Povežite se sa nama

INTERVJU

EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ, GLUMAC: U potrazi za smislom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nakon prošlonedjeljne predstave ,,Žaba” Dubravka Mihanovića, produkcije sarajevskog Kamernog teatra 55 u hercegnovskoj Dvorani park, uslijediio je pljesak na nogama i tri bisa. Šok ili očekivana reakcija?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Nije šok. Odigrao sam blizu dvije hiljade predstava u 25 godina bavljenja glumom, tako da sam naučen na reakcije ovog tipa. Bio bih demagog, kad bih rekao da mi nije prijao doček hercegnovske publike. Nije baš uobičajeno u teatru da ti se cijela dvorana digne na noge i da te nekoliko puta vraća na poklon. To govori da je imalo smisla igrati ovu predstavu. Izrazio bih zahvalnost organizatoru HAPSA-a, naročito Zoranu Živkoviću, koji me godinama poziva na mnoga renomirana kulturna događanja u ovom gradu.

Tišina u toku izvođenja Žabe, u toj večeri interaktivnog i angažovanog teatra, je najbolji poklon. Kada se u sali sa četiristo pedeset mjesta čuje otkucaj sata, to samo znači da smo publiku osvojili i energijom i kvalitetom, koju je dramaturgija Dubravka Mihanovića i naša gluma kao i Jukićeva režija ostavila bez daha. Sretni smo što doživjesmo sjajnu teatarsku noć uzajamnog davanja i razumijevanja.

MONITOR: Igrate lik Zeka, u surovom realizmu sa najdubljim patosom bosanskog rata, na današnjem crnogorskom teatarskom tlu. Da li se ovakve reakcije publike mogu nazvati sazrijevanjem kolektivne svijesti i da li se radi o iskrenom gutanju knedli istine?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Igram glavnu ulogu u predstavi, i volio bih kad bi na ovo pitanje odgovorila publika. Ona treba izreći stav i prodiskutovati o emociji proživljavanja ovog komada. Iz moje vizure, mislim da je Žaba – univerzalna predstava sa univerzalnom porukom. Ona ne govori samo o tragediji Sarajeva i BiH, već šalje opšte ljudsku poruku u potrazi za smislom. Bergman ima sjajnu misao, koja raskrinkava petparačku zagonetku da li će se priče sa naših geografija razumjeti u bijelom svijetu. On kaže, da bi nešto bilo univerzalno, prije svega mora da bude lokalno. Samo nečovjek može ostati nijem na bosansku tragediju i barbarsku opsadu Sarajeva u kojoj je pobijeno 10 hiljada civila. U gradu smo, prije godinu otvorili spomenik ubijenim 1 600 djece od granata i snajpera. Ta vrsta empatije, prema tragediji Bosne koja ponekad licemjerno stiže sa raznih svjetskih destinacija jeste posljedica iskupljivanja za četverogodišnju šutnju nad pogromom jednoga grada i jedne suverene države. Teza o gutanju knedli je tačna. Nakon svih zabluda kroz koje su prolazili politički ludaci, dijelom i ludaci Crnogorci, ova predstava sigurno tjera na meditaciju i popravlja ljude; mijenja njihov diskurs i recepciju koja je između ostalog bila konstruisana Gebelsovskom politikom aparata Slobodana Miloševića.

MONITOR: Da li teatar ima moć prosvjetljenja kada se konkretno radi o nama i našim izgubljenim dušama, koje politikantska mašinerija i dalje huška i hrani neistinom?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Teatar je nešto magično i mistično. To što se u vrijeme zombijevskih elektronskih tiraniziranja putem rijaliti šoua i informativno – političkih emisija, dnevnika, izvještaja, o ratovima, cunamiju, možeš skloniti u neku Rusiju 19. vijeka i igrati Čehovljev Višnjik, jeste privilegija. Da se nakon žutila u štampi kako su se pobile dvije turbo folk pjevačice, možeš skloniti u antičku Grčku i igrati Hemona, privilegija je. Uteći od ove destrukcije i srušenog sistema vrijednosti, od zombijevskog ambijenta, i igrati renesansnu komediju Mirandolinu, za mene je apsolutna privilegija. Nisam protivnik postmodernog teatra. Naprotiv. No, osnovna funkcija teatra je prenošenje emocije u pozorišni had, u dvoranu, tj. rad na popravljanju ljudi. Koliko god me smatrali konzervativnim u tom stavu, mislim da je osnovna funkcija teatra atrofirala, a to je kolektivni čin da postanemo bolji.

MONITOR: Mislite li da se ljudi mogu toliko promijeniti, da biva moguće da čovjek postaje zvijer, pa opet (kad se smire ratovi i hajka) poželi opet da postane čovjek?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Cijela priča s ovih prostora je otvorena teza o realiziranim i nerealiziranim ljudima. Realiziran čovjek, koji čvrsto stoji na nekoliko civilizacijskih stubova, ne može iz snajpera gađati dijete. To može samo nerealizirana budala, koja ima neku rupu u odgoju, odrastanju, neki problem. Frojd, se bavio ovim aspektima psihosomatike, u svom djelu, Psihopatologija svakodnevnog života, gdje je utvrdio da je najopasnija stvar za ljudski um kada počne vjerovati u sopstvenu zabludu. Pitanje realiziranosti nije pitanje obrazovanja. Upoznavao sam gorštake koji ne znaju ni čitati ni pisati, ali su bili jako realizirani i mudro su zborili. Upoznavao sam doktore nauka, nerealizirane i opasne po okolinu. Na kraju krajeva vajni akademici pozivali su na atavizam i mitomanskom tiranijom nad sopstvenim narodom mijenjali mu mentalnu matricu.

Profesionalno se bavim tuđim karakterima. Posao glumca je da razumije ljude. Sve mogu razumjeti, ali ubice, to ne razumijem. Vjerovatno ću sa tim neznanjem i završiti posao glumca. Ušao sam u razne karaktere, ali taj ne mogu da determiniram. Potrebu da ispališ granatu u djecu koja se sankaju, koja se ljuljaju na ljuljašci… to je posao za naučne ekspertize.

I s tim u vezi, po ko zna koji put se pitam od kakve je japije satkan Dobrica Ćosić – sotona, koji je, između svega ostalog u svojoj knjizi Deobe napisao da je ,,Laž vid srpskog patriotizma”. Kaže da treba lagati inventivno, i da se na laži gradi karakter društva. Zašto nakon svog zla kojeg je nanio na ovim prostorima, a pogotovo srpskom narodu, on i dalje marljivo radi na tome da ponovo izazove nacionalne netrepeljivosti među ljudima u Bosni i Hercegovini, zna valjda samo on.

Imam potrebu da ne zašutim o onome što se u mojoj domovini desilo. Imam potrebu da pričam, o stradanjima, patnji i genocidu. Zbog toga što sam iznosio istinu imao sam raznih problema. Nikada neću zašutiti, niti ući u blagoglagoljivu priču bezobrazne sintagme: ,,šta nam se ovo desi i ko nas bre ovo zavadi”.

Na tu tezu i kao umjetnik, i kao Bosanac nikad neću pristati.

Ali isto tako znam da stalno vraćanje u prošlost, bez gledanja u budućnost, izaziva mentalnu slabost i destrukciju. Samo oni upućeni na Boga, koga smo zaboravili i kojeg tek formaliziramo kroz svetkovine i nerijetko lažne mise, liturgije i hutbe, mogu pronaći smisao. Bog ovu planetu može sačuvati samo kroz dobre ljude.

Optimizam, zdravlje duše

MONITOR: Kako neko koga je i privatno nokautirao rat, Vi kao i Zeko, nosite suze svog napaćenog naroda, kroz doživljaj i tumačenje pomirbene tišine. Da li ona postoji?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Postoje samo ljudi i neljudi. Sve ostale podjele su lažne. Niko mene ne treba da miri sa Srbina, Crnogorcima ili Hrvatima s kojima sam i prije agresije na moju domovinu imao sjajne odnose. Nikada se u mojoj karijeri nije desilo, da se tako surovo na sceni sudari život i umjetnost. Ogroman dio sudbine Zeke ispisane perom Dubravka Mihanovića u Žabi, sam prošao osobno. Bio sam pripadnik BiH armije, ginuli su mi prijatelji, U Srebrenici mi je pobijeno preko 50 članova familije, izgubio sam majku u toku rata. Termin koji je jako promišljeno izmeditiran, „pomirbena tišina” , ne zaokuplja moju pažnju. Kad ulazim u teatarski prostor, gdje god bio imam samo jedna poriv – da bude dobra izvedba u kojoj ćemo nas četvorica pokušati plasirati priču u potrazi za smislom. U tome da li u najtežim trenutcima treba krenuti ka suicidu ili tražiti svjetlo na kraju tunela. U ovoj predstavi sjajan je momenat kad se glavni lik (Zeko) između bombe i fudbalske lopte odluči za loptu. Pod recidivima rata, posttraumatskog sindroma on želi izvršiti samoubistvo. Poput anđela ili meleka, dolazi prodavač knjiga, koji ga u tome sprječava i poziva da se vrati svojoj iskonskoj ljubavi, fudbalu. Ovo je metafora, koja vas poziva da kad god vam se u životu desi nešto teško, stanete, razmislite i shvatite da se mogu desiti mnogo teže stvari i da je optimizam, zdravlje duše. Prolazio sam ekstremno teške stvari u BiH ratu. Kad pokraj vas pogine najbolji prijatelj pomislite da je svijet stvoren na apsurdu. No vjera u Boga govori vam da je to samo kušnja. Nikad nisam padao u stanja koja bi me vodila ka besmislu. Nakon bosanske tragedije meni je sva svjetska literatura postala trivijalna. Orvel i njegova djela tek su blagi eufemizam za sav užas kroz koji je prošla Bosna.

Sramna presuda za deportacije

MONITOR: Da li po Vama postoji embargo na uspomene ?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Jako dobro znam zašto se rat desio i zašto je najviše krvi poteklo Bosnom. Nekada sam šutnjom više postizao nego diskusijom i polemikom. Svaki izlet dokazivanja šta se u mojoj domovini desilo nerijetko me je vodio u zonu mazohizma. Srpska Akademija nauka i umjetnosti je već 80-tih godina zdušno radila na projektu velike Srbije. Ona ni danas ne miruje, i dalje ne želi vratiti tog poganog duha u bocu, već mu naprotiv, plješću sa zemlje i tjeraju ga da i dalje divlja. Na taj dio priče o velikoj Srbiji nažalost se naslonio i dio crnogorske politike koji se još nemušto pere i ne može izgovoriti istinu o svojoj historijskoj zabludi. Oslobađajuća presuda za vinovnike deportacije i ubistva nevinih Bošnjaka u Crnoj Gori donešena prije dvadesetak dana ozbiljna je pljuska i mrlja tako snažno najavljivanoj demokratskoj i prosperitetnoj crnogorskoj državi. Stvari su jasne. Bosna je najviše stradala. Ljudi koji su najviše vjerovali u Jugoslaviju, najviše su stradali u tom nesretnom ratu. To je aspurd kojom se bavi i predstava Žaba. Ne znam da li je neko toliko snažno doživljavao Jugoslaviju, kao bosanski muslimani. Zaista, nisam siguran. I onda se toj ljubavi uzvrati granatama, tenkovima, i snajperskim metcima u srca bosanke djece. Moj otac, od plate godinama je izdvajao pare za posljedice zemljotresa u Crnoj Gori i onda se licemjeri poput Momira Bulatovića stave u poziciju da ga nagrade za pomoć Crnoj Gori tako što staklastih očiju i sretnog smiješka ispod neurednih brkova kliču Miloševiću za agresiju na Bosnu i Mladiću za genocid u Srebrenici. To je strašno. Ne postoji embargo na uspomene. Ne može te neko proznati jugonostalgičarem, ako imaš potrebu sjetiti se svoje prve djevojke koju si upoznao ispred Postojinske jame u Sloveniji, na ekskurziji Mašinske škole. Ne može mi niko staviti embargo na prva ljetovanja na Korčuli i Makarskoj rivijeri i reći mi da sam ja zbog toga jugonostalgičar. Ili da mi zabrani da se sjetim 120 hiljada prodatih karata u Beogradu ili 70 hiljada prodatih karata u Lisinskom u Zagrebu , u okviru pet jugoslovenskih turneja sa kultnom sarajevskom predstavom Audicijom.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo