Povežite se sa nama

INTERVJU

ARNE KENIG, PREDSJEDNIK EVROPSKE FEDERACIJE NOVINARA: Kazne kao ucjena

Objavljeno prije

na

Nadali smo se da će sa odlaskom režima Slobodana Miloševića i njemu srodnih i često po novinare i medije ne mnogo manje opasnih režima u regionu, polako nestajati ili se bar vidljivo smanjivati problemi novinara i medija. Ispostavilo se da smo imali prevelika očekivanja. Da se i nove ili novo-stare vlasti koje reklamiraju tzv. evropske vrijednosti, sporo ili nikako ne oslobađaju navika u tretmanu slobode govora i informisanja, najbolji su primjer postupci vođeni za ubistva novinara. U Srbiji su ovih dana sva medijska udruženja i najveće medijske asocijacije uputile protestno pismo predsjedniku Borisu Tadiću, slažući se da je opstrukcija donošenja medijske strategije, postala nešto preko čega se ne može preći. O lošem stanju medijskih sloboda u više zemalja Centralne u Istočne Evrope i potrebi snažne solidarnosti razgovarali smo sa prvim čovjekom Evropske federacije novinara, švedskim novinarem i novinarskim liderom, Arneom Kenigom. MONITOR: Do koje mjere je ekonomska i finansijska kriza uticala na položaj novinara u Evropskoj uniji i u čitavoj Evropi?Ko je u najlošijem položaju?
KENIG: Ova kriza je na mnoge načine negativno delovala na položaj novinara i novinarstvo, i u pogledu gubitka zaposlenja ali i kada je reč o smanjivanju napora da novinarstvo bude kvalitetno. U Velikoj Britaniji i Španiji hiljade novinara je izgubilo posao, ali u čitavoj Evropi se vodi borba za bolja mesta u novinarstvu. Trebalo bi imati na umu da mnogi novinari nisu posao izgubili zbog finansijske krize , iako to tvrde izdavači. Izgubili su posao zato što profiti kompanija nisu bili dovoljno visoki, jer profiti nisu bili u skladu sa odlukama i očekivanjima menadžmenta.

MONITOR: Vaša se organizacija pretežno bavi radnim pravima novinara i medijskih radnika kao i sindikalnom saradnjom. Šta možete da ponudite svojim članovima?
KENIG: Evropska federacija novinara nudi solidarnost, znanje i obuku, politički rad u Briselu na zakonodavstvu koje će uvećati medijske slobode i radno pravo. To je mreža koja može da pomogne u praktičnim stvarima i kao što udruženja u jednoj zemlji pomažu svojim članovima,EFJ pomaže njima. Mi to možemo da uradimo do stepena jedne vrlo široke političke kampanje. Na primer, sada to radimo u korist šezdeset osam turskih novinara koji su u turskim zatvorima samo zbog toga što su radili svoj posao.

MONITOR: Kakva je međuzavisnost ekonomskog položaja novinara, visokih novčanih kazni i granica nezavisnosti i novinarskog profesionalizma?
KENIG: Videli smo to u mnogim slučajevima da se visoke novčane kazne koriste da bi se ili uplašio novinar ili medij ili medijska organizacija naterala na ćutanje. U nekim slučajevima to ide čak do potpunog uništavanja medija, do zatvaranja medija ili medijske organizacije. Evropska federacija novinara se bori protiv zakonodavstava koje sadrže kriminalizaciju optužbe za klevetu.

MONITOR: U Evropi ima dosta nedovršenih postupaka koji traju već godinama… Da li EFN (EFJ) prati sudske postupke za ubistva novinara?
KENIG: Mi dajemo godišnji izvještaj o ubistvima novinara, i to je izvještaj koji se objavljuje u okviru izveštaja Međunarodne federacije novinara (IFJ), u kojoj Evropska federacija novinara učestvuje u najvećem stepenu. Borimo se protiv nekažnjivosti, u Rusiji su Međunarodna federacija novinara i Evropska federacija novinara uključene u zajednički rad sa ruskim kolegama. Napravljena je detaljna baza podataka o nasilju nad novinarima i ubistvima novinara. Način na koji smo prikupljali ove podatke obezbedio je osnov za zakonske postupke protiv ubica. To je za nas važan zadatak, da radimo na stvaranju situacije gde će oni koji ubijaju novinare ili izdaju naloge za ta ubistva, biti privedeni pravdi na isti način kao što međunarodna zajednica nastoji da pravdi privede ratne zločince.

MONITOR: Da li Evropska federacija novinara osim a svojim članicama u pojedinim evropskim zemljama sarađuje i sa državnim institucijama?
KENIG: Da biste bili članica Evropske federacije novinara morate biti nezavisni od državne vlasti, od vlade u tim zemljama.Ali može biti saradnje u pojedinim slučajevima kada je ta nezavisnost jasna, kada je ona već pokazana.

MONITOR: U našem regionu imamo nekoliko ubistava novinara ,Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije i Milana Panića u Srbiji, Duška Jovanovića u Crnoj Gori, Iva Pukanića i Nika Franića u Hrvatskoj. Šta su glavni razlozi za nekompletnost istraga nekih od tih ubistava, ili kao u slučajevima Pukanića i Franića, za nepostojanje optužnice protiv nalogodavaca?
KENIG: Nemam detaljne informacije za neke od ovih slučajeva ubistava, ali smatram da je od najveće važnosti da vlade u potpunosti ispune svoju obavezu da zaštite svoje građane, a to znači i da omoguće postizanje pravde za one koji su žrtve zločina. Novinari služe društvu i njihov posao je izuzetno važan deo svakog demokratskog sistema. Nedopustivo je i ne može se tolerisati da oni koji ubijaju novinare ne odgovaraju za svoje zločine.

MONITOR: U Crnoj Gori su tri novine – Vijesti, Monitor i Dan osuđeni da plate oko trinaest miliona eura. Kakav je stav uprave Evropske federacije novinara prema toliko visokim novčanim kaznama za novinare i medije?
KENIG: Kao što sam vam već rekao, mi vrlo negativno gledamo na sisteme za koje se vidi da su im osnovni ciljevi u primeni kaznenih mera da se mediji zatvore, da se uguše. To je posebna forma cenzure.

MONITOR: Kod nas je u velikoj mjeri dovršena privatizacija državnih medija. Ali sada imamo probleme sa njihovim novim vlasnicima, koliko strancima toliko i domaćim.Ali ima i medija kao što su državna agencija Tanjug i dnevnik Politika u Srbiji, Pobjeda u Crnoj Gori, Vjesnik u Hrvatskoj koje su još u potpunom ili značajnom stepenu državne. Da li se radi o „sistemskoj grešci”?
KENIG: Onda kada država poseduje medije, sistemi javnih servisa su najbolji način za to. Jedan zaista nezavisni javni servis je, na primer, britanski BBC, koji bi mogao biti model za vaše javne servise. Ovde je najvažnija stvar da postoji jasna „bezbednost” tih servisa od vlasnika,tolika da se vlasnik nikako ne meša u odluke koje se donose o informativnim sadržajima, da ga nema u „news rooms”. Na taj način država mora da pristane na jednu veoma pasivnu ulogu, kao vlasnik.

MONITOR: U junu ove godine, Evropska federacija novinara održaće godišnju skupštinu u Beogradu. Nedavno ste u ime vaše organizacije reagovali na prijetnje upućene RTV B92. Pisali ste predsjedniku Srbije Borisu Tadiću i drugim srpskim zvaničnicima. Jeste li dobili neki odgovor?
KENIG: Evropska federacija novinara je zabrinuta za situaciju u vezi sa medijskim slobodama u nekoliko zemalja Centralne i Istočne Evrope, ali ništa manje ni u slučaju novog medijskog zakona u Mađarskoj.Mi smo se sreli sa predsednikom Srbije i razgovarali smo sa vladom. Mislimo da je ovo dobra prilika da odemo kod naših kolega u Srbiji i baš tamo održimo naš godišnji skup, nadajući se da bismo tako mogli da ih podržimo, njih i druge kolege iz regiona, u ovim za sve nas važnim pitanjima.

MONITOR: Šta mislite hoće li Vikiliks afera izazvati promjenu, nešto što je već nazvano „novim žurnalizmom”?
KENIG: Vikiliks je pokazao kako je teško sprečiti otkrivanje informacija,kako je nemoguće zauvek ih držati u tajnosti. Pozdravljam ovaj razvoj dogadjaja u kojem sada Vikiliks sve više i više teži tome da radi sa tradicionalnim medijima tako da njihovi izvori mogu da se proveravaju od strane profesionalnih novinara. Tako se uvode i etička pravila da bi se kada je to ipak očekivano napravila što manja šteta, koja bi mogla nastati tokom postupka izveštavanja i objavljivanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo