Povežite se sa nama

INTERVJU

VERICA BARAĆ, PREDSJEDNICA SAVETA ZA BORBU PROTIV KORUPCIJE VLADE SRBIJE: Razorna moć krupnog kapitala

Objavljeno prije

na

Sistemska korupcija je jedna od smrtonosnih bolesti društava. Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, godinama vodi borbu da raznim srpskim „demokratskim” vladama objasni gdje i koliko korupcije ima. MONITOR: Kada je riječ o borbi protiv korupcije, koliko je raspoloženje srpske vlasti i političke elite da se Srbija pomakne u pristupanju EU?
BARAĆ: U vlasti u Srbiji ne postoji volja za borbu protiv korupcije, niti volja da se prihvate i primene evropski standardi. Postoji samo potreba da se do kraja godine obezbedi kandidatura, jer je to važan adut strankama vladajuće koalicije u predizbornoj kampanji. Da bi ostvarili ovaj cilj, političari na vlasti preduzimaju sve kako bi simulirali borbu protiv korupcije, što se uglavnom svodi na hapšenja pojedinaca koje vlast u medijima označi kao aktere korupcionaških afera, a u čijoj pozadini se nalaze politički obračuni ili obračuni među moćnim pojedincima. Ovakvo ponašanje vlasti ima dvostruki negativan efekat, najpre zato što se prilikom hapšenja i u krivičnom postupku grubo krše ljudska prava osumnjičenih, što je za društvo mnogo veći problem nego sumnje na korupciju zbog kojih se pokreću ovi postupci. Drugi ozbiljan problem jeste to što građani stiču utisak da borba protiv korupcije nema smisla, jer uprkos svim tim hapšenjima i oduzimanju imovine nivo korupcije u Srbiji raste.

MONITOR: Predali ste srpskim vladama, kao njihov Savet za borbu protiv korupcije, više od 70 izvještaja, analiza, predloga… Kakvi su rezultati?
BARAĆ: Savet svake godine podnosi Vladi na desetine različitih izveštaja i inicijativa. Jedan deo je vezan za fenomene sistemske korupcije kakvi su izvoz šećera u zemlje EU, stečaj i prodaja Sartida, Nacionalna štedionice, Mobtel, preuzimanje C marketa i Luke Beograd, kao i za veliki broj slučajeva u privatizaciji koje smo pratili i analizirali jer smo u predstavkama koje nam svakodnevno dostavljaju sindikati i mali akcionari uočili da je korupcija u privatizaciji sistemski problem, da se ona kroz ove slučajeve može uočiti kao pravilo, a ne kao incident. Takvih izveštaja i inicijativa je bilo zaista mnogo. Savet je Vladi podneo i čitav niz izveštaja i predloga za izmene i dopune propisa kako bi se ubuduće onemogućila korupcija ne samo u privatizaciji već i u drugim oblastima, zatim za unapređenje institucionalnog okvira za rad nezavisne državne revizije, sprečavanje sukoba interesa, suzbijanje monopola. Mogla bi se napraviti povelika knjiga samo od izveštaja i dopisa koje smo dostavili Vladi u vezi Luke Beograd.

MONITOR: A efekti?
BARAĆ: Što se rezultata tiče, Izveštaj o Nacionalnoj štedionici je poslednji za koji imamo informaciju da je razmatran na Vladi i poslednji koji je bio predmet sastanka Vlade sa članovima Saveta. Nakon ovog izveštaja Vlada je u potpunosti promenila odnos prema Savetu i počela jednostavno da ignoriše naš rad, zbog čega je u javnosti stvorena lažna dilema da li ima smisla rad Vladinog savetodavnog tela čije predloge Vlada ignoriše, to jest da li da nastavimo sa radom ili da odustanemo, jer smo onemogućeni da vršimo svoju savetodavnu ulogu. Dakle, problem koji je nastao zbog toga što se u Savetovim analizama sprege vlasti i finansijskih interesnih grupa navode imena ministara i drugih visokih funkcionera odgovornih za odluke kojima je povređen javni interes, proglašen je za nesaradnju Vlade sa Savetom, odnosno Saveta sa Vladom. Mi smo smatrali da je naš zadatak da analiziramo fenomene sistemske korupcije i predlažemo mere za njeno suzbijanje. Činjenica da se visoki funkcioneri Vlade javljaju kao akteri sprege političkih i finansijskih interesnih grupa, koja je osnov sistemske korupcije, ne treba da ima uticaj na rad Saveta, a posledice takvog rada Saveta ne mogu se smatrati ,,nesaradnjom” Saveta i Vlade i razlogom da Savet odustane od analize sistemske korupcije. Pitanje koje treba postaviti nije da li rad Saveta ima smisla, već zbog čega Vlada nije preduzela ništa da reši probleme na koje je Savet ukazao, zbog čega tužilaštvo nije procesuiralo navode iz izveštaja Saveta, zbog čega se ne postupa po izveštajima koje je UBPOK radio o izvozu šećera, Sartidu, Nacionalnoj štedionici i drugim slučajevima sistemske korupcije koje je analizirao i Savet, i došao do istih zaključaka.

MONITOR: Primjećuje se da ne samo vlada, već ni tužilaštvo ne reaguje na vaše nalaze?
BARAĆ: Savet je sve svoje izveštaje pored Vlade i javnosti dostavljao i tužilaštvu, a u vezi sa istim slučajevima koje je Savet obrađivao u svojim izveštajima, tužbe i krivične prijave su podnosili i mali akcionari, radnici i drugi oštećeni građani. Međutim, tužilaštvo je uglavnom ignorisalo izveštaje Saveta.

MONITOR: Ko su glavni akteri kradje društvene i državne imovine koja je nekoliko ljudi u Srbiji učinila i „regionalnim liderima” ili tzv. ledolomcima u širenju srpskog biznisa kao što je to jednom rekao za Miroslava Miškovića, vicepremijer Božidar Đelić?
BARAĆ: Problem dominantne korupcije u Srbiji ne može se pravilno sagledati ako insistiramo na listi najmoćnijih krivaca. Čak i da je napravimo, važno je razumeti da njihovim uklanjanjem problem neće biti rešen. Problem je sistemske prirode, on proizilazi iz sprege različitih centara moći i njihovog zajedničkog interesa da se spreči formiranje institucija. Finansijski moćnici finansiraju političke stranke, i na taj način krupni kapital ostvaruje uticaj na parlament i na Vladu. Njihovi neformalni dogovori sklopljeni u međusobnom interesu, a na štetu javnog interesa, pretaču se u zakone, podzakonska akta, odluke Vlade, u kreiranje institucija… Taj problem je nasleđen iz 90-tih, ali je vrlo malo urađeno na njegovom suzbijanju, tako da je ova sprega vremenom sve jača. U protekloj deceniji smo videli da ona opstaje čak i nakon promena na izborima. U brojnim slučajevima sistemske korupcije koje je Savet analizirao mogli smo da uočimo da problem počne tokom mandata jedne Vlade, a sledeće dve ili tri Vlade nastave da rade isto što i prethodna. Nema odgovornosti čak ni kada oni koji su napravili problem siđu sa vlasti, jer jedina konstanta u Srbiji od 2000. godine do danas je uticaj krupnog kapitala na vlast. Preuzimanje Luke Beograd se desilo 2005. godine, nezakonitosti koje su tada počinjene još traju, a na njih se nadovezuju nove povrede javnog interesa u korist vlasnika Luke. Vlade se menjaju, koalicije se menjaju, ali sprega koja upravlja Srbijom sve vreme je ista, i takav poredak razara državu od vrha vlasti do najnižeg nivoa.

MONITOR: Kako stvari stoje, izgleda da je usklađivanje srpskog zakonodavstva sa željama pojedinaca važnije od usklađivanja sa evropskim acquis communitaire. Postoji li treća grana vlasti?
BARAĆ: Takozvana pravosudna reforma koja je sprovedena u Srbiji predstavlja korak unazad u nezavisnosti sudstva. Reformu sprovodi izvršna vlast na čelu sa ministarkom pravde, koja je kroz ovu reformu pokazala svu svoju nestručnost, nepoznavanje pravosuđa i evropskih standarda, kao i dominaciju i agresivnost izvršne vlasti u Srbiji. Reforma je istovremeno pokazala i koliko su sudije zavisne od izvršne vlasti.

U postupku reizbora i izbora sudija napravljene su greške koje je prepoznala i naša stručna javnost, kao i nadležni organi EU. Pre svega, Visoki savet sudstva nije sproveo postupak kojim se garantuje javnost, dostupnost podataka, raspravnost, već je sproveden tajni postupak u kome sudijama nije data mogućnost uvida u dokaze i pravo na izjašnjenje u odnosu na te dokaze. Tajnost postupka išla je tako daleko da je VSS smatrao da neizabrane sudije nemaju pravo da dobiju obrazložene odluke, nemaju pravo na pravni lek, odnosno, nemaju pravo na sudsku kontrolu donetih odluka VSS.

MONITOR: Šta se dogodilo nakon velike kritike EU?
BARAĆ: Uprkos obećanju Vlade da će se pozitivni efekti reforme videti već nakon nekoliko meseci, godinu kasnije mi smo na početku, i to na lošem početku, jer sada imamo veliki broj neopravdano neizabranih sudija, veliki broj neopravdano izabranih sudija, ograničen broj sudijskih mesta i sudije koje su se podelile na reizabrane, zadovoljne što i dalje imaju posao, i veliki broj neizabranih, opravdano nezadovoljnih sudija, što sve zajedno dovodi do osećaja zastrašenosti, neraspoloženja, nemoći u pravosuđu. Ono što naročito mora da zabrine društvo je muk i ravnodušnost izabranih sudija.

MONITOR: Vidite li u dominaciji izvršne vlasti neku vrstu modela tranzicije koja je društva u regionu odvela u male, liderske diktature sa „demokratskim legitimitetom”?
BARAĆ: Donekle bi se verovatno moglo reći da je taj problem posledica modela tranzicije. Nesumnjivo je da su određene prepreke u demokratizaciji izazvane činjenicom da međunarodni faktor svoju misiju u zemljama u tranziciji često sprovodi birokratski, bez sluha za lokalne prilike, čak i bez volje da se razumeju sve protivrečnosti konkretnog poretka koji treba da bude predmet reforme. Ipak, uprkos tome, mislim da je problem opstanka dominacije izvršne vlasti u zemljama našeg regiona u mnogo većoj meri vezan za nasleđe koje delimo. Ako pažljivije analizirate situaciju u zemljama bivše Jugoslavije lako ćete uočiti da su više uspeha u izgradnji demokratskih institucija imala ona društva u kojima postoji jasniji konsenzus za prevazilaženje nasleđa iz 90-tih, iako je u svim primenjen gotovo isti model tranzicije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo