Povežite se sa nama

INTERVJU

VERICA BARAĆ, PREDSJEDNICA SAVETA ZA BORBU PROTIV KORUPCIJE VLADE SRBIJE: Razorna moć krupnog kapitala

Objavljeno prije

na

Sistemska korupcija je jedna od smrtonosnih bolesti društava. Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, godinama vodi borbu da raznim srpskim „demokratskim” vladama objasni gdje i koliko korupcije ima. MONITOR: Kada je riječ o borbi protiv korupcije, koliko je raspoloženje srpske vlasti i političke elite da se Srbija pomakne u pristupanju EU?
BARAĆ: U vlasti u Srbiji ne postoji volja za borbu protiv korupcije, niti volja da se prihvate i primene evropski standardi. Postoji samo potreba da se do kraja godine obezbedi kandidatura, jer je to važan adut strankama vladajuće koalicije u predizbornoj kampanji. Da bi ostvarili ovaj cilj, političari na vlasti preduzimaju sve kako bi simulirali borbu protiv korupcije, što se uglavnom svodi na hapšenja pojedinaca koje vlast u medijima označi kao aktere korupcionaških afera, a u čijoj pozadini se nalaze politički obračuni ili obračuni među moćnim pojedincima. Ovakvo ponašanje vlasti ima dvostruki negativan efekat, najpre zato što se prilikom hapšenja i u krivičnom postupku grubo krše ljudska prava osumnjičenih, što je za društvo mnogo veći problem nego sumnje na korupciju zbog kojih se pokreću ovi postupci. Drugi ozbiljan problem jeste to što građani stiču utisak da borba protiv korupcije nema smisla, jer uprkos svim tim hapšenjima i oduzimanju imovine nivo korupcije u Srbiji raste.

MONITOR: Predali ste srpskim vladama, kao njihov Savet za borbu protiv korupcije, više od 70 izvještaja, analiza, predloga… Kakvi su rezultati?
BARAĆ: Savet svake godine podnosi Vladi na desetine različitih izveštaja i inicijativa. Jedan deo je vezan za fenomene sistemske korupcije kakvi su izvoz šećera u zemlje EU, stečaj i prodaja Sartida, Nacionalna štedionice, Mobtel, preuzimanje C marketa i Luke Beograd, kao i za veliki broj slučajeva u privatizaciji koje smo pratili i analizirali jer smo u predstavkama koje nam svakodnevno dostavljaju sindikati i mali akcionari uočili da je korupcija u privatizaciji sistemski problem, da se ona kroz ove slučajeve može uočiti kao pravilo, a ne kao incident. Takvih izveštaja i inicijativa je bilo zaista mnogo. Savet je Vladi podneo i čitav niz izveštaja i predloga za izmene i dopune propisa kako bi se ubuduće onemogućila korupcija ne samo u privatizaciji već i u drugim oblastima, zatim za unapređenje institucionalnog okvira za rad nezavisne državne revizije, sprečavanje sukoba interesa, suzbijanje monopola. Mogla bi se napraviti povelika knjiga samo od izveštaja i dopisa koje smo dostavili Vladi u vezi Luke Beograd.

MONITOR: A efekti?
BARAĆ: Što se rezultata tiče, Izveštaj o Nacionalnoj štedionici je poslednji za koji imamo informaciju da je razmatran na Vladi i poslednji koji je bio predmet sastanka Vlade sa članovima Saveta. Nakon ovog izveštaja Vlada je u potpunosti promenila odnos prema Savetu i počela jednostavno da ignoriše naš rad, zbog čega je u javnosti stvorena lažna dilema da li ima smisla rad Vladinog savetodavnog tela čije predloge Vlada ignoriše, to jest da li da nastavimo sa radom ili da odustanemo, jer smo onemogućeni da vršimo svoju savetodavnu ulogu. Dakle, problem koji je nastao zbog toga što se u Savetovim analizama sprege vlasti i finansijskih interesnih grupa navode imena ministara i drugih visokih funkcionera odgovornih za odluke kojima je povređen javni interes, proglašen je za nesaradnju Vlade sa Savetom, odnosno Saveta sa Vladom. Mi smo smatrali da je naš zadatak da analiziramo fenomene sistemske korupcije i predlažemo mere za njeno suzbijanje. Činjenica da se visoki funkcioneri Vlade javljaju kao akteri sprege političkih i finansijskih interesnih grupa, koja je osnov sistemske korupcije, ne treba da ima uticaj na rad Saveta, a posledice takvog rada Saveta ne mogu se smatrati ,,nesaradnjom” Saveta i Vlade i razlogom da Savet odustane od analize sistemske korupcije. Pitanje koje treba postaviti nije da li rad Saveta ima smisla, već zbog čega Vlada nije preduzela ništa da reši probleme na koje je Savet ukazao, zbog čega tužilaštvo nije procesuiralo navode iz izveštaja Saveta, zbog čega se ne postupa po izveštajima koje je UBPOK radio o izvozu šećera, Sartidu, Nacionalnoj štedionici i drugim slučajevima sistemske korupcije koje je analizirao i Savet, i došao do istih zaključaka.

MONITOR: Primjećuje se da ne samo vlada, već ni tužilaštvo ne reaguje na vaše nalaze?
BARAĆ: Savet je sve svoje izveštaje pored Vlade i javnosti dostavljao i tužilaštvu, a u vezi sa istim slučajevima koje je Savet obrađivao u svojim izveštajima, tužbe i krivične prijave su podnosili i mali akcionari, radnici i drugi oštećeni građani. Međutim, tužilaštvo je uglavnom ignorisalo izveštaje Saveta.

MONITOR: Ko su glavni akteri kradje društvene i državne imovine koja je nekoliko ljudi u Srbiji učinila i „regionalnim liderima” ili tzv. ledolomcima u širenju srpskog biznisa kao što je to jednom rekao za Miroslava Miškovića, vicepremijer Božidar Đelić?
BARAĆ: Problem dominantne korupcije u Srbiji ne može se pravilno sagledati ako insistiramo na listi najmoćnijih krivaca. Čak i da je napravimo, važno je razumeti da njihovim uklanjanjem problem neće biti rešen. Problem je sistemske prirode, on proizilazi iz sprege različitih centara moći i njihovog zajedničkog interesa da se spreči formiranje institucija. Finansijski moćnici finansiraju političke stranke, i na taj način krupni kapital ostvaruje uticaj na parlament i na Vladu. Njihovi neformalni dogovori sklopljeni u međusobnom interesu, a na štetu javnog interesa, pretaču se u zakone, podzakonska akta, odluke Vlade, u kreiranje institucija… Taj problem je nasleđen iz 90-tih, ali je vrlo malo urađeno na njegovom suzbijanju, tako da je ova sprega vremenom sve jača. U protekloj deceniji smo videli da ona opstaje čak i nakon promena na izborima. U brojnim slučajevima sistemske korupcije koje je Savet analizirao mogli smo da uočimo da problem počne tokom mandata jedne Vlade, a sledeće dve ili tri Vlade nastave da rade isto što i prethodna. Nema odgovornosti čak ni kada oni koji su napravili problem siđu sa vlasti, jer jedina konstanta u Srbiji od 2000. godine do danas je uticaj krupnog kapitala na vlast. Preuzimanje Luke Beograd se desilo 2005. godine, nezakonitosti koje su tada počinjene još traju, a na njih se nadovezuju nove povrede javnog interesa u korist vlasnika Luke. Vlade se menjaju, koalicije se menjaju, ali sprega koja upravlja Srbijom sve vreme je ista, i takav poredak razara državu od vrha vlasti do najnižeg nivoa.

MONITOR: Kako stvari stoje, izgleda da je usklađivanje srpskog zakonodavstva sa željama pojedinaca važnije od usklađivanja sa evropskim acquis communitaire. Postoji li treća grana vlasti?
BARAĆ: Takozvana pravosudna reforma koja je sprovedena u Srbiji predstavlja korak unazad u nezavisnosti sudstva. Reformu sprovodi izvršna vlast na čelu sa ministarkom pravde, koja je kroz ovu reformu pokazala svu svoju nestručnost, nepoznavanje pravosuđa i evropskih standarda, kao i dominaciju i agresivnost izvršne vlasti u Srbiji. Reforma je istovremeno pokazala i koliko su sudije zavisne od izvršne vlasti.

U postupku reizbora i izbora sudija napravljene su greške koje je prepoznala i naša stručna javnost, kao i nadležni organi EU. Pre svega, Visoki savet sudstva nije sproveo postupak kojim se garantuje javnost, dostupnost podataka, raspravnost, već je sproveden tajni postupak u kome sudijama nije data mogućnost uvida u dokaze i pravo na izjašnjenje u odnosu na te dokaze. Tajnost postupka išla je tako daleko da je VSS smatrao da neizabrane sudije nemaju pravo da dobiju obrazložene odluke, nemaju pravo na pravni lek, odnosno, nemaju pravo na sudsku kontrolu donetih odluka VSS.

MONITOR: Šta se dogodilo nakon velike kritike EU?
BARAĆ: Uprkos obećanju Vlade da će se pozitivni efekti reforme videti već nakon nekoliko meseci, godinu kasnije mi smo na početku, i to na lošem početku, jer sada imamo veliki broj neopravdano neizabranih sudija, veliki broj neopravdano izabranih sudija, ograničen broj sudijskih mesta i sudije koje su se podelile na reizabrane, zadovoljne što i dalje imaju posao, i veliki broj neizabranih, opravdano nezadovoljnih sudija, što sve zajedno dovodi do osećaja zastrašenosti, neraspoloženja, nemoći u pravosuđu. Ono što naročito mora da zabrine društvo je muk i ravnodušnost izabranih sudija.

MONITOR: Vidite li u dominaciji izvršne vlasti neku vrstu modela tranzicije koja je društva u regionu odvela u male, liderske diktature sa „demokratskim legitimitetom”?
BARAĆ: Donekle bi se verovatno moglo reći da je taj problem posledica modela tranzicije. Nesumnjivo je da su određene prepreke u demokratizaciji izazvane činjenicom da međunarodni faktor svoju misiju u zemljama u tranziciji često sprovodi birokratski, bez sluha za lokalne prilike, čak i bez volje da se razumeju sve protivrečnosti konkretnog poretka koji treba da bude predmet reforme. Ipak, uprkos tome, mislim da je problem opstanka dominacije izvršne vlasti u zemljama našeg regiona u mnogo većoj meri vezan za nasleđe koje delimo. Ako pažljivije analizirate situaciju u zemljama bivše Jugoslavije lako ćete uočiti da su više uspeha u izgradnji demokratskih institucija imala ona društva u kojima postoji jasniji konsenzus za prevazilaženje nasleđa iz 90-tih, iako je u svim primenjen gotovo isti model tranzicije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo