Povežite se sa nama

INTERVJU

EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ, GLUMAC: U potrazi za smislom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nakon prošlonedjeljne predstave ,,Žaba” Dubravka Mihanovića, produkcije sarajevskog Kamernog teatra 55 u hercegnovskoj Dvorani park, uslijediio je pljesak na nogama i tri bisa. Šok ili očekivana reakcija?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Nije šok. Odigrao sam blizu dvije hiljade predstava u 25 godina bavljenja glumom, tako da sam naučen na reakcije ovog tipa. Bio bih demagog, kad bih rekao da mi nije prijao doček hercegnovske publike. Nije baš uobičajeno u teatru da ti se cijela dvorana digne na noge i da te nekoliko puta vraća na poklon. To govori da je imalo smisla igrati ovu predstavu. Izrazio bih zahvalnost organizatoru HAPSA-a, naročito Zoranu Živkoviću, koji me godinama poziva na mnoga renomirana kulturna događanja u ovom gradu.

Tišina u toku izvođenja Žabe, u toj večeri interaktivnog i angažovanog teatra, je najbolji poklon. Kada se u sali sa četiristo pedeset mjesta čuje otkucaj sata, to samo znači da smo publiku osvojili i energijom i kvalitetom, koju je dramaturgija Dubravka Mihanovića i naša gluma kao i Jukićeva režija ostavila bez daha. Sretni smo što doživjesmo sjajnu teatarsku noć uzajamnog davanja i razumijevanja.

MONITOR: Igrate lik Zeka, u surovom realizmu sa najdubljim patosom bosanskog rata, na današnjem crnogorskom teatarskom tlu. Da li se ovakve reakcije publike mogu nazvati sazrijevanjem kolektivne svijesti i da li se radi o iskrenom gutanju knedli istine?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Igram glavnu ulogu u predstavi, i volio bih kad bi na ovo pitanje odgovorila publika. Ona treba izreći stav i prodiskutovati o emociji proživljavanja ovog komada. Iz moje vizure, mislim da je Žaba – univerzalna predstava sa univerzalnom porukom. Ona ne govori samo o tragediji Sarajeva i BiH, već šalje opšte ljudsku poruku u potrazi za smislom. Bergman ima sjajnu misao, koja raskrinkava petparačku zagonetku da li će se priče sa naših geografija razumjeti u bijelom svijetu. On kaže, da bi nešto bilo univerzalno, prije svega mora da bude lokalno. Samo nečovjek može ostati nijem na bosansku tragediju i barbarsku opsadu Sarajeva u kojoj je pobijeno 10 hiljada civila. U gradu smo, prije godinu otvorili spomenik ubijenim 1 600 djece od granata i snajpera. Ta vrsta empatije, prema tragediji Bosne koja ponekad licemjerno stiže sa raznih svjetskih destinacija jeste posljedica iskupljivanja za četverogodišnju šutnju nad pogromom jednoga grada i jedne suverene države. Teza o gutanju knedli je tačna. Nakon svih zabluda kroz koje su prolazili politički ludaci, dijelom i ludaci Crnogorci, ova predstava sigurno tjera na meditaciju i popravlja ljude; mijenja njihov diskurs i recepciju koja je između ostalog bila konstruisana Gebelsovskom politikom aparata Slobodana Miloševića.

MONITOR: Da li teatar ima moć prosvjetljenja kada se konkretno radi o nama i našim izgubljenim dušama, koje politikantska mašinerija i dalje huška i hrani neistinom?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Teatar je nešto magično i mistično. To što se u vrijeme zombijevskih elektronskih tiraniziranja putem rijaliti šoua i informativno – političkih emisija, dnevnika, izvještaja, o ratovima, cunamiju, možeš skloniti u neku Rusiju 19. vijeka i igrati Čehovljev Višnjik, jeste privilegija. Da se nakon žutila u štampi kako su se pobile dvije turbo folk pjevačice, možeš skloniti u antičku Grčku i igrati Hemona, privilegija je. Uteći od ove destrukcije i srušenog sistema vrijednosti, od zombijevskog ambijenta, i igrati renesansnu komediju Mirandolinu, za mene je apsolutna privilegija. Nisam protivnik postmodernog teatra. Naprotiv. No, osnovna funkcija teatra je prenošenje emocije u pozorišni had, u dvoranu, tj. rad na popravljanju ljudi. Koliko god me smatrali konzervativnim u tom stavu, mislim da je osnovna funkcija teatra atrofirala, a to je kolektivni čin da postanemo bolji.

MONITOR: Mislite li da se ljudi mogu toliko promijeniti, da biva moguće da čovjek postaje zvijer, pa opet (kad se smire ratovi i hajka) poželi opet da postane čovjek?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Cijela priča s ovih prostora je otvorena teza o realiziranim i nerealiziranim ljudima. Realiziran čovjek, koji čvrsto stoji na nekoliko civilizacijskih stubova, ne može iz snajpera gađati dijete. To može samo nerealizirana budala, koja ima neku rupu u odgoju, odrastanju, neki problem. Frojd, se bavio ovim aspektima psihosomatike, u svom djelu, Psihopatologija svakodnevnog života, gdje je utvrdio da je najopasnija stvar za ljudski um kada počne vjerovati u sopstvenu zabludu. Pitanje realiziranosti nije pitanje obrazovanja. Upoznavao sam gorštake koji ne znaju ni čitati ni pisati, ali su bili jako realizirani i mudro su zborili. Upoznavao sam doktore nauka, nerealizirane i opasne po okolinu. Na kraju krajeva vajni akademici pozivali su na atavizam i mitomanskom tiranijom nad sopstvenim narodom mijenjali mu mentalnu matricu.

Profesionalno se bavim tuđim karakterima. Posao glumca je da razumije ljude. Sve mogu razumjeti, ali ubice, to ne razumijem. Vjerovatno ću sa tim neznanjem i završiti posao glumca. Ušao sam u razne karaktere, ali taj ne mogu da determiniram. Potrebu da ispališ granatu u djecu koja se sankaju, koja se ljuljaju na ljuljašci… to je posao za naučne ekspertize.

I s tim u vezi, po ko zna koji put se pitam od kakve je japije satkan Dobrica Ćosić – sotona, koji je, između svega ostalog u svojoj knjizi Deobe napisao da je ,,Laž vid srpskog patriotizma”. Kaže da treba lagati inventivno, i da se na laži gradi karakter društva. Zašto nakon svog zla kojeg je nanio na ovim prostorima, a pogotovo srpskom narodu, on i dalje marljivo radi na tome da ponovo izazove nacionalne netrepeljivosti među ljudima u Bosni i Hercegovini, zna valjda samo on.

Imam potrebu da ne zašutim o onome što se u mojoj domovini desilo. Imam potrebu da pričam, o stradanjima, patnji i genocidu. Zbog toga što sam iznosio istinu imao sam raznih problema. Nikada neću zašutiti, niti ući u blagoglagoljivu priču bezobrazne sintagme: ,,šta nam se ovo desi i ko nas bre ovo zavadi”.

Na tu tezu i kao umjetnik, i kao Bosanac nikad neću pristati.

Ali isto tako znam da stalno vraćanje u prošlost, bez gledanja u budućnost, izaziva mentalnu slabost i destrukciju. Samo oni upućeni na Boga, koga smo zaboravili i kojeg tek formaliziramo kroz svetkovine i nerijetko lažne mise, liturgije i hutbe, mogu pronaći smisao. Bog ovu planetu može sačuvati samo kroz dobre ljude.

Optimizam, zdravlje duše

MONITOR: Kako neko koga je i privatno nokautirao rat, Vi kao i Zeko, nosite suze svog napaćenog naroda, kroz doživljaj i tumačenje pomirbene tišine. Da li ona postoji?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Postoje samo ljudi i neljudi. Sve ostale podjele su lažne. Niko mene ne treba da miri sa Srbina, Crnogorcima ili Hrvatima s kojima sam i prije agresije na moju domovinu imao sjajne odnose. Nikada se u mojoj karijeri nije desilo, da se tako surovo na sceni sudari život i umjetnost. Ogroman dio sudbine Zeke ispisane perom Dubravka Mihanovića u Žabi, sam prošao osobno. Bio sam pripadnik BiH armije, ginuli su mi prijatelji, U Srebrenici mi je pobijeno preko 50 članova familije, izgubio sam majku u toku rata. Termin koji je jako promišljeno izmeditiran, „pomirbena tišina” , ne zaokuplja moju pažnju. Kad ulazim u teatarski prostor, gdje god bio imam samo jedna poriv – da bude dobra izvedba u kojoj ćemo nas četvorica pokušati plasirati priču u potrazi za smislom. U tome da li u najtežim trenutcima treba krenuti ka suicidu ili tražiti svjetlo na kraju tunela. U ovoj predstavi sjajan je momenat kad se glavni lik (Zeko) između bombe i fudbalske lopte odluči za loptu. Pod recidivima rata, posttraumatskog sindroma on želi izvršiti samoubistvo. Poput anđela ili meleka, dolazi prodavač knjiga, koji ga u tome sprječava i poziva da se vrati svojoj iskonskoj ljubavi, fudbalu. Ovo je metafora, koja vas poziva da kad god vam se u životu desi nešto teško, stanete, razmislite i shvatite da se mogu desiti mnogo teže stvari i da je optimizam, zdravlje duše. Prolazio sam ekstremno teške stvari u BiH ratu. Kad pokraj vas pogine najbolji prijatelj pomislite da je svijet stvoren na apsurdu. No vjera u Boga govori vam da je to samo kušnja. Nikad nisam padao u stanja koja bi me vodila ka besmislu. Nakon bosanske tragedije meni je sva svjetska literatura postala trivijalna. Orvel i njegova djela tek su blagi eufemizam za sav užas kroz koji je prošla Bosna.

Sramna presuda za deportacije

MONITOR: Da li po Vama postoji embargo na uspomene ?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Jako dobro znam zašto se rat desio i zašto je najviše krvi poteklo Bosnom. Nekada sam šutnjom više postizao nego diskusijom i polemikom. Svaki izlet dokazivanja šta se u mojoj domovini desilo nerijetko me je vodio u zonu mazohizma. Srpska Akademija nauka i umjetnosti je već 80-tih godina zdušno radila na projektu velike Srbije. Ona ni danas ne miruje, i dalje ne želi vratiti tog poganog duha u bocu, već mu naprotiv, plješću sa zemlje i tjeraju ga da i dalje divlja. Na taj dio priče o velikoj Srbiji nažalost se naslonio i dio crnogorske politike koji se još nemušto pere i ne može izgovoriti istinu o svojoj historijskoj zabludi. Oslobađajuća presuda za vinovnike deportacije i ubistva nevinih Bošnjaka u Crnoj Gori donešena prije dvadesetak dana ozbiljna je pljuska i mrlja tako snažno najavljivanoj demokratskoj i prosperitetnoj crnogorskoj državi. Stvari su jasne. Bosna je najviše stradala. Ljudi koji su najviše vjerovali u Jugoslaviju, najviše su stradali u tom nesretnom ratu. To je aspurd kojom se bavi i predstava Žaba. Ne znam da li je neko toliko snažno doživljavao Jugoslaviju, kao bosanski muslimani. Zaista, nisam siguran. I onda se toj ljubavi uzvrati granatama, tenkovima, i snajperskim metcima u srca bosanke djece. Moj otac, od plate godinama je izdvajao pare za posljedice zemljotresa u Crnoj Gori i onda se licemjeri poput Momira Bulatovića stave u poziciju da ga nagrade za pomoć Crnoj Gori tako što staklastih očiju i sretnog smiješka ispod neurednih brkova kliču Miloševiću za agresiju na Bosnu i Mladiću za genocid u Srebrenici. To je strašno. Ne postoji embargo na uspomene. Ne može te neko proznati jugonostalgičarem, ako imaš potrebu sjetiti se svoje prve djevojke koju si upoznao ispred Postojinske jame u Sloveniji, na ekskurziji Mašinske škole. Ne može mi niko staviti embargo na prva ljetovanja na Korčuli i Makarskoj rivijeri i reći mi da sam ja zbog toga jugonostalgičar. Ili da mi zabrani da se sjetim 120 hiljada prodatih karata u Beogradu ili 70 hiljada prodatih karata u Lisinskom u Zagrebu , u okviru pet jugoslovenskih turneja sa kultnom sarajevskom predstavom Audicijom.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo