Povežite se sa nama

INTERVJU

DR RADOMIR PRELEVIĆ, ADVOKAT: Politizaciju sudstva garantuje – Ustav

Objavljeno prije

na

MONITOR: Crnogorskoj vlasti su opet puna usta reformi pravosuđa u skladu sa evropskim standardima. Da li se, po Vašem mišljenju, zaista radi na reformisanju ili je riječ o kozmetici i ispraznoj retorici? PRELEVIĆ: Po dobijanju najvažnijih uslova od Evropske unije, Vlada nas je zasula obećanjima o apsolutnoj spremnosti za promjene, naročito u pogledu depolitizacija pravosuđa i dekriminalizacije klevete. Upumpavanju ovog optimizma u javnost naročito su doprinijeli premijer i viceprimijer, ujedno ministar pravde, za našu praksu neuobičajeno neposrednim kontaktom sa nosiocima različitih društvenih inicijativa. Time su stvorili utisak da iskreno žele da svim društvenim činiocima omoguće učešće u kreiranju najboljih rješenja. Međutim, ubrzo se pokazalo da taj početni entuzijazam slabi i posljednjih nedjelja su u opticaju verzije u kojima se, ni izbliza, ne prepoznaju one početne najave o promjenama.

MONITOR: O čemu se radi?
PRELEVIĆ: Depolitizacija pravosuđa je na dnevnom redu još iz perioda javne rasprave o predlogu Ustava. Savjet Evrope je početkom 2007. godine predstavio čuveni set od sedam minimalnih principa, koje su Predsjednik Crne Gore, predsjednik Vlade i predsjednik Skupštine izričito prihvatili. Drugi minimalni princip glasi: ,,Ustav mora da obezbijedi nezavisnost sudstva i da prepozna imperative da mora da se izbjegne bilo kakva uloga političkih institucija u donošenju odluka u procedure imenovanja i razrješavanja sudija i tužilaca.”

Međutim, od tog obećanja nije bilo ništa, pa je Venecijanska komisija u tačkama 118 – 128 svog mišljenja od 20. decembra iste godine utvrdila da je Ustavom uspostavljena politička zavisnost sudstva. Ilustrativna je tačka devedesetog mišljenja, u kojoj se navodi i ovo: ,,Komisija smatra da bi bilo prikladnije da predsjednika Vrhovnog suda imenuje Sudski savjet kvalifikovanom većinom od dvije trećine, a ne samo apsolutnom većinom njegovih članova, kao za imenovanje ostalih sudija”. Komisija dalje navodi da se se nada da će sistem koji je sada predviđen Ustavom pomoći Crnoj Gori da prevaziđe poteškoće u uspostavljanju efikasnog i nepristrasnog sudstva i da nakon toga navedene ustavne odredbe trebalo izmijeniti da garantuju punu nezavisnost sudstva. Do takve reforme, Komisija savjetuje crnogorskim vlastima da omoguće da se izbor predsjednika Vrhovnog suda i državnih tužilaca vrši najvećom mogućom većinom.

Na sličan način Venecijanska komisija govori o imenovanju i mandatu državnog tužioca.

MONITOR: A šta imamo u praksi?
PRELEVIĆ: Oni se biraju samo u Skupštini na period od pet godina; ne spominje se da li se njihov mandat može obnavljati. Tužilaštvo je tako nesumnjivo izloženo uticaju političke vlasti, a naročito relativne većine u Skupštini, s obzirom na to da se za imenovanje tužilaca ne zahtijeva kvalifikovana niti apsolutna većina. Kako Evropska Unija od kandidata za nove članove očekuje prethodnu implementaciju evropskih standarda u tako važnoj oblasti kao što je pravosuđe, onda uopšte ne čudi što, kad već pri donošenju Ustava nismo ispunili dato obećanje, u mišljenju Evropske komisije za članstvo u Evropsku Uniju od oktobra prošle godine u okviru političkih kriterijuma nailazimo na istovjetnu primjedbu: ,,Crna Gora je posljednjih godina ojačala pravni i institucionalni okvir vladavine prava. Međutim, primjena nije odgovarajuća. Osnovni problem se odnosi na politizaciju sudstva i propuste u funkcionisanju tužilaštva i policije u pogledu suzbijanja organizovanog kriminala i korupcije.”

MONITOR: Nedavno je Evropskoj komisiji dostavljen predlog zakona kojim se, kako tvrdi aktuelna crnogorska vlast, obezbjeđuje depolitizacija sudstva. Je li vlast u pravu?
PRELEVIĆ: Izgleda kao da naša vlast ne uočava suštinski kontinuitet kod navedenih mišljenja Evropske komisije, Savjeta Evrope i Evropske Komisije, jer je krajem marta Evropskoj komisiji dostavljen jedan invalidni predlog zakona kojima bi se navodno obezbijedila depolitizacija pravosuđa. U pitanju su nacrti zakona o izmjenama i dopunama: zakona o sudovima, zakona o Sudskom savjetu i zakona o državnom tužilaštvu. Možda nije sporno da izmjene i dopune ovih zakona imaju određeni kvalitet i da su same po sebi takve izmjene prihvatljive. Međutim, problem je što te izmjene i dopune ta tri zakona uopšte ne predstavljaju odgovor na zahtjev Evropske komisije za depolitizaciju pravosuđa. Zato se na racionalnom nivou ne može shvatiti Vladina izjava da očekuju da Evropska komisija te izmjene i dopune prihvati kao dovoljne za depolitizaciju pravosuđa. To je iluzija. Opšte je poznato da je politizacija pravosuđa u Crnoj Gori obezbijeđena odredbama Ustava o načinu izbora i sastavu predsjednika Vrhovnog suda, Sudskog savjeta i Državnog tužioca. To znači da bez promjena tih ustavnih odredbi nije moguće postići depolitizaciju pravosuđa. Da je izabran pogrešan put vidi se na primjeru čl.12 predloga o izmjenama zakona o sudskom savjetu po kome bi sudski savjet u buduće davao mišljenje o kandidatu za predsjednika Vrhovnog suda i incijativu za njegovo razrješenje, što je još prije tri godine Venecijanska komisija anticipirala kao nepoželjno rješenje u tački 91 svog mišljenja: ,,S druge strane, sve dok se Ustavom predviđa da je izbor predsjednika Vrhovnog suda čisto politički akt, poželjno je da Sudski savjet uopšte ne bude uključen u izborni postupak, kako bi se izbjegli potencijalno ozbiljni konflikti između sudstva i drugih državnih vlasti. “

MONITOR: Ali vlast tvrdi da će joj opozicioni poslanici blokirati ustavne promjene.
PRELEVIĆ: Interesantno je da je Ministarstvo pravde, istovremeno sa verzijama izmjena i dopuna pomenuta tri zakona, izradilo i “Analizu potrebe izmjene Ustava u odnosu na jačanje nezavisnosti pravosuđa”, što znači da je Vlada apsolutno svjesna da je neophodna promjena Ustava ako se želi depolitizacija pravosuđa. U javnost su ubrzo plasirane teze da vlast nije sigurna da će obezbijediti potrebnu većinu u Skupštini za ove ustavne promjene, kao i da postoji realna opasnost da opozicija blokira ustavne promjene insistiranjem da se mijenjaju i neke druge ustavne odredbe. Ali iz opozicije (Pokret za promjene, Socijalistička narodna partija) čuje se sasvim suprotno: oni su spremni da glasaju samo za promjena koje se odnose na pravosuđe, a da će sva ostala pitanja ostaviti za buduće promjene Ustava. Iz Vlade nismo čuli razloge zašto izbjegava ustavne promjene, tako da je realna sumnja da ne postoji iskrena namjera da se pravosuđe depolitizuje.

MONITOR: Premijer je najavio izmjene Krivičnog zakona tako da novinarima ubuduće neće biti suđeno za klevetu. Međutim, kad se predložene promjene bolje analiziraju – suštinski se ništa ne mijenja. Kakvo je Vaše mišljenje?
PRELEVIĆ: Kleveta je bila hit, još od polovine novembra 2010. godine, kad su na okruglom stolu Akcije za ljudska prava predstavnici Vlade izjavili da je ono u cijelosti prihvatljivo. Uskoro se pojavio i Nacrt izmjena i dopuna Krivičnog zakonika Crne Gore, kojim Vlada predviđa brisanje krivičnog djela uvreda (čl. 195) i krivičnog djela kleveta (čl. 196). Poštovani su svi razlozi za nezadovoljstvo ovim minimalnim izmjenama, s obzirom na to da je predlagano brisanje cijele sedamnaeste glave iz Krivičnog zakonika koja propisuje krivična djela protiv časti i ugleda, uvjereni da je zaštita tih dobara već postignuta građanskim zakonodavstvom. Takva redukcija suštinske dekriminalizacije klevete bilo je iznenađenje i zbog one ranije pomenute saglasnosti Vladinih predstavnika na brisanje cijele sedamnaeste glave iz Krivičnog zakonika. Zbog toga je Akcija za ljudska prava insistirala na potpunoj depolitizaciji uz uvjerenje da bi to rješenje u javnosti sa zadovoljstvom bilo prihvaćeno.

No, i ovdje Vlada priređuje veliko iznenađenje. Vicepremijer objavljuje da je Vlada usvojila predlog po kome ova krivična djela ostaju u Krivičnom zakoniku, a samo se kod oba djela briše stav po kome se učinilac neće kazniti ako je uvredu, odnosno klevetu učinio „putem medija ili sličnih sredstava ili na javnom skupu”. Pri tome je i za tako osakaćeno rješenje tvrdio da je to dekriminalizacija klevete i da će ubuduće mediji i novinari imati potpunu slobodu djelovanja.

MONITOR: Znači – ništa od te slobode?
PRELEVIĆ: Naravno, takva izmjena zakonika ne zaslužuje da se zove dekriminalizacija klevete, a uz to nije tačno da se za to djelo ako je učinjeno putem medija neće odgovarati. Ovo je jasno zato što kod oba djela ostaje njihov osnovni oblik, dakle kako dispozicija tako i sankcija, tako da će novinari ili bilo ko drugi ko klevetu ili uvredu ,,učini putem medija ili sličnih sredstava ili na javnom skupu” kazniti novčanom kaznom od pet hiljada do četrnaest hiljada eura. Istina je da mu ne prijeti kazna za kvalifikovani oblik klevete ili uvrede, ali će objavljeni tekst služiti kao dokaz više za kažnjavanje zbog izvršenja osnovnog oblika krivičnog djela uvrede, odnosno klevete.

Popis i evropski standardi

MONITOR: Kakav je Vaš stav povodom odluke Ustavnog suda o odredbama u vezi izjašnjavanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti građana na predstojećem popisu?
PRELEVIĆ: Popis stanovništva, domaćinstava i stanova dodatnu pažnju je izazvao otkrićem da obavezuje građane na izjašnjavanje, pod prijetnjom novčane kazne, o nacionalnoj pripadnosti, vjeroispovijesti, invalidnosti i slično. Ne manje pažnje izazvala je i odluka Ustavnog suda da ne prihvati inicijativu za ocjenu ustavnosti tih odredbi zakonom propisanih. Naravno da je zakon u tom dijelu neustavan, jer Ustav garantuje svakom građaninu imunitet od prinude s tim u vezi. Interesantno je da je to potvrdio i izvjestilac Ustavnog suda pozivajući se, pored odgovarajuće odredbe Ustava Crne Gore, i na relevantne međunarodne konvencije, ali mu to nije smetalo da predloži odbijanje inicijative za ocjenu ustavnosti ovog zakona. Zabrinjava što je izvjestilac potpuno zanemario činjenicu da Zakon o popisu obavezuje na izjašnjavanje o gore pomenutim pitanjima pored prijetnjom novčane kazne, a istovremeno opširno reklamira razna uputstva, metodologije i druge podzakonske akte u kojima se samo za jedno od tih pitanja, i to vjerska pitanja, obećava nekažnjavanje za slučaj uskraćivanja odgovora. Osim toga, prenio je uvjeravanje iz državnog statističkog ureda da ni uskraćivanje odgovora na pitanje o nacionalnoj pripadnosti i slično neće uslijediti kažnjavanje ukoliko se da izjava „ne želim da se izjasnim” . Možda ovo i nije najvažnije pitanje u društvenom životu Crne Gore, ali jeste pitanje na kome je Ustavni sud Crne Gore posrnuo i inicirao različite sumnje u vlastiti dignitet.

MONITOR: Kako shvatiti ovakve pogrešne poteze vlasti?
PRELEVIĆ: Povoljniji odgovor za građane Crne Gore bio bi da se vlast ne snalazi, da je to kao slučajna greška, da se radi o početnom tumačenju koje će se dograđivati i slično. Takav odgovor bi davao nadu da se vrijedi zalagati za pronalaženje i usvajanje kvalitetnih rješenja. Ali uslov za tako dobronamjeran scenario jeste prethodno uvjerenje da vlast zaista želi ispunjavanje standarda za pristup Evropskoj uniji. Nizak nivo i kvalitet rješenja koja su ponuđena Evropskoj komisiji, a o kojima je ovdje bilo riječi, ne ostavljaju nadu u napredak na putu Crne Gore ka EU. A s druge strane, upečatljiv je i utisak o tome kako olako propuštamo jedinstvenu priliku da ova važna društvena pitanja uredimo po ugledu na evropske standarde.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo