MONITOR: Nakon prošlonedjeljne predstave ,,Žaba” Dubravka Mihanovića, produkcije sarajevskog Kamernog teatra 55 u hercegnovskoj Dvorani park, uslijediio je pljesak na nogama i tri bisa. Šok ili očekivana reakcija?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Nije šok. Odigrao sam blizu dvije hiljade predstava u 25 godina bavljenja glumom, tako da sam naučen na reakcije ovog tipa. Bio bih demagog, kad bih rekao da mi nije prijao doček hercegnovske publike. Nije baš uobičajeno u teatru da ti se cijela dvorana digne na noge i da te nekoliko puta vraća na poklon. To govori da je imalo smisla igrati ovu predstavu. Izrazio bih zahvalnost organizatoru HAPSA-a, naročito Zoranu Živkoviću, koji me godinama poziva na mnoga renomirana kulturna događanja u ovom gradu.

Tišina u toku izvođenja Žabe, u toj večeri interaktivnog i angažovanog teatra, je najbolji poklon. Kada se u sali sa četiristo pedeset mjesta čuje otkucaj sata, to samo znači da smo publiku osvojili i energijom i kvalitetom, koju je dramaturgija Dubravka Mihanovića i naša gluma kao i Jukićeva režija ostavila bez daha. Sretni smo što doživjesmo sjajnu teatarsku noć uzajamnog davanja i razumijevanja.

MONITOR: Igrate lik Zeka, u surovom realizmu sa najdubljim patosom bosanskog rata, na današnjem crnogorskom teatarskom tlu. Da li se ovakve reakcije publike mogu nazvati sazrijevanjem kolektivne svijesti i da li se radi o iskrenom gutanju knedli istine?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Igram glavnu ulogu u predstavi, i volio bih kad bi na ovo pitanje odgovorila publika. Ona treba izreći stav i prodiskutovati o emociji proživljavanja ovog komada. Iz moje vizure, mislim da je Žaba – univerzalna predstava sa univerzalnom porukom. Ona ne govori samo o tragediji Sarajeva i BiH, već šalje opšte ljudsku poruku u potrazi za smislom. Bergman ima sjajnu misao, koja raskrinkava petparačku zagonetku da li će se priče sa naših geografija razumjeti u bijelom svijetu. On kaže, da bi nešto bilo univerzalno, prije svega mora da bude lokalno. Samo nečovjek može ostati nijem na bosansku tragediju i barbarsku opsadu Sarajeva u kojoj je pobijeno 10 hiljada civila. U gradu smo, prije godinu otvorili spomenik ubijenim 1 600 djece od granata i snajpera. Ta vrsta empatije, prema tragediji Bosne koja ponekad licemjerno stiže sa raznih svjetskih destinacija jeste posljedica iskupljivanja za četverogodišnju šutnju nad pogromom jednoga grada i jedne suverene države. Teza o gutanju knedli je tačna. Nakon svih zabluda kroz koje su prolazili politički ludaci, dijelom i ludaci Crnogorci, ova predstava sigurno tjera na meditaciju i popravlja ljude; mijenja njihov diskurs i recepciju koja je između ostalog bila konstruisana Gebelsovskom politikom aparata Slobodana Miloševića.

MONITOR: Da li teatar ima moć prosvjetljenja kada se konkretno radi o nama i našim izgubljenim dušama, koje politikantska mašinerija i dalje huška i hrani neistinom?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Teatar je nešto magično i mistično. To što se u vrijeme zombijevskih elektronskih tiraniziranja putem rijaliti šoua i informativno – političkih emisija, dnevnika, izvještaja, o ratovima, cunamiju, možeš skloniti u neku Rusiju 19. vijeka i igrati Čehovljev Višnjik, jeste privilegija. Da se nakon žutila u štampi kako su se pobile dvije turbo folk pjevačice, možeš skloniti u antičku Grčku i igrati Hemona, privilegija je. Uteći od ove destrukcije i srušenog sistema vrijednosti, od zombijevskog ambijenta, i igrati renesansnu komediju Mirandolinu, za mene je apsolutna privilegija. Nisam protivnik postmodernog teatra. Naprotiv. No, osnovna funkcija teatra je prenošenje emocije u pozorišni had, u dvoranu, tj. rad na popravljanju ljudi. Koliko god me smatrali konzervativnim u tom stavu, mislim da je osnovna funkcija teatra atrofirala, a to je kolektivni čin da postanemo bolji.

MONITOR: Mislite li da se ljudi mogu toliko promijeniti, da biva moguće da čovjek postaje zvijer, pa opet (kad se smire ratovi i hajka) poželi opet da postane čovjek?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Cijela priča s ovih prostora je otvorena teza o realiziranim i nerealiziranim ljudima. Realiziran čovjek, koji čvrsto stoji na nekoliko civilizacijskih stubova, ne može iz snajpera gađati dijete. To može samo nerealizirana budala, koja ima neku rupu u odgoju, odrastanju, neki problem. Frojd, se bavio ovim aspektima psihosomatike, u svom djelu, Psihopatologija svakodnevnog života, gdje je utvrdio da je najopasnija stvar za ljudski um kada počne vjerovati u sopstvenu zabludu. Pitanje realiziranosti nije pitanje obrazovanja. Upoznavao sam gorštake koji ne znaju ni čitati ni pisati, ali su bili jako realizirani i mudro su zborili. Upoznavao sam doktore nauka, nerealizirane i opasne po okolinu. Na kraju krajeva vajni akademici pozivali su na atavizam i mitomanskom tiranijom nad sopstvenim narodom mijenjali mu mentalnu matricu.

Profesionalno se bavim tuđim karakterima. Posao glumca je da razumije ljude. Sve mogu razumjeti, ali ubice, to ne razumijem. Vjerovatno ću sa tim neznanjem i završiti posao glumca. Ušao sam u razne karaktere, ali taj ne mogu da determiniram. Potrebu da ispališ granatu u djecu koja se sankaju, koja se ljuljaju na ljuljašci… to je posao za naučne ekspertize.

I s tim u vezi, po ko zna koji put se pitam od kakve je japije satkan Dobrica Ćosić – sotona, koji je, između svega ostalog u svojoj knjizi Deobe napisao da je ,,Laž vid srpskog patriotizma”. Kaže da treba lagati inventivno, i da se na laži gradi karakter društva. Zašto nakon svog zla kojeg je nanio na ovim prostorima, a pogotovo srpskom narodu, on i dalje marljivo radi na tome da ponovo izazove nacionalne netrepeljivosti među ljudima u Bosni i Hercegovini, zna valjda samo on.

Imam potrebu da ne zašutim o onome što se u mojoj domovini desilo. Imam potrebu da pričam, o stradanjima, patnji i genocidu. Zbog toga što sam iznosio istinu imao sam raznih problema. Nikada neću zašutiti, niti ući u blagoglagoljivu priču bezobrazne sintagme: ,,šta nam se ovo desi i ko nas bre ovo zavadi”.

Na tu tezu i kao umjetnik, i kao Bosanac nikad neću pristati.

Ali isto tako znam da stalno vraćanje u prošlost, bez gledanja u budućnost, izaziva mentalnu slabost i destrukciju. Samo oni upućeni na Boga, koga smo zaboravili i kojeg tek formaliziramo kroz svetkovine i nerijetko lažne mise, liturgije i hutbe, mogu pronaći smisao. Bog ovu planetu može sačuvati samo kroz dobre ljude.

Optimizam, zdravlje duše

MONITOR: Kako neko koga je i privatno nokautirao rat, Vi kao i Zeko, nosite suze svog napaćenog naroda, kroz doživljaj i tumačenje pomirbene tišine. Da li ona postoji?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Postoje samo ljudi i neljudi. Sve ostale podjele su lažne. Niko mene ne treba da miri sa Srbina, Crnogorcima ili Hrvatima s kojima sam i prije agresije na moju domovinu imao sjajne odnose. Nikada se u mojoj karijeri nije desilo, da se tako surovo na sceni sudari život i umjetnost. Ogroman dio sudbine Zeke ispisane perom Dubravka Mihanovića u Žabi, sam prošao osobno. Bio sam pripadnik BiH armije, ginuli su mi prijatelji, U Srebrenici mi je pobijeno preko 50 članova familije, izgubio sam majku u toku rata. Termin koji je jako promišljeno izmeditiran, „pomirbena tišina” , ne zaokuplja moju pažnju. Kad ulazim u teatarski prostor, gdje god bio imam samo jedna poriv – da bude dobra izvedba u kojoj ćemo nas četvorica pokušati plasirati priču u potrazi za smislom. U tome da li u najtežim trenutcima treba krenuti ka suicidu ili tražiti svjetlo na kraju tunela. U ovoj predstavi sjajan je momenat kad se glavni lik (Zeko) između bombe i fudbalske lopte odluči za loptu. Pod recidivima rata, posttraumatskog sindroma on želi izvršiti samoubistvo. Poput anđela ili meleka, dolazi prodavač knjiga, koji ga u tome sprječava i poziva da se vrati svojoj iskonskoj ljubavi, fudbalu. Ovo je metafora, koja vas poziva da kad god vam se u životu desi nešto teško, stanete, razmislite i shvatite da se mogu desiti mnogo teže stvari i da je optimizam, zdravlje duše. Prolazio sam ekstremno teške stvari u BiH ratu. Kad pokraj vas pogine najbolji prijatelj pomislite da je svijet stvoren na apsurdu. No vjera u Boga govori vam da je to samo kušnja. Nikad nisam padao u stanja koja bi me vodila ka besmislu. Nakon bosanske tragedije meni je sva svjetska literatura postala trivijalna. Orvel i njegova djela tek su blagi eufemizam za sav užas kroz koji je prošla Bosna.

Sramna presuda za deportacije

MONITOR: Da li po Vama postoji embargo na uspomene ?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Jako dobro znam zašto se rat desio i zašto je najviše krvi poteklo Bosnom. Nekada sam šutnjom više postizao nego diskusijom i polemikom. Svaki izlet dokazivanja šta se u mojoj domovini desilo nerijetko me je vodio u zonu mazohizma. Srpska Akademija nauka i umjetnosti je već 80-tih godina zdušno radila na projektu velike Srbije. Ona ni danas ne miruje, i dalje ne želi vratiti tog poganog duha u bocu, već mu naprotiv, plješću sa zemlje i tjeraju ga da i dalje divlja. Na taj dio priče o velikoj Srbiji nažalost se naslonio i dio crnogorske politike koji se još nemušto pere i ne može izgovoriti istinu o svojoj historijskoj zabludi. Oslobađajuća presuda za vinovnike deportacije i ubistva nevinih Bošnjaka u Crnoj Gori donešena prije dvadesetak dana ozbiljna je pljuska i mrlja tako snažno najavljivanoj demokratskoj i prosperitetnoj crnogorskoj državi. Stvari su jasne. Bosna je najviše stradala. Ljudi koji su najviše vjerovali u Jugoslaviju, najviše su stradali u tom nesretnom ratu. To je aspurd kojom se bavi i predstava Žaba. Ne znam da li je neko toliko snažno doživljavao Jugoslaviju, kao bosanski muslimani. Zaista, nisam siguran. I onda se toj ljubavi uzvrati granatama, tenkovima, i snajperskim metcima u srca bosanke djece. Moj otac, od plate godinama je izdvajao pare za posljedice zemljotresa u Crnoj Gori i onda se licemjeri poput Momira Bulatovića stave u poziciju da ga nagrade za pomoć Crnoj Gori tako što staklastih očiju i sretnog smiješka ispod neurednih brkova kliču Miloševiću za agresiju na Bosnu i Mladiću za genocid u Srebrenici. To je strašno. Ne postoji embargo na uspomene. Ne može te neko proznati jugonostalgičarem, ako imaš potrebu sjetiti se svoje prve djevojke koju si upoznao ispred Postojinske jame u Sloveniji, na ekskurziji Mašinske škole. Ne može mi niko staviti embargo na prva ljetovanja na Korčuli i Makarskoj rivijeri i reći mi da sam ja zbog toga jugonostalgičar. Ili da mi zabrani da se sjetim 120 hiljada prodatih karata u Beogradu ili 70 hiljada prodatih karata u Lisinskom u Zagrebu , u okviru pet jugoslovenskih turneja sa kultnom sarajevskom predstavom Audicijom.

Marija ČOLPA