija sebe proglasi jedinom koja baštini tolerantnost kao vrijednost  u crnogosrskom društvu. To bi izgledalo jednako smiješno kao i pokušaj DPS-a da jednu vrijednost prisvoji za sebe. Jedina vrijednost koju je odlučio da „brani“ DPS je antifašizam jer nikada nije pokušao da brani vrijednost definisanu Ustavom, a to je vladavina prava.  Bez vladavine prava antifašizam je samo prazna ljuštura a DPS i njegovi pratioci mogu po cijeli dan pjevati partizanske pjesme ali od toga neće raditi bolje tužilaštvo, sudovi, sve institucije i neće biti više pravde za sve građane.

MONITOR: Kako komentarišete dinamiku na relaciji parlamentarna većina i Vlada? Gdje nas to može dovesti?

ĐUROVIĆ: Odnosi parlamentarne većine i Vlade su loši od samog starta. Niko od konstituenata nove vlasti nije spreman da izazove prijeveremene izbore. S druge strane, teško da se konstituenti nove vlasti mogu dogovoriti oko personalnog sastava neke nove Vlade. DPS polako gubi podršku svojih pristalica a stalni sukobi unutar vlasti usporavaju taj proces. Vjerujem da novih izbora neće biti u doglednom periodu a sljedeći izbori u Podgorici će pokazati odnos snaga na političkoj sceni. Ostaje da i dalje gledamo sukobe unutar vlasti što će loše uticati na sve planirane reforme a time i posredno na kvalitet života građana. Najbolji prmjer je neusvajanje budžeta zbog kojeg trpe svi građani.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo