Povežite se sa nama

INTERVJU

EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ, GLUMAC: U potrazi za smislom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nakon prošlonedjeljne predstave ,,Žaba” Dubravka Mihanovića, produkcije sarajevskog Kamernog teatra 55 u hercegnovskoj Dvorani park, uslijediio je pljesak na nogama i tri bisa. Šok ili očekivana reakcija?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Nije šok. Odigrao sam blizu dvije hiljade predstava u 25 godina bavljenja glumom, tako da sam naučen na reakcije ovog tipa. Bio bih demagog, kad bih rekao da mi nije prijao doček hercegnovske publike. Nije baš uobičajeno u teatru da ti se cijela dvorana digne na noge i da te nekoliko puta vraća na poklon. To govori da je imalo smisla igrati ovu predstavu. Izrazio bih zahvalnost organizatoru HAPSA-a, naročito Zoranu Živkoviću, koji me godinama poziva na mnoga renomirana kulturna događanja u ovom gradu.

Tišina u toku izvođenja Žabe, u toj večeri interaktivnog i angažovanog teatra, je najbolji poklon. Kada se u sali sa četiristo pedeset mjesta čuje otkucaj sata, to samo znači da smo publiku osvojili i energijom i kvalitetom, koju je dramaturgija Dubravka Mihanovića i naša gluma kao i Jukićeva režija ostavila bez daha. Sretni smo što doživjesmo sjajnu teatarsku noć uzajamnog davanja i razumijevanja.

MONITOR: Igrate lik Zeka, u surovom realizmu sa najdubljim patosom bosanskog rata, na današnjem crnogorskom teatarskom tlu. Da li se ovakve reakcije publike mogu nazvati sazrijevanjem kolektivne svijesti i da li se radi o iskrenom gutanju knedli istine?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Igram glavnu ulogu u predstavi, i volio bih kad bi na ovo pitanje odgovorila publika. Ona treba izreći stav i prodiskutovati o emociji proživljavanja ovog komada. Iz moje vizure, mislim da je Žaba – univerzalna predstava sa univerzalnom porukom. Ona ne govori samo o tragediji Sarajeva i BiH, već šalje opšte ljudsku poruku u potrazi za smislom. Bergman ima sjajnu misao, koja raskrinkava petparačku zagonetku da li će se priče sa naših geografija razumjeti u bijelom svijetu. On kaže, da bi nešto bilo univerzalno, prije svega mora da bude lokalno. Samo nečovjek može ostati nijem na bosansku tragediju i barbarsku opsadu Sarajeva u kojoj je pobijeno 10 hiljada civila. U gradu smo, prije godinu otvorili spomenik ubijenim 1 600 djece od granata i snajpera. Ta vrsta empatije, prema tragediji Bosne koja ponekad licemjerno stiže sa raznih svjetskih destinacija jeste posljedica iskupljivanja za četverogodišnju šutnju nad pogromom jednoga grada i jedne suverene države. Teza o gutanju knedli je tačna. Nakon svih zabluda kroz koje su prolazili politički ludaci, dijelom i ludaci Crnogorci, ova predstava sigurno tjera na meditaciju i popravlja ljude; mijenja njihov diskurs i recepciju koja je između ostalog bila konstruisana Gebelsovskom politikom aparata Slobodana Miloševića.

MONITOR: Da li teatar ima moć prosvjetljenja kada se konkretno radi o nama i našim izgubljenim dušama, koje politikantska mašinerija i dalje huška i hrani neistinom?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Teatar je nešto magično i mistično. To što se u vrijeme zombijevskih elektronskih tiraniziranja putem rijaliti šoua i informativno – političkih emisija, dnevnika, izvještaja, o ratovima, cunamiju, možeš skloniti u neku Rusiju 19. vijeka i igrati Čehovljev Višnjik, jeste privilegija. Da se nakon žutila u štampi kako su se pobile dvije turbo folk pjevačice, možeš skloniti u antičku Grčku i igrati Hemona, privilegija je. Uteći od ove destrukcije i srušenog sistema vrijednosti, od zombijevskog ambijenta, i igrati renesansnu komediju Mirandolinu, za mene je apsolutna privilegija. Nisam protivnik postmodernog teatra. Naprotiv. No, osnovna funkcija teatra je prenošenje emocije u pozorišni had, u dvoranu, tj. rad na popravljanju ljudi. Koliko god me smatrali konzervativnim u tom stavu, mislim da je osnovna funkcija teatra atrofirala, a to je kolektivni čin da postanemo bolji.

MONITOR: Mislite li da se ljudi mogu toliko promijeniti, da biva moguće da čovjek postaje zvijer, pa opet (kad se smire ratovi i hajka) poželi opet da postane čovjek?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Cijela priča s ovih prostora je otvorena teza o realiziranim i nerealiziranim ljudima. Realiziran čovjek, koji čvrsto stoji na nekoliko civilizacijskih stubova, ne može iz snajpera gađati dijete. To može samo nerealizirana budala, koja ima neku rupu u odgoju, odrastanju, neki problem. Frojd, se bavio ovim aspektima psihosomatike, u svom djelu, Psihopatologija svakodnevnog života, gdje je utvrdio da je najopasnija stvar za ljudski um kada počne vjerovati u sopstvenu zabludu. Pitanje realiziranosti nije pitanje obrazovanja. Upoznavao sam gorštake koji ne znaju ni čitati ni pisati, ali su bili jako realizirani i mudro su zborili. Upoznavao sam doktore nauka, nerealizirane i opasne po okolinu. Na kraju krajeva vajni akademici pozivali su na atavizam i mitomanskom tiranijom nad sopstvenim narodom mijenjali mu mentalnu matricu.

Profesionalno se bavim tuđim karakterima. Posao glumca je da razumije ljude. Sve mogu razumjeti, ali ubice, to ne razumijem. Vjerovatno ću sa tim neznanjem i završiti posao glumca. Ušao sam u razne karaktere, ali taj ne mogu da determiniram. Potrebu da ispališ granatu u djecu koja se sankaju, koja se ljuljaju na ljuljašci… to je posao za naučne ekspertize.

I s tim u vezi, po ko zna koji put se pitam od kakve je japije satkan Dobrica Ćosić – sotona, koji je, između svega ostalog u svojoj knjizi Deobe napisao da je ,,Laž vid srpskog patriotizma”. Kaže da treba lagati inventivno, i da se na laži gradi karakter društva. Zašto nakon svog zla kojeg je nanio na ovim prostorima, a pogotovo srpskom narodu, on i dalje marljivo radi na tome da ponovo izazove nacionalne netrepeljivosti među ljudima u Bosni i Hercegovini, zna valjda samo on.

Imam potrebu da ne zašutim o onome što se u mojoj domovini desilo. Imam potrebu da pričam, o stradanjima, patnji i genocidu. Zbog toga što sam iznosio istinu imao sam raznih problema. Nikada neću zašutiti, niti ući u blagoglagoljivu priču bezobrazne sintagme: ,,šta nam se ovo desi i ko nas bre ovo zavadi”.

Na tu tezu i kao umjetnik, i kao Bosanac nikad neću pristati.

Ali isto tako znam da stalno vraćanje u prošlost, bez gledanja u budućnost, izaziva mentalnu slabost i destrukciju. Samo oni upućeni na Boga, koga smo zaboravili i kojeg tek formaliziramo kroz svetkovine i nerijetko lažne mise, liturgije i hutbe, mogu pronaći smisao. Bog ovu planetu može sačuvati samo kroz dobre ljude.

Optimizam, zdravlje duše

MONITOR: Kako neko koga je i privatno nokautirao rat, Vi kao i Zeko, nosite suze svog napaćenog naroda, kroz doživljaj i tumačenje pomirbene tišine. Da li ona postoji?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Postoje samo ljudi i neljudi. Sve ostale podjele su lažne. Niko mene ne treba da miri sa Srbina, Crnogorcima ili Hrvatima s kojima sam i prije agresije na moju domovinu imao sjajne odnose. Nikada se u mojoj karijeri nije desilo, da se tako surovo na sceni sudari život i umjetnost. Ogroman dio sudbine Zeke ispisane perom Dubravka Mihanovića u Žabi, sam prošao osobno. Bio sam pripadnik BiH armije, ginuli su mi prijatelji, U Srebrenici mi je pobijeno preko 50 članova familije, izgubio sam majku u toku rata. Termin koji je jako promišljeno izmeditiran, „pomirbena tišina” , ne zaokuplja moju pažnju. Kad ulazim u teatarski prostor, gdje god bio imam samo jedna poriv – da bude dobra izvedba u kojoj ćemo nas četvorica pokušati plasirati priču u potrazi za smislom. U tome da li u najtežim trenutcima treba krenuti ka suicidu ili tražiti svjetlo na kraju tunela. U ovoj predstavi sjajan je momenat kad se glavni lik (Zeko) između bombe i fudbalske lopte odluči za loptu. Pod recidivima rata, posttraumatskog sindroma on želi izvršiti samoubistvo. Poput anđela ili meleka, dolazi prodavač knjiga, koji ga u tome sprječava i poziva da se vrati svojoj iskonskoj ljubavi, fudbalu. Ovo je metafora, koja vas poziva da kad god vam se u životu desi nešto teško, stanete, razmislite i shvatite da se mogu desiti mnogo teže stvari i da je optimizam, zdravlje duše. Prolazio sam ekstremno teške stvari u BiH ratu. Kad pokraj vas pogine najbolji prijatelj pomislite da je svijet stvoren na apsurdu. No vjera u Boga govori vam da je to samo kušnja. Nikad nisam padao u stanja koja bi me vodila ka besmislu. Nakon bosanske tragedije meni je sva svjetska literatura postala trivijalna. Orvel i njegova djela tek su blagi eufemizam za sav užas kroz koji je prošla Bosna.

Sramna presuda za deportacije

MONITOR: Da li po Vama postoji embargo na uspomene ?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Jako dobro znam zašto se rat desio i zašto je najviše krvi poteklo Bosnom. Nekada sam šutnjom više postizao nego diskusijom i polemikom. Svaki izlet dokazivanja šta se u mojoj domovini desilo nerijetko me je vodio u zonu mazohizma. Srpska Akademija nauka i umjetnosti je već 80-tih godina zdušno radila na projektu velike Srbije. Ona ni danas ne miruje, i dalje ne želi vratiti tog poganog duha u bocu, već mu naprotiv, plješću sa zemlje i tjeraju ga da i dalje divlja. Na taj dio priče o velikoj Srbiji nažalost se naslonio i dio crnogorske politike koji se još nemušto pere i ne može izgovoriti istinu o svojoj historijskoj zabludi. Oslobađajuća presuda za vinovnike deportacije i ubistva nevinih Bošnjaka u Crnoj Gori donešena prije dvadesetak dana ozbiljna je pljuska i mrlja tako snažno najavljivanoj demokratskoj i prosperitetnoj crnogorskoj državi. Stvari su jasne. Bosna je najviše stradala. Ljudi koji su najviše vjerovali u Jugoslaviju, najviše su stradali u tom nesretnom ratu. To je aspurd kojom se bavi i predstava Žaba. Ne znam da li je neko toliko snažno doživljavao Jugoslaviju, kao bosanski muslimani. Zaista, nisam siguran. I onda se toj ljubavi uzvrati granatama, tenkovima, i snajperskim metcima u srca bosanke djece. Moj otac, od plate godinama je izdvajao pare za posljedice zemljotresa u Crnoj Gori i onda se licemjeri poput Momira Bulatovića stave u poziciju da ga nagrade za pomoć Crnoj Gori tako što staklastih očiju i sretnog smiješka ispod neurednih brkova kliču Miloševiću za agresiju na Bosnu i Mladiću za genocid u Srebrenici. To je strašno. Ne postoji embargo na uspomene. Ne može te neko proznati jugonostalgičarem, ako imaš potrebu sjetiti se svoje prve djevojke koju si upoznao ispred Postojinske jame u Sloveniji, na ekskurziji Mašinske škole. Ne može mi niko staviti embargo na prva ljetovanja na Korčuli i Makarskoj rivijeri i reći mi da sam ja zbog toga jugonostalgičar. Ili da mi zabrani da se sjetim 120 hiljada prodatih karata u Beogradu ili 70 hiljada prodatih karata u Lisinskom u Zagrebu , u okviru pet jugoslovenskih turneja sa kultnom sarajevskom predstavom Audicijom.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo