Pijanista Bojan Martinović rođen je 1981. godine na Cetinju. Nižu i srednju školu završio je u Kotoru. Kao izrazito darovit mladi pijanista, 1996. godine upisao je Muzičku akademiju na Cetinju. Diplomirao je i magistrirao u klasi Vladimira Bočkarjova. Docent je na Muzičkoj akademiji na Cetinju.
MONITOR: Upisali ste Muzičku akademiju sa šesnaest godina. Zanima me ko je otkrio vaš talenat?
MARTINOVIĆ: Ja sam četvrta generacija muzičara u familiji. Moj prađed po ocu je imao kamerni porodični hor, koji je nastupao širom onoga što se danas popularno naziva region. Moja prababa sa majčine strane je imala svoj klavir prije više od sto godina. Moj otac je muzičar, hranim se muzikom od djetinjstva.
MONITOR: Često se čuje da se u savremenom svijetu nisu pojavili geniji klasične muzike poput onih iz prošlosti. Vi ipak to radom na neki način i demantujete izvodeći kod nas premijerno djela muzike 20 vijeka.
MARTINOVIĆ: Postoje teze o tome da danas klasična muzika doživljava jednu vrstu krize, poetičke, ekonomske, ideološke, sociološke, socijalne. I u baroku, klasicizmu, romantizmu, postojalo je more loših kompozitora koji danas zanimaju samo muzikologe. S druge strane, dvadeseti vijek je proizveo Senberga, Weberna, Stravinskog, Ligetija, Kramba, Buleza, Lahenmana i mnogo drugih kompozitora koji govore da je kriza nešto što ima više veze sa našim poimanjem muzike kao dijela kulturnog mainstreama. Naime, pop muzika je preuzela mnoge ingerencije koje su ranije bile u domenu svega onoga što se uzima pod preširoki plašt klasične muzike, pa se tom krizom maše kao nekom njenom teatralnom smrću, umjesto da se utvrde nove osnove za njeno razbuđivanje. U međuvremenu je Mozart postao i muzika za reklame, vjenčanja, mobilne telefone, a Wagner soundtrack za bombardovanje napalmom. Na drugoj strani, svjetski muzički mainstream funkcioniše u opasnoj blizini jedne marketinške autoparodije, čim posegne za popularizacijom, i pokazuje ozbiljnu nemoć da se samoreguliše. Prava umjetnička supstanca tradicije i sama mora doživljavati promjene i redefinicije, prelome, reinterpretacije. Wagner nam ne može biti zanimljiv na isti način kao prije sto godina, a ni njima prije stotinu nije značio isto kao onima prije sto pedeset.
MONITOR: Pa koji su razlozi za njen današnji loš status?
MARTINOVIĆ: Jedan od razloga za loš status umjetničke muzike je i sam doživljaj nje kao neke vrste skupe, mrske obaveze prema kulturi, koja se mora odraditi, ali nije pretjerano zabavna, neki pingvini sa leptir mašnama sa scene nam škripuću teme uz koje možemo i da zviždućemo, hvala bogu, svima su nam iz crtanih filmova poznate, dok se prava umjetnička muzika kreće između jedne vrste profesorskog diskursa, na katedrama, snobizma bogatih krugova kulturnih centara i avangardnih krugova, koji su nedostatni, jer su u drugom planu. Iz ugla pijaniste, vidim kako je okoštala jedna vrsta konzervativizma u muzičkoj interpretaciji, koji od muzičkog teksta stvara jednu vrstu fetiša, zatvorenog za nove interpretacije, i zapečaćenog neđe tamo prije stotinu godina. Ako Pandur može Dostojevskog da režira bez opširnih dijaloga, gotovo bez riječi, muzikom, svjetlom, gestom, kako tek to onda može otvoriti nama muzičarima impulse da tražimo puteve do novih interpretacija starih tekstova. A o novim tekstovima, novoj muzici da i ne govorim. Nema muzike bez nove muzike, i bez novih čitanja stare.
MONITOR: U zemlji koja nema muzičku tradiciju, gdje akademski muzičari na plejbek prate estradne zvijezde sigurno je teško živjeti od muziciranja. Po čemu se može mjeriti uspjeh jednog ozbiljnog muzičara koji je odlučio da živi i stvara u Crnoj Gori ?
MARTINOVIĆ: Crna Gora ima takvu muzičku scenu koja je stalno na rubu da uopšte postoji. Postoje dva-tri pozorišta u kojima muzičari i orkestri djeluju podstanarski, kao neki poluželjeni gosti, i uopšte kulturni prostor tretira ih kao neke dalje rođake na gostovanju u dnevnoj sobi. Neka ih tu, neka ostanu koji dan, pojedu dva tri ručka, malo meze i koka kole, pa neka idu odakle su i došli. Dugo nije bilo pravog razumijevanja za prava muzička istraživanja, ni kod publike ni kod muzičara. I sam esnaf je djelimično kriv, i ova tranzicija koja će, po svoj prilici potrajati još stotinjak godina. Obradovalo me je formiranje Muzičkog centra to jest simfonijskog orkestra. Time smo ipak ušli u novu fazu života muzičke scene. Ja se uvijek trudim da sebe podesim tako da mi manjak publike ili nezainteresovanost širih slojeva za umjetničku muziku ne spusti kriterijume interpretacije. S druge strane, kad već nemamo prave tradicije, ne moramo se ponašati kao da smo dužni robovati svakom očajničkom etnomuzikološkom trzaju iz prošlosti, već moramo za svoju tradiciju usvojiti tradiciju evropske muzike, pa i avangarde. Retroaktivni romantizam ponoviće nam se, u suprotnom, kao farsa.
MONITOR: Sa violinistom Miranom Begićem bilježite dugogodišnju saradnju. Kako je do toga došlo?
MARTINOVIĆ: Muzičarski svijet u Crnoj Gori je malen i nemoguće je nekoga ne poznavati. Posebno ako je još taj neko i sjajan muzičar. Našem zajedničkom sviranju prethodi dugogodišnje prijateljstvo, dok je sama profesionalna saradnja počela 2004. godine. Odsvirali smo preko 50 resitala u zemlji i inostranstvu. Izdvajam nastupe u Libanu, Engleskoj i Francuskoj. Tokom 2011.god. nastupićemo u Moskvi , Banja Luci, Jerevanu, Kijevu, Odesi, Londonu i Brazilu.
MONITOR: Šta mislite o načinu promovisanja klasične muzike kod nas?
MARTINOVIĆ: Festival ESPRESSIVO prvi put je organizovan 2008. godine kao poruka Muzičke akademije i nekoliko ovdašnjih muzičara da na Cetinju možemo i moramo da dovedemo visoke vrijednosti, evropske, rekao bih. Krenuli smo iz entuzijazma da nešto uradimo, i za CG scenu i za Cetinje. Poslije druge godine shvatili smo da imamo budućnost, poslije treće, prethodne, da smo napravili odličnu stvar, festival već ima ozbiljnu newcomer reputaciju. U tome poslu nam se ove godine kao organizator pridružila Muzička omladina Crne Gore, sastavili smo program koji ove godine uključuje imena kao što su Natalia Gutman, Zahar Bron, Dancan Mctyre, Peter Langgartner, Ana Tifu, Viktor Uzur, i mnogi drugi. Već četvrtu godinu se, takođe na Cetinju, održava i ljetnja SomeAir akademija za studente iz cijelog regiona, takođe u suorganizaciji akademije i muzičke omladine. Ovim SomeAir provjetravanjem dajemo svoj mali doprinos i sceni i pedagogiji i zapostavljenoj prijestonici.
MONITOR: Vi i komponujete muziku, čak i elektronsku. Producirate je… Koju muziku volite da slušate, naravno – osim klasične?
MARTINOVIĆ: Produciranje i komponovanje elektronske muzike počelo je kao hobi. Ali, vjerovatno su naši hobiji zapravo izraz neke suštinske potrebe, i vremenom se pretvaraju u mnogo više od toga. To i nije daleko od moga pijanizma, samo se izražavam u drugom mediju, malo drugačijim sredstvima. U okvirima iste umjetnosti. Do kraja godine očekujem izlazak albuma ovih mojih kompozicija. A što se slušanja tiče, obilježili su me, trajno, Bjork, Radiohead, Peter Gabriel…Mnogo muzike, raznih žanrova.
MONITOR: Koliko nalazite zadovoljstva u radu sa studentima?
MARTINOVIĆ: Tražim i nalazim. Trenutno vodim već osmu generaciju studenata, svaka od njih ima svoje specifičnosti, koje meni opet pružaju razne uvide u pijanističku praksu, probleme. Kao i svaki profesor u ovakvom mentorskom odnosu, bliske vrste, to me drži u jednoj vrsti konstante otvorenosti prema raznolikosti problema, i tuđih i svojih.
Miroslav MINIĆ