Povežite se sa nama

INTERVJU

ARNE KENIG, PREDSJEDNIK EVROPSKE FEDERACIJE NOVINARA: Kazne kao ucjena

Objavljeno prije

na

Nadali smo se da će sa odlaskom režima Slobodana Miloševića i njemu srodnih i često po novinare i medije ne mnogo manje opasnih režima u regionu, polako nestajati ili se bar vidljivo smanjivati problemi novinara i medija. Ispostavilo se da smo imali prevelika očekivanja. Da se i nove ili novo-stare vlasti koje reklamiraju tzv. evropske vrijednosti, sporo ili nikako ne oslobađaju navika u tretmanu slobode govora i informisanja, najbolji su primjer postupci vođeni za ubistva novinara. U Srbiji su ovih dana sva medijska udruženja i najveće medijske asocijacije uputile protestno pismo predsjedniku Borisu Tadiću, slažući se da je opstrukcija donošenja medijske strategije, postala nešto preko čega se ne može preći. O lošem stanju medijskih sloboda u više zemalja Centralne u Istočne Evrope i potrebi snažne solidarnosti razgovarali smo sa prvim čovjekom Evropske federacije novinara, švedskim novinarem i novinarskim liderom, Arneom Kenigom. MONITOR: Do koje mjere je ekonomska i finansijska kriza uticala na položaj novinara u Evropskoj uniji i u čitavoj Evropi?Ko je u najlošijem položaju?
KENIG: Ova kriza je na mnoge načine negativno delovala na položaj novinara i novinarstvo, i u pogledu gubitka zaposlenja ali i kada je reč o smanjivanju napora da novinarstvo bude kvalitetno. U Velikoj Britaniji i Španiji hiljade novinara je izgubilo posao, ali u čitavoj Evropi se vodi borba za bolja mesta u novinarstvu. Trebalo bi imati na umu da mnogi novinari nisu posao izgubili zbog finansijske krize , iako to tvrde izdavači. Izgubili su posao zato što profiti kompanija nisu bili dovoljno visoki, jer profiti nisu bili u skladu sa odlukama i očekivanjima menadžmenta.

MONITOR: Vaša se organizacija pretežno bavi radnim pravima novinara i medijskih radnika kao i sindikalnom saradnjom. Šta možete da ponudite svojim članovima?
KENIG: Evropska federacija novinara nudi solidarnost, znanje i obuku, politički rad u Briselu na zakonodavstvu koje će uvećati medijske slobode i radno pravo. To je mreža koja može da pomogne u praktičnim stvarima i kao što udruženja u jednoj zemlji pomažu svojim članovima,EFJ pomaže njima. Mi to možemo da uradimo do stepena jedne vrlo široke političke kampanje. Na primer, sada to radimo u korist šezdeset osam turskih novinara koji su u turskim zatvorima samo zbog toga što su radili svoj posao.

MONITOR: Kakva je međuzavisnost ekonomskog položaja novinara, visokih novčanih kazni i granica nezavisnosti i novinarskog profesionalizma?
KENIG: Videli smo to u mnogim slučajevima da se visoke novčane kazne koriste da bi se ili uplašio novinar ili medij ili medijska organizacija naterala na ćutanje. U nekim slučajevima to ide čak do potpunog uništavanja medija, do zatvaranja medija ili medijske organizacije. Evropska federacija novinara se bori protiv zakonodavstava koje sadrže kriminalizaciju optužbe za klevetu.

MONITOR: U Evropi ima dosta nedovršenih postupaka koji traju već godinama… Da li EFN (EFJ) prati sudske postupke za ubistva novinara?
KENIG: Mi dajemo godišnji izvještaj o ubistvima novinara, i to je izvještaj koji se objavljuje u okviru izveštaja Međunarodne federacije novinara (IFJ), u kojoj Evropska federacija novinara učestvuje u najvećem stepenu. Borimo se protiv nekažnjivosti, u Rusiji su Međunarodna federacija novinara i Evropska federacija novinara uključene u zajednički rad sa ruskim kolegama. Napravljena je detaljna baza podataka o nasilju nad novinarima i ubistvima novinara. Način na koji smo prikupljali ove podatke obezbedio je osnov za zakonske postupke protiv ubica. To je za nas važan zadatak, da radimo na stvaranju situacije gde će oni koji ubijaju novinare ili izdaju naloge za ta ubistva, biti privedeni pravdi na isti način kao što međunarodna zajednica nastoji da pravdi privede ratne zločince.

MONITOR: Da li Evropska federacija novinara osim a svojim članicama u pojedinim evropskim zemljama sarađuje i sa državnim institucijama?
KENIG: Da biste bili članica Evropske federacije novinara morate biti nezavisni od državne vlasti, od vlade u tim zemljama.Ali može biti saradnje u pojedinim slučajevima kada je ta nezavisnost jasna, kada je ona već pokazana.

MONITOR: U našem regionu imamo nekoliko ubistava novinara ,Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije i Milana Panića u Srbiji, Duška Jovanovića u Crnoj Gori, Iva Pukanića i Nika Franića u Hrvatskoj. Šta su glavni razlozi za nekompletnost istraga nekih od tih ubistava, ili kao u slučajevima Pukanića i Franića, za nepostojanje optužnice protiv nalogodavaca?
KENIG: Nemam detaljne informacije za neke od ovih slučajeva ubistava, ali smatram da je od najveće važnosti da vlade u potpunosti ispune svoju obavezu da zaštite svoje građane, a to znači i da omoguće postizanje pravde za one koji su žrtve zločina. Novinari služe društvu i njihov posao je izuzetno važan deo svakog demokratskog sistema. Nedopustivo je i ne može se tolerisati da oni koji ubijaju novinare ne odgovaraju za svoje zločine.

MONITOR: U Crnoj Gori su tri novine – Vijesti, Monitor i Dan osuđeni da plate oko trinaest miliona eura. Kakav je stav uprave Evropske federacije novinara prema toliko visokim novčanim kaznama za novinare i medije?
KENIG: Kao što sam vam već rekao, mi vrlo negativno gledamo na sisteme za koje se vidi da su im osnovni ciljevi u primeni kaznenih mera da se mediji zatvore, da se uguše. To je posebna forma cenzure.

MONITOR: Kod nas je u velikoj mjeri dovršena privatizacija državnih medija. Ali sada imamo probleme sa njihovim novim vlasnicima, koliko strancima toliko i domaćim.Ali ima i medija kao što su državna agencija Tanjug i dnevnik Politika u Srbiji, Pobjeda u Crnoj Gori, Vjesnik u Hrvatskoj koje su još u potpunom ili značajnom stepenu državne. Da li se radi o „sistemskoj grešci”?
KENIG: Onda kada država poseduje medije, sistemi javnih servisa su najbolji način za to. Jedan zaista nezavisni javni servis je, na primer, britanski BBC, koji bi mogao biti model za vaše javne servise. Ovde je najvažnija stvar da postoji jasna „bezbednost” tih servisa od vlasnika,tolika da se vlasnik nikako ne meša u odluke koje se donose o informativnim sadržajima, da ga nema u „news rooms”. Na taj način država mora da pristane na jednu veoma pasivnu ulogu, kao vlasnik.

MONITOR: U junu ove godine, Evropska federacija novinara održaće godišnju skupštinu u Beogradu. Nedavno ste u ime vaše organizacije reagovali na prijetnje upućene RTV B92. Pisali ste predsjedniku Srbije Borisu Tadiću i drugim srpskim zvaničnicima. Jeste li dobili neki odgovor?
KENIG: Evropska federacija novinara je zabrinuta za situaciju u vezi sa medijskim slobodama u nekoliko zemalja Centralne i Istočne Evrope, ali ništa manje ni u slučaju novog medijskog zakona u Mađarskoj.Mi smo se sreli sa predsednikom Srbije i razgovarali smo sa vladom. Mislimo da je ovo dobra prilika da odemo kod naših kolega u Srbiji i baš tamo održimo naš godišnji skup, nadajući se da bismo tako mogli da ih podržimo, njih i druge kolege iz regiona, u ovim za sve nas važnim pitanjima.

MONITOR: Šta mislite hoće li Vikiliks afera izazvati promjenu, nešto što je već nazvano „novim žurnalizmom”?
KENIG: Vikiliks je pokazao kako je teško sprečiti otkrivanje informacija,kako je nemoguće zauvek ih držati u tajnosti. Pozdravljam ovaj razvoj dogadjaja u kojem sada Vikiliks sve više i više teži tome da radi sa tradicionalnim medijima tako da njihovi izvori mogu da se proveravaju od strane profesionalnih novinara. Tako se uvode i etička pravila da bi se kada je to ipak očekivano napravila što manja šteta, koja bi mogla nastati tokom postupka izveštavanja i objavljivanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo