Povežite se sa nama

INTERVJU

VERICA BARAĆ, PREDSJEDNICA SAVETA ZA BORBU PROTIV KORUPCIJE VLADE SRBIJE: Razorna moć krupnog kapitala

Objavljeno prije

na

verica-barac_500x300

Sistemska korupcija je jedna od smrtonosnih bolesti društava. Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, godinama vodi borbu da raznim srpskim „demokratskim” vladama objasni gdje i koliko korupcije ima. MONITOR: Kada je riječ o borbi protiv korupcije, koliko je raspoloženje srpske vlasti i političke elite da se Srbija pomakne u pristupanju EU?
BARAĆ: U vlasti u Srbiji ne postoji volja za borbu protiv korupcije, niti volja da se prihvate i primene evropski standardi. Postoji samo potreba da se do kraja godine obezbedi kandidatura, jer je to važan adut strankama vladajuće koalicije u predizbornoj kampanji. Da bi ostvarili ovaj cilj, političari na vlasti preduzimaju sve kako bi simulirali borbu protiv korupcije, što se uglavnom svodi na hapšenja pojedinaca koje vlast u medijima označi kao aktere korupcionaških afera, a u čijoj pozadini se nalaze politički obračuni ili obračuni među moćnim pojedincima. Ovakvo ponašanje vlasti ima dvostruki negativan efekat, najpre zato što se prilikom hapšenja i u krivičnom postupku grubo krše ljudska prava osumnjičenih, što je za društvo mnogo veći problem nego sumnje na korupciju zbog kojih se pokreću ovi postupci. Drugi ozbiljan problem jeste to što građani stiču utisak da borba protiv korupcije nema smisla, jer uprkos svim tim hapšenjima i oduzimanju imovine nivo korupcije u Srbiji raste.

MONITOR: Predali ste srpskim vladama, kao njihov Savet za borbu protiv korupcije, više od 70 izvještaja, analiza, predloga… Kakvi su rezultati?
BARAĆ: Savet svake godine podnosi Vladi na desetine različitih izveštaja i inicijativa. Jedan deo je vezan za fenomene sistemske korupcije kakvi su izvoz šećera u zemlje EU, stečaj i prodaja Sartida, Nacionalna štedionice, Mobtel, preuzimanje C marketa i Luke Beograd, kao i za veliki broj slučajeva u privatizaciji koje smo pratili i analizirali jer smo u predstavkama koje nam svakodnevno dostavljaju sindikati i mali akcionari uočili da je korupcija u privatizaciji sistemski problem, da se ona kroz ove slučajeve može uočiti kao pravilo, a ne kao incident. Takvih izveštaja i inicijativa je bilo zaista mnogo. Savet je Vladi podneo i čitav niz izveštaja i predloga za izmene i dopune propisa kako bi se ubuduće onemogućila korupcija ne samo u privatizaciji već i u drugim oblastima, zatim za unapređenje institucionalnog okvira za rad nezavisne državne revizije, sprečavanje sukoba interesa, suzbijanje monopola. Mogla bi se napraviti povelika knjiga samo od izveštaja i dopisa koje smo dostavili Vladi u vezi Luke Beograd.

MONITOR: A efekti?
BARAĆ: Što se rezultata tiče, Izveštaj o Nacionalnoj štedionici je poslednji za koji imamo informaciju da je razmatran na Vladi i poslednji koji je bio predmet sastanka Vlade sa članovima Saveta. Nakon ovog izveštaja Vlada je u potpunosti promenila odnos prema Savetu i počela jednostavno da ignoriše naš rad, zbog čega je u javnosti stvorena lažna dilema da li ima smisla rad Vladinog savetodavnog tela čije predloge Vlada ignoriše, to jest da li da nastavimo sa radom ili da odustanemo, jer smo onemogućeni da vršimo svoju savetodavnu ulogu. Dakle, problem koji je nastao zbog toga što se u Savetovim analizama sprege vlasti i finansijskih interesnih grupa navode imena ministara i drugih visokih funkcionera odgovornih za odluke kojima je povređen javni interes, proglašen je za nesaradnju Vlade sa Savetom, odnosno Saveta sa Vladom. Mi smo smatrali da je naš zadatak da analiziramo fenomene sistemske korupcije i predlažemo mere za njeno suzbijanje. Činjenica da se visoki funkcioneri Vlade javljaju kao akteri sprege političkih i finansijskih interesnih grupa, koja je osnov sistemske korupcije, ne treba da ima uticaj na rad Saveta, a posledice takvog rada Saveta ne mogu se smatrati ,,nesaradnjom” Saveta i Vlade i razlogom da Savet odustane od analize sistemske korupcije. Pitanje koje treba postaviti nije da li rad Saveta ima smisla, već zbog čega Vlada nije preduzela ništa da reši probleme na koje je Savet ukazao, zbog čega tužilaštvo nije procesuiralo navode iz izveštaja Saveta, zbog čega se ne postupa po izveštajima koje je UBPOK radio o izvozu šećera, Sartidu, Nacionalnoj štedionici i drugim slučajevima sistemske korupcije koje je analizirao i Savet, i došao do istih zaključaka.

MONITOR: Primjećuje se da ne samo vlada, već ni tužilaštvo ne reaguje na vaše nalaze?
BARAĆ: Savet je sve svoje izveštaje pored Vlade i javnosti dostavljao i tužilaštvu, a u vezi sa istim slučajevima koje je Savet obrađivao u svojim izveštajima, tužbe i krivične prijave su podnosili i mali akcionari, radnici i drugi oštećeni građani. Međutim, tužilaštvo je uglavnom ignorisalo izveštaje Saveta.

MONITOR: Ko su glavni akteri kradje društvene i državne imovine koja je nekoliko ljudi u Srbiji učinila i „regionalnim liderima” ili tzv. ledolomcima u širenju srpskog biznisa kao što je to jednom rekao za Miroslava Miškovića, vicepremijer Božidar Đelić?
BARAĆ: Problem dominantne korupcije u Srbiji ne može se pravilno sagledati ako insistiramo na listi najmoćnijih krivaca. Čak i da je napravimo, važno je razumeti da njihovim uklanjanjem problem neće biti rešen. Problem je sistemske prirode, on proizilazi iz sprege različitih centara moći i njihovog zajedničkog interesa da se spreči formiranje institucija. Finansijski moćnici finansiraju političke stranke, i na taj način krupni kapital ostvaruje uticaj na parlament i na Vladu. Njihovi neformalni dogovori sklopljeni u međusobnom interesu, a na štetu javnog interesa, pretaču se u zakone, podzakonska akta, odluke Vlade, u kreiranje institucija… Taj problem je nasleđen iz 90-tih, ali je vrlo malo urađeno na njegovom suzbijanju, tako da je ova sprega vremenom sve jača. U protekloj deceniji smo videli da ona opstaje čak i nakon promena na izborima. U brojnim slučajevima sistemske korupcije koje je Savet analizirao mogli smo da uočimo da problem počne tokom mandata jedne Vlade, a sledeće dve ili tri Vlade nastave da rade isto što i prethodna. Nema odgovornosti čak ni kada oni koji su napravili problem siđu sa vlasti, jer jedina konstanta u Srbiji od 2000. godine do danas je uticaj krupnog kapitala na vlast. Preuzimanje Luke Beograd se desilo 2005. godine, nezakonitosti koje su tada počinjene još traju, a na njih se nadovezuju nove povrede javnog interesa u korist vlasnika Luke. Vlade se menjaju, koalicije se menjaju, ali sprega koja upravlja Srbijom sve vreme je ista, i takav poredak razara državu od vrha vlasti do najnižeg nivoa.

MONITOR: Kako stvari stoje, izgleda da je usklađivanje srpskog zakonodavstva sa željama pojedinaca važnije od usklađivanja sa evropskim acquis communitaire. Postoji li treća grana vlasti?
BARAĆ: Takozvana pravosudna reforma koja je sprovedena u Srbiji predstavlja korak unazad u nezavisnosti sudstva. Reformu sprovodi izvršna vlast na čelu sa ministarkom pravde, koja je kroz ovu reformu pokazala svu svoju nestručnost, nepoznavanje pravosuđa i evropskih standarda, kao i dominaciju i agresivnost izvršne vlasti u Srbiji. Reforma je istovremeno pokazala i koliko su sudije zavisne od izvršne vlasti.

U postupku reizbora i izbora sudija napravljene su greške koje je prepoznala i naša stručna javnost, kao i nadležni organi EU. Pre svega, Visoki savet sudstva nije sproveo postupak kojim se garantuje javnost, dostupnost podataka, raspravnost, već je sproveden tajni postupak u kome sudijama nije data mogućnost uvida u dokaze i pravo na izjašnjenje u odnosu na te dokaze. Tajnost postupka išla je tako daleko da je VSS smatrao da neizabrane sudije nemaju pravo da dobiju obrazložene odluke, nemaju pravo na pravni lek, odnosno, nemaju pravo na sudsku kontrolu donetih odluka VSS.

MONITOR: Šta se dogodilo nakon velike kritike EU?
BARAĆ: Uprkos obećanju Vlade da će se pozitivni efekti reforme videti već nakon nekoliko meseci, godinu kasnije mi smo na početku, i to na lošem početku, jer sada imamo veliki broj neopravdano neizabranih sudija, veliki broj neopravdano izabranih sudija, ograničen broj sudijskih mesta i sudije koje su se podelile na reizabrane, zadovoljne što i dalje imaju posao, i veliki broj neizabranih, opravdano nezadovoljnih sudija, što sve zajedno dovodi do osećaja zastrašenosti, neraspoloženja, nemoći u pravosuđu. Ono što naročito mora da zabrine društvo je muk i ravnodušnost izabranih sudija.

MONITOR: Vidite li u dominaciji izvršne vlasti neku vrstu modela tranzicije koja je društva u regionu odvela u male, liderske diktature sa „demokratskim legitimitetom”?
BARAĆ: Donekle bi se verovatno moglo reći da je taj problem posledica modela tranzicije. Nesumnjivo je da su određene prepreke u demokratizaciji izazvane činjenicom da međunarodni faktor svoju misiju u zemljama u tranziciji često sprovodi birokratski, bez sluha za lokalne prilike, čak i bez volje da se razumeju sve protivrečnosti konkretnog poretka koji treba da bude predmet reforme. Ipak, uprkos tome, mislim da je problem opstanka dominacije izvršne vlasti u zemljama našeg regiona u mnogo većoj meri vezan za nasleđe koje delimo. Ako pažljivije analizirate situaciju u zemljama bivše Jugoslavije lako ćete uočiti da su više uspeha u izgradnji demokratskih institucija imala ona društva u kojima postoji jasniji konsenzus za prevazilaženje nasleđa iz 90-tih, iako je u svim primenjen gotovo isti model tranzicije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo