Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN MARTINOVIĆ, PIJANISTA: Hranim se muzikom od djetinjstva

Objavljeno prije

na

Pijanista Bojan Martinović rođen je 1981. godine na Cetinju. Nižu i srednju školu završio je u Kotoru. Kao izrazito darovit mladi pijanista, 1996. godine upisao je Muzičku akademiju na Cetinju. Diplomirao je i magistrirao u klasi Vladimira Bočkarjova. Docent je na Muzičkoj akademiji na Cetinju.

MONITOR: Upisali ste Muzičku akademiju sa šesnaest godina. Zanima me ko je otkrio vaš talenat?
MARTINOVIĆ: Ja sam četvrta generacija muzičara u familiji. Moj prađed po ocu je imao kamerni porodični hor, koji je nastupao širom onoga što se danas popularno naziva region. Moja prababa sa majčine strane je imala svoj klavir prije više od sto godina. Moj otac je muzičar, hranim se muzikom od djetinjstva.

 

MONITOR: Često se čuje da se u savremenom svijetu nisu pojavili geniji klasične muzike poput onih iz prošlosti. Vi ipak to radom na neki način i demantujete izvodeći kod nas premijerno djela muzike 20 vijeka.
MARTINOVIĆ: Postoje teze o tome da danas klasična muzika doživljava jednu vrstu krize, poetičke, ekonomske, ideološke, sociološke, socijalne. I u baroku, klasicizmu, romantizmu, postojalo je more loših kompozitora koji danas zanimaju samo muzikologe. S druge strane, dvadeseti vijek je proizveo Senberga, Weberna, Stravinskog, Ligetija, Kramba, Buleza, Lahenmana i mnogo drugih kompozitora koji govore da je kriza nešto što ima više veze sa našim poimanjem muzike kao dijela kulturnog mainstreama. Naime, pop muzika je preuzela mnoge ingerencije koje su ranije bile u domenu svega onoga što se uzima pod preširoki plašt klasične muzike, pa se tom krizom maše kao nekom njenom teatralnom smrću, umjesto da se utvrde nove osnove za njeno razbuđivanje. U međuvremenu je Mozart postao i muzika za reklame, vjenčanja, mobilne telefone, a Wagner soundtrack za bombardovanje napalmom. Na drugoj strani, svjetski muzički mainstream funkcioniše u opasnoj blizini jedne marketinške autoparodije, čim posegne za popularizacijom, i pokazuje ozbiljnu nemoć da se samoreguliše. Prava umjetnička supstanca tradicije i sama mora doživljavati promjene i redefinicije, prelome, reinterpretacije. Wagner nam ne može biti zanimljiv na isti način kao prije sto godina, a ni njima prije stotinu nije značio isto kao onima prije sto pedeset.

MONITOR: Pa koji su razlozi za njen današnji loš status?
MARTINOVIĆ: Jedan od razloga za loš status umjetničke muzike je i sam doživljaj nje kao neke vrste skupe, mrske obaveze prema kulturi, koja se mora odraditi, ali nije pretjerano zabavna, neki pingvini sa leptir mašnama sa scene nam škripuću teme uz koje možemo i da zviždućemo, hvala bogu, svima su nam iz crtanih filmova poznate, dok se prava umjetnička muzika kreće između jedne vrste profesorskog diskursa, na katedrama, snobizma bogatih krugova kulturnih centara i avangardnih krugova, koji su nedostatni, jer su u drugom planu. Iz ugla pijaniste, vidim kako je okoštala jedna vrsta konzervativizma u muzičkoj interpretaciji, koji od muzičkog teksta stvara jednu vrstu fetiša, zatvorenog za nove interpretacije, i zapečaćenog neđe tamo prije stotinu godina. Ako Pandur može Dostojevskog da režira bez opširnih dijaloga, gotovo bez riječi, muzikom, svjetlom, gestom, kako tek to onda može otvoriti nama muzičarima impulse da tražimo puteve do novih interpretacija starih tekstova. A o novim tekstovima, novoj muzici da i ne govorim. Nema muzike bez nove muzike, i bez novih čitanja stare.

MONITOR: U zemlji koja nema muzičku tradiciju, gdje akademski muzičari na plejbek prate estradne zvijezde sigurno je teško živjeti od muziciranja. Po čemu se može mjeriti uspjeh jednog ozbiljnog muzičara koji je odlučio da živi i stvara u Crnoj Gori ?
MARTINOVIĆ: Crna Gora ima takvu muzičku scenu koja je stalno na rubu da uopšte postoji. Postoje dva-tri pozorišta u kojima muzičari i orkestri djeluju podstanarski, kao neki poluželjeni gosti, i uopšte kulturni prostor tretira ih kao neke dalje rođake na gostovanju u dnevnoj sobi. Neka ih tu, neka ostanu koji dan, pojedu dva tri ručka, malo meze i koka kole, pa neka idu odakle su i došli. Dugo nije bilo pravog razumijevanja za prava muzička istraživanja, ni kod publike ni kod muzičara. I sam esnaf je djelimično kriv, i ova tranzicija koja će, po svoj prilici potrajati još stotinjak godina. Obradovalo me je formiranje Muzičkog centra to jest simfonijskog orkestra. Time smo ipak ušli u novu fazu života muzičke scene. Ja se uvijek trudim da sebe podesim tako da mi manjak publike ili nezainteresovanost širih slojeva za umjetničku muziku ne spusti kriterijume interpretacije. S druge strane, kad već nemamo prave tradicije, ne moramo se ponašati kao da smo dužni robovati svakom očajničkom etnomuzikološkom trzaju iz prošlosti, već moramo za svoju tradiciju usvojiti tradiciju evropske muzike, pa i avangarde. Retroaktivni romantizam ponoviće nam se, u suprotnom, kao farsa.

MONITOR: Sa violinistom Miranom Begićem bilježite dugogodišnju saradnju. Kako je do toga došlo?
MARTINOVIĆ: Muzičarski svijet u Crnoj Gori je malen i nemoguće je nekoga ne poznavati. Posebno ako je još taj neko i sjajan muzičar. Našem zajedničkom sviranju prethodi dugogodišnje prijateljstvo, dok je sama profesionalna saradnja počela 2004. godine. Odsvirali smo preko 50 resitala u zemlji i inostranstvu. Izdvajam nastupe u Libanu, Engleskoj i Francuskoj. Tokom 2011.god. nastupićemo u Moskvi , Banja Luci, Jerevanu, Kijevu, Odesi, Londonu i Brazilu.

MONITOR: Šta mislite o načinu promovisanja klasične muzike kod nas?
MARTINOVIĆ: Festival ESPRESSIVO prvi put je organizovan 2008. godine kao poruka Muzičke akademije i nekoliko ovdašnjih muzičara da na Cetinju možemo i moramo da dovedemo visoke vrijednosti, evropske, rekao bih. Krenuli smo iz entuzijazma da nešto uradimo, i za CG scenu i za Cetinje. Poslije druge godine shvatili smo da imamo budućnost, poslije treće, prethodne, da smo napravili odličnu stvar, festival već ima ozbiljnu newcomer reputaciju. U tome poslu nam se ove godine kao organizator pridružila Muzička omladina Crne Gore, sastavili smo program koji ove godine uključuje imena kao što su Natalia Gutman, Zahar Bron, Dancan Mctyre, Peter Langgartner, Ana Tifu, Viktor Uzur, i mnogi drugi. Već četvrtu godinu se, takođe na Cetinju, održava i ljetnja SomeAir akademija za studente iz cijelog regiona, takođe u suorganizaciji akademije i muzičke omladine. Ovim SomeAir provjetravanjem dajemo svoj mali doprinos i sceni i pedagogiji i zapostavljenoj prijestonici.

MONITOR: Vi i komponujete muziku, čak i elektronsku. Producirate je… Koju muziku volite da slušate, naravno – osim klasične?
MARTINOVIĆ: Produciranje i komponovanje elektronske muzike počelo je kao hobi. Ali, vjerovatno su naši hobiji zapravo izraz neke suštinske potrebe, i vremenom se pretvaraju u mnogo više od toga. To i nije daleko od moga pijanizma, samo se izražavam u drugom mediju, malo drugačijim sredstvima. U okvirima iste umjetnosti. Do kraja godine očekujem izlazak albuma ovih mojih kompozicija. A što se slušanja tiče, obilježili su me, trajno, Bjork, Radiohead, Peter Gabriel…Mnogo muzike, raznih žanrova.

MONITOR: Koliko nalazite zadovoljstva u radu sa studentima?
MARTINOVIĆ: Tražim i nalazim. Trenutno vodim već osmu generaciju studenata, svaka od njih ima svoje specifičnosti, koje meni opet pružaju razne uvide u pijanističku praksu, probleme. Kao i svaki profesor u ovakvom mentorskom odnosu, bliske vrste, to me drži u jednoj vrsti konstante otvorenosti prema raznolikosti problema, i tuđih i svojih.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo