Povežite se sa nama

INTERVJU

DR RADOMIR PRELEVIĆ, ADVOKAT: Politizaciju sudstva garantuje – Ustav

Objavljeno prije

na

MONITOR: Crnogorskoj vlasti su opet puna usta reformi pravosuđa u skladu sa evropskim standardima. Da li se, po Vašem mišljenju, zaista radi na reformisanju ili je riječ o kozmetici i ispraznoj retorici? PRELEVIĆ: Po dobijanju najvažnijih uslova od Evropske unije, Vlada nas je zasula obećanjima o apsolutnoj spremnosti za promjene, naročito u pogledu depolitizacija pravosuđa i dekriminalizacije klevete. Upumpavanju ovog optimizma u javnost naročito su doprinijeli premijer i viceprimijer, ujedno ministar pravde, za našu praksu neuobičajeno neposrednim kontaktom sa nosiocima različitih društvenih inicijativa. Time su stvorili utisak da iskreno žele da svim društvenim činiocima omoguće učešće u kreiranju najboljih rješenja. Međutim, ubrzo se pokazalo da taj početni entuzijazam slabi i posljednjih nedjelja su u opticaju verzije u kojima se, ni izbliza, ne prepoznaju one početne najave o promjenama.

MONITOR: O čemu se radi?
PRELEVIĆ: Depolitizacija pravosuđa je na dnevnom redu još iz perioda javne rasprave o predlogu Ustava. Savjet Evrope je početkom 2007. godine predstavio čuveni set od sedam minimalnih principa, koje su Predsjednik Crne Gore, predsjednik Vlade i predsjednik Skupštine izričito prihvatili. Drugi minimalni princip glasi: ,,Ustav mora da obezbijedi nezavisnost sudstva i da prepozna imperative da mora da se izbjegne bilo kakva uloga političkih institucija u donošenju odluka u procedure imenovanja i razrješavanja sudija i tužilaca.”

Međutim, od tog obećanja nije bilo ništa, pa je Venecijanska komisija u tačkama 118 – 128 svog mišljenja od 20. decembra iste godine utvrdila da je Ustavom uspostavljena politička zavisnost sudstva. Ilustrativna je tačka devedesetog mišljenja, u kojoj se navodi i ovo: ,,Komisija smatra da bi bilo prikladnije da predsjednika Vrhovnog suda imenuje Sudski savjet kvalifikovanom većinom od dvije trećine, a ne samo apsolutnom većinom njegovih članova, kao za imenovanje ostalih sudija”. Komisija dalje navodi da se se nada da će sistem koji je sada predviđen Ustavom pomoći Crnoj Gori da prevaziđe poteškoće u uspostavljanju efikasnog i nepristrasnog sudstva i da nakon toga navedene ustavne odredbe trebalo izmijeniti da garantuju punu nezavisnost sudstva. Do takve reforme, Komisija savjetuje crnogorskim vlastima da omoguće da se izbor predsjednika Vrhovnog suda i državnih tužilaca vrši najvećom mogućom većinom.

Na sličan način Venecijanska komisija govori o imenovanju i mandatu državnog tužioca.

MONITOR: A šta imamo u praksi?
PRELEVIĆ: Oni se biraju samo u Skupštini na period od pet godina; ne spominje se da li se njihov mandat može obnavljati. Tužilaštvo je tako nesumnjivo izloženo uticaju političke vlasti, a naročito relativne većine u Skupštini, s obzirom na to da se za imenovanje tužilaca ne zahtijeva kvalifikovana niti apsolutna većina. Kako Evropska Unija od kandidata za nove članove očekuje prethodnu implementaciju evropskih standarda u tako važnoj oblasti kao što je pravosuđe, onda uopšte ne čudi što, kad već pri donošenju Ustava nismo ispunili dato obećanje, u mišljenju Evropske komisije za članstvo u Evropsku Uniju od oktobra prošle godine u okviru političkih kriterijuma nailazimo na istovjetnu primjedbu: ,,Crna Gora je posljednjih godina ojačala pravni i institucionalni okvir vladavine prava. Međutim, primjena nije odgovarajuća. Osnovni problem se odnosi na politizaciju sudstva i propuste u funkcionisanju tužilaštva i policije u pogledu suzbijanja organizovanog kriminala i korupcije.”

MONITOR: Nedavno je Evropskoj komisiji dostavljen predlog zakona kojim se, kako tvrdi aktuelna crnogorska vlast, obezbjeđuje depolitizacija sudstva. Je li vlast u pravu?
PRELEVIĆ: Izgleda kao da naša vlast ne uočava suštinski kontinuitet kod navedenih mišljenja Evropske komisije, Savjeta Evrope i Evropske Komisije, jer je krajem marta Evropskoj komisiji dostavljen jedan invalidni predlog zakona kojima bi se navodno obezbijedila depolitizacija pravosuđa. U pitanju su nacrti zakona o izmjenama i dopunama: zakona o sudovima, zakona o Sudskom savjetu i zakona o državnom tužilaštvu. Možda nije sporno da izmjene i dopune ovih zakona imaju određeni kvalitet i da su same po sebi takve izmjene prihvatljive. Međutim, problem je što te izmjene i dopune ta tri zakona uopšte ne predstavljaju odgovor na zahtjev Evropske komisije za depolitizaciju pravosuđa. Zato se na racionalnom nivou ne može shvatiti Vladina izjava da očekuju da Evropska komisija te izmjene i dopune prihvati kao dovoljne za depolitizaciju pravosuđa. To je iluzija. Opšte je poznato da je politizacija pravosuđa u Crnoj Gori obezbijeđena odredbama Ustava o načinu izbora i sastavu predsjednika Vrhovnog suda, Sudskog savjeta i Državnog tužioca. To znači da bez promjena tih ustavnih odredbi nije moguće postići depolitizaciju pravosuđa. Da je izabran pogrešan put vidi se na primjeru čl.12 predloga o izmjenama zakona o sudskom savjetu po kome bi sudski savjet u buduće davao mišljenje o kandidatu za predsjednika Vrhovnog suda i incijativu za njegovo razrješenje, što je još prije tri godine Venecijanska komisija anticipirala kao nepoželjno rješenje u tački 91 svog mišljenja: ,,S druge strane, sve dok se Ustavom predviđa da je izbor predsjednika Vrhovnog suda čisto politički akt, poželjno je da Sudski savjet uopšte ne bude uključen u izborni postupak, kako bi se izbjegli potencijalno ozbiljni konflikti između sudstva i drugih državnih vlasti. “

MONITOR: Ali vlast tvrdi da će joj opozicioni poslanici blokirati ustavne promjene.
PRELEVIĆ: Interesantno je da je Ministarstvo pravde, istovremeno sa verzijama izmjena i dopuna pomenuta tri zakona, izradilo i “Analizu potrebe izmjene Ustava u odnosu na jačanje nezavisnosti pravosuđa”, što znači da je Vlada apsolutno svjesna da je neophodna promjena Ustava ako se želi depolitizacija pravosuđa. U javnost su ubrzo plasirane teze da vlast nije sigurna da će obezbijediti potrebnu većinu u Skupštini za ove ustavne promjene, kao i da postoji realna opasnost da opozicija blokira ustavne promjene insistiranjem da se mijenjaju i neke druge ustavne odredbe. Ali iz opozicije (Pokret za promjene, Socijalistička narodna partija) čuje se sasvim suprotno: oni su spremni da glasaju samo za promjena koje se odnose na pravosuđe, a da će sva ostala pitanja ostaviti za buduće promjene Ustava. Iz Vlade nismo čuli razloge zašto izbjegava ustavne promjene, tako da je realna sumnja da ne postoji iskrena namjera da se pravosuđe depolitizuje.

MONITOR: Premijer je najavio izmjene Krivičnog zakona tako da novinarima ubuduće neće biti suđeno za klevetu. Međutim, kad se predložene promjene bolje analiziraju – suštinski se ništa ne mijenja. Kakvo je Vaše mišljenje?
PRELEVIĆ: Kleveta je bila hit, još od polovine novembra 2010. godine, kad su na okruglom stolu Akcije za ljudska prava predstavnici Vlade izjavili da je ono u cijelosti prihvatljivo. Uskoro se pojavio i Nacrt izmjena i dopuna Krivičnog zakonika Crne Gore, kojim Vlada predviđa brisanje krivičnog djela uvreda (čl. 195) i krivičnog djela kleveta (čl. 196). Poštovani su svi razlozi za nezadovoljstvo ovim minimalnim izmjenama, s obzirom na to da je predlagano brisanje cijele sedamnaeste glave iz Krivičnog zakonika koja propisuje krivična djela protiv časti i ugleda, uvjereni da je zaštita tih dobara već postignuta građanskim zakonodavstvom. Takva redukcija suštinske dekriminalizacije klevete bilo je iznenađenje i zbog one ranije pomenute saglasnosti Vladinih predstavnika na brisanje cijele sedamnaeste glave iz Krivičnog zakonika. Zbog toga je Akcija za ljudska prava insistirala na potpunoj depolitizaciji uz uvjerenje da bi to rješenje u javnosti sa zadovoljstvom bilo prihvaćeno.

No, i ovdje Vlada priređuje veliko iznenađenje. Vicepremijer objavljuje da je Vlada usvojila predlog po kome ova krivična djela ostaju u Krivičnom zakoniku, a samo se kod oba djela briše stav po kome se učinilac neće kazniti ako je uvredu, odnosno klevetu učinio „putem medija ili sličnih sredstava ili na javnom skupu”. Pri tome je i za tako osakaćeno rješenje tvrdio da je to dekriminalizacija klevete i da će ubuduće mediji i novinari imati potpunu slobodu djelovanja.

MONITOR: Znači – ništa od te slobode?
PRELEVIĆ: Naravno, takva izmjena zakonika ne zaslužuje da se zove dekriminalizacija klevete, a uz to nije tačno da se za to djelo ako je učinjeno putem medija neće odgovarati. Ovo je jasno zato što kod oba djela ostaje njihov osnovni oblik, dakle kako dispozicija tako i sankcija, tako da će novinari ili bilo ko drugi ko klevetu ili uvredu ,,učini putem medija ili sličnih sredstava ili na javnom skupu” kazniti novčanom kaznom od pet hiljada do četrnaest hiljada eura. Istina je da mu ne prijeti kazna za kvalifikovani oblik klevete ili uvrede, ali će objavljeni tekst služiti kao dokaz više za kažnjavanje zbog izvršenja osnovnog oblika krivičnog djela uvrede, odnosno klevete.

Popis i evropski standardi

MONITOR: Kakav je Vaš stav povodom odluke Ustavnog suda o odredbama u vezi izjašnjavanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti građana na predstojećem popisu?
PRELEVIĆ: Popis stanovništva, domaćinstava i stanova dodatnu pažnju je izazvao otkrićem da obavezuje građane na izjašnjavanje, pod prijetnjom novčane kazne, o nacionalnoj pripadnosti, vjeroispovijesti, invalidnosti i slično. Ne manje pažnje izazvala je i odluka Ustavnog suda da ne prihvati inicijativu za ocjenu ustavnosti tih odredbi zakonom propisanih. Naravno da je zakon u tom dijelu neustavan, jer Ustav garantuje svakom građaninu imunitet od prinude s tim u vezi. Interesantno je da je to potvrdio i izvjestilac Ustavnog suda pozivajući se, pored odgovarajuće odredbe Ustava Crne Gore, i na relevantne međunarodne konvencije, ali mu to nije smetalo da predloži odbijanje inicijative za ocjenu ustavnosti ovog zakona. Zabrinjava što je izvjestilac potpuno zanemario činjenicu da Zakon o popisu obavezuje na izjašnjavanje o gore pomenutim pitanjima pored prijetnjom novčane kazne, a istovremeno opširno reklamira razna uputstva, metodologije i druge podzakonske akte u kojima se samo za jedno od tih pitanja, i to vjerska pitanja, obećava nekažnjavanje za slučaj uskraćivanja odgovora. Osim toga, prenio je uvjeravanje iz državnog statističkog ureda da ni uskraćivanje odgovora na pitanje o nacionalnoj pripadnosti i slično neće uslijediti kažnjavanje ukoliko se da izjava „ne želim da se izjasnim” . Možda ovo i nije najvažnije pitanje u društvenom životu Crne Gore, ali jeste pitanje na kome je Ustavni sud Crne Gore posrnuo i inicirao različite sumnje u vlastiti dignitet.

MONITOR: Kako shvatiti ovakve pogrešne poteze vlasti?
PRELEVIĆ: Povoljniji odgovor za građane Crne Gore bio bi da se vlast ne snalazi, da je to kao slučajna greška, da se radi o početnom tumačenju koje će se dograđivati i slično. Takav odgovor bi davao nadu da se vrijedi zalagati za pronalaženje i usvajanje kvalitetnih rješenja. Ali uslov za tako dobronamjeran scenario jeste prethodno uvjerenje da vlast zaista želi ispunjavanje standarda za pristup Evropskoj uniji. Nizak nivo i kvalitet rješenja koja su ponuđena Evropskoj komisiji, a o kojima je ovdje bilo riječi, ne ostavljaju nadu u napredak na putu Crne Gore ka EU. A s druge strane, upečatljiv je i utisak o tome kako olako propuštamo jedinstvenu priliku da ova važna društvena pitanja uredimo po ugledu na evropske standarde.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo