Povežite se sa nama

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT IZ PODGORICE: U pravosuđu rade cijele porodice

Objavljeno prije

na

MONITOR: Često se čuje da je crnogorsko pravosuđe produžena ruka izvršne vlasti. Šta Vi mislite o tome?
RADULOVIĆ: Nažalost, takve ocjene su opravdane i utemeljene na činjenicama. Shodno evropskim standardima, pri ocjeni nezavisnosti veoma je bitan utisak koji sud ostavlja kod stranaka i javnosti uopšte. Pogledajte postupanje suda i tužilaštva u slučaju Mugoša – Vijesti; u slučaju prodaje gradskog zemljišta od strane gradonačelnika Mugoše po cijeni 11 miliona nižoj od ponuđene; u selektivnom procesuiranju osumnjičenih u slučaju Zavala poslije višegodišnje ,,istrage”; u slučajevima zbog klevete i naknade nematerijalne štete po tužbama funkcionera; u slučaju istraživanja povodom snimka svadbe Safeta Kalića, gdje je tužilaštvu jedino važno da sazna ko je snimak učinio javnim; u slučaju pronevjere više desetina hiljada eura iz blagajne Vrhovnog suda, gdje se lica ovlašćena za raspolaganje tim novcem i koja su jedino imala pristup tajnoj šifri bez koje je nemoguće izvrštiti bilo kakvo plaćanje, pojavljuju kao svjedoci, itd. itd. Kad ove i mnogo drugih primjera posmatrate objektivno, očigledno je da će svakom razumnom čovjeku priče Vrhovne državne tužiteljke i predsjednice Vrhovnog suda o nezavisnosti tužilaštva i suda zvučati komično.

MONITOR: Kako je moguće depolitizovati pravosuđe i reformisati ga u skladu sa evropskim standardima?
RADULOVIĆ: Sa kadrovima koji su kreirali praksu koju sam naveo mislim da je to nemoguće. Inače, vjerujem da rukovodeći kadrovi u pravosuđu govore istinu kada kažu da ih nikada niko iz vlasti nije zvao ili vršio bilo kakav pritisak na njih. Isto tako, ubijeđen sam i da niko nije, na primjer, zvao gradonačelnika Podgorice ili bilo kog funkcionera kada je firma u vlasništvu supruga državne tužiteljke dobila posao nabavke opreme za nove bazene u Podgorici, u vrijednosti od 115.308 eura, iako je osnovna djelatnost te firme trgovina na veliko voćem i povrćem. Sigurno niko nije zvao ni sudiju koji je bivšem premijeru dosudio 20.000 eura za duševne bolove, ali je taj sudija ubrzo nakon te presude unaprijeđen u Viši sud. Dok svi oni i mnogi drugi koji rade na isti način i dalje budu obavljali iste poslove i dok se ne pokrene utvrđivanje njihove odgovornosti, naivno je očekivati depolitizaciju i reformu pravosuđa.

MONITOR: Koliko su sudije u Crnoj Gori upoznate sa evropskim standardima u pravosuđu?
RADULOVIĆ: Nedovoljno. Naravno, postoje sudije koje pokazuju poznavanje evropskih standarda i volju da ih primjenjuju u praksi. Međutim, utisak je da je takvih sudija manje u sudovima viših instanci, nego u nižestepenim sudovima. Krajem prošle godine vijeće Višeg suda, sačinjeno od sudija Vrhovnog suda upućenih na ”ispomoć”, ukinulo je presudu Osnovnog suda u postupku po tužbi MNSS BV iz Amsterdama i Željezare protiv Vanje Ćalović i MANS-a. U obrazloženju su naveli da presuda Osnovnog suda ne sadrži konkretnu materijalno-pravnu normu koju je sud primijenio, iako se Osnovni sud više puta pozvao na član 10 Evropske konvencije i na konkretne presude Evropskog suda za ljudska prava, čiji su stavovi obavezujući. Dakle, u Vrhovnom sudu Crne Gore postoje sudije koje odredbe Konvencije ne smatraju pravnim normama i koje praksa i standardi Evropskog suda ne zanimaju. Dok u Vrhovnom sudu sude takve sudije i dok takve sudije odlučuju o primjeni evropskih standarda o kojima nemaju pojma, reforma pravosuđa i dalje će se svoditi na statistiku koju takve sudije prave isključivo za potrebe predsjednice Vrhovnog suda da bi u obraćanju javnosti imala šta da kaže.

MONITOR: Jedan od ,,zaštitnih znakova” crnogorskog pravosuđa je i nepotizam.
RADULOVIĆ: Brojni primjeri nepotizma u pravosuđu takođe ukazuju na nedostatak volje za depolitizaciju i reformu. Poznati su slučajevi da gotovo cijela porodica radi u pravosuđu i da, bez ustručavanja, saopštavaju da su ih na funkcije preporučili isključivo znanje i rezultati, a nikako rođačke veze. Malo je čudno da neko od tih velikih ,,stručnjaka” svoje znanje ne pokuša valorizovati u privatnom sektoru. Po pravilu, svoje ,,znanje” više vole da unovče iz budžeta.

Primjeri nepotizma dodatno pokazuju da je pravosuđe zavisno i da se za sudije i tužioce postavljaju najčešće podobni. U svemu tome posebno je stupidno ponašanje ljudi koji rukovode radom sudova i koji ne dozvoljavaju da se uopšte pokrene pitanje pristrasnosti nekog takvog sudije. Tako se rutinski odbijaju zahtjevi za izuzeće u slučajevima kada bi sudija sam morao da prekine rad u nekom predmetu kako bi sačuvao utisak nepristrasnosti. Sjećate se zahtjeva za izuzeće sudije Jovanića u predmetu po tužbi Željezare i MNSS -a, koje je tada zastupala advokatica Ana Kolarević. U to vrijeme Jovanić je bio kreditno zadužen kod Prve banke, žena mu je bila zaposlena u Prvoj banci, brat mu je bio vozač Aca Đukanovića (većinskog vlasnika Prve banke i brata Kolarevićke), a klijente advokatice Kolarević Vlada, čiji premijer je bio Milo Đukanović takođe brat Kolarevićke, je označavala kao ,,strateške partnere”. Je li i za koga razumnog bilo iznenađujuće kada je sudija Jovanić dosudio strankama advokatice Kolarević naknadu štete po osnovu koji tada važeći zakoni nijesu propisivali i u iznosu od 33.000 eura?

Poređenja radi, isti sudija Jovanić početkom prošle godine dosudio je 15 hiljada eura za pretrpljene duševne bolove zbog smrti roditelja stradalog u ratnom zločinu deportacije. Stoga se osnovano mora postaviti pitanje koliko je realno očekivati primjenu evropskih standarda i depolitizaciju pravosuđa sa ovakvim kadrovima i sa decenijama nepromijenjenim načinom njihovog izbora i postavljenja.

MONITOR: Takav rad sudija i sudova na kraju skupo plate poreski obveznici…
RADULOVIĆ: Nezakonit, nestručan i neodgovoran rad na kraju uvijek plačaju građani. Ozbiljan je problem i to da se nikada i ne pokušava utvrditi i konkretno personalizovati odgovornost za nezakonit rad. Tako su državni tužioci relaksirani kada podnose optužnice, isto kao i sudije kada određuju pritvor bez valjanog obrazloženja sa šablonskim, paušalnim i tipskim rješenjima, što je gotovo pravilo u praksi. Naravno, ni iz izvršne vlasti niko nikada nije odgovarao za odluke koje na kraju plaćaju građani. Pogledajte primjer KAP-a ili Željezare, gdje su odluke izvršne vlasti konstantno bile na štetu građana i u nečijem ličnom interesu. Postoje ozbiljne sumnje da u poslovanju ovih privrednih subjekata ima elemenata teških krivičnih djela. Firma u vlasništvu supruga državne tužiteljke imala je poslovne angažmane i sa KAP-om (naravno, KAP nije nabavljao voće i povrće) i uspijevala je da svoje potraživanje brže i uspješnije naplati od drugih povjerilaca KAP-a. Da li ima iko toliko naivan da očekuje da Vrhovna državna tužiteljka pokrene postupak po prijavi u vezi KAP-a. G-đa Čarapić voli da kaže da su istrage koje vodi ,,kompleksne”. Sa tom konstatacijom se možemo složiti ili ne, ali je nesporno da njen rad i nerad puno koštaju i da se uvijek plaćaju iz džepa građana, kao i rad i nerad drugih državnih organa.

Skandalozno ponašanje državnog tužioca

MONITOR: Proteklih dana ponovo smo bili svjedoci kako tužilaštvo i policija jedno drugom prebacuju odgovornost što borba protiv korupcije i organizovanog kriminala nije efikasnija.
RADULOVIĆ: Međusobno prebacivanje odgovornosti između tužilaštva i policije samo potvrđuje da su rezultati na polju borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala gotovo zanemarljivi. Dodatno, javni istupi g-đe Čarapić pokazuju da Crna Gora ima državnog tužioca koji ne zna koja je uloga državnog tužilaštva u borbi protiv kriminala. Po njenim navodima, policija je ta koja ,,otkriva krivična djela, a tužilaštvo samo goni izvršioce”. Zabrinjava činjenica da državni tužilac ne zna da je njegova uloga u izviđaju i istrazi dominantna, da je tužilac ovlašćen da policiji daje obavezujuće naloge i da neposrednim rukovođenjem usmjerava radnje policije. Zato su njene opravdane kritike na rad policije upravo opravdane kritike i njenog (ne)rada. Skandalozno je da državni tužilac u ovakvom ambijentu kakav je u Crnoj Gori saopštava da je potrebno da mu neko ,,da informaciju da se nešto dogodilo”, da bi tužilac dalje nešto preduzeo. Informacija je kada gradonačelnik Podgorice neposrednom pogodbom proda državno zemljište za 11 miliona manji iznos nego što mu se nudilo. Informacija je i kada se posao nabavke opreme za bazene dodijeli firmi čiji vlasnik je suprug državne tužiteljice. Informacija je i kada državna tužiteljica neće da goni krivično tog gradonačelnika zbog prodaje državne imovine na način na koji je to činio. Informacija je i kada državna tužiteljka neće krivično da goni gradonačelnika čak i kada se javno nasilnički ponaša. G-đa Čarapić je dobijala mnogo informacija koje ukazuju na ozbiljne sumnje u izvršenje teških krivičnih djela, ali nije preduzimala ništa, niti je policiji davala ikakav nalog da nešto preduzme. Štaviše, pored prijave MANS-a od prošle godine u vezi sumnji u pranje novca u Željezari, g-đa Čarapić obmanjuje javnost da prijava za pranje novca nije bilo u prošloj godini. U ozbiljnim državama samo ovakva izjava bila bi razlog za promjenu državnog tužioca. Sa druge strane imamo policiju koja godinama nezakonito krši privatnost građana neograničenim prikupljanjem podataka o telefonskim komunikacijama, privodi novinare i NVO aktiviste kako bi utvrdili ko je postavio snimak svadbe Safeta Kalića na Youtube, direktor policije kreira teorije zavjere kako je taj snimak montiran, iako kasnije javno izjavljuje da snimak nije gledao, direktor policije označava kao neprijatelje države one koji govore o korupciji i organizovanom kriminalu itd, itd. Dakle, sa ovakvom policijom i ovakvim tužilaštvom sve njihove međusobne optužbe za loše rezultate u borbi protiv kriminala su osnovane i ujedno previše blage.

Kažnjavanje Monitora

MONITOR: Vlada se nedavno pohvalila da su dekriminalizovane uvreda i kleveta, ali mnogi pravni stručnjaci to demantuju.
RADULOVIĆ: Prema onome što su posljednje saopštili ipak će predložiti potpunu dekriminalizaciju uvrede i klevete. Međutim, bez obzira na to da li će ovaj predlog biti usvojen, ostaje i dalje mogućnost naknade štete kroz parnični postupak i to na način suprotan evropskim standardima. Posljednji primjer je presuda vašem listu po tužbi sudije Janjevića. Pored toga što je dosuđen iznos suprotan standardima, sud nije vodio računa ni o tome da se radilo o prenošenju informacija. Inače, nesporno je da je predmet neopravdano stajao u Osnovnom sudu skoro godinu i niko nije preduzeo ništa da utvrdi čija je to odgovornost. Tako nezakonito postupanje nije baš rijetkost u tom sudu, ali izgleda da je važnije kazniti i zastrašiti nezavisni medij nego prekinuti nezakoniti rad u sudu. Bilo bi interesantno čuti da li je sudiju Janjevića, kao sudiju Višeg suda, zanimalo ko je zadržao predmet u Osnovnom sudu toliko vremena, ili mu je jedino važno da ,,duševne bolove” zaliječi kažnjavanjem Monitora.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo