Povežite se sa nama

INTERVJU

EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ, GLUMAC: U potrazi za smislom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nakon prošlonedjeljne predstave ,,Žaba” Dubravka Mihanovića, produkcije sarajevskog Kamernog teatra 55 u hercegnovskoj Dvorani park, uslijediio je pljesak na nogama i tri bisa. Šok ili očekivana reakcija?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Nije šok. Odigrao sam blizu dvije hiljade predstava u 25 godina bavljenja glumom, tako da sam naučen na reakcije ovog tipa. Bio bih demagog, kad bih rekao da mi nije prijao doček hercegnovske publike. Nije baš uobičajeno u teatru da ti se cijela dvorana digne na noge i da te nekoliko puta vraća na poklon. To govori da je imalo smisla igrati ovu predstavu. Izrazio bih zahvalnost organizatoru HAPSA-a, naročito Zoranu Živkoviću, koji me godinama poziva na mnoga renomirana kulturna događanja u ovom gradu.

Tišina u toku izvođenja Žabe, u toj večeri interaktivnog i angažovanog teatra, je najbolji poklon. Kada se u sali sa četiristo pedeset mjesta čuje otkucaj sata, to samo znači da smo publiku osvojili i energijom i kvalitetom, koju je dramaturgija Dubravka Mihanovića i naša gluma kao i Jukićeva režija ostavila bez daha. Sretni smo što doživjesmo sjajnu teatarsku noć uzajamnog davanja i razumijevanja.

MONITOR: Igrate lik Zeka, u surovom realizmu sa najdubljim patosom bosanskog rata, na današnjem crnogorskom teatarskom tlu. Da li se ovakve reakcije publike mogu nazvati sazrijevanjem kolektivne svijesti i da li se radi o iskrenom gutanju knedli istine?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Igram glavnu ulogu u predstavi, i volio bih kad bi na ovo pitanje odgovorila publika. Ona treba izreći stav i prodiskutovati o emociji proživljavanja ovog komada. Iz moje vizure, mislim da je Žaba – univerzalna predstava sa univerzalnom porukom. Ona ne govori samo o tragediji Sarajeva i BiH, već šalje opšte ljudsku poruku u potrazi za smislom. Bergman ima sjajnu misao, koja raskrinkava petparačku zagonetku da li će se priče sa naših geografija razumjeti u bijelom svijetu. On kaže, da bi nešto bilo univerzalno, prije svega mora da bude lokalno. Samo nečovjek može ostati nijem na bosansku tragediju i barbarsku opsadu Sarajeva u kojoj je pobijeno 10 hiljada civila. U gradu smo, prije godinu otvorili spomenik ubijenim 1 600 djece od granata i snajpera. Ta vrsta empatije, prema tragediji Bosne koja ponekad licemjerno stiže sa raznih svjetskih destinacija jeste posljedica iskupljivanja za četverogodišnju šutnju nad pogromom jednoga grada i jedne suverene države. Teza o gutanju knedli je tačna. Nakon svih zabluda kroz koje su prolazili politički ludaci, dijelom i ludaci Crnogorci, ova predstava sigurno tjera na meditaciju i popravlja ljude; mijenja njihov diskurs i recepciju koja je između ostalog bila konstruisana Gebelsovskom politikom aparata Slobodana Miloševića.

MONITOR: Da li teatar ima moć prosvjetljenja kada se konkretno radi o nama i našim izgubljenim dušama, koje politikantska mašinerija i dalje huška i hrani neistinom?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Teatar je nešto magično i mistično. To što se u vrijeme zombijevskih elektronskih tiraniziranja putem rijaliti šoua i informativno – političkih emisija, dnevnika, izvještaja, o ratovima, cunamiju, možeš skloniti u neku Rusiju 19. vijeka i igrati Čehovljev Višnjik, jeste privilegija. Da se nakon žutila u štampi kako su se pobile dvije turbo folk pjevačice, možeš skloniti u antičku Grčku i igrati Hemona, privilegija je. Uteći od ove destrukcije i srušenog sistema vrijednosti, od zombijevskog ambijenta, i igrati renesansnu komediju Mirandolinu, za mene je apsolutna privilegija. Nisam protivnik postmodernog teatra. Naprotiv. No, osnovna funkcija teatra je prenošenje emocije u pozorišni had, u dvoranu, tj. rad na popravljanju ljudi. Koliko god me smatrali konzervativnim u tom stavu, mislim da je osnovna funkcija teatra atrofirala, a to je kolektivni čin da postanemo bolji.

MONITOR: Mislite li da se ljudi mogu toliko promijeniti, da biva moguće da čovjek postaje zvijer, pa opet (kad se smire ratovi i hajka) poželi opet da postane čovjek?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Cijela priča s ovih prostora je otvorena teza o realiziranim i nerealiziranim ljudima. Realiziran čovjek, koji čvrsto stoji na nekoliko civilizacijskih stubova, ne može iz snajpera gađati dijete. To može samo nerealizirana budala, koja ima neku rupu u odgoju, odrastanju, neki problem. Frojd, se bavio ovim aspektima psihosomatike, u svom djelu, Psihopatologija svakodnevnog života, gdje je utvrdio da je najopasnija stvar za ljudski um kada počne vjerovati u sopstvenu zabludu. Pitanje realiziranosti nije pitanje obrazovanja. Upoznavao sam gorštake koji ne znaju ni čitati ni pisati, ali su bili jako realizirani i mudro su zborili. Upoznavao sam doktore nauka, nerealizirane i opasne po okolinu. Na kraju krajeva vajni akademici pozivali su na atavizam i mitomanskom tiranijom nad sopstvenim narodom mijenjali mu mentalnu matricu.

Profesionalno se bavim tuđim karakterima. Posao glumca je da razumije ljude. Sve mogu razumjeti, ali ubice, to ne razumijem. Vjerovatno ću sa tim neznanjem i završiti posao glumca. Ušao sam u razne karaktere, ali taj ne mogu da determiniram. Potrebu da ispališ granatu u djecu koja se sankaju, koja se ljuljaju na ljuljašci… to je posao za naučne ekspertize.

I s tim u vezi, po ko zna koji put se pitam od kakve je japije satkan Dobrica Ćosić – sotona, koji je, između svega ostalog u svojoj knjizi Deobe napisao da je ,,Laž vid srpskog patriotizma”. Kaže da treba lagati inventivno, i da se na laži gradi karakter društva. Zašto nakon svog zla kojeg je nanio na ovim prostorima, a pogotovo srpskom narodu, on i dalje marljivo radi na tome da ponovo izazove nacionalne netrepeljivosti među ljudima u Bosni i Hercegovini, zna valjda samo on.

Imam potrebu da ne zašutim o onome što se u mojoj domovini desilo. Imam potrebu da pričam, o stradanjima, patnji i genocidu. Zbog toga što sam iznosio istinu imao sam raznih problema. Nikada neću zašutiti, niti ući u blagoglagoljivu priču bezobrazne sintagme: ,,šta nam se ovo desi i ko nas bre ovo zavadi”.

Na tu tezu i kao umjetnik, i kao Bosanac nikad neću pristati.

Ali isto tako znam da stalno vraćanje u prošlost, bez gledanja u budućnost, izaziva mentalnu slabost i destrukciju. Samo oni upućeni na Boga, koga smo zaboravili i kojeg tek formaliziramo kroz svetkovine i nerijetko lažne mise, liturgije i hutbe, mogu pronaći smisao. Bog ovu planetu može sačuvati samo kroz dobre ljude.

Optimizam, zdravlje duše

MONITOR: Kako neko koga je i privatno nokautirao rat, Vi kao i Zeko, nosite suze svog napaćenog naroda, kroz doživljaj i tumačenje pomirbene tišine. Da li ona postoji?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Postoje samo ljudi i neljudi. Sve ostale podjele su lažne. Niko mene ne treba da miri sa Srbina, Crnogorcima ili Hrvatima s kojima sam i prije agresije na moju domovinu imao sjajne odnose. Nikada se u mojoj karijeri nije desilo, da se tako surovo na sceni sudari život i umjetnost. Ogroman dio sudbine Zeke ispisane perom Dubravka Mihanovića u Žabi, sam prošao osobno. Bio sam pripadnik BiH armije, ginuli su mi prijatelji, U Srebrenici mi je pobijeno preko 50 članova familije, izgubio sam majku u toku rata. Termin koji je jako promišljeno izmeditiran, „pomirbena tišina” , ne zaokuplja moju pažnju. Kad ulazim u teatarski prostor, gdje god bio imam samo jedna poriv – da bude dobra izvedba u kojoj ćemo nas četvorica pokušati plasirati priču u potrazi za smislom. U tome da li u najtežim trenutcima treba krenuti ka suicidu ili tražiti svjetlo na kraju tunela. U ovoj predstavi sjajan je momenat kad se glavni lik (Zeko) između bombe i fudbalske lopte odluči za loptu. Pod recidivima rata, posttraumatskog sindroma on želi izvršiti samoubistvo. Poput anđela ili meleka, dolazi prodavač knjiga, koji ga u tome sprječava i poziva da se vrati svojoj iskonskoj ljubavi, fudbalu. Ovo je metafora, koja vas poziva da kad god vam se u životu desi nešto teško, stanete, razmislite i shvatite da se mogu desiti mnogo teže stvari i da je optimizam, zdravlje duše. Prolazio sam ekstremno teške stvari u BiH ratu. Kad pokraj vas pogine najbolji prijatelj pomislite da je svijet stvoren na apsurdu. No vjera u Boga govori vam da je to samo kušnja. Nikad nisam padao u stanja koja bi me vodila ka besmislu. Nakon bosanske tragedije meni je sva svjetska literatura postala trivijalna. Orvel i njegova djela tek su blagi eufemizam za sav užas kroz koji je prošla Bosna.

Sramna presuda za deportacije

MONITOR: Da li po Vama postoji embargo na uspomene ?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Jako dobro znam zašto se rat desio i zašto je najviše krvi poteklo Bosnom. Nekada sam šutnjom više postizao nego diskusijom i polemikom. Svaki izlet dokazivanja šta se u mojoj domovini desilo nerijetko me je vodio u zonu mazohizma. Srpska Akademija nauka i umjetnosti je već 80-tih godina zdušno radila na projektu velike Srbije. Ona ni danas ne miruje, i dalje ne želi vratiti tog poganog duha u bocu, već mu naprotiv, plješću sa zemlje i tjeraju ga da i dalje divlja. Na taj dio priče o velikoj Srbiji nažalost se naslonio i dio crnogorske politike koji se još nemušto pere i ne može izgovoriti istinu o svojoj historijskoj zabludi. Oslobađajuća presuda za vinovnike deportacije i ubistva nevinih Bošnjaka u Crnoj Gori donešena prije dvadesetak dana ozbiljna je pljuska i mrlja tako snažno najavljivanoj demokratskoj i prosperitetnoj crnogorskoj državi. Stvari su jasne. Bosna je najviše stradala. Ljudi koji su najviše vjerovali u Jugoslaviju, najviše su stradali u tom nesretnom ratu. To je aspurd kojom se bavi i predstava Žaba. Ne znam da li je neko toliko snažno doživljavao Jugoslaviju, kao bosanski muslimani. Zaista, nisam siguran. I onda se toj ljubavi uzvrati granatama, tenkovima, i snajperskim metcima u srca bosanke djece. Moj otac, od plate godinama je izdvajao pare za posljedice zemljotresa u Crnoj Gori i onda se licemjeri poput Momira Bulatovića stave u poziciju da ga nagrade za pomoć Crnoj Gori tako što staklastih očiju i sretnog smiješka ispod neurednih brkova kliču Miloševiću za agresiju na Bosnu i Mladiću za genocid u Srebrenici. To je strašno. Ne postoji embargo na uspomene. Ne može te neko proznati jugonostalgičarem, ako imaš potrebu sjetiti se svoje prve djevojke koju si upoznao ispred Postojinske jame u Sloveniji, na ekskurziji Mašinske škole. Ne može mi niko staviti embargo na prva ljetovanja na Korčuli i Makarskoj rivijeri i reći mi da sam ja zbog toga jugonostalgičar. Ili da mi zabrani da se sjetim 120 hiljada prodatih karata u Beogradu ili 70 hiljada prodatih karata u Lisinskom u Zagrebu , u okviru pet jugoslovenskih turneja sa kultnom sarajevskom predstavom Audicijom.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo