U ustajaloj revizionističkoj „poslanici“, Mandić, nakon što rehabilituje manje poznatog kolaboratora koji se ipak pridružio okupatorima nakon gušenja opštenarodnog ustanka 1941. u kom je učestvovao,  kaže: „Osudimo i ostavimo totalitarne ideologije u prošlosti“. A ja vas molim da obratite pažnju na množinu koju koristi. Citiraću jednog dragog prijatelja koji kaže – kad god mi neko pomene dva totalitarizma, odmah znam koji mu je miliji

MONITOR: Prošao je još jedan 13. jul. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju njeno antifašističko nasljeđe?

PETRIČEVIĆ: I dalje u delirijumu programski izazvanom i kontrolisanom putem njenih vrlo funkcionalnih i upotrebljivih podjela, održavanih u stanju minimalne pristojnosti. Tu i tamo – pretuče se po koji novinar ili novinarka, smakne se po koje bezbjednosno interesantno lice, časkom se u bescijenje rasproda sve što je ostalo od pomorstva, objavi se 50 m prepiske među kriminalcima, naspu se stotine hiljada kubika kao bi se nepovratno izmijenila fizionomija područja u bafer zoni UNESCO-a, prebije se poneko dijete na ivici školskog dvorišta i pijaćom se vodom navodnjavaju golf tereni dok hiljade primoraca plaćaju more na špinama.

Ali to se dešava kada nećete da učite – vuku vas kao marvu za afektirane rogove. Trinaesti jul u dvije istorijske iteracije predstavlja čvorne tačke artikulacije crnogorskog političkog subjektiviteta. Tu nema nikakve racionalne sumnje. Istorijske činjenice nisu ni nedostupne niti sporne, bez obzira na jeftine političke spinove koji nastoje da dominiraju medijskim prostorom. Odbijanje da se misli ide ruku pod ruku sa potrebom da se svrstava u neki identitetski obor. Nije kritičko mišljenje samo sebi cilj, ono je preduslov slobode. Ne možete kritički misliti donekle, pa tu stati, to činite neprestano, i onda kad boli, i onda kada su u pitanju „vaši“ – i posebno tada, jer vam je tu najveća odgovornost.

MONITOR: Kako vidite izjavu predsjednika parlamenta Andrije Mandića – „antifašizam uvijek i svuda, totalitarizam nikada više”?

PETRIČEVIĆ: Kao još jednu od dobro promišljenih logičkih grešaka koje u kontinuitetu štancuje u višegodišnjem projektu EU rebrendiranja imidža četničkog vojvode. U toj istoj ustajaloj revizionističkoj „poslanici“, Mandić, nakon što rehabilituje manje poznatog kolaboratora (na čemu (pro)srpski portali rade mnogo duže i otvorenije) koji se ipak pridružio okupatorima nakon gušenja opštenarodnog ustanka 1941. u kom je učestvovao, kaže: „Osudimo i ostavimo totalitarne ideologije u prošlosti“. Obratite pažnju na množinu koju koristi. Citiraću jednog dragog prijatelja koji kaže – kad god mi neko pomene dva totalitarizma – odmah znam koji mu je miliji.

Istorijski revizionizam čiji je Mandić jedan od glavnih protagonista u Crnoj Gori, notorno je nepošten i on ne može bez razilaženja između riječi i djela, očitih laži i svjesne upotrebe logičkih grešaka, a kao omiljene koristi zamjenu teza, tu quoque, crvenu haringu, argumentum ad hominem, itd. Zanimljivo bi bilo analizirati govore crnogorskih političara sa ovog aspekta. Mi na najvažnijim javnim funkcijama u zemlji –imamo u eristici izvježbane trolove. Profesionalne skretače pažnje. Neki od njih se povremeno presvuku, poput vuka u Crvenkapici, a neki dosljedno ostaju odani svojoj šifri. Ali ogromna većina tih ljudi ne radi u javnom interesu. U najboljem slučaju, dijelom i povremeno rade za pratikularne interese onih koji su ih doveli na vlast i na njoj održavaju, ali interesi samo njihovih – bilo finansijera bilo birača – nisu javni interes. Možda bi Aristotela valjalo početi izučavati u osnovnim školama. Glavno pitanje koje Aristotel u svojoj politici postavlja kako bi razlikovao dobre od loših političkih ustrojstava nije samo – ko vlada, već – u čijem interesu vlada?

MONITOR: Dok govore o antifašizmu, kadrovi vlasti promijenili su ime biblioteke Radosav Ljumović?

PETRIČEVIĆ: Jesu, promijenili su, ali je pitanje koliko je ta odluka održiva i pravno valjana. Nadam se da će dobiti po prstima i da će samovolji ostrašćenih nacionalista, neznalica i štetočina doći kraj. Imajući u vidu ko sjedi u Savjetu narodne biblioteke, skoro pa smiješnoj karikaturi sastava jedne od najznačajnijih institucija kulture glavnog grada, ova odluka ne iznenađuje, a opet sam bila u čudu kada sam čula za taj „podvig“ jurišnika na simboličko nasljeđe i identitet društva koje s predumišljajem razaraju.

Tačno se bojim momenta kada bih se mogla prestati čuditi – kada razlika imeđu umnog i stvarnog postane toliko nepovratno moćna da se mora prihvatiti „nova normalnost“ suludog. Zato, iako vidim kako i koliko institucije i procedure (ne) funkcionišu i dalje odlučujem da vjerujem u njih, jer je prihvatiti ili priznati da više ne vjerujemo u njih,  priznanje da ne vjerujemo u vladavinu prava i demokratiju koje počivaju na racionalnim i pravičnim procedurama. Ali, kao što Jozef K. najbolje zna, ova vjera može biti fatalna. Namjerna naivnost i sama je dvosjekli mač – može pomoći da preživimo odsustvo pravednosti i racionalnosti koje tretiramo kao privremeno, istovremeno nas odvodeći na gubilište.

MONITOR: Prošao je i još jedan 11. jul. Iako je Crna Gora usvojila Rezoluciju UN o Srebrenici, vlast nije ustanovila redovno obilježavanje sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici. Zašto?

PETRIČEVIĆ: Uzmemo li Okamovu oštricu prihvatićemo najjednostavniji i vjerovatno najistinitiji odgovor – zato što u Skupštini ne sjedi dovoljan broj ljudi koji genocid u Srebrenici smatraju genocidom i istovremeno razumiju koju vrstu istorijske odgovornosti ta kvalifikacija stavlja pred njih.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

PETRIČEVIĆ: Dragan Markovina je nakon prebijanja Vladimira Arsenijavića u Beogradu, uoči komemoracije žrtvama Srebrenice, rekao da je proces suočavanja sa prošlošću, posebno u Srbiji – naprosto propao – i da je to činjenica koju moramo prihvatiti. Nažalost, slažem se. Ali, istovremeno, to je ona ista Srbija u kojoj sam kao studentkinja, ili preciznije – kao aktiviskinja tokom studija – učila o tome što je suočavanje sa prošlošću i zašto je ono neophodno. Nisam to učila u državnim institucijama na kojima sam se školovala, učila sam od aktivistkinja Žena u crnom. To nije izolovan slučaj Srbije. Ovaj proces svuda vodi civilni sektor koji se ne plaši bavljenja temama sa kojima se sigurno gube izbori u postkonfliktnim društvima.

Kada sam se vratila u Crnu Goru, i dalje sam učila i radila sa organizacijama civilnog društva, sa Animom – Centrom za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora, Bona Fide iz Pljevalja, Centrom za građansko obrazovanje, Akcijom za ljudska prava… To su organizacije koje nisu čekale ni državu ni EU da postave prioritete za društvo u kome djeluju, već su iz vlastite građanske odgovornosti tražile tranzicionu pravdu, pravdu za žrtve, odgovornost počinilaca i znanje zajednice – smatrajući da zajednica mora znati zašto su i koji zločini počinjeni u njeno ime i jasno se postaviti spram toga.

Voljela bih kada bih mogla da prestanem da dajem jedan te isti intervju godinama. Osjećam dužnost i čini se da vrijedi ponavljati isto kada se odgovara na iste napade, podmetačine i spinove, ali…  Ko to više čita? Ko uopšte čita? Ili možda još interesantnije pitanje – u čemu se sastoji odgovornost onih koji čitaju u odnosu na zajednice kojima pripadaju?

Prošlost i Pjaca od filozofa

MONITOR:  Prošlost je i tema ovogodišnje Pjace od filozofa u Kotoru.

PETRIČEVIĆ: Kada sam prošlog septembra učestvovala na panelu u organizaciji CGO-a pod nazivom Devedesete – od nepristajanja do otpora jedna od sagovornica, izvanredno važna istoričarka Dubravka Stojanović, kazala je da je na ovim prostorima prošlost neizvjesnija od budućnosti. Ta mi je misao odzvanjala u glavi dok nisam predložila direktoru KotorArta Ratimiru Martinoviću da tema ovogodišnje Pjace od filozofa bude „Što se dešava sa našom prošlošću?“, što je prihvatio. Razgovori ovogodišnjeg izdanja Pjace od filozofa biće centrirani oko vremenitosti – temeljne odrednice i strukture ljudskog postojanja i načinima na koje možemo koncipirati vlastitu i kolektivnu povijesnost.

U panel diskusiji: Vrijeme prošlosti – Sukobljene politike sjećanja učestvovaće Dragan Prole, filozof iz Novog Sada, kao i dva istoričara – Hrvoje Klasić iz Zagreba i Milivoj Bešlin iz Beograda. Prve večeri govorićemo o prošlosti kao dinamičnoj i nesigurnoj pretpostavci – kako sadašnjosti, tako i budućnosti – o „ekspanziji sjećanja“ i rizicima koje nabujale selektivne i nerefleksivnere-interpretacije prošlosti mogu imati za zajednice njima oblikovane. Ovo nameće pitanje o odnosu između istorije i sjećanja –  jesu li to segmenti jedinstvenog procesa ili raznorodne, pa čak i suprotstavljene strukture? Bezmalo deceniju dugo divljačko ratovanje na prostorima koji su se nekada zvali jugoslovenskim bilo je nemoguće bez pretvaranja prošlosti u oružje i pretapanja njenih reinterpretacija u olovo. I danas, više od tri decenije kasnije, politička monetizacija prošlosti ne gubi na snazi, hipnotičkoj uvjerljivosti ili kapacitetu za mobilizaciju mržnje i nasilja.

U okviru drugog panela: Prostor prošlosti – Rizici muzealizacije nasljeđa razgovaraćemo sa Predragom Krstićem, filozofom iz Beograda, Tatjanom Koprivicom, istoričarkom umjetnosti iz Podgorice i Stevanom Kordićem, matematičarem i fotografom iz Kotora, o tome kako brinuti o vlastitoj povijesnosti, kako razumjeti nasljeđe i na koji se način starati o njemu? Može li se i kako sačuvati ne samo forma, već i život nasljeđa, posebno u eri notorne komodifikacije? Koliko su sadašnjici prisne i u njoj prisutne, smislene i važne tradirane forme i artefakti koje smo arhivirali po muzejima i postavili na razglednice? Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora je u tom smislu posebno instruktivno, jer njegova ugroženost na UNESCO-voj listi svjetske baštine čini posebno urgentnim pitanje – možemo li živjeti od nasljeđa, a da ga pritom ne uništimo? Možemo li očuvati tradiciju, a da je ne okamenimo? I konačno, ali možda prije svega ostalog – kakva je uloga i ulog znanja i obrazovanja u ovom kontekstu, ima li mu tu uopšte mjesta, i posjeduje li (više) moć da nam omogući ili makar pomogne da razumijemo vlastitu i kolektivnu vremensku strukturiranost.

Razgovori će se voditi u Perastu, praktično na ruševinama jedne od najimpozantnijih građevina ovoga grada – palate Mazarovića – i predstavljaće, u izvjesnom smislu, poetički i simbolički čin početka njenog novog života – života „otvorene palate“ – javnog prostora u službi nove umjetničke, kulturne i naučne scene Perasta i Boke, koji će biti realizovan kroz projekat REKUPERA(S)T – zajedničku inicijativu SHARE Fondacije i Fondacije Don Branko Sbutega, kao i Mjesne zajednice Perast, Društva prijatelja Perasta i organizacije Expeditio.

Milena PEROVIĆ

Bilo bi pogrešno stvarati očekivanje da će članstvo automatski riješiti razvojne probleme Crne Gore. Ono otvara vrata. Kroz ta vrata moramo proći sopstvenim radom

MONITOR: U Parlamentu je započeta procedura izmjena Ustava. Šta to donosi na unutrašnjem političkom planu, a šta na planu EU integracija?

VUJOVIĆ: Na unutrašnjem planu to prije svega pokazuje da je ogromna većina političkih aktera, uprkos svim razlikama, shvatila da se članstvo u EU više ne može tretirati kao dnevnopolitička tema. Može se polemisati o motivima pojedinih partija, ali zbirni rezultat govori da postoji svijest kako bi odustajanje od ovog procesa imalo visoku političku, ekonomsku i međunarodnu cijenu.

Istina je da se dio posla mogao završiti mnogo ranije. Godinama smo gubili vrijeme zbog političkih blokada, uskih partijskih interesa i nedostatka odgovornosti. Zato sada mnogi procesi izgledaju ubrzano. Ubrzanje nije posljedica dobre organizacije, već nadoknađivanja izgubljenog vremena.

Izmjene Ustava nijesu same sebi cilj. Građanima je mnogo manje važno kako izgleda ustavni tekst od toga da li će imati efikasnije sudove, sigurniju pravnu zaštitu i veću odgovornost nosilaca javnih funkcija.

Posebno zabrinjava utisak da je u pojedinim trenucima izgledalo kako je Briselu više stalo da Crna Gora uspije nego nama samima. To nije dobra poruka. Nije dobro da dođemo do tačke da su evropske integracije maltene samo projekat EU u Crnoj Gori, jer bi to prije svega trebao da bude projekat crnogorskog društva koje ima priliku da u tom procesu postane harmoničnije, efikasnije i, ako hoćete, humanije.

MONITOR: Stigla je i vijest o milijardama koje nas čekaju po ulasku u EU. O čemu se radi?

VUJOVIĆ: Najvažnije je razdvojiti politički slogan od stvarnosti. Evropska unija ne dijeli novac automatski niti postoji fond iz kojeg će sredstva jednostavno biti prebačena državama članicama. Članstvo otvara mogućnost pristupa ogromnom razvojnom budžetu, ali mogućnost nije isto što i ostvaren rezultat. Zato bi bila veoma skupa greška da postanemo članica Evropske unije, a da pritom ne budemo sposobni da iskoristimo prilike koje članstvo donosi.

Iskustva drugih država to jasno potvrđuju. Poljska je decenijama predstavljana kao primjer uspješnog korišćenja evropskih fondova upravo zato što je godinama prije ulaska gradila administraciju, obrazovala stručnjake i pripremala kvalitetne projekte. Zahvaljujući tome uspjela je da finansira hiljade kilometara puteva i željeznica, modernizaciju lokalnih zajednica, digitalizaciju javne uprave i razvoj univerziteta.

Bilo je država koje su prve godine članstva dočekale nespremne. Formalno su imale pravo na velika sredstva, ali nijesu imale dovoljno kvalitetnih projekata niti dovoljan broj ljudi koji razumiju komplikovane evropske procedure. Posljedica je bila mnogo slabija iskorišćenost raspoloživog novca. To je upozorenje i za Crnu Goru.

MONITOR: Đe treba obratiti dodatnu pažnju?

VUJOVIĆ: Poseban izazov biće lokalne samouprave. Mnoge opštine danas nemaju dovoljno projektnih timova niti iskustva u vođenju velikih evropskih projekata. Ukoliko taj kapacitet ne izgradimo na vrijeme, postoji realna opasnost da dio raspoloživih sredstava ostane neiskorišćen.

Mi često govorimo o milijardama koje će biti dostupne, a mnogo manje govorimo o ljudima koji te milijarde treba da pretvore u projekte. Evropski fondovi ne funkcionišu po principu političkih obećanja. Svaki euro mora biti opravdan kroz precizno definisane ciljeve, jasne indikatore, transparentne javne nabavke i strogu finansijsku kontrolu.

Zabrinjava činjenica da država još uvijek nedovoljno ulaže u razvoj administrativnih kapaciteta. Već je jasno da će dio najboljih stručnjaka nakon članstva pronaći posao u evropskim institucijama ili međunarodnim organizacijama. To je prirodan proces i predstavlja uspjeh tih ljudi. Međutim, država mora voditi računa da istovremeno razvija novu generaciju stručnjaka koja će ostati u Crnoj Gori. Neophodno je sistemski ulagati u službenike ministarstava, lokalnih samouprava, univerziteta, razvojnih agencija i civilnog sektora. Oni će biti nosioci najvećeg broja projekata.

Evropska sredstva nijesu samo pitanje novca nego i pitanje znanja. Upravo zbog toga pripreme za članstvo ne završavaju zatvaranjem pregovaračkih poglavlja. One tek tada postaju svakodnevni posao institucija.

MONITOR: Dakle, taj novac tek treba „zaraditi”?

VUJOVIĆ: Ne postoji garantovani novac koji neko dobija samo zato što je postao član EU. Postoje brojni evropski fondovi, programi finansiranja i drugi mehanizmi podrške iz kojih države članice mogu finansirati razvojne projekte, ali njihovo korišćenje zavisi od sposobnosti države da pripremi i realizuje kvalitetne projekte.

Evropska komisija očekuje ozbiljno planiranje, jasne prioritete, odgovorno upravljanje i potpunu transparentnost. Ukoliko projekti kasne ili se ne realizuju u skladu sa pravilima, sredstva se mogu izgubiti ili preusmjeriti. U tom cijelom procesu je važno i ustanoviti snažnu antikorupcijsku praksu i mehanizme kontrole što je podrzumijevaće, a o čemu se malo govori u ovim trenucima euforije.

Zato bi bilo pogrešno stvarati očekivanje da će članstvo automatski riješiti razvojne probleme Crne Gore. Ono otvara vrata. Kroz ta vrata ipak moramo proći sopstvenim radom.

MONITOR: Možemo li očekivati i dodatna sredstva iz Brisela?

VUJOVIĆ: Apsolutno. Posebno u oblastima nauke, inovacija, digitalizacije, zaštite životne sredine, energetske tranzicije i razvoja malih i srednjih preduzeća.

Programi poput Horizon Europe, Erasmus+, LIFE ili Interreg predstavljaju ogromnu razvojnu šansu za univerzitete, istraživačke centre, opštine, nevladine organizacije i privredu.

Međutim, ni tu ne postoji automatizam. Evropska sredstva dobijaju najbolji projekti, a konkurencija dolazi iz cijele Evrope.

Istovremeno, i domaća privreda mora početi ozbiljnije da se priprema. Evropsko tržište donosi ogromne mogućnosti, ali i znatno veću konkurenciju. Konkurentnost više neće zavisiti samo od cijene rada, već od inovacija, produktivnosti i kvaliteta proizvoda i usluga.

Zbog toga je danas možda važnije ulagati u ljude nego u zgrade. Državi će biti potrebni projektni menadžeri, finansijski eksperti, pravnici, istraživači i stručnjaci koji poznaju evropske procedure. Bez toga će priča o milijardama ostati samo politička parola.

Ako se ne pripremimo na vrijeme, može se dogoditi da građani nakon ulaska u Evropsku uniju osjete razočaranje jer će očekivanja biti mnogo veća od stvarnih rezultata. Zato pripreme moraju početi danas, a ne nakon pristupanja.

MONITOR: Evropska priča gurnula je u drugi plan mnoge domaće teme. O čemu ne razgovaramo dovoljno?

VUJOVIĆ: Već sada se vidi da političke partije razmišljaju o izborima 2027. godine. Velike partije raspolažu značajnim budžetskim sredstvima i sasvim je očekivano da žele očuvati postojeće političke pozicije. Problem nastaje kada se zbog toga proizvode vještačke teme koje traju nekoliko dana, izazovu snažne podjele, a zatim potpuno nestanu iz javnosti. Tako se javni prostor zatrpava sukobima, dok ozbiljne teme ostaju po strani.

Mnogo manje razgovaramo o kvalitetu obrazovanja, reformi javne uprave, demografskim izazovima, produktivnosti privrede, istraživanju i inovacijama ili tome kako zadržati mlade ljude u Crnoj Gori. Posebno zabrinjava činjenica da se vrlo malo govori o demografskim izazovima. Ako nastavimo da gubimo mlade i obrazovane ljude, nijedna evropska politika neće moći u potpunosti nadoknaditi taj gubitak.

Upravo će te teme odlučiti koliko ćemo zaista biti uspješna evropska država.

MONITOR: Koju biste od tih tema posebno izdvojili?

VUJOVIĆ: Više od pojedinačne teme zabrinjava politička atmosfera.

Imam utisak da je dio vlasti razvio obrazac prema kojem se gotovo svaka kritika automatski proglašava pokušajem povratka starog sistema. Takav pristup nije dobar ni za vlast ni za društvo.

Šest godina nakon promjene vlasti građani očekuju rezultate, a ne stalno poređenje sa prethodnim periodom. Ljudi žele bolje škole, efikasnije sudove, manje korupcije, kvalitetnije zdravstvo i više prilika za zapošljavanje.

Politika ne može trajno opstati na poruci da je dovoljno biti drugačiji od prethodnika. Ona mora pokazati da zna upravljati državom.

Ohrabruje činjenica da se pojavljuje sve više pojedinaca i organizacija koji nijesu spremni da prihvate logiku prema kojoj je svaka kritika neprijateljski čin. Upravo pluralizam mišljenja predstavlja jednu od osnovnih evropskih vrijednosti.

MONITOR: Počinjemo li da ličimo na zemlju članicu Evropske unije ili je riječ o istoj priči u novom pakovanju?

VUJOVIĆ: Evropske integracije neće imati puni smisao ukoliko ne budu praćene razvojem demokratske političke kulture. Jedan od najvećih izazova biće odnos vlasti prema kritičkom mišljenju. Tokom pristupnog procesa često se dešavalo da se određeni propusti relativizuju kako se ne bi ugrozila dinamika pregovora. To je bilo razumljivo u određenoj mjeri, ali nakon članstva više neće biti prostora za takav pristup. Ukoliko svaku kritiku budemo doživljavali kao napad na evropski put, napravićemo ozbiljnu grešku. Evropska unija nije zajednica bez kritike, već zajednica u kojoj su odgovornost, transparentnost i javna kontrola sastavni dio političkog sistema.

KOD će nastaviti da radi ono što je radio i do sada: da ukazuje na zloupotrebe, insistira na transparentnosti i zagovara odgovorno upravljanje javnim resursima, bez obzira na to ko vrši vlast. Upravo će u tome biti najveći test našeg društva. Ulazak u Evropsku uniju neće predstavljati kraj reformi, već početak njihove najvažnije faze. Do tada reforme sprovodimo kako bismo ispunili kriterijume za članstvo, a nakon toga više nećemo imati taj izgovor.

Pravo pitanje neće biti da li smo postali članica Evropske unije, već kakvu smo državu u nju unijeli. Ako uđemo sa snažnim institucijama, odgovornom upravom i kulturom odgovornosti, koristi će biti ogromne. Ako uđemo sa istim slabostima koje danas prepoznajemo, članstvo samo po sebi neće biti čarobni štapić.

Zoran RADULOVIĆ

SAD imaju izrazito povoljnu poziciju u pregovorima o budućem Visokom predstavniku u BiH i, daleko važnije, o tome kako će on djelovati. Amerika ima bolju alternativu nepostizanju pregovaračkog sporazuma. To se pokazalo i nakon neuspješnog pokušaja izbora Šmitovog nasljednika, kad je njegov zamjenik – američki diplomata, privremeno imenovan VP-om. U nastavku pregovora postoji opasnost da se SAD povuku iz dogovora i finansiranja OHR-a, i time završe njegov mandat

MONITOR: Izjavili ste da protivljenje predsjednika Milanovića učešću predstavnika hrvatske vojske na paradi u Parizu, smatrate izrazom nezadovoljstva položajem koji mu ne daje značajna mirnodopska ovlašćenja i nekom vrstom kampanje za parlamentarne izbore. On, međutim, kritikuje premijera Plenkovića kao arivistu okrenutog ambiciji ka briselskoj karijeri. U čemu je problem između njih dvojice?

GJENERO: Radi se o problemu koji proizlazi iz golemog deficita demokratske političke kulture, koji obilježava hrvatskog Predsjednika. Milanović otvoreno preuzima autoritarni putinovski narativ, otvoreno zagovara euroskeptična ili eurofobna stanovišta, sustavno razara odnose Hrvatske unutar NATO saveza i otvoreno opstruira pomoć Hrvatske obrani Ukrajine. Od  Andrej Plenković kao premijer nastoji voditi centrističku politiku fokusiranu na EU, a na predsjedničkim izborima 2020. i 2025. Zoran Milanović je uspio pobijediti nudeći sebe kao ključnu kočnicu, ograničenje izvršne vlasti. Nažalost, on ne funkcionira sukladno sustavu diobe vlasti – kočnice i ravnoteže, nego svojim djelovanjem razara institucije i blokira politički sistem. Za njega predsjednički mandat u sistemu parlamentarne vlade i uloga kriznog menadžera, koji u slučaju parlamentarne krize garantira državnu stabilnost (kao što to maestralno bez izvršne moći čine, na primjer, veliki austrijski predsjednik Alexander van der Bellen, ili talijanski Segio Mattarela) nije ispunjenje ambicije, nego „utješna nagrada” i platforma za budući pokušaj osvajana premijerske pozicije. Ta ambicija, koje se ne može osloboditi niti nakon četiriju poraza na parlamentarnim izborima, natjerala ga je u avanturu napada na izvršnu vlast. Pogrešno je procijenio da bi mogao ugroziti parlamentarnu većinu i provocirati prijevremene parlamentarne izbore.

MONITOR: Milanović i Plenković se nisu slagali ni oko uloge VP Krisitijana Šmita.  Hoće li se hrvatski državni vrh složiti ko im je favorit za novog VP?

GJENERO: Vlada operativno vodi vanjsku politiku, a stavovi Vlade su jasni – ona je čvrsto uz europsku poziciju. Milanović svoj identitet traži u krugovima kvazisuverenističkih europskih lidera. Cristian Schmidt je bio ozbiljan Visoki predstavnik. Vodio je uravnotežene politike, a sjajno je bilo to što on nije prije svega političar, nego se oblikovao kao vrhunski državni službenik i ozbiljan pravnik. Sve se to vidjelo na načinu na koji je obavljao dužnost. Hrvatska nije dio Vijeća za provođenje mira i nema takvu moć da bi bilo posebno važno kakav će biti stav njene izvršne vlasti prema budućem Visokom predstavniku.

MONITOR: Dio evropskih zemalja u upravi PIC-a nije prihvatio američkog kandidata – Italijana Antonija Zanardi Landija, za novog Visokog predstavnika u BiH. Da li se radi samo o suzbijanju uticaja SAD u BiH i na Zapadnom Balkanu ili i o prilici da EU i Evropa pokažu da ne žele trampizam čak ni u BiH?

GJENERO: U ovim izborima Europa je u nepovoljnom položaju. Amerika je ta koja velikim dijelom financira rad OHR-a. BiH je na rubu EU i procesi u toj državi, velikim dijelom uvjetovani patogenim utjecajima autoritarnog režima u Beogradu i totalitarnoga u Moskvi, izravno se odražavaju na Uniju, ali ne i na SAD. Zato SAD imaju izrazito povoljnu poziciju u pregovorima o budućem Visokom predstavniku, ali daleko važnije, o tome kako će u narednom, završnom mandatu djelovati taj Visoki predstavnik. Amerika ima bolju alternativu nepostizanju pregovaračkog sporazuma. To se pokazalo i nakon prvog neuspješnog pokušaja izbora Schmidtova nasljednika, kad je njegov zamjenik – američki diplomat, privremeno imenovan VP-om. U nastavku pregovora uvijek postoji opasnost da se SAD povuku iz dogovora, ali financiranja OHR-a, i time završe njegov mandat.

MONITOR: Postizborne promjene u Mađarskoj, Bugarskoj i Sloveniji, vode politike tih zemalja u različitim pravcima kada je u pitanju uticaj putinovske Rusije, ali i Trampa. Šta je danas u EU i Evropi politički temelj otpora uzletima neliberalnih vrijednosti?

GJENERO: U Mađarskoj se pokazalo da je ideja europske integracije i dalje snažna. Peter Magyar nije osvojio dvotrećinsku većinu zato što su u Mađarskoj u Orbanovo vrijeme „poskupljele kobasice” kao što su to banalizirali neki „analitičari”, nego zato što mađarski građani dominantno žele pripadati ujedinjenoj Europi. Za razliku od Mađarske u kojoj je „meka moć” Rusije i Putinova režima minorna, u Bugarskoj je ona vrlo snažna, i to je dovelo do pobjede Rubena Radeva. U Sloveniji nisu na dnevnom redu bila velika svjetonazorska pitanja i tako su pomaci u biračkom tijelu bili vrlo mali, u korist desnoga centra. Fokus vanjske politike vlade Janeza Janše vjerojatno neće biti toliko Bruxelles, koliko Washington i obnova odnosa s Izraelom. Ali, pobjeda umjerene desnice u Sloveniji ne dovodi u pitanje stabilnost europskih institucija i provođenja zajedničkih europskih politika. Prvi potez Janšine vlade bio je ukidanje izvanrednih kontrola unutar Schengenske zone, na slovenskim granicama prema Mađarskoj i Hrvatskoj. Što se tiče rasta populističkih pokreta koji ne pripadaju ustavnom luku, tome su izložene i Francuska, i Njemačka, pa i Britanija.

Iako se o rastu protueuropskih opcija dugo nagađa, u velikim europskim državama pokazuje se da izborni modeli zaustavljaju prodor radikalnih opcija izvan ustavnog luka. To za sada uspijeva i s njemačkim mješovitim izbornim sustavom, i s francuskim dvokružnim većinskim, i s britanskim sustavom relativne većine.

Pupovac je ozbiljan politički kapital Hrvatske, onog ko ga napada treba oštro kazniti

MONITOR: Ponovo je napadnut predsjednik SDSS, Milorad Pupovac. Ovo je već treći poziv za njegovu likvidaciju od početka godine. Da li se zvanična Hrvatska dovoljno bavi javno izraženim simpatijama za neoustaštvo i njenim mogućim radikalnijim posljedicama?

GJENERO: Onog tko napada Milorada Pupovca i njegovu stranku SDSS treba oštro kazniti – i to zbog gluposti i primitivizma, prije nego zbog nacionalizma. Milorad Pupovac i njegova stranka ozbiljan su politički kapital Hrvatske, jer je Pupovac oblikovao ideologiju konstitucionalnog patriotizma, koja je silno korisna za stabilnost. Otud proizilazi i spremnost za političku suradnju s izvršnom vlašću i sudjelovanje u vladajućim koalicijama, dok god su te koalicije formirane „na tlu” ustavnoga luka. Pupovac je ustrajao kao koalicijski partner vlade Jadranke Kosor, unatoč silnih pritisaka Zorana Milanovća da sudjeluje u rušenju te vlade, prije nego što je ova ostvarila temeljni cilj – završetak pristupnih pregovora s EU. Koalicijskom lojalnošću Pupovac i SDSS silno su doprinijeli tome da je Hrvatska na kraju mađarskog predsjedanja u junu 2011. završila pristupne pregovore. Pupovac je u dva mandata vlade Andreja Plenkovića sudjelovao u vladajućoj koaliciji, i osigurao  Plenkoviću preduvjete za se afirmira kao europski usmjeren lider. Izgleda da je vrlo blizu rekonstrukcija većine i u koaliciju će se, kao i 2017. i 2020. pozvati SDSS, uz neke male liberalno demokratske stranke. Napade na Pupovca treba tumačiti upravo u tom kontekstu, kao pokušaj sprečavanja rekonsolidacije parlamentarne većine umjerenoga desnog centra.

 Neriješenog graničnog pitanja između Hrvatske i Crne Gore nema

MONITOR: Predsjednik Milanović je otkazao regionalni skup „Brdo-Brioni“ jer nije želio da na njemu učestvuje Aleksandar Vučić. Ostaju i dalje neka neriješena granična pitanja Hrvatske sa zemljama koje su kandidatkinje za EU. Za Crnu Goru to je i dalje pitanje Prevlake, i vlasništva nad školskim brodom Jadran. Da li bi se od Hrvatske moglo očekivati da rješavanje tih problema ispostavi kao kočnicu za ulazak CG u EU?

GJENERO: Kao i svaki populist i kvazisuverenist, Milanović prezire multilateralizam, a proces Brdo Brijuni mu je „kamenčić u cipeli”. Proces Brdo Brijuni, ima ozbiljno značenje kao autohtona samonikla regionalna inicijativa, koja je prethodila Berlinskom procesu. Otkazivanjem summita Milanović je ugrozio održivost procesa, a doveo je u pitanje kolidersku ulogu Hrvatske u tom procesu. Ozbiljno griješite kada govorite o „neriješenom graničnom pitanju između Hrvatske i Crne Gore”. Neriješenog graničnog pitanja jednostavno nema. Pitanje granice na kopnu je riješeno još Arbitražnim mišljenima Badinterove komisije. Crna Gora je u svoj „acquis”, u svoju pravnu baštinu, unijela odluke Badinterove arbitraže proglašavanjem neovisnosti i između ostaloga je, na osnovu tog prihvaćanja pravnih obveza, prepoznata kao suverena država. Onaj tko poput nekadašnjeg crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića ili sadašnjeg predsjedika Crne Gore Jakova Milatovića zagovara pregovore o „pravednoj granici”, koja bi rt Oštro učinila dijelom crnogorskog teritorija, ozbiljno ugrožava temelje crnogorske državnosti.

Prije nego što je okončana UN-ova promatračka misija na Prevlaci 2002. godine, Hrvatska i Crna Gora su usvojile Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu, kojeg je Nomotehnički, oblikovao pokojni profesor Budislav Vukas, sjajan međunarodni pravnik i bivši sudac Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu. Ostalo je samo da se strane dogovore o tome hoće li same, na osnovu Protokola, iscrtati granice na moru ili će taj posao prepustiti neutralnoj strani – Hamburškom sudu za pravo mora.

Hrvatska se obvezala da neće svoje susjede zaustavljati u pristupanju EU zbog bilateralnih problema. Zato Hrvatska ne „blokira” pristupni dijalog Crne Gore, iako još nije povukla svoje rezerve prema zatvaranju poglavlja o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.

S pravom apostrofirate pitanje vlasnštva nad školskim brodom Jadran, ali to nije tek vlasnički problem. To je problem vezan uz poštivanje vladavine prava i Sporazuma o sukcesiji. Dodatni problem stvara činjenica da od ovog pitanja stranka, članica vladajuće koalicije, čiji su europski stavovi vrlo dvojbeni – Bečićevi demokrate, nastoji stvarati politički kapital. Čini se da je vrijeme da ozbiljni ljudi koji vode pretpristupni proces u Crnoj Gori, poput premijera Milojka Spajića, ministrice za europske integracije Maide Gorčević i ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića „utječu” na koalicijske partnere da se „uozbilje”. Ili da uspostave novu arhitekturu izvršne vlasti, u kojoj će netko ozbiljan i europski usmjeren s hrvatskom stranom razgovarati o tom problemu. Inače Crna Gora previše riskira, ugrožava vrijeme koje može biti nenadoknadiv resurs.

Nastasja RADOVIĆ