Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJA VICKOVIĆ, GLUMICA: Moja buntovnost ne prija svakome

Objavljeno prije

na

Jedna od najtalentovanijih crnogorskih glumica Marija Vicković godinama briljira srpskim glumištem. Kao učenica podgoričke Filološke gimnazije učestvovala je u dramskoj sekciji, gdje je njen talenat uočila profesorica Smilja Đuranović. Iz prvog pokušaja upisala je Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Predraga Bajčetića. Već tokom treće godine studija postala je član Narodnog pozorišta u Beogradu. Crnogorska publika najviše je pamti po odlično odigranoj roli u filmu Nikole Vukčevića Pogled sa Ajfelovog tornja. Glumila je i u filmovima Krojačeva tajna, Zona Zamfirova, Neko me ipak čeka. Televizijski gledaoci znaju je po ulogama u serijama M(j)ešoviti brak, Greh njene majke i Miris kiše na Balkanu. Igrala je u više pozorišnih predstava. Bavi se i pjevanjem i uskoro će objaviti singl. MONITOR: Veliku popularnost stekli ste ulogom u seriji „Miris kiše na Balkanu”, koju je po djelu Gordane Kuić režirao Ljubiša Samardžić. Koliko vam je bilo izazovno da zaigrate u televizijskoj seriji, koja je odmah obećavala da će biti gledana i kakva je bila atmosfera na snimanju?
VICKOVIĆ: Prije nego što smo počeli da snimamo seriju Miris kiše na Balkanu, čula sam za knjigu, ali je do tada nisam čitala. Prvo sam pročitala scenario, a kada je bila prva klapa, dobili smo od Gordane Kuić knjigu na poklon. Nikad ranije nisam čitala ženske knjige, niti gledala španske serije… Ipak, ovo je bila neka dublja priča, specifičnija… Radi se o jevrejskoj porodici, Sefardima. Atmosfera na snimanju je bila odlična, jer je serija rađena na više lokacija. Ljubiša Samardžić je prvenstveno glumac i zna da ponudi konkretne i jasne indikacije. Zahtjevan je kao reditelj, ali sve radi strastveno pa je sa njim bilo lako komunicirati. Uloga mi je bila veoma jasna i bliska, jer sa Klarom imam velikih sličnosti u načinu razmišljanja.

MONITOR:Glumili ste i u veoma popularnoj seriji Zdravka Šotre “Greh njene majke”, koja je ekranizacija romana Mir Jam.
VICKOVIĆ: Nisam ni mogla da pretpostavim koliko će serija biti popularna, jer ja takve serije nisam gledala, mada znam da ih svi odreda prate. Jedna prijateljica mi je čak rekla – „navukla si me da gledam seriju, pa si nestala”, jer sam se pojavila u prve tri epizode. Mnogi me znaju po pozorišnim ulogama, mada najviše po filmu Pogled sa Ajfelovog tornja… Ja ipak volim teže sadržaje da igram i moram da priznam da su mi obje serije bile potpuna relaksacija.

MONITOR:Važite i za izvrsnu pjevačicu, a to dokazujete nastupima sa bendom u raznim klubovima. To i ne čudi, jer potičete iz muzičke porodice – majka vam je profesorica muzike, sestra pijanistkinja, ujaci pjevači, a kažu da vam je i otac odlično pjevao. Kad ste odlučili da se i vi bavite muzikom?
VICKOVIĆ: Kad sam počela sa bendom da pjevam svi su rekli – s obzirom da ti znamo porodicu, šta si do sada čekala. A ja do polaganja prijemnog na Akademiji nisam ni znala da umijem da pjevam. Sestra me je spremala za prijemni. Pjevala sam, a ona me je pratila svirajući klavir. Tada mi je rekla da užasno falširam, ali da imam dobar glas i sluh. Kad sam pošla na prijemni, bila sam jako stidljiva. Ušla sam u uži krug i nakon osam dana vježbanja potpuno sam se oslobodila u pjevanju, jer su me svi pohvalili. Tokom studiranja morala sam da pjevam. Boravila sam u Njujorku i tamo sam imala časove mjuzikla. To mi je bilo najinteresantnije, jer jako volim muziku. I prije par godina povezala sam se sa jednim drugom koji svira gitaru i tako sam počela sa bendom da pjevam. Na repertoaru su najčešće džez, muzika iz filmova, sving…

MONITOR:Možemo li uskoro da očekujemo singl ili album?
VICKOVIĆ: Upravo sam snimila prvi singl koji se zove Iza zavjese. Pjesmu je napisao Saša Milošević i potpuno je glumačka, u nekom je francuskom stilu. Tekst je mnogo lijep. Uskoro ću da snimim spot i to je prvi korak ka albumu. Kad će to biti, ne znam. Ne žurim jer imam dosta glumačkih projekata. Pjevanje neće potisnuti glumu. Album mi dođe kao nausput, ali je i on moj san.

MONITOR: Završili ste u Njujorku postdiplomske studije u školi glume „Li Strazberg”. Kako je došlo do toga?
VICKOVIĆ: U jednom trenutku u Beogradu nisam imala ponuda. Nije to bila nekakva velika pauza, više je bilo nestrpljenje. Željela sam da odem negdje, da vidim i osjetim nešto drugo. Malo sam se tada i zasitila ljudi, a i posla. Htjela sam da vidim kako je u Njujorku. Čak sam pomišljala – ako mi se dopadne, ostaću tamo. Ali nije bilo tako… Nisam lik koji je za tu proizvodnju. Volim da radim na onom iznutra, a Amerika to nije. Naravno škola Li Strazberg mi je jako prijala. Birala sam časove koje sam htjela, profesore… Upoznala sam mnogo ljudi. Bilo je odlično iskustvo, ali sam htjela da se vratim.

MONITOR:U Njujorku ste dobili ponudu da glumite u jednom filmu. Zašto nije došlo do realizacije?
VICKOVIĆ: Bila sam na dva kastinga i dobila sam ponudu za jedan film B produkcije. Trebalo je da glumim neku striptizetu. Meni to nije bilo interesantno, a snimanje je trebalo da počne za pola godine. Da sam željela da ostanem da živim tamo, možda bih i prihvatila ponudu, jer da postanete član Udruženja treba da snimite petnaestak filmova. Ja jednostavno nisam imala tu namjeru, pa nisam ni prihvatila ulogu. Amerika je jako teška, a naši glumci tamo uvijek ostanu uskraćeni za dobre uloge. Preispitala sam se da li bih mogla da vegitiram kao glumac, a i ne bih mogla da se odreknem pozorišta i uloga koje mene ispunjavaju.

MONITOR: Dobili ste Zlatnu mimozu za ulogu u crnogorskom filmu „Pogled sa Ajfelovog tornja”. Ovdje ste igrali u nekoliko predstava i imali zapažene uloge. Zašto vas odavno nema u nekom crnogorskom projektu?
VICKOVIĆ: Iz Crne Gore već duže vrijeme nemam nikakvih ponuda. Ne znam zašto je tako… A možda što sam ja dosta buntovna za ove koji su tu, koji odlučuju o nečemu. Moja buntovna energija ne prija baš svakome. Uvijek sam jasno govorila svoje mišljenje – da je kultura u Crnoj Gori na nezavidnom nivou, da se jako malo ulaže i da uopšte i jedva živi i ne znam kako opstaje. Jedino gdje se ulaže je Crnogorsko narodno pozorište, ali ljudi koji drže to pozorište i smatraju ga svojim privatnim vlasništvom, prvenstveno mislim na ministra kulture i njegov tim, su oni koji su se okoristili na račun budžeta CNP-a i stvorili jednu pogrebnu službu od tog pozorišta. Tamo ulaze samo oni koji su toliko gladni predstava i pozorišta pa idu na to – daj šta daš. Nadam se da će se uskoro okupiti tim mladih talentovanih ljudi, koje ću ja zdušno podržati. To su oni koji će raditi prave stvari, velike tekstove, kojima će moći da pristupe samo oni talentovani ljudi, koji se neće voditi nepotizmom u kulturi, koji neće krasti i koji otvorenog srca i čiste duše žele promjenu. Oni koji će pokazati da je pozorište jedna velika iluzija i da se odlična i marketinški dobra predstava može napraviti od konca i konopca, da ne treba bahato prosipati šampanjce i najskuplja vina po sceni, dok je narod u publici na ivici gladi.

MONITOR: Nema vas u trač rubrikama, ne pravite nikakve skandale, a to smo navikli od glumaca i pjevača jer se tako lakše stiče popularnost. Koliko je bilo teško da sačuvate privatnost?
VICKOVIĆ: Živim dosta povučeno za neku javnu ličnost. Ne sklanjam se, već biram stvari koje mi se sviđaju da radim. Biram gdje ću da se pojavljujem. Ne volim da me prepoznaju po tako nekim stvarima, iako znam da je sve to reklama. Za karijeru koju ja želim da gradim, mislim da to nije dobro.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?

RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?

Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.

MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?

RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.

MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?

RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.

Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.

MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?

RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.

Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.

MONITOR: Kolika je  odgovornost političara za to stanje?

RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana

 

MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?

PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.

Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.

Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.

MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?

PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)

Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.

MONITOR: Na Balkanu vlada mišljenje da je, u procesu pristupanja EU-a posebno kada se zatvaraju poglavlja ili klasteri koji se odnose na vladavinu prava, važnu ulogu imao neki veliki politički antikorupcijski atraktivan sudski slučaj, kao što je Slučaj Sanader. Koliko je suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu doprinjelo da Hrvatska „prođe“ pristupna poglavlja koja se smatraju najtežim za ispunjavanje?

PUSIĆ: Zašto je prije 14 godina Ivo Sanader podnio ostavku na mjesto premijera u Vladi RH, u doba kad je u Vladi i u HDZ-u bio apsolutni autoritet, nije jasno ni danas. Nagađanje je da se radi o kombinaciji međunarodnog pritiska zbog otkrivene korupcije u vezi Hypo banke i Sanaderovih krivih procjena. Jednom kad moćni političar naprasno siđe s vlasti većina podobnih „prijatelja“ i laskavih novinara brzo će se prilagoditi novoj podobnosti i u tom smislu suđenje Sanaderu nije bilo politički „teško“. Mnogo su teža bila suđenja hrvatskim političarima i generalima za ratne zločine, Glavašu, Norcu. Ta suđenja obavljena u Hrvatskoj, kao i izručenje generala Čermaka i Markača u Haag 2004. godine i hvatanje Gotovine 2005-e, više su doprinijela zatvaranju ključnog poglavlja 23, Pravosuđe i temeljna prava, nego kasnije suđenje Sanaderu.

MONITOR: Ministar spoljnih poslova, Gordan Grlić Radman, navodno nije prijavio dividende koje dobija kao suvlasnik preduzeća Agroprotein, pa je predmet istrage Komisije za odlučivanje o sukobu interesa. Tužiteljka EU, Laura Koveši, najavila je da će se posebno baviti slučajevima gdje postoje indicije o visokoj funkcionerskoj korupciji. Kako vidite ulogu i uticaj tužiteljke Koveši koja je prve uspjehe postigla u svojoj državi Rumuniji?

PUSIĆ: Ministar G. G. Radman uistinu nije prijavio prihod od 2,11 milijuna eura. U petljanju da taj propust objasni, malo podsjeća na eminentnog profesora prava Smiljka Sokola koji je svojedobno, braneći suprugu predsjednika Tuđmana koja nije u imovinskoj kartici navela 200 hiljada maraka, rekao da „novac nije imovina“. Da li će se Laura Koveši baviti ministrom Radmanom, ne znam. Svakako radi se, prema dostupnim biografijama, o odlučnoj mladoj ženi koja ima bogato iskustvo u borbi protiv korupcije i pritisaka političara na pravosuđe.

MONITOR: Novinar Drago Hedl, akter je slučaja u kojem je bivši poslanik HDZ-Frano Lucić, osudjen za nuđenje mita novinaru. Lucić se žalio i Ustavnom sudu, a nedavno je Sud odbacio njegovu žalbu koja je fokusirana na tumačenje Krivičnog zakona po kojem novinar nije „ni službeno ni odgovorno lice“. Tema da li bi novinari trebalo da imaju status službenog lica, često je prisutna u diskusijama o njihovom položaju. Kakvo je Vaše mišljenje?

PUSIĆ: Novinari nemaju status službenog lica, a ideja da ga dobiju vođena je potrebom da se bolje zaštite od fizičkih napada. Kad ste već spomenuli Hedla, njega je Glavaš, nezadovoljan pisanjem Glasa Slavonije, „smijenio“ s mjesta glavnog urednika tako da ga je fizički, pod prijetnjom oružja, izbacio iz prostorija Glasa Slavonije.

U modernom demokratskom društvu nezavisni mediji i nezavisne nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava nadopuna su Montesquieu-voj trodiobi vlasti; nezavisni kontrolori i kritičari rada izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti. Ni jedna vlast ne voli kontrolu i kritiku, brojni su primjeri gdje se izvršna vlast, preko zakonodavne, pokušava izmaći kontroli sudbene, a o pritisku da se nametne podobno izvještavanje medija da se i ne govori. Smatram da bi novinari trebali imati bolju zaštitu svog fizičkog integriteta.

MONITOR: Predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković se i dalje utrkuju u pružanju podrške za 105 pritvorenih hrvatskih navijača u Grčkoj, zbog ubistva navijača AEK-a. Čini li se neobičnim da se jedan predsjednik i jedan premijer toliko javno ističu u brizi za navijače?

PUSIĆ: Da se predsjednik i premijer brinu o 102 hrvatska državljanina koji su završili u zatvoru u Grčkoj, pa makar većina njih bili i huligani, čini mi se normalnim. Više me je osupnula izjava predsjednika Milanovića, valjda na pola u šali, da bi Hrvatska trebala uhapsiti 102 grčka turista, „šta ja znam, zbog bacanja papirića na ulici“, i razmijeniti ih za uhapšene BBB.

 

Agresivna, sramotna i potpuno pogrešna politika prema BiH vodi se od strane Hrvatske i Srbije

MONITOR: Miorad  Dodik ne prestaje da bude tema, ali i drugi dugogodišnji lideri nacionalno-etničkih partija privlače pažnju međunarodne zajednice. Američki ambasador u BiH, Majkl Marfi, kritikovao je i Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića. Kako biste  tumačili izjavu Marfija upućenu Predsjedniku HDZ BiH, u kojoj on kaže da Ustavni sud BiH neće biti nacionalna ili stranačka institucija?

PUSIĆ: Agresivna, sramotna i, po mom mišljenju, potpuno pogrešna politika prema BiH vodi se od strane Hrvatske i Srbije, sa značajnim prekidima, već preko 30 godina. U Hrvatskoj je to počelo javnim zagovaranjem podjele BiH od strane predsjednika Tuđmana, u čemu se u potpunosti slagao s tadašnjim predsjednikom Srbije Miloševićem. Ostvarenje takvih „liliputanskih“ imperjalistčkih planova naravno ne ide bez rata i ovaj je bio popločen ratnim zločinima. Međunarodna zajednica, prije svega SAD, zaustavila je aktivno miješanje Hrvatske (1994.) i Srbije (1995.) u taj strašni građanski rat vođen po etničko-vjerskoj osnovi, kao da se sve vratilo u Srednji vijek, i na kraju direktnom intervencijom nametnula prekid sukoba. Mirovna konferencija u Daytonu, SAD, na koju su Izetbegović, Milošević i Tuđman ljubazno privedeni, završila je dokumentom koji je bio „umijeće“ trenutačno mogućeg; garantirao je mir u BiH kroz prisustvo SFOR-a i naznačio polazne pozicije za obnovu države.

Konstruktivnu i dobronamjernu politiku prema BiH vodili su sa hrvatske strane predsjednik Mesić (2000. – 2010.) i predsjednik Josipović (2010. – 2015.).

Danas je politika, retorika i postupci Milorada Dodika najveća prijetnja opstojanju BiH i bez odlučnog međunarodnog pritiska voditi će u novi oružani sukob. To je moja procjena. Predsjednik Milanović naprotiv misli i izjavljuje da je Dodik najmanji problem u BiH, druži se s njim, a neke njegove izjave o BiH ne razlikuju se bitno od Dodikovih. Na primjer, stalno poticanje straha kod autohtonih bosanskih Hrvata od većinskog naroda u Federaciji ili od pokušaja da se BiH pomakne od nacionalističkih feuda prema građanskom društvu.

Izjava ambasadora Murphy-a ohrabrujući je znak da neki od sada vodećih političara SAD, koja je de facto spasila BiH od sveuništavajućeg građanskog rata, još uvijek pamte nacionalizme i političare koji su ih poticali, kao krivce za „balkanske“ ratove devedesetih.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Od buke političara, ne čujemo glas razuma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast

 

MONITOR:  Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?

VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a  nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.

Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.

Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi,  možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.

Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali  gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.

MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?

VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.

Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i  koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.

MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?

VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi  nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.

Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?

MONITOR:    Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha –  od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?

VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.

Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.

Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.

MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?

VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima  Vlade.

Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.

Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.

MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?

VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.

MONITOR:  Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?

VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su  pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.

MONITOR:  Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?

VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.

Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.

Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.

Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo