Povežite se sa nama

INTERVJU

ARNE KENIG, PREDSJEDNIK EVROPSKE FEDERACIJE NOVINARA: Kazne kao ucjena

Objavljeno prije

na

Nadali smo se da će sa odlaskom režima Slobodana Miloševića i njemu srodnih i često po novinare i medije ne mnogo manje opasnih režima u regionu, polako nestajati ili se bar vidljivo smanjivati problemi novinara i medija. Ispostavilo se da smo imali prevelika očekivanja. Da se i nove ili novo-stare vlasti koje reklamiraju tzv. evropske vrijednosti, sporo ili nikako ne oslobađaju navika u tretmanu slobode govora i informisanja, najbolji su primjer postupci vođeni za ubistva novinara. U Srbiji su ovih dana sva medijska udruženja i najveće medijske asocijacije uputile protestno pismo predsjedniku Borisu Tadiću, slažući se da je opstrukcija donošenja medijske strategije, postala nešto preko čega se ne može preći. O lošem stanju medijskih sloboda u više zemalja Centralne u Istočne Evrope i potrebi snažne solidarnosti razgovarali smo sa prvim čovjekom Evropske federacije novinara, švedskim novinarem i novinarskim liderom, Arneom Kenigom. MONITOR: Do koje mjere je ekonomska i finansijska kriza uticala na položaj novinara u Evropskoj uniji i u čitavoj Evropi?Ko je u najlošijem položaju?
KENIG: Ova kriza je na mnoge načine negativno delovala na položaj novinara i novinarstvo, i u pogledu gubitka zaposlenja ali i kada je reč o smanjivanju napora da novinarstvo bude kvalitetno. U Velikoj Britaniji i Španiji hiljade novinara je izgubilo posao, ali u čitavoj Evropi se vodi borba za bolja mesta u novinarstvu. Trebalo bi imati na umu da mnogi novinari nisu posao izgubili zbog finansijske krize , iako to tvrde izdavači. Izgubili su posao zato što profiti kompanija nisu bili dovoljno visoki, jer profiti nisu bili u skladu sa odlukama i očekivanjima menadžmenta.

MONITOR: Vaša se organizacija pretežno bavi radnim pravima novinara i medijskih radnika kao i sindikalnom saradnjom. Šta možete da ponudite svojim članovima?
KENIG: Evropska federacija novinara nudi solidarnost, znanje i obuku, politički rad u Briselu na zakonodavstvu koje će uvećati medijske slobode i radno pravo. To je mreža koja može da pomogne u praktičnim stvarima i kao što udruženja u jednoj zemlji pomažu svojim članovima,EFJ pomaže njima. Mi to možemo da uradimo do stepena jedne vrlo široke političke kampanje. Na primer, sada to radimo u korist šezdeset osam turskih novinara koji su u turskim zatvorima samo zbog toga što su radili svoj posao.

MONITOR: Kakva je međuzavisnost ekonomskog položaja novinara, visokih novčanih kazni i granica nezavisnosti i novinarskog profesionalizma?
KENIG: Videli smo to u mnogim slučajevima da se visoke novčane kazne koriste da bi se ili uplašio novinar ili medij ili medijska organizacija naterala na ćutanje. U nekim slučajevima to ide čak do potpunog uništavanja medija, do zatvaranja medija ili medijske organizacije. Evropska federacija novinara se bori protiv zakonodavstava koje sadrže kriminalizaciju optužbe za klevetu.

MONITOR: U Evropi ima dosta nedovršenih postupaka koji traju već godinama… Da li EFN (EFJ) prati sudske postupke za ubistva novinara?
KENIG: Mi dajemo godišnji izvještaj o ubistvima novinara, i to je izvještaj koji se objavljuje u okviru izveštaja Međunarodne federacije novinara (IFJ), u kojoj Evropska federacija novinara učestvuje u najvećem stepenu. Borimo se protiv nekažnjivosti, u Rusiji su Međunarodna federacija novinara i Evropska federacija novinara uključene u zajednički rad sa ruskim kolegama. Napravljena je detaljna baza podataka o nasilju nad novinarima i ubistvima novinara. Način na koji smo prikupljali ove podatke obezbedio je osnov za zakonske postupke protiv ubica. To je za nas važan zadatak, da radimo na stvaranju situacije gde će oni koji ubijaju novinare ili izdaju naloge za ta ubistva, biti privedeni pravdi na isti način kao što međunarodna zajednica nastoji da pravdi privede ratne zločince.

MONITOR: Da li Evropska federacija novinara osim a svojim članicama u pojedinim evropskim zemljama sarađuje i sa državnim institucijama?
KENIG: Da biste bili članica Evropske federacije novinara morate biti nezavisni od državne vlasti, od vlade u tim zemljama.Ali može biti saradnje u pojedinim slučajevima kada je ta nezavisnost jasna, kada je ona već pokazana.

MONITOR: U našem regionu imamo nekoliko ubistava novinara ,Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije i Milana Panića u Srbiji, Duška Jovanovića u Crnoj Gori, Iva Pukanića i Nika Franića u Hrvatskoj. Šta su glavni razlozi za nekompletnost istraga nekih od tih ubistava, ili kao u slučajevima Pukanića i Franića, za nepostojanje optužnice protiv nalogodavaca?
KENIG: Nemam detaljne informacije za neke od ovih slučajeva ubistava, ali smatram da je od najveće važnosti da vlade u potpunosti ispune svoju obavezu da zaštite svoje građane, a to znači i da omoguće postizanje pravde za one koji su žrtve zločina. Novinari služe društvu i njihov posao je izuzetno važan deo svakog demokratskog sistema. Nedopustivo je i ne može se tolerisati da oni koji ubijaju novinare ne odgovaraju za svoje zločine.

MONITOR: U Crnoj Gori su tri novine – Vijesti, Monitor i Dan osuđeni da plate oko trinaest miliona eura. Kakav je stav uprave Evropske federacije novinara prema toliko visokim novčanim kaznama za novinare i medije?
KENIG: Kao što sam vam već rekao, mi vrlo negativno gledamo na sisteme za koje se vidi da su im osnovni ciljevi u primeni kaznenih mera da se mediji zatvore, da se uguše. To je posebna forma cenzure.

MONITOR: Kod nas je u velikoj mjeri dovršena privatizacija državnih medija. Ali sada imamo probleme sa njihovim novim vlasnicima, koliko strancima toliko i domaćim.Ali ima i medija kao što su državna agencija Tanjug i dnevnik Politika u Srbiji, Pobjeda u Crnoj Gori, Vjesnik u Hrvatskoj koje su još u potpunom ili značajnom stepenu državne. Da li se radi o „sistemskoj grešci”?
KENIG: Onda kada država poseduje medije, sistemi javnih servisa su najbolji način za to. Jedan zaista nezavisni javni servis je, na primer, britanski BBC, koji bi mogao biti model za vaše javne servise. Ovde je najvažnija stvar da postoji jasna „bezbednost” tih servisa od vlasnika,tolika da se vlasnik nikako ne meša u odluke koje se donose o informativnim sadržajima, da ga nema u „news rooms”. Na taj način država mora da pristane na jednu veoma pasivnu ulogu, kao vlasnik.

MONITOR: U junu ove godine, Evropska federacija novinara održaće godišnju skupštinu u Beogradu. Nedavno ste u ime vaše organizacije reagovali na prijetnje upućene RTV B92. Pisali ste predsjedniku Srbije Borisu Tadiću i drugim srpskim zvaničnicima. Jeste li dobili neki odgovor?
KENIG: Evropska federacija novinara je zabrinuta za situaciju u vezi sa medijskim slobodama u nekoliko zemalja Centralne i Istočne Evrope, ali ništa manje ni u slučaju novog medijskog zakona u Mađarskoj.Mi smo se sreli sa predsednikom Srbije i razgovarali smo sa vladom. Mislimo da je ovo dobra prilika da odemo kod naših kolega u Srbiji i baš tamo održimo naš godišnji skup, nadajući se da bismo tako mogli da ih podržimo, njih i druge kolege iz regiona, u ovim za sve nas važnim pitanjima.

MONITOR: Šta mislite hoće li Vikiliks afera izazvati promjenu, nešto što je već nazvano „novim žurnalizmom”?
KENIG: Vikiliks je pokazao kako je teško sprečiti otkrivanje informacija,kako je nemoguće zauvek ih držati u tajnosti. Pozdravljam ovaj razvoj dogadjaja u kojem sada Vikiliks sve više i više teži tome da radi sa tradicionalnim medijima tako da njihovi izvori mogu da se proveravaju od strane profesionalnih novinara. Tako se uvode i etička pravila da bi se kada je to ipak očekivano napravila što manja šteta, koja bi mogla nastati tokom postupka izveštavanja i objavljivanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo