Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN MARTINOVIĆ, PIJANISTA: Hranim se muzikom od djetinjstva

Objavljeno prije

na

Pijanista Bojan Martinović rođen je 1981. godine na Cetinju. Nižu i srednju školu završio je u Kotoru. Kao izrazito darovit mladi pijanista, 1996. godine upisao je Muzičku akademiju na Cetinju. Diplomirao je i magistrirao u klasi Vladimira Bočkarjova. Docent je na Muzičkoj akademiji na Cetinju.

MONITOR: Upisali ste Muzičku akademiju sa šesnaest godina. Zanima me ko je otkrio vaš talenat?
MARTINOVIĆ: Ja sam četvrta generacija muzičara u familiji. Moj prađed po ocu je imao kamerni porodični hor, koji je nastupao širom onoga što se danas popularno naziva region. Moja prababa sa majčine strane je imala svoj klavir prije više od sto godina. Moj otac je muzičar, hranim se muzikom od djetinjstva.

 

MONITOR: Često se čuje da se u savremenom svijetu nisu pojavili geniji klasične muzike poput onih iz prošlosti. Vi ipak to radom na neki način i demantujete izvodeći kod nas premijerno djela muzike 20 vijeka.
MARTINOVIĆ: Postoje teze o tome da danas klasična muzika doživljava jednu vrstu krize, poetičke, ekonomske, ideološke, sociološke, socijalne. I u baroku, klasicizmu, romantizmu, postojalo je more loših kompozitora koji danas zanimaju samo muzikologe. S druge strane, dvadeseti vijek je proizveo Senberga, Weberna, Stravinskog, Ligetija, Kramba, Buleza, Lahenmana i mnogo drugih kompozitora koji govore da je kriza nešto što ima više veze sa našim poimanjem muzike kao dijela kulturnog mainstreama. Naime, pop muzika je preuzela mnoge ingerencije koje su ranije bile u domenu svega onoga što se uzima pod preširoki plašt klasične muzike, pa se tom krizom maše kao nekom njenom teatralnom smrću, umjesto da se utvrde nove osnove za njeno razbuđivanje. U međuvremenu je Mozart postao i muzika za reklame, vjenčanja, mobilne telefone, a Wagner soundtrack za bombardovanje napalmom. Na drugoj strani, svjetski muzički mainstream funkcioniše u opasnoj blizini jedne marketinške autoparodije, čim posegne za popularizacijom, i pokazuje ozbiljnu nemoć da se samoreguliše. Prava umjetnička supstanca tradicije i sama mora doživljavati promjene i redefinicije, prelome, reinterpretacije. Wagner nam ne može biti zanimljiv na isti način kao prije sto godina, a ni njima prije stotinu nije značio isto kao onima prije sto pedeset.

MONITOR: Pa koji su razlozi za njen današnji loš status?
MARTINOVIĆ: Jedan od razloga za loš status umjetničke muzike je i sam doživljaj nje kao neke vrste skupe, mrske obaveze prema kulturi, koja se mora odraditi, ali nije pretjerano zabavna, neki pingvini sa leptir mašnama sa scene nam škripuću teme uz koje možemo i da zviždućemo, hvala bogu, svima su nam iz crtanih filmova poznate, dok se prava umjetnička muzika kreće između jedne vrste profesorskog diskursa, na katedrama, snobizma bogatih krugova kulturnih centara i avangardnih krugova, koji su nedostatni, jer su u drugom planu. Iz ugla pijaniste, vidim kako je okoštala jedna vrsta konzervativizma u muzičkoj interpretaciji, koji od muzičkog teksta stvara jednu vrstu fetiša, zatvorenog za nove interpretacije, i zapečaćenog neđe tamo prije stotinu godina. Ako Pandur može Dostojevskog da režira bez opširnih dijaloga, gotovo bez riječi, muzikom, svjetlom, gestom, kako tek to onda može otvoriti nama muzičarima impulse da tražimo puteve do novih interpretacija starih tekstova. A o novim tekstovima, novoj muzici da i ne govorim. Nema muzike bez nove muzike, i bez novih čitanja stare.

MONITOR: U zemlji koja nema muzičku tradiciju, gdje akademski muzičari na plejbek prate estradne zvijezde sigurno je teško živjeti od muziciranja. Po čemu se može mjeriti uspjeh jednog ozbiljnog muzičara koji je odlučio da živi i stvara u Crnoj Gori ?
MARTINOVIĆ: Crna Gora ima takvu muzičku scenu koja je stalno na rubu da uopšte postoji. Postoje dva-tri pozorišta u kojima muzičari i orkestri djeluju podstanarski, kao neki poluželjeni gosti, i uopšte kulturni prostor tretira ih kao neke dalje rođake na gostovanju u dnevnoj sobi. Neka ih tu, neka ostanu koji dan, pojedu dva tri ručka, malo meze i koka kole, pa neka idu odakle su i došli. Dugo nije bilo pravog razumijevanja za prava muzička istraživanja, ni kod publike ni kod muzičara. I sam esnaf je djelimično kriv, i ova tranzicija koja će, po svoj prilici potrajati još stotinjak godina. Obradovalo me je formiranje Muzičkog centra to jest simfonijskog orkestra. Time smo ipak ušli u novu fazu života muzičke scene. Ja se uvijek trudim da sebe podesim tako da mi manjak publike ili nezainteresovanost širih slojeva za umjetničku muziku ne spusti kriterijume interpretacije. S druge strane, kad već nemamo prave tradicije, ne moramo se ponašati kao da smo dužni robovati svakom očajničkom etnomuzikološkom trzaju iz prošlosti, već moramo za svoju tradiciju usvojiti tradiciju evropske muzike, pa i avangarde. Retroaktivni romantizam ponoviće nam se, u suprotnom, kao farsa.

MONITOR: Sa violinistom Miranom Begićem bilježite dugogodišnju saradnju. Kako je do toga došlo?
MARTINOVIĆ: Muzičarski svijet u Crnoj Gori je malen i nemoguće je nekoga ne poznavati. Posebno ako je još taj neko i sjajan muzičar. Našem zajedničkom sviranju prethodi dugogodišnje prijateljstvo, dok je sama profesionalna saradnja počela 2004. godine. Odsvirali smo preko 50 resitala u zemlji i inostranstvu. Izdvajam nastupe u Libanu, Engleskoj i Francuskoj. Tokom 2011.god. nastupićemo u Moskvi , Banja Luci, Jerevanu, Kijevu, Odesi, Londonu i Brazilu.

MONITOR: Šta mislite o načinu promovisanja klasične muzike kod nas?
MARTINOVIĆ: Festival ESPRESSIVO prvi put je organizovan 2008. godine kao poruka Muzičke akademije i nekoliko ovdašnjih muzičara da na Cetinju možemo i moramo da dovedemo visoke vrijednosti, evropske, rekao bih. Krenuli smo iz entuzijazma da nešto uradimo, i za CG scenu i za Cetinje. Poslije druge godine shvatili smo da imamo budućnost, poslije treće, prethodne, da smo napravili odličnu stvar, festival već ima ozbiljnu newcomer reputaciju. U tome poslu nam se ove godine kao organizator pridružila Muzička omladina Crne Gore, sastavili smo program koji ove godine uključuje imena kao što su Natalia Gutman, Zahar Bron, Dancan Mctyre, Peter Langgartner, Ana Tifu, Viktor Uzur, i mnogi drugi. Već četvrtu godinu se, takođe na Cetinju, održava i ljetnja SomeAir akademija za studente iz cijelog regiona, takođe u suorganizaciji akademije i muzičke omladine. Ovim SomeAir provjetravanjem dajemo svoj mali doprinos i sceni i pedagogiji i zapostavljenoj prijestonici.

MONITOR: Vi i komponujete muziku, čak i elektronsku. Producirate je… Koju muziku volite da slušate, naravno – osim klasične?
MARTINOVIĆ: Produciranje i komponovanje elektronske muzike počelo je kao hobi. Ali, vjerovatno su naši hobiji zapravo izraz neke suštinske potrebe, i vremenom se pretvaraju u mnogo više od toga. To i nije daleko od moga pijanizma, samo se izražavam u drugom mediju, malo drugačijim sredstvima. U okvirima iste umjetnosti. Do kraja godine očekujem izlazak albuma ovih mojih kompozicija. A što se slušanja tiče, obilježili su me, trajno, Bjork, Radiohead, Peter Gabriel…Mnogo muzike, raznih žanrova.

MONITOR: Koliko nalazite zadovoljstva u radu sa studentima?
MARTINOVIĆ: Tražim i nalazim. Trenutno vodim već osmu generaciju studenata, svaka od njih ima svoje specifičnosti, koje meni opet pružaju razne uvide u pijanističku praksu, probleme. Kao i svaki profesor u ovakvom mentorskom odnosu, bliske vrste, to me drži u jednoj vrsti konstante otvorenosti prema raznolikosti problema, i tuđih i svojih.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo