Povežite se sa nama

INTERVJU

VERICA BARAĆ, PREDSJEDNICA SAVETA ZA BORBU PROTIV KORUPCIJE VLADE SRBIJE: Razorna moć krupnog kapitala

Objavljeno prije

na

Sistemska korupcija je jedna od smrtonosnih bolesti društava. Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, godinama vodi borbu da raznim srpskim „demokratskim” vladama objasni gdje i koliko korupcije ima. MONITOR: Kada je riječ o borbi protiv korupcije, koliko je raspoloženje srpske vlasti i političke elite da se Srbija pomakne u pristupanju EU?
BARAĆ: U vlasti u Srbiji ne postoji volja za borbu protiv korupcije, niti volja da se prihvate i primene evropski standardi. Postoji samo potreba da se do kraja godine obezbedi kandidatura, jer je to važan adut strankama vladajuće koalicije u predizbornoj kampanji. Da bi ostvarili ovaj cilj, političari na vlasti preduzimaju sve kako bi simulirali borbu protiv korupcije, što se uglavnom svodi na hapšenja pojedinaca koje vlast u medijima označi kao aktere korupcionaških afera, a u čijoj pozadini se nalaze politički obračuni ili obračuni među moćnim pojedincima. Ovakvo ponašanje vlasti ima dvostruki negativan efekat, najpre zato što se prilikom hapšenja i u krivičnom postupku grubo krše ljudska prava osumnjičenih, što je za društvo mnogo veći problem nego sumnje na korupciju zbog kojih se pokreću ovi postupci. Drugi ozbiljan problem jeste to što građani stiču utisak da borba protiv korupcije nema smisla, jer uprkos svim tim hapšenjima i oduzimanju imovine nivo korupcije u Srbiji raste.

MONITOR: Predali ste srpskim vladama, kao njihov Savet za borbu protiv korupcije, više od 70 izvještaja, analiza, predloga… Kakvi su rezultati?
BARAĆ: Savet svake godine podnosi Vladi na desetine različitih izveštaja i inicijativa. Jedan deo je vezan za fenomene sistemske korupcije kakvi su izvoz šećera u zemlje EU, stečaj i prodaja Sartida, Nacionalna štedionice, Mobtel, preuzimanje C marketa i Luke Beograd, kao i za veliki broj slučajeva u privatizaciji koje smo pratili i analizirali jer smo u predstavkama koje nam svakodnevno dostavljaju sindikati i mali akcionari uočili da je korupcija u privatizaciji sistemski problem, da se ona kroz ove slučajeve može uočiti kao pravilo, a ne kao incident. Takvih izveštaja i inicijativa je bilo zaista mnogo. Savet je Vladi podneo i čitav niz izveštaja i predloga za izmene i dopune propisa kako bi se ubuduće onemogućila korupcija ne samo u privatizaciji već i u drugim oblastima, zatim za unapređenje institucionalnog okvira za rad nezavisne državne revizije, sprečavanje sukoba interesa, suzbijanje monopola. Mogla bi se napraviti povelika knjiga samo od izveštaja i dopisa koje smo dostavili Vladi u vezi Luke Beograd.

MONITOR: A efekti?
BARAĆ: Što se rezultata tiče, Izveštaj o Nacionalnoj štedionici je poslednji za koji imamo informaciju da je razmatran na Vladi i poslednji koji je bio predmet sastanka Vlade sa članovima Saveta. Nakon ovog izveštaja Vlada je u potpunosti promenila odnos prema Savetu i počela jednostavno da ignoriše naš rad, zbog čega je u javnosti stvorena lažna dilema da li ima smisla rad Vladinog savetodavnog tela čije predloge Vlada ignoriše, to jest da li da nastavimo sa radom ili da odustanemo, jer smo onemogućeni da vršimo svoju savetodavnu ulogu. Dakle, problem koji je nastao zbog toga što se u Savetovim analizama sprege vlasti i finansijskih interesnih grupa navode imena ministara i drugih visokih funkcionera odgovornih za odluke kojima je povređen javni interes, proglašen je za nesaradnju Vlade sa Savetom, odnosno Saveta sa Vladom. Mi smo smatrali da je naš zadatak da analiziramo fenomene sistemske korupcije i predlažemo mere za njeno suzbijanje. Činjenica da se visoki funkcioneri Vlade javljaju kao akteri sprege političkih i finansijskih interesnih grupa, koja je osnov sistemske korupcije, ne treba da ima uticaj na rad Saveta, a posledice takvog rada Saveta ne mogu se smatrati ,,nesaradnjom” Saveta i Vlade i razlogom da Savet odustane od analize sistemske korupcije. Pitanje koje treba postaviti nije da li rad Saveta ima smisla, već zbog čega Vlada nije preduzela ništa da reši probleme na koje je Savet ukazao, zbog čega tužilaštvo nije procesuiralo navode iz izveštaja Saveta, zbog čega se ne postupa po izveštajima koje je UBPOK radio o izvozu šećera, Sartidu, Nacionalnoj štedionici i drugim slučajevima sistemske korupcije koje je analizirao i Savet, i došao do istih zaključaka.

MONITOR: Primjećuje se da ne samo vlada, već ni tužilaštvo ne reaguje na vaše nalaze?
BARAĆ: Savet je sve svoje izveštaje pored Vlade i javnosti dostavljao i tužilaštvu, a u vezi sa istim slučajevima koje je Savet obrađivao u svojim izveštajima, tužbe i krivične prijave su podnosili i mali akcionari, radnici i drugi oštećeni građani. Međutim, tužilaštvo je uglavnom ignorisalo izveštaje Saveta.

MONITOR: Ko su glavni akteri kradje društvene i državne imovine koja je nekoliko ljudi u Srbiji učinila i „regionalnim liderima” ili tzv. ledolomcima u širenju srpskog biznisa kao što je to jednom rekao za Miroslava Miškovića, vicepremijer Božidar Đelić?
BARAĆ: Problem dominantne korupcije u Srbiji ne može se pravilno sagledati ako insistiramo na listi najmoćnijih krivaca. Čak i da je napravimo, važno je razumeti da njihovim uklanjanjem problem neće biti rešen. Problem je sistemske prirode, on proizilazi iz sprege različitih centara moći i njihovog zajedničkog interesa da se spreči formiranje institucija. Finansijski moćnici finansiraju političke stranke, i na taj način krupni kapital ostvaruje uticaj na parlament i na Vladu. Njihovi neformalni dogovori sklopljeni u međusobnom interesu, a na štetu javnog interesa, pretaču se u zakone, podzakonska akta, odluke Vlade, u kreiranje institucija… Taj problem je nasleđen iz 90-tih, ali je vrlo malo urađeno na njegovom suzbijanju, tako da je ova sprega vremenom sve jača. U protekloj deceniji smo videli da ona opstaje čak i nakon promena na izborima. U brojnim slučajevima sistemske korupcije koje je Savet analizirao mogli smo da uočimo da problem počne tokom mandata jedne Vlade, a sledeće dve ili tri Vlade nastave da rade isto što i prethodna. Nema odgovornosti čak ni kada oni koji su napravili problem siđu sa vlasti, jer jedina konstanta u Srbiji od 2000. godine do danas je uticaj krupnog kapitala na vlast. Preuzimanje Luke Beograd se desilo 2005. godine, nezakonitosti koje su tada počinjene još traju, a na njih se nadovezuju nove povrede javnog interesa u korist vlasnika Luke. Vlade se menjaju, koalicije se menjaju, ali sprega koja upravlja Srbijom sve vreme je ista, i takav poredak razara državu od vrha vlasti do najnižeg nivoa.

MONITOR: Kako stvari stoje, izgleda da je usklađivanje srpskog zakonodavstva sa željama pojedinaca važnije od usklađivanja sa evropskim acquis communitaire. Postoji li treća grana vlasti?
BARAĆ: Takozvana pravosudna reforma koja je sprovedena u Srbiji predstavlja korak unazad u nezavisnosti sudstva. Reformu sprovodi izvršna vlast na čelu sa ministarkom pravde, koja je kroz ovu reformu pokazala svu svoju nestručnost, nepoznavanje pravosuđa i evropskih standarda, kao i dominaciju i agresivnost izvršne vlasti u Srbiji. Reforma je istovremeno pokazala i koliko su sudije zavisne od izvršne vlasti.

U postupku reizbora i izbora sudija napravljene su greške koje je prepoznala i naša stručna javnost, kao i nadležni organi EU. Pre svega, Visoki savet sudstva nije sproveo postupak kojim se garantuje javnost, dostupnost podataka, raspravnost, već je sproveden tajni postupak u kome sudijama nije data mogućnost uvida u dokaze i pravo na izjašnjenje u odnosu na te dokaze. Tajnost postupka išla je tako daleko da je VSS smatrao da neizabrane sudije nemaju pravo da dobiju obrazložene odluke, nemaju pravo na pravni lek, odnosno, nemaju pravo na sudsku kontrolu donetih odluka VSS.

MONITOR: Šta se dogodilo nakon velike kritike EU?
BARAĆ: Uprkos obećanju Vlade da će se pozitivni efekti reforme videti već nakon nekoliko meseci, godinu kasnije mi smo na početku, i to na lošem početku, jer sada imamo veliki broj neopravdano neizabranih sudija, veliki broj neopravdano izabranih sudija, ograničen broj sudijskih mesta i sudije koje su se podelile na reizabrane, zadovoljne što i dalje imaju posao, i veliki broj neizabranih, opravdano nezadovoljnih sudija, što sve zajedno dovodi do osećaja zastrašenosti, neraspoloženja, nemoći u pravosuđu. Ono što naročito mora da zabrine društvo je muk i ravnodušnost izabranih sudija.

MONITOR: Vidite li u dominaciji izvršne vlasti neku vrstu modela tranzicije koja je društva u regionu odvela u male, liderske diktature sa „demokratskim legitimitetom”?
BARAĆ: Donekle bi se verovatno moglo reći da je taj problem posledica modela tranzicije. Nesumnjivo je da su određene prepreke u demokratizaciji izazvane činjenicom da međunarodni faktor svoju misiju u zemljama u tranziciji često sprovodi birokratski, bez sluha za lokalne prilike, čak i bez volje da se razumeju sve protivrečnosti konkretnog poretka koji treba da bude predmet reforme. Ipak, uprkos tome, mislim da je problem opstanka dominacije izvršne vlasti u zemljama našeg regiona u mnogo većoj meri vezan za nasleđe koje delimo. Ako pažljivije analizirate situaciju u zemljama bivše Jugoslavije lako ćete uočiti da su više uspeha u izgradnji demokratskih institucija imala ona društva u kojima postoji jasniji konsenzus za prevazilaženje nasleđa iz 90-tih, iako je u svim primenjen gotovo isti model tranzicije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo